proza

Paula Ćaćić: Najpogodnije mjesto

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Paula Ćaćić (Vinkovci, 1994.) diplomirala je indologiju i južnoslavenske jezike i književnosti na FFZG. Poeziju je objavljivala u raznim časopisima i na web portalima te je sudjelovala na večerima poezije u Ljubljani i Zagrebu. Na 27. Pjesničkim susretima u Drenovcima dobila je priznanje za najbolji rukopisni prvijenac koji je 2017. godine i objavljen pod naslovom ''Povratna karta''. Godine 2018. njezina kratka priča ''Na kraju sela'' proglašena je najboljom na Preprekovoj jeseni. 2020. objavljena joj je druga zbirka pjesama ''Osobni pejzaž'' koja je na Danima Josipa i Ivana Kozarca nagrađena Poveljom uspješnosti. Stalna je suradnica web portala VoxFeminae na kojemu piše o kinematografiji i televiziji iz feminističke perspektive. Prevodi književne tekstove s bugarskog i slovenskog jezika.



 

Najpogodnije mjesto

 

Tajming nije mogao biti bolji. Par minuta nakon što je ušla u stan koji je vonjao po pokislom psu, zazvonio je portafon. Brže-bolje iščeprkala je iz ruksaka novčanicu od pedeset kuna i pritisnula gumb što se nalazio na zidu uz ulazna vrata. Nemarno je prošla prstima kroz kratko ošišanu platinastu kosu. Skakućući u mjestu prihvatila je narudžbu i zahvalila dostavljaču pruživši mu novčanicu. Prpošno je nastavila skakutati niz hodnik noseći vrećicu iz McDonald'sa. 

Na ulazu u spavaću sobu začula je glas koji je osorno primijetio:

„Pa, Matija, jebemu mater! Šta nisi i meni naručila?!“

Taman kad je zucnula da bi argumentirala vlastitu glad, zakoračila je dublje u spavaću sobu i ne primijetivši zaplela se stopalima u mrežu razgranatih kablova. U sljedećem pokušaju koraka u trenu je izgubila ravnotežu i prednjim dijelom tijela tresnula o laminat. Imala je osjećaj kao da je izgubila pamćenje na trenutak. Čelom joj se širila tutnjava tupe boli. Dio njezinih plavih vlasi polagano je zahvaćala poplava razlivene smećkaste tekućine. Podignula je pogled najprije prema njemu koji je i dalje nepomično sjedio na rubu kreveta, potom prema čaši Cole koja se izlila po papirnatoj vrećici i podu. 

„Ajd u kurac! Je l' ja čitam misli?!“

Polako se ustala. Cijeli prizor ju je skoro rasplakao. Osjećala je kao da joj iz čela izrasta rog, dok je trbuh i dalje gunđao.

„Ti to sad nećeš jesti?“ neobazrivo je nastavio.

„'ko će to sad jesti?? Može komotno u kantu.“ iz polustojećeg položaja vratila se u sjedeći spustivši se na laminat.

On je doteturao do vrećice te s nadom sakupljača povratne ambalaže započeo prebirati po razmočenim ostatcima. Spustio se na pod namjestivši se u lotos pozu. Halapljivo je krenuo žvakati namočeni hamburger iz kojeg je kapljalo kao iz spužvice za sudoper. U predahu od hamburgera trpao je čitave komade pomfrita koji je na nekim mjestima bio smeđi od Cole.

Ona je sjedila nasuprot njega i promatrala ga poluotvorenih usta.

„'oćeš griz?“

„Kak'…možeš?“

„Ne'aš pojma. Prefino je. I zapravo, isto ti je k'o inače. Samo što ne moraš piti Colu, već je imaš na svemu, a ustima ti se to ionako sve izmiješa.“

„Izrigat ću se. Ne mogu te ni gledat' da to jedeš.“

„E, nemaš ti pojma! Jebote, pa ovako bi trebali inače raditi. Dobiješ odma' sve, samo žvačeš i to 'e to. To bi išlo k'o 'alva.“

„Kaj sad da radim? Gladna sam k'o vuk.“

„Matija, to ti je karma. Nisi me ni pitala.“

„Kaj sereš?! Pitala sam te 'oćeš jest' i rek'o si ne! Kaj me zajebavaš??“

„Nisi rekla da naručuješ iz megića, bokte mazo.“

Ne vjerujući odmahivala je bolnom glavom. Zatim se naglo ustala i otišla po krpu. On je nastavio jesti gotovo ne žvačući.

Kada se vratila u sobu, bacila je krpu na pod, zatim desnim, onim nesretnim stopalom zbog kojeg je posrnula, krenula tapkati po krpi da upije prolivenu tekućinu.

„Ovak'a sranja se samo meni događaju.“

„Matija, daj, prestani s tim…“

„Nisam ni krenula, a već me prekidaš.“

„Upravo zato. Znam sve šta ćeš reći. Uvijek isto. De, odrasti!“

„Ti mi se javljaš...“

„Matija…“

„Matija, Matija, Matija!“ iznervirano je uzvratila.

„Ti moraš shvatiti da imaš 24 godine. Nabavljaš kerove i …“

„Zorane. Zorane… Imam 26 godina. I da, imam dva pesa. I najbolji su. Je l' ih Moki odvela u šetnju?“

„Je. Dođe tu kad potroši net i popuši svu travu. Jer smo jebena ustanova.“

„Ma, Mokica je super, kaj ti je…“

„Moki je super, al' jebeno dođe i onda troši moj net i moju travu.“

„Kaj si tak'i? Pa pese nam šeće. Jer ti faking nemreš. Migrena, montaža, migrena, montaža. K'o da ne znam, sam' se tu napušavaš…“

„Jebala te Mokica. Eto.“

„Pa, jebala i tebe…“

„Dobro, dobro, Matija. Fala.“ Gurnuo je prstima posljednji komad hamburgera u usta i pridigao se.

Prošao je pored nje dok je još stopalom tapkala po krpi kao da će pokupiti svu vlagu stana. Prekrižila je ruke i počela glavu okretati sad amo, sad tamo, letimično zagledajući detalje sobe u kojoj se nalazila. Nije gajila nikakve osjećaje prema prostorima. Bojala se to ikome priznati, posebice sad nakon potresa. Ljudi su vezani uz svoj prostor, cijeli život izdvajaju za njega. Ona daje pola plaće za najam stana u kojem se ne osjeća nimalo zdravo, prisebno, sretno. Na neki čudan način nastanjuje Zoranovo tijelo, posebice noću kada se previja uz njega, dok je se on pokušava otarasiti zbog vrućine. Nastanjuje i čupava tijela Maksa i Čuperka. Tu se traži, pretražuje. Tu je njena tinejdžerska soba koju nikad nije štovala, u vezi koje ima noćne more. Leži u pretjerano ružičastoj sobi koju najednom ruši buldožer. Tu noćnu moru sanja od svoje trinaeste. Svaki put drugačije reagira. Nekad vrišti, nekad nerazumno grabi plišance da ih zaštiti, nekad krene panično povlačiti plahtu… Nikad ju zapravo ne dograbi buldožer.

„Ej… a da mi odemo malo kod moje bake na selo?“

„Ne čujeeeem tee! Jesam ti već rekao?! Ne čujem te kad si u drugoj sobi!“ proderao se iz kuhinje.

„A, ma, ništa.“

Najednom se Zoran pojavi pod štokom vrata:

„Dobro, 'oćeš mi sad reć'?“

„Imaš pljuge?“

„Nemam. Tvoja prijateljica mi je sve popušila.“

„Sve? A, pa lijepo. Baš sve?“

„Da i kurac. Ako sad kreće još jedan tvoj ispad, daj me, molim te, sačuvaj toga…“

Osjećala se ukočeno. Bila je na rubu, ma koliko mu se opirala. Kao u snu, kada joj se približava buldožer od kojeg ne bježi, već se drži svog kreveta kao kopna usred oluje, mada je svjesna da ni na njemu nije sigurna. Sada je bila u sobi u kojoj ne želi biti, s likom s kojim očito više ne može biti, u tijelu u kojem više ne može izdržati. Buldožer je sada bio nevidljiv i tim više zastrašujući. Nije mogla znati odakle bi mogao doći, koji bi zid prvi pao, hoće li završiti ispod komada cigli i betona.

Vrtjela je moguće scenarije pritom grebajući po kožici uz nokat palca. Više nije znala smiruje li je to. 

„E, idem vidjet' di je Moki.“

Brzo je izletjela iz stana preskočivši njegov besmisleni odgovor. Dok se spuštala niz stubište, suze su se nekontrolirano kotrljale niz obraze. Unutrašnja brana je propuštala sve ono što je već dulje vremena zatomljivala. Pokušavala je doći do daha. Pomišljala je kako je zapravo bilo lako napustiti onu sobu, stan i da možda može tako napustiti i njega i pse i svoje tijelo. Možda, negdje uz rijeku, bez pucnja, krvi, u tišini i bez mrlja, tako da za sobom ne ostavi tragove koji će nekoga potresti, obilježiti. Može se prepustiti prirodi, leći na vodu i polako otpuštati svoje udove kao teret s broda koji tone. Polako, zatvorenih očiju utonuti dok se tijelo obrće na bok i nestaje. Misli se gase, voda zahvaća tijelo, nadire duboko i prožima sve. I više ničega nema. Više nisi ni tijelo, već truplo, ugasli tanker na dnu, sve dok se ponovo ne ukažeš na površini, bljedolik poput porculanske lutke.

Zamišljajući vlastitu smrt se na čudan način smirila, iz očiju više nisu tekle suze, a disanje se ujednačilo i vratilo svom uobičajenom ritmu.

Zavibrirao joj je mobitel.

Otvorila je poruku:

„Čestitamo Vam! Ovo je bila vaša 150. narudžba preko naše aplikacije…“

Zarila je zube u desni kut usana te pogledala prema ulaznim vratima zgrade. Čula je zvona obližnje crkve, brundanje automobila, udaljenu kavgu, lavež pasa. Sve joj je teže bilo odijeliti vlastito disanje i otkucaje od vanjskih zvukova koji su toliko duboko prodrli u nju i izjednačili se s mrmorom njezinih organa. Nije mogla napustiti grad u sebi.

 

 

 

 

 

 

 

 

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

proza

Sándor Jászberényi: Najljepša noć duše

Sándor Jászberényi (1980.) mađarski je novinar i pisac. Objavio je knjige Vrag je crni pas: priče s Bliskog istoka i šire (New Europe Books, 2014.) i Najljepša noć duše, koja je 2017. dobila mađarsku književnu nagradu Libri. Kao ratni dopisnik za mađarske medije, New York Times, Egypt Independent izvještavao je o Arapskom proljeću, sukobima u Gazi, Darfurskoj krizi itd. Živi između Budimpešte i Kaira.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg