proza

Kristina Tešija: Nevus jagode

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Kristina Tešija (Solin, 1988.) magistrirala je hrvatski jezik i književnost i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Splitu, a dodatno se educirala u polju rada s mladima te sudjelovala, organizirala i provodila različite neformalne edukacije iz područja kulture, umjetnosti, ljudskih prava i medija. Jedna je od suosnivačica platforme Culture Hub Croatia koja djeluje od 2017., a od ljeta 2021. upravlja kreativnim hub-om Prostor u Splitu. Radi kao nezavisna kazališna kritičarka i novinarka u kulturi (gledam.org, kritikaz, kazaliste.hr, kulturpunkt, Theatralia / Hrvatski radio) i radijska urednica i novinarka (KLFM).

čekaonice 

Otac i majka godinama prepričavaju taj događaj; sjedimo na aerodromu, još jedno putovanje je pred nama. Novi doktori, nova začuđena lica, nova odmahivanja glavom. U brigama koje zuje oko njihovih glava, nesvjesni užurbanosti kojom su okruženi, ne primjećuju da u jednom trenutku proklizim kroz naslon stolca na pod. 

Ne sjećam se ordinacija ni čekaonica, prepoznajem ih tek u prepričavanjima starijih od sebe. Neki doktor doziva medicinsku sestru dok držim jednog od svoja dva vječna suputnika za ruku. Kaže Šteta, da je muško, brkovi i brada bi sve to lijepo prekrili. 

U prvi razred osnovne škole krećem naoružana samopouzdanjem. Moj je svijet satkan od odraslih lica koja me uvjeravaju kako ću biti “glavna” i “neću dati na sebe”. Već prvog tjedna plačem na školskom hodniku, a otac odvlači najglasnijeg dječaka s kojim potom sklapa pakt. Ti ćeš je čuvati, ona nije dovoljno snažna. Imam novog prijatelja u klupi, suputnika na kratkim putovanjima do i od škole, nekoga tko me zove nakon nastave da mu još jednom ponovim što je ono učiteljica zadala za domaću zadaću. 

Prva, trošna klupa. Tamno zelenilo školske ploče prošarano tragovima vode i krede. Siti i sretni, čekamo autoritet. Unosi mi se u lice, kovrčava kosa pada joj preko čela. Pogledaj se, izgledaš kao da te krava sažvakala. 

Prije par dana počela sam s izmišljanjem, nestalo je zabavnih priča iz vlastitog života, a glad za pažnjom ne jenjava. Šetamo u grupi, ja pričam o čovjeku koji nam dolazi u stan, izmišljam rečenice kojima nam se obraća, ubacujem magiju u očitu laž, ali one mi vjeruju. Smiju se, prate me do zgrade, ne puštaju da pobjegnem od laži u koje sam se svjesno ubacila.

sanus 

Zadar, stražnje sjedište automobila. Pamtim samo kruženje po jednom od kvartova i moj usklik kada ugledam tablu s nazivom poliklinike. 

Brzina kojom se sve odvija ne ostavlja mi vremena za pripremu. Na pragu smo onoga što smo godinama čekali i tražili. Upute jasno kažu “ne jesti ništa nakon ponoći”. U susjednom supermarketu kupujem čokoladicu Lion koju neću okusiti nikada više nakon te večeri. 

Prolazimo kroz čekaonicu, ulazimo u ordinaciju. Očekujem priču, pitanja, šalu. Nešto ljepljivo i žućkasto završava na mom licu. Prvi ubod injekcije u obraz me paralizira, nagla tjelesnost me uplaši, ne uspijevam reći da sam se predomislila. 

Uvjerena sam da cijeli postupak mogu bojkotirati na najjednostavniji mogući način: neću zaspati. Skidam odjeću, prekrivam se grubom, papirnatom plahtom. Razgovaram s anesteziologinjom, pratim upute, čvrsta u tajnoj odluci da nema spavanja. Brojim unatrag od deset do jedan dok zurim u grozd svjetala nad licem. Već na broju sedam uočavam duplanje, zatresem glavom i nastavljam s brojanjem. 

Budi me osjećaj podizanja želuca čiji sadržaj izbacujem u metalni bubreg prije nego uspijem odlijepiti kapke i ugledati svjetlo. 

U krevetu do moga leži osoba skrivena bijelim paravanom. Mama zatrese glavom i mijenja temu kada krenem s pitanjima. Kasnije, dok listam stripove, upoznajem Danijelu, djevojku kojoj je agregat pojeo većinu kože s tijela. 

U sobi ne postoji nijedna reflektirajuća površina, moja pitanja i zahtjeve nitko ne čuje. Pronalazim džepno ogledalce i požalim čim ga stavim ispred lica.

Brat sramežljivo proviruje, uplakan je i preplašen. Tješim ga, pokazujem mu oštre končiće koji vire iz lica i upozoravam ga ne smiš me nasmijavat, sve će popucat. Kasnije ga tjeram, dodirujem lice i očekujem krv. 

Oštra bol širi se glavom, ulazi kroz uho koje ne smijem dotaknuti. Vlaga natapa jastuk, u prostoriji hitne pomoći ležim na tvrdom, kožnom krevetu dok se purpurne vate množe na metalnim kolicima pokraj moje glave. 

Nisam dobila kolektivni posjet ni simboličan poklon; pri povratku na nastavu, donosim par novčanica kao prilog za buket - razredni poklon učenici koja je uklonila madež. 

Naučila sam; svaki put traje sve kraće, buđenje me sve manje zbunjuje, trudim se svim silama zaboraviti igle i sukrvicu. 

Ne vidim nikakvu promjenu, ovo su besmisleni potezi, mučenje. 

Pucketanje pri dodiru škarica i kirurškog konca. Napravljen je od mačjih iznutrica, govori mi majka. Kasnije, godinama lice uzaludno mažem kremom od puževe sline. 

Prošlo je previše godina, navikla sam sebe na sebe. Roditelji pokreću bolnu temu. Moja soba je ljubičasta i u njoj ne uspijevam zaspati. 

Uspavljujem se suzama, lakše je pretrpjeti nego objašnjavati. U meni se nastanio neki crni osjećaj i znam da srljam u pogrešku. 

Ordinacija je preseljena na zadarsku periferiju, nešto je groteskno u hladnoj, staklenoj zgradi okruženoj kamenjarom i spaljenom travom.

Zvuk kidanja kože od mišića, hladni kirurški čelik oslonjen o obraz, crvene točkice krvi na gazi koja mi prekriva lice. Suze mi se slijevaju u uši, tek nakon desetak minuta uspijevam ispustiti glas. 

Ispijam sok od naranče pomiješan s tekućinom protiv bolova. Svaki kamenčić na putu rezultira pulsiranjem u licu. Kasnije, danima preživljavam na tankim čokoladicama, jedinoj hrani koju uspijevam ugurati u usta. 

Dva dana su se pretvorila u dva tjedna, dva tjedna su se pretvorila u dva mjeseca. Sada ćemo to sve lijepo izvaditi, govori sijedi doktor, a ja briznem u nekontrolirani plač. 

Mogla si još koji dan ostati doma, meni bi bilo neugodno takva doći u školu.

split 

Crtkara neka lica po marginama skripte koja se raširila na posljednjoj klupi u vlažnoj učionici. U jednom trenutku gura papire u mom smjeru, dodirne mi dlan i pokaže na moje lice iscrtano plavom kemijskom olovkom. Lijeva linija lica je valovita, zaigrana, kao da je ruka u jednom trenutku odlučila ispričati istinu koje sam ionako stalno svjesna. 

U ofucanom ruksaku nosim rokovnik prepunjen nastavnim lekcijama. Iako sam klupu zamijenila katedrom, i dalje očekujem da netko posegne za argumentom lica. 

Linoleum i cijevi centralnog grijanja. Narančaste sjedalice. Ordinacija nalikuje hodniku, s prozorom na najudaljenijem zidu, i medicinskom sestrom strateški pozicioniranom pokraj vrata, poput granične kontrole. 

Ja ovo ne želim, ja ovo radim zbog drugih. 

Bez naočala sam slijepa, nezaštićena. Ne mogu iščitati lica, škiljim dok mi obraze razvlače hladni prsti. Prostorija se ispunjava studentima, ja ne uspijevam odgovoriti što želim i što očekujem. Stežu me neke ruke oko vrata. 

Uzmi ogledalo i pogledaj se. Onda se vrati, kad shvatiš što želiš. 

Nemoj trepnuti, nemoj trepnuti. Izgovaram nešto, rastvaram naočale i nabijam ih na nos. Na odlasku, čekaonicu ispunjavaju riječi Moraš biti svjesna da nikad nećeš izgledati normalno. 

Crtam oči, prepun ih je rokovnik. Mačje, zmijske, prijete.