proza

Adrian Satja Kurdija: Priče

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Adrian Satja Kurdija (1991.) živi u Zagrebu od ranog djetinjstva. Magistrirao je računarstvo i matematiku na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu te doktorirao računarstvo na Fakultetu elektrotehnike i računarstva Sveučilišta u Zagrebu, gdje radi kao asistent. Povremeno sastavlja zadatke za informatička natjecanja i piše blog (Blogaritam.com). Pohađao je nekoliko radionica kreativnog pisanja. Priče su mu objavljene na portalima ZiN Daily, Booksa, Čovjek-časopis i Blacksheep.rs. Ušao je u širi izbor za nagradu Prozak 2016., 2020. i 2021. godine.

Beskonačno mnogo vremena

Ovaj zapis govori o slučaju koji još nije riješen, a tiče se zagrobnog života izvjesnog gospodina Slavka M. Taj čovjek na Zemlji nije nikamo žurio: živio je usporeno kao da života ima u izobilju. Govorili su da je lijen, ali to što je studirao deset godina, uvijek kasnio na posao i uzimao stanke za ručak u trajanju od po tri sata, po njegovim riječima nije bilo problematično. Objašnjavao je (onima koji su htjeli slušati njegov polagani govor, isprekidan povremenim odlascima u šetnju) da je njegovo ponašanje odraz svjetonazora koji donosi unutarnji mir i sprječava srčane i mnoge druge bolesti; on je stoga zapravo bio itekako odgovoran čovjek. Poginuo je na autocesti, u pedesetoj godini, u automobilskoj nesreći za koju je očevid utvrdio da joj je glavni uzrok bio prespora vožnja dotičnog Slavka M.

Nakon smrti stigao je u sobicu kamo svi kad-tad pristižu i sjeo za stol s Bogom, vragom i mršavim zapisničarom. Na sastanku je Slavko M. uspio isposlovati da ne ode u pakao na cijelu vječnost, nego samo na konačno mnogo vremena, nakon čega će otići u raj gdje će ostati zauvijek. Nezgodno je bilo što će trajanje vremena provedenog u paklu odrediti vrag, i to potpuno proizvoljno. Slavko će svakako jednom izaći iz pakla, ali kada će se to dogoditi – na vragu je bila odluka.

Slavko M. mirno se zaputio u pakao, znajući da nema tog vremena koje on ne bi mogao provesti u čekanju. On nije bio glup čovjek pa je bio svjestan da će vrag odabrati golem broj godina, veći od svake Slavkove predodžbe. Ali koliko god to vrijeme trajalo, ono je ništavno prema vječnosti koju će Slavko potom provesti u raju; tamo će od izobilja vremena kad-tad zaboraviti da je ikada i bio u paklu.

Slavko M., nažalost, nije znao da vrijeme nadmašuje sve njegovo strpljenje. Možda i nije teško u paklu proboraviti mjesec dana, godinu, pa čak i pet godina. Ali trideset godina, cijeli život, dva života, deset života? Slavku je prekipjelo već nakon pet života – to je već nekoliko stoljeća! – ali nakon toga je dalje čekao tisućljeće, dva tisućljeća, milijun godina, milijardu godina, starost Zemlje, starost svemira – a i to je bila tek sitnica prema onome što ga je čekalo.

Nakon nekoliko tridecilijardi godina Slavko M. rekao je sam sebi da više ovako ne može i odlučio se na žalbu. Nazvao je Boga (morao je čekati čak dvije minute dok se ovaj nije javio) i iznio mu svoj izračun prema kojemu je u paklu proboravio više života nego što ima atoma u svemiru; vrag očito krši dogovor i nikada ga neće pustiti. 

“Hm…” promrmljao je Bog, “tko si ono ti?” 

Slavku je trebalo čak pet minuta objašnjavanja dok se Bog nije napokon sjetio njega i dogovora koji je sklopljen. Tada se javio vrag koji je prisluškivao razgovor.

“Hoću, pustit ću ga, ali još nije došlo vrijeme.”

“Eto vidiš, sve je u redu”, odgovara Bog i poklapa slušalicu. Slavko se pognute glave vratio u pakao psujući Boga i vraga: u beskraju vremena bio je već smislio dugačke psovke čiji je izgovor trajao i po nekoliko tjedana.

Nakon nekog vremena Slavku je postalo jasno da, koliko god eona provede u paklu, ni u jednom trenutku neće znati je li prošlo makar jedan posto od vremena koje mu je vrag predodredio. S tim je mislima ponovno nazvao Boga i rekao mu da je načuo da ga vrag uopće ne namjerava pustiti. Vrag je mirno odgovorio da za to nema nikakvih dokaza. Bogu je čitava stvar postala sumnjiva pa su se u sobici ponovno sastali on, vrag, Slavko M. i mršavi zapisničar. Slavko je Bogu iznio svoju optužnicu.

“Vrag je očito odlučio da me nikada neće pustiti. To je u suprotnosti s dogovorom koji je sklopljen.”

“Slažem se”, odgovara Bog kimajući glavom. Vrag se na to prestane ljuljati na stolcu, uspravi se i htjedne odgovoriti, no Slavko ga preduhitri.

“Ali on će se uvijek izvući! Kad god ga optužim da krši dogovor, vrag će samo odgovoriti da će me pustiti u budućnosti i da je stoga sve po dogovoru. Ne mogu nikada dokazati da me zapravo neće pustiti.”

“Dakle, nema dokaza!” sa smiješkom ustaje vrag. “Ne znam zašto uopće raspravljamo.”

“Zanimljivo”, reče Bog Slavku, ignorirajući vraga koji je ponovno sjeo. “Tvrdiš dakle da je vrag u zavidnoj poziciji: u mogućnosti je istodobno kršiti i ne kršiti dogovor.”

“Upravo tako”, odgovara Slavko, dodajući riječi “napokon si shvatio” sebi u bradu koja je već padala gotovo do poda.

“Molim?” pita Bog.

“Ništa, ništa…”

“Predlažem sljedeće rješenje”, obznani Bog, a zapisničar se prihvati posla. “Vrag mora odmah odlučiti o broju godina koje ćeš provesti u paklu i šapnuti ga meni. Tako ćemo biti sigurni da će dogovor biti ispoštovan.”

Nakon što je vrag teška srca to učinio, Slavko M. sretno se zaputio natrag u pakao, napokon siguran da će kad-tad izaći: njegov je dan izlaska fiksiran i svakim mu je danom bio bliže za točno jedan dan. Ali stvari nisu išle dobro: nemoguće je i zamisliti koliko je Slavko nakon toga čekao. Sve ono vrijeme prije drugog sastanka u sobici jedva da je činilo milijunti dio vremena koje je Slavko potom proveo u paklu ne dočekavši oslobođenje. Shvatio je da ni sada ne zna je li prošlo makar jedan posto, ili čak tisućiti dio, od vremena koje mu je vrag predodredio – štoviše, vjerojatno nije. Nakon što je i njemu, strpljivom i sporom čovjeku, čak septilijun puta prekipjelo, Slavko M. zatražio je novi sastanak s Bogom i vragom u istoj sobici. 

Slavkov je prijedlog bio sljedeći: vrag će ga odmah pustiti i otići će u raj. Ondje će, međutim, provesti konačno mnogo vremena, koliko on sam poželi, nakon čega se vraća u pakao na cijelu vječnost. 

Bio je to neobičan prijedlog, simetričan početnom dogovoru. Vrag je zaključio da je Slavko M. glup čovjek, ali baš iznimno glup čovjek, jer bi po starom dogovoru on u paklu proveo samo konačno mnogo vremena i poslije se ne bi vraćao, a po novome prijedlogu kad-tad će se vratiti u pakao na cijelu vječnost. Vragu je to odgovaralo pa je prijedlog bio prihvaćen, mršavi je zapisničar u spise dodao novu bilješku, a Slavko se zaputio u raj.

A tamo je, naravno, provodio na tisuće puta više vremena nego što je prethodno bio proveo u paklu i nije mu bilo ni na kraj pameti da uskoro izađe. Vrag, budući da ni on nije bio glup, shvatio je da Slavko može u nedogled boraviti u raju na isti način kao što je vrag prethodno odugovlačio njegov boravak u paklu.

“Onaj idiot krši dogovor i neće nikada izaći”, požalio se vrag Bogu.

“Hoću, izaći ću”, iz ležaljke odgovara Slavko M. “Prema dogovoru, moram izaći, ali onda kada sam odlučim.”

Vrag je podivljao. “Ovo je prevara i podvala! On može čitavu vječnost biti u raju i uvijek odgovarati da ipak nije prekršio dogovor jer će, tobože, jednom u budućnosti izaći. Ponovno imamo isti problem.”

“U redu”, odgovara Bog. “Slavko, evo ti komad papira. Bit će velik koliko god poželiš da bude. U skladu s vlastitim prijedlogom, moraš odlučiti koliko ćeš godina ostati u raju – taj broj, naravno, ne smije biti beskonačan – i napisati ga na ovaj papir. Tako ćemo znati da će tom vremenu doći kraj.”

Češkajući obraslu glavu, Slavko je uzeo olovku razmišljajući što će napisati. Nažalost, koji god broj napisao, u usporedbi s vječnošću je ništavan. Također, koji god broj napisao, uvijek može napisati još veći pa je odluka gotovo nemoguća. 

Nakon nekog vremena sine mu ideja i on počne pisati broj: jedan, nula, nula, nula, nula, i tako dalje, dakle: 1000000000000000000000000… Dopisivao je nule i nule, papir se sam od sebe povećavao, a Slavko je nule dopisivao danima, tjednima, mjesecima, godinama, životima. Vrag je shvatio da će ga još jako dugo čekati, ali ipak mirno ode spavati znajući da će nulama na papiru kad-tad doći kraj jer zapisani broj ne smije biti beskonačan.

Slavko M. konačno je došao na svoje: eonima je pisao nule na papiru, ne čineći ništa drugo i pitajući se zašto je u zemaljskom životu radio išta drugo kad je ispunjavanje praznoga papira nulama najlakši, najljepši i najopuštajući posao. Papir se povećavao i dosegnuo širinu četrdeset svemira. Videći kamo to ide, vrag se ponovno javi.

“Onaj vucibatina neće nikada završiti zapisivanje tog prokletog broja godina. Njegov broj je beskonačan, a to je protivno dogovoru.”

“Nije tako!” odgovara Slavko grickajući olovku. “Moj broj je konačan i završit ću s njegovim zapisivanjem jednom u budućnosti.”

Nakon još nonilijun kvintilijuna godina, vrag se u raju pojavio sav crven. 

“Dosta je bilo ovoga cirkusa! Već treći put imamo isti paradoks: onaj smrdljivac krši dogovor pišući beskonačno mnogo znamenaka, a istodobno ga ne krši jer bilo kada može reći da će uskoro završiti. Želim garanciju da će pisanje kad-tad završiti!”

“Opet vas dvojica”, odgovara Bog uz duboki uzdah. “U redu: moramo biti sigurni da će Slavko završiti s pisanjem. Zato nam, Slavko, moraš obznaniti koliko još dana planiraš zapisivati te silne znamenke.”

“Pisat ću ih još mnogo dana”, mirno će Slavko. “Ja volim pisati.”

“Moramo znati točan broj dana”, ponovno će Bog brišući znoj sa čela. “Evo, napiši ga ovdje da to napokon riješimo”, reče i pruži mu novi papir.

Slavko M. uzeo je olovku i zamislio se. Potom je polako počeo pisati broj: jedan, nula, nula, nula, nula, nula, nula, nula, nula, nula, nula, nula, nula, nula, nula, nula, nula, nula, nula…

Treća mogućnost

Ljudi iz jednoga sela nisu željeli umrijeti. 

Najprije su se za pomoć obratili staroj vještici. Iz njezine kolibe dizao se smećkast dim. 

“Ne želite umrijeti”, mumlja vještica miješajući juhu od kaktusa.

“Tako je. Želimo vječni život”, odgovaraju joj gledajući malo nju, a malo čudnovate stvarčice na policama.

“Smrt ili život, je li?” pita ih vještica. “Život ili smrt. Hahaha!” smije se ona dodajući u juhu nešto što je izgledalo kao konjski rep. “Postoji, je li, i treća mogućnost.”

“Koja treća?” pitao je netko.

Vještica kroz hrapavi kašalj promrmlja: “Zaista, je li, koja treća?”

“Nikakve koristi od tebe”, rekoše joj i odoše.

U blizini, u malenom dvorcu, živio je čarobnjak. Kad je čuo što brine pričljivu družinu koja ga je posjetila u povratku iz vještičje kolibe, široko im se osmjehnuo.

“Imao sam i ja tih problema”, reče on, “dok nisam napravio Zaustavljač.”

“Što je to?” pitaju ga.

Čarobnjak razmakne dugačku crvenkastu bradu ispod koje se, na stolu, ukaže omanja crna kutija pod čijim se staklenim poklopcem vidjelo nekoliko okruglih brojčanika, a sa strane se nalazilo bijelo dugme. “Ovo je Zaustavljač.”

“Što je to?”

“Zamrzava svijet na proizvoljno vrijeme”, odgovara čarobnjak. “Na taj način dobivate života koliko hoćete.”

Iz mrmljanja okupljenih čarobnjak je shvatio da ga nisu razumjeli.

“Evo, recimo, ako brojčanike postavim na deset dana”, govori on, “sve čestice na svijetu zaustavljaju se na deset dana. Razumijete? Ništa se ne događa. Odgađate smrt za deset dana. Razumijete?”

“Daj da vidimo!”

“Nema problema! Evo, postavio sam na deset dana… Jeste li spremni?”

“Jesmo!” viču ljudi.

Čarobnjak pritisne bijelo dugme na Zaustavljaču. Ali ne dogodi se naizgled ništa. Na njegovu licu pojavi se širok osmijeh.

“Je li ovo neka šala?!” zagalami netko. “Ništa se nije dogodilo!” mrmljali su.

“Jasno da vam se tako čini”, smješka se čarobnjak. “Kako biste i mogli išta primijetiti? Zajedno sa cijelim svijetom, sve u vašoj glavi upravo je bilo deset dana zaustavljeno! Vid, sluh, misli, osjećaji, pamćenje i sve ostalo. Kao u dubokom snu, niste mogli biti svjesni ničega. Razumijete?”

Ljudi su ga sumnjičavo gledali. Netko se okrenuo i otišao.

“A kad je deset dana prošlo”, nastavlja čarobnjak, “sve se nastavilo odvijati jednako kao i prije, kao da se ništa nije dogodilo. Zato niste ništa primijetili.”

“Daj još jednom! Da vidimo još jednom!”

“Može! Hoćete li mjesec dana? Dva mjeseca? Evo vam, zapravo, čitava godina!”

Čarobnjak postavi Zaustavljač na godinu dana i pritisne dugme.

“Čestitam”, reče potom. “Upravo ste produljili svoj život za godinu dana!”

“Daj opet!” viču ljudi. “Pet godina! Pedeset!”

“Milijun!!!” zadere se neki čovjek iskolačenih očiju. “Milijun!!! Milijun!!!”

“Polako, polako”, odgovara čarobnjak. “Dobit ćete svoje godine! Ali one nisu jeftine, razumijete? Godina dana – pet zlatnika! Pet godina – dvadeset zlatnika!”

Jedan stariji čovjek odmah otrči kući po zlato.

I tako su ljudi u selu živjeli sve dulje. Čarobnjak je pak postajao sve veseliji: većina zlata iz sela išla je njemu u zamjenu za dug život. Bilo je i onih kojima se Zaustavljač nije sviđao: kakve su to godine, govorili su, koje provodite zaustavljeni? Vrijede li one zaista tolikog zlata? Ako ih niste svjesni, kao da ih i nema! Ipak takvih glasova nije bilo dovoljno da zaustave pomamu za Zaustavljačem. Uskoro je čarobnjak uveo još popusta na količinu: trideset godina – stotinu zlatnika, stotinu godina – tristo zlatnika, a posebna ponuda glasila je: tisuću godina – tisuću zlatnika! Ljudi su zaključili da im se isplati zajednički skupljati zlato pa su tisuću zlatnika za čarobnjaka skupljali godinama.

Pojavio se tada čovjek po imenu Melkior koji je tvrdio da je napravio Zaustavljač posve jednak čarobnjakovom. Melkior je razglasio da će sve što nudi čarobnjak dati u pola cijene. Ljudi su, naravno, bili sumnjičavi pa su ga pozvali na trg da im pokaže svoj Zaustavljač, koji je izgledao poput čarobnjakova.

“Dragi prijatelji,” obrati im se Melkior, “u znak dobre volje evo vam odmah, potpuno besplatno, stotinu godina života!”

I pritisne dugme. Neki su mu zapljeskali, a neki i klicali.

“Čekaj malo”, javi se iz mase neki stariji čovjek. “Kako mi znamo da tvoja stvarčica nije obična prevara?”

“Tako je! Tako je!” slože se još neki glasovi.

“A kako vi znate”, odvraća Melkior, “da čarobnjakova stvarčica nije obična prevara?”

Ljudi su utihnuli. Između sebe nešto su počeli mrmljati.

Sutradan su došli do čarobnjakova dvorca.

“Dokaži nam da taj tvoj Zaustavljač funkcionira!”

“Dokaz?” čudi se čarobnjak i skida naočale. “Kakav bi vas, pobogu, dokaz zadovoljio?”

“Ako zamrzneš svijet na sat vremena”, upita ga netko, “hoću li na satu vidjeti da je prošlo sat vremena?”

“Jasno da nećeš”, odgovori čarobnjak. “I sat se zaustavlja.”

“Ako zamrzneš svijet na pola godine”, pita netko drugi, “hoće li se promijeniti godišnje doba?”

“Neće!” odgovara čarobnjak i ustaje. “Kako ne shvaćate? Nema tragova – sve se zaustavlja! Zemlja, Sunce, priroda, rijeke, vjetrovi, satovi, vaše misli i osjetila, tjelesni mehanizmi... I sve u tom blaženom stanju čeka da vrijeme prođe.”

“A što ako vrijeme ne prođe?” javi se netko iz pozadine.

“Kako misliš, ako ne prođe?” pita čarobnjak stojeći na prstima i pogledom tražeći osobu koja se javila.

“Možeš li zamrznuti svijet tako da zauvijek ostane zamrznut?”

“Za čitavu vječnost?” pita čarobnjak.

“Tako je! To bi bio dokaz!” odgovaraju i trljaju ruke.

“Pa… Mislim da mogu. Dovoljno je da pokrenem Zaustavljač a da prethodno ne unesem vrijeme nakon kojega se svijet nastavlja kretati. Ali ne želite valjda da to učinim!”

“Zašto? Što bi se dogodilo?”

“Hm… Pa… Ostali bismo vječno zaustavljeni, razumijete?”

Ljudi se uznemire. “Kako bi nam to izgledalo? Bismo li umrli?”

“Ne, ne bismo umrli”, odgovara čarobnjak. “Kako bismo umrli kad sve u nama ostaje posve netaknuto?”

“Znači… Vječno bismo živjeli!” poskoči neka gospođa.

“Živjeli?” čudi se čarobnjak. “Kako bismo, pobogu, živjeli u zaustavljenom stanju?”

“A što onda? Ne postoji treća mogućnost!” primijeti netko.

Čarobnjak je zamišljeno prstima prolazio bradom.

“Što bi onda bilo s nama?” pitaju ga ponovno. “Dosad nismo primjećivali djelovanje Zaustavljača. Bismo li ga tada primijetili?”

Nakon duge šutnje čarobnjak odgovori:

“Ne znam. Ne znam! Ne znam kako bi to izgledalo, razumijete?”

“Prevarante! Varalico! Dali smo ti sve svoje zlato!” urlali su i krenuli prema njemu. Čarobnjak nije imao druge nego pristati:

“Dobro. Sami ste to tražili. Danas u podne, točno u dvanaest sati, sve će se zaustaviti. A sada me ostavite na miru.”

Nastala je strka. Nitko nije znao što će se dogoditi, ali svi su htjeli znati funkcionira li Zaustavljač zaista. Toliko su zlata u njemu utopili! Mnogi su čarobnjaku već bili dali sav svoj imetak i bilo je krajnje vrijeme za vidljive rezultate.

Čarobnjak je na trg stigao u jedanaest sati. Sat vremena gledao je u Zaustavljač i hodao oko njega, a na trgu se skupljala gomila.

“Što će biti kad pritisne dugme?” zapitkivala su djeca.

“Sve bi se trebalo zaustaviti”, odgovarali su im odrasli odsutno, stojeći na prstima da bi bolje vidjeli Zaustavljač.

Deset minuta prije podneva cijelo je selo već bilo na trgu. Iščekivanje je postalo nepodnošljivo. Kad je otkucalo dvanaest sati, čarobnjak je duboko udahnuo i pritis

Prodavaonica nevidljivih stvari

U Prodavaonicu nevidljivih stvari dolazi se idući ravno, pa desno, pa opet desno. Onda do kraja grada, pa lijevo, uz kontejnere, uz onu cestu gdje se noću utrkuju, uz onaj brežuljak, pa opet lijevo. I ravno, samo ravno, pet kuća, desno, još dvije kuće i napokon lijevo, malo uzbrdo, tridesetak koraka, pogledaš prema suncu pa se okreneš, i vidiš je odmah na prvom uglu, gleda u tebe, čeka da u nju uđeš.

Nedavno se ondje nešto zbilo. Ništa primjetljivo, ali opet najznačajnije.

A to se dogodilo kad su u prodavaonicu, prije nekoliko dana, tko zna kako, zašto i odakle, ušetale dvije djevojke, Plava i Crna.

Oliver ih je dočekao sa širokim osmijehom. “Dobar dan! Moj naklon! Dobar dan! Ovamo, djevojke, ovamo… Što želimo, djevojke?”

“Dobar dan…” pozdravi Plava razgledavajući oko sebe. Police prodavaonice bile su pune praznih staklenki, a na svakoj je sićušnim slovima nešto bilo napisano. Crna nije razgledavala: iz usta je izvadila žvaku, vrtjela je među prstima i potom je vratila u usta.

“Ispričavam se duboko”, primjećuje Oliver, “ja vam sitno pišem, ja sam dalekovidan, ne možete to pročitati… Dajte, reći ću vam ja što sve imamo ovdje. A što vas zanima, dajte mi recite? Sve je ovdje besplatno, razumije se, ali možete izabrati samo jedno. Samo jedno!”

“Predložite nam nešto!” reče Plava. Crna, koja još nije bila ni riječi progovorila, nešto joj šapne na uho.

“Predložiti! Kako ne, kako ne!” govori Oliver i poziva ih u pokrajnju prostoriju. “Dajte, dođite ovamo, odmah ću vam pokazati.”

I pokaže im akvarij u kojemu naizgled nije bilo riba, ali voda u njemu neobično je sjajila.

“Evo… Ribica! U ovom akvariju nalazi se nevidljiva zlatna ribica. Pogodite, djevojke, što ona čini?”

“Ispunjava tri želje?” nagađa Plava.

“Ne! Tri želje bilo bi previše, kako ne. Pogađajte dalje!”

“Jednu želju?” pita opet Plava.

“Ha! Ne!” smije se Oliver. “Da, da, radi se o jednoj želji, ali je ne ispunjava nego… Nešto još bolje. Možete li pogoditi što?”

Crna nešto prišapne na uho Plavoj.

“Ne znate? Dobro, dobro… Sjetite se nečega što jako želite. Što biste najradije učinili s tom željom – osim da je ispunite?”

“Osim da je ispunimo?” smije se Plava. “Stvarno ne znam, gospodine… Jedino da je ispraznimo, hahaha!”

“Tako je. Tako je!” viče Oliver. “Vi ste to rekli u šali, kako ne, ali to je upravo ono što ova nevidljiva ribica čini. Ne ispunjava, nego ispražnjava želju!”

“Što to znači?”

“Znači da želja nestaje! Umjesto da vam ispuni želju, ribica će je ugasiti. Tu stvar koju želite, više nećete željeti. Razmislite – ne bi li time vaš problem bio riješen?”

Plava se najprije zagleda u stranu, a onda se nasmiješi. Crna joj ponovno nešto šapne.

“Moja prijateljica želi da nam pokažete i druge stvari koje nudite”, reče Plava.

“Može, cijenjene djevojke, dođite, kako ne! Evo, na ovaj svoj proizvod osobito sam ponosan.”

I dohvati kockastu staklenku u kojoj se naziralo nešto poput dima.

“Ovo je Pripravak za promjenu smisla života. Što god bio vaš sadašnji smisao, ako njime niste zadovoljni, otvorite ovu staklenku, udahnite njezin sadržaj i vaš će se smisao života promijeniti.”

“Promijeniti u što?”

“Ha! To je najbolji dio – ne znate!” smije se Oliver. “Na poleđinu staklenke, pogledajte, napisao sam tisuću različitih smislova života. Sitno je, kako ne! Ja sam sitan, a sitno i pišem, teško ćete ih pročitati. Otvorite staklenku i zapast će vas jedan od njih.”

“Koji?”

“Nemam pojma! Bit će odabran potpuno nasumce, kako ne. Ni ja ne znam koji smisao ćete dobiti. Hajde, probajte, zanima me što će ispasti!” reče Oliver i veselo im pruži staklenku.

Plava je upitno pogledala svoju prijateljicu, ali ona je bez riječi gledala u staklenku i vrtjela žvaku među prstima. Napokon Plava reče: “Pokažite nam još!”

“Još? Kako ne, izvolite, kako ne!” govori Oliver dohvaćajući vrlo malenu, neprozirnu staklenku grube površine.

“Ovaj proizvod zovem Iskra… To vam je nevidljivi začin, ali ne za jelo, nego za trenutke.” 

“Molim? Za što?”

“Za obične trenutke, dane, događaje… Neće se ništa vidno promijeniti: činit ćete isto što i prije i događat će vam se iste stvari kao prije. Ali svakom događaju koji je prije bio običan ili besmislen Iskra će dati drugačiji duh. Dosadni dani bit će i dalje dosadni, ali dobit će novi sjaj, razumijete li? Ružni događaji i dalje će biti ružni, ali postat će nekako živi i zanimljivi. Čak će i usamljenosti Iskra dati novi život. Sve će biti isto, ali opet drugačije. Razumijete li, djevojke, s tim nevidljivim sastojkom sve će postati posebno. Probajte i uvjerite se!”

Lice Crne bilo je bezizražajno.

“Želimo vidjeti još!” viče Plava. “Pokažite nam sve!”

“Dobro, zahtjevne ste, dobro…” smješka se Oliver. “Evo, na ovaj sam proizvod osobito ponosan. Još se nitko za njega nije odlučio i volio bih da budete prve. Jedan će biti dovoljan za obje.”

Dohatio je posve okruglu staklenku.

“Ovo je kristalna kugla, ali ne pokazuje budućnost, nego prošlost. Pogledajte.”

Plavoj se činilo da kugla, gledana krajičkom oka iz njezina kuta, igrom sunca i sjene prisjeća na događaj iz njezine prošlosti. “Gle! Nije li ono ljuljačka s koje sam pala kao malena?” tiho će ona. Crna je šutjela.

“Taj proizvod”, nastavlja Oliver, “zove se Sloboda.”

“Sloboda?” pita Plava. 

“Postoje li stvari iz vaše prošlosti za koje biste voljele da se nisu dogodile?” upita Oliver. “Pogreške koje ste učinile, ljudi koje ste povrijedile, bol koju ste nanijele? Nešto što vas muči? Razbijte ovu kuglu i sva će prošlost nestati. Nije se uopće dogodila! Slobodne ste!”

Plava ga je zbunjeno pogledala. “Čija prošlost? Naša?”

“Ne samo vaša, naravno, nego i moja, svačija prošlost. Razmislite što to znači… Od toga trenutka imate čist početak, bez ikakva tereta. Ništa do toga trenutka neće biti stvarno. Čak i ovaj naš razgovor bit će nepostojeći! Moći ćete se ponašati kao da ste tek počele živjeti, a to će biti i istina.”

“A kako ćemo znati da je prošlost zaista obrisana?”

“Pa…” zamisli se prodavač, “budući da se sadašnjost neće promijeniti, naizgled će sve biti isto. Morat ćete mi vjerovati!”

“Jesu li prijašnje mušterije već brisali prošlost?” pita opet Plava.

“Ne… Kao što rekoh, bit ćete prve. Jedan gospodin bio je sav sretan što će je uzeti i razbiti, već smo se bili i rukovali, ali onda je shvatio da je dovoljno da kuglu bilo tko drugi razbije i prošlost će biti obrisana, pa je zaključio da mu se više isplati odabrati nešto drugo. Jer mogao je uzeti samo jednu stvar, kao i vi.”

Crna iz džepa izvadi ključeve i počne se njima igrati.

“Hm, da, nisam vam to trebao reći”, promrmlja Oliver, “sad ćete i vi to ostaviti nekome drugome.”

“Hm… Hm…” javlja se Plava. “Koliko još stvari imate?”

“Mnogo!” odgovara Oliver i ponovno ih uvodi u glavnu prostoriju. “Proizvod u ovoj staklenci zaustavlja svemir na proizvoljno vrijeme. Nitko ga ne kupuje jer se sa svemirom, jasno, zaustavlja i mozak pa se ništa ne primjećuje. Misle da ih varam.”

Djevojke su šutjele.

“Imam i ovaj pripravak”, nastavlja Oliver. “On može zamijeniti vas dvije! Ti ćeš postati ona, a ona će postati ti. Zamjena će biti tako brza i savršena da je nećete biti ni svjesne.”

Djevojke su i dalje šutjele.

“Znate, teško je prodavati nevidljive stvari”, zamišljeno će Oliver, “zato što su nevidljive. Ali znate, one zaista djeluju.”

Potom stane iza pulta i, uz onaj isti široki osmijeh kao na samom početku, upita:

“Dakle, djevojke? Što želimo?”

Crna napokon progovori: “Sve.”

“A, ne možemo sve, draga moja, rekli smo, samo jednu stvar si izaberite…”

“Sve”, ponovi Crna, krene prema jednoj od polica i dugim, polaganim pokretom ruke, gotovo nehajno, jednu po jednu staklenku s police sruši na pod. Dok je Oliver skamenjeno gledao kako se uz glasan lom stakla njegovi pripravci oslobađaju u zrak, Crna je polako rušila policu za policom. Stotine nevidljivih stvari slobodno je letjelo kroz otvorene prozore Prodavaonice, a vjetar ih je raširio svijetom.

I sve se promijenilo, iako to nitko nije primijetio. Nedavni datum toga događaja neizbrisivo je upisan u povijest. Danas se zbog njega gase neispunjive želje, životi mijenjaju smisao, prošlost potpuno nestaje, a ljudi se neprimjetno međusobno zamjenjuju. Začini iz razbijenih staklenki lete pokraj naših zgrada, svako malo zaustavljajući vrijeme, ulazeći nam kroz prozore i bojeći trenutke nevidljivim bojama.

Lovac

U vrijeme prosvjetljenja, kada su Grci počeli promišljati o svijetu, zvijezde su sjale glasnije nego ikada prije. Pod tim zvijezdama jedan mladi lovac zapalio je vatru i uz blagu svjetlost oštrio kamenje.

Kao i prije, pojavila se iznenadno, gotovo niotkuda: korak joj je toliko tih da ju je nemoguće čuti dok dolazi. Nije znao tko je ona, ali nije je ni pitao.

Ugledao ju je kako sjedi pokraj njega. Vatra je osvjetljavala tek dio njezina lica.

“Oštriš?” pitala ga je.

“Oštrim. Sutra lovim.”

“Kako je bilo danas?”

“Nisam ulovio.”

Ali na njegovu se licu nije naziralo razočaranje. Bio je zaokupljen trenutačnim poslom i pogled mu nije vrludao.

“Bila sam u Ateni”, reče mu ona. “Družila sam se s Grcima. Čuo si za njih?”

“Nisam”, odgovara lovac odlažući alat i gledajući je netremice.

“Izmišljala sam nove riječi”, reče ona uz jedva primjetan osmijeh.

“Koje riječi?” pita lovac.

“Ne želiš ih znati”, tiho će ona.

Šuteći je nastavio oštriti kamen povremeno pogledavajući u nebo. Svijet se tek spremao započeti i osjetio je da ona o tome zna mnogo.

“Bila sam danas kod ribara s druge strane rijeke.”

“Kako?” čudi se lovac. “Rekla si, u Ateni…”

“Ribar je pjevušio”, nastavlja ona, “a onda sam mu šapnula jednu od novih riječi. Samoća.”

“Samoća… Što je to?”

“I ribar je pitao što je samoća. Kad sam mu objasnila da oko njega nema nikoga, rekao je da je to i prije znao i nije mu bilo jasno zašto mu spominjem tu riječ: samoća. Rekla sam mu onda da on živi u samoći – da je sam – i da to nije dobro.”

“Dobro?” upita lovac koji nije razumio većinu njezinih riječi. “Kakvo dobro?”

Ona se nasmiješi. “Ah, još jedna od novih riječi! Kao i samoća, ta riječ ne znači ništa. Ali ribar je znao tu riječ: nekim je putevima bila do njega došla.”

“Znao. I onda?”

“Kad je od mene čuo da samoća nije dobra, lice mu se promijenilo. Postao je svjestan da je sam.”

“Svjestan?”

Ali ona ne odgovori. Slutio je da je i to jedna od riječi koje ona u posljednje vrijeme šapuće ljudima i da ih možda on i ne želi znati – da mu se lice ne bi smračilo poput lica onog ribara.

“Jedan muškarac, poput tebe”, nastavi ona, “bio se uvijek radovao mom dolasku, a ni protiv rastanka nije imao ništa protiv. A onda je od mene – a od koga drugoga! – naučio riječi ljubav i vjernost”, smije se ona. “Tada se sasvim promijenio. Ne može izdržati dok mu ne dođem, a kada odem, razmišlja gdje sam i s kime provodim vrijeme.”

Lovac ju je gledao svojim jednostavnim, nepomičnim pogledom, razmišljajući što znači njezina posljednja riječ. Čekao je da nastavi.

“Onda sam mu šapnula o ljutnji i to ga je uništilo. Na kraju sam mu prestala dolaziti, ali prije toga saznao je za još jednu riječ: tuga. Tada je upoznao pakao.”

Lovac je ustao i nekoliko puta prošetao oko vatre.

“Atenjanin s kojim sam danas bila ima velike planove. Ima već i učenike koji razmišljaju poput njega. Kaže da će mudrost promijeniti svijet.”

“Mudrost? Što to znači?”

“Ne znači ništa”, nasmije se ona.

Potom tiho doda: “Ovih dana oblaci šapuću da se svijet polako mijenja. A sve zbog novih riječi koje nemaju značenja.”

“Tko si?” upita lovac gledajući je pažljivo, ali ona kao da ga nije čula. Ustala je, primaknula mu se i prošaptala:

“Htjela sam da naučiš još jednu riječ koja nema značenja. Možda i najopasniju.”

Sjeo je i nastavio raditi. Njemu je cijela njezina priča bila smiješna, jer za njega je na svijetu već bilo i previše riječi: znao je imenovati većinu stvari koje je viđao u prirodi, čak i neke koje nikada nije dotaknuo. Kao dijete se bio čudio kad su ga naučili riječ za mjesec: nije li bilo dovoljno da mu ga pokažu prstom? Jer sjao je tik nad njima, velik i okrugao – kao i noćas.

“Sreća!” šapne ona. “To je riječ koju sam imala na umu. Ali ne brini, neću ti ništa o njoj reći pa ti neće ništa značiti. Kao da je i ne znaš.”

“Ne znaš, ne znaš…” automatski ponavlja lovac u ritmu kojim je oštrio kamen, već se mireći s time da ne razumije što ona govori.

Neko su vrijeme šutjeli, a potom je začuo neobičan šum i pogledao u nebo. Kad se okrenuo, više je nije bilo. Nigdje – nigdje je nije bilo. Kao da je odletjela. U Grčku, Indiju ili na sam stakleni rub svemira.

Pogledao je u plamen i nastavio raditi. Još je nekoliko puta pomislio na nju, a onda je na sve to zaboravio. Da bi u tami bolje vidio, dodao je nekoliko trijeski na vatru. Primijetio je da kamen sada treba početi oštriti s druge strane.

Osjetio je vlagu u zraku i toplinu vatre. Čuo je pticu kako nad njim prolijeće. Čuo je zvuk obližnjeg potoka. Pozdravio je mjesec i nastavio oštriti kamen, čvrstim i preciznim potezima, pazeći da mu koji komadić ne odleti u oko.