proza

Kristina Tešija: Nevus jagode

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Kristina Tešija (Solin, 1988.) magistrirala je hrvatski jezik i književnost i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Splitu, a dodatno se educirala u polju rada s mladima te sudjelovala, organizirala i provodila različite neformalne edukacije iz područja kulture, umjetnosti, ljudskih prava i medija. Jedna je od suosnivačica platforme Culture Hub Croatia koja djeluje od 2017., a od ljeta 2021. upravlja kreativnim hub-om Prostor u Splitu. Radi kao nezavisna kazališna kritičarka i novinarka u kulturi (gledam.org, kritikaz, kazaliste.hr, kulturpunkt, Theatralia / Hrvatski radio) i radijska urednica i novinarka (KLFM).



 

čekaonice 

Otac i majka godinama prepričavaju taj događaj; sjedimo na aerodromu, još jedno putovanje je pred nama. Novi doktori, nova začuđena lica, nova odmahivanja glavom. U brigama koje zuje oko njihovih glava, nesvjesni užurbanosti kojom su okruženi, ne primjećuju da u jednom trenutku proklizim kroz naslon stolca na pod. 

Ne sjećam se ordinacija ni čekaonica, prepoznajem ih tek u prepričavanjima starijih od sebe. Neki doktor doziva medicinsku sestru dok držim jednog od svoja dva vječna suputnika za ruku. Kaže Šteta, da je muško, brkovi i brada bi sve to lijepo prekrili. 

U prvi razred osnovne škole krećem naoružana samopouzdanjem. Moj je svijet satkan od odraslih lica koja me uvjeravaju kako ću biti “glavna” i “neću dati na sebe”. Već prvog tjedna plačem na školskom hodniku, a otac odvlači najglasnijeg dječaka s kojim potom sklapa pakt. Ti ćeš je čuvati, ona nije dovoljno snažna. Imam novog prijatelja u klupi, suputnika na kratkim putovanjima do i od škole, nekoga tko me zove nakon nastave da mu još jednom ponovim što je ono učiteljica zadala za domaću zadaću. 

Prva, trošna klupa. Tamno zelenilo školske ploče prošarano tragovima vode i krede. Siti i sretni, čekamo autoritet. Unosi mi se u lice, kovrčava kosa pada joj preko čela. Pogledaj se, izgledaš kao da te krava sažvakala. 

Prije par dana počela sam s izmišljanjem, nestalo je zabavnih priča iz vlastitog života, a glad za pažnjom ne jenjava. Šetamo u grupi, ja pričam o čovjeku koji nam dolazi u stan, izmišljam rečenice kojima nam se obraća, ubacujem magiju u očitu laž, ali one mi vjeruju. Smiju se, prate me do zgrade, ne puštaju da pobjegnem od laži u koje sam se svjesno ubacila.

 

sanus 

Zadar, stražnje sjedište automobila. Pamtim samo kruženje po jednom od kvartova i moj usklik kada ugledam tablu s nazivom poliklinike. 

Brzina kojom se sve odvija ne ostavlja mi vremena za pripremu. Na pragu smo onoga što smo godinama čekali i tražili. Upute jasno kažu “ne jesti ništa nakon ponoći”. U susjednom supermarketu kupujem čokoladicu Lion koju neću okusiti nikada više nakon te večeri. 

Prolazimo kroz čekaonicu, ulazimo u ordinaciju. Očekujem priču, pitanja, šalu. Nešto ljepljivo i žućkasto završava na mom licu. Prvi ubod injekcije u obraz me paralizira, nagla tjelesnost me uplaši, ne uspijevam reći da sam se predomislila. 

Uvjerena sam da cijeli postupak mogu bojkotirati na najjednostavniji mogući način: neću zaspati. Skidam odjeću, prekrivam se grubom, papirnatom plahtom. Razgovaram s anesteziologinjom, pratim upute, čvrsta u tajnoj odluci da nema spavanja. Brojim unatrag od deset do jedan dok zurim u grozd svjetala nad licem. Već na broju sedam uočavam duplanje, zatresem glavom i nastavljam s brojanjem. 

Budi me osjećaj podizanja želuca čiji sadržaj izbacujem u metalni bubreg prije nego uspijem odlijepiti kapke i ugledati svjetlo. 

U krevetu do moga leži osoba skrivena bijelim paravanom. Mama zatrese glavom i mijenja temu kada krenem s pitanjima. Kasnije, dok listam stripove, upoznajem Danijelu, djevojku kojoj je agregat pojeo većinu kože s tijela. 

U sobi ne postoji nijedna reflektirajuća površina, moja pitanja i zahtjeve nitko ne čuje. Pronalazim džepno ogledalce i požalim čim ga stavim ispred lica.

Brat sramežljivo proviruje, uplakan je i preplašen. Tješim ga, pokazujem mu oštre končiće koji vire iz lica i upozoravam ga ne smiš me nasmijavat, sve će popucat. Kasnije ga tjeram, dodirujem lice i očekujem krv. 

Oštra bol širi se glavom, ulazi kroz uho koje ne smijem dotaknuti. Vlaga natapa jastuk, u prostoriji hitne pomoći ležim na tvrdom, kožnom krevetu dok se purpurne vate množe na metalnim kolicima pokraj moje glave. 

Nisam dobila kolektivni posjet ni simboličan poklon; pri povratku na nastavu, donosim par novčanica kao prilog za buket - razredni poklon učenici koja je uklonila madež. 

Naučila sam; svaki put traje sve kraće, buđenje me sve manje zbunjuje, trudim se svim silama zaboraviti igle i sukrvicu. 

Ne vidim nikakvu promjenu, ovo su besmisleni potezi, mučenje. 

Pucketanje pri dodiru škarica i kirurškog konca. Napravljen je od mačjih iznutrica, govori mi majka. Kasnije, godinama lice uzaludno mažem kremom od puževe sline. 

Prošlo je previše godina, navikla sam sebe na sebe. Roditelji pokreću bolnu temu. Moja soba je ljubičasta i u njoj ne uspijevam zaspati. 

Uspavljujem se suzama, lakše je pretrpjeti nego objašnjavati. U meni se nastanio neki crni osjećaj i znam da srljam u pogrešku. 

Ordinacija je preseljena na zadarsku periferiju, nešto je groteskno u hladnoj, staklenoj zgradi okruženoj kamenjarom i spaljenom travom.

Zvuk kidanja kože od mišića, hladni kirurški čelik oslonjen o obraz, crvene točkice krvi na gazi koja mi prekriva lice. Suze mi se slijevaju u uši, tek nakon desetak minuta uspijevam ispustiti glas. 

Ispijam sok od naranče pomiješan s tekućinom protiv bolova. Svaki kamenčić na putu rezultira pulsiranjem u licu. Kasnije, danima preživljavam na tankim čokoladicama, jedinoj hrani koju uspijevam ugurati u usta. 

Dva dana su se pretvorila u dva tjedna, dva tjedna su se pretvorila u dva mjeseca. Sada ćemo to sve lijepo izvaditi, govori sijedi doktor, a ja briznem u nekontrolirani plač. 

Mogla si još koji dan ostati doma, meni bi bilo neugodno takva doći u školu.

 

split 

Crtkara neka lica po marginama skripte koja se raširila na posljednjoj klupi u vlažnoj učionici. U jednom trenutku gura papire u mom smjeru, dodirne mi dlan i pokaže na moje lice iscrtano plavom kemijskom olovkom. Lijeva linija lica je valovita, zaigrana, kao da je ruka u jednom trenutku odlučila ispričati istinu koje sam ionako stalno svjesna. 

U ofucanom ruksaku nosim rokovnik prepunjen nastavnim lekcijama. Iako sam klupu zamijenila katedrom, i dalje očekujem da netko posegne za argumentom lica. 

Linoleum i cijevi centralnog grijanja. Narančaste sjedalice. Ordinacija nalikuje hodniku, s prozorom na najudaljenijem zidu, i medicinskom sestrom strateški pozicioniranom pokraj vrata, poput granične kontrole. 

Ja ovo ne želim, ja ovo radim zbog drugih. 

Bez naočala sam slijepa, nezaštićena. Ne mogu iščitati lica, škiljim dok mi obraze razvlače hladni prsti. Prostorija se ispunjava studentima, ja ne uspijevam odgovoriti što želim i što očekujem. Stežu me neke ruke oko vrata. 

Uzmi ogledalo i pogledaj se. Onda se vrati, kad shvatiš što želiš. 

Nemoj trepnuti, nemoj trepnuti. Izgovaram nešto, rastvaram naočale i nabijam ih na nos. Na odlasku, čekaonicu ispunjavaju riječi Moraš biti svjesna da nikad nećeš izgledati normalno. 

Crtam oči, prepun ih je rokovnik. Mačje, zmijske, prijete.

 

 

 
 
 
 
 
 

 

o nama

Nagrada ''Sedmica & Kritična masa'' – uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor sedmog izdanja nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autorice i autore. Pročitajte tko su finalisti.

proza

Robert Aralica: Gugutka

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Robert Aralica (Šibenik, 1997.) studij hrvatskoga i engleskoga jezika i književnosti završava 2020. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem proze i produkcijom elektroničke glazbe. Svoje literarne radove objavljivao je u studentskim časopisima Humanist i The Split Mind. 2022. kriminalističkom pričom Natkrovlje od čempresa osvojio je prvo mjesto na natječaju Kristalna pepeljara. Trenutno je zaposlen u II. i V. splitskoj gimnaziji kao nastavnik hrvatskoga jezika.

proza

Iva Esterajher: Priče

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Iva Esterajher (Ljubljana, 1988.) živi i radi u Zagrebu. Diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti. Aktivno se bavi likovnom umjetnošću (crtanje, slikarstvo, grafički rad), fotografijom, kreativnim pisanjem te pisanjem filmskih i glazbenih recenzija. Kratke priče i poezija objavljene su joj u književnim časopisima i na portalima (Urbani vračevi, UBIQ, Astronaut, Strane, NEMA, Afirmator) te je sudjelovala na nekoliko književnih natječaja i manifestacija (Večernji list, Arteist, FantaSTikon, Pamela festival i dr.).

proza

Nikola Pavičić: Suncem i vremenom opržena tijela

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Nikola Pavičić (Zagreb, 2004.) živi u Svetoj Nedelji. Pohađa Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Piše, napose poeziju i lirsku prozu, te sa svojim tekstovima nastoji sudjelovati u literarnim natječajima i časopisima. U slobodno vrijeme voli proučavati književnost i povijest te učiti jezike.

proza

Luca Kozina: Na vjetru lete zmajevi

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Luca Kozina (Split, 1990.) piše prozu, poeziju i književne kritike. Dobitnica je nagrade Prozak u sklopu koje je 2021. objavljena zbirka priča Važno je imati hobi. Zbirka je ušla u uži izbor nagrade Edo Budiša. Dobitnica je nagrada za poeziju Mak Dizdar i Pisanje na Tanane izdavačke kuće Kontrast u kategoriji Priroda. Dobitnica je nagrade Ulaznica za poeziju. Od 2016. piše književne kritike za portal Booksu. Članica je splitske udruge Pisci za pisce. Zajedno s Ružicom Gašperov i Sarom Kopeczky autorica je knjige Priručnica - od ideje do priče (2023).

proza

Ana Predan: Neke su stvari neobjašnjivo plave

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Ana Predan (Pula, 1996.) odrasla je u Vodnjanu. U šestoj godini počinje svirati violinu, a u šesnaestoj pjevati jazz. Po završetku srednje škole seli u Ljubljanu gdje studira međunarodne odnose, a onda u Trst gdje upisuje jazz pjevanje pri tršćanskom konzervatoriju na kojem je diplomirala ove godine s temom radništva u glazbi Istre. U toku studiranja putuje u Estoniju gdje godinu dana provodi na Erasmus+ studentskoj razmjeni. Tada sudjeluje na mnogo vrijednih i važnih projekata, i radi s umjetnicima i prijateljima, a počinje se i odmicati od jazza, te otkriva eksperimentalnu i improviziranu glazbu, te se počinje zanimati za druge, vizualne medije, osobito film. Trenutno živi u Puli, gdje piše za Radio Rojc i predaje violinu u Glazbenoj školi Ivana Matetića-Ronjgova. Piše oduvijek i često, najčešće sebi.

o nama

Eva Simčić pobjednica je nagrade "Sedmica & Kritična masa" (6.izdanje)

Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

proza

Eva Simčić: Maksimalizam.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.

poezija

Jyrki K. Ihalainen: Izbor iz poezije

Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".

intervju

Eva Simčić: U pisanju se volim igrati perspektivom i uvoditi analitički pristup u naizgled trivijalne teme

Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''

Eva Simčić je u uži izbor ušla s pričom ''Maksimalizam.''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednu od sedam natjecateljica.

poezija

Maja Marchig: Izbor iz poezije

Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.

poezija

Juha Kulmala: Izbor iz poezije

Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg