proza

Paula Ćaćić: Najpogodnije mjesto

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Paula Ćaćić (Vinkovci, 1994.) diplomirala je indologiju i južnoslavenske jezike i književnosti na FFZG. Poeziju je objavljivala u raznim časopisima i na web portalima te je sudjelovala na večerima poezije u Ljubljani i Zagrebu. Na 27. Pjesničkim susretima u Drenovcima dobila je priznanje za najbolji rukopisni prvijenac koji je 2017. godine i objavljen pod naslovom ''Povratna karta''. Godine 2018. njezina kratka priča ''Na kraju sela'' proglašena je najboljom na Preprekovoj jeseni. 2020. objavljena joj je druga zbirka pjesama ''Osobni pejzaž'' koja je na Danima Josipa i Ivana Kozarca nagrađena Poveljom uspješnosti. Stalna je suradnica web portala VoxFeminae na kojemu piše o kinematografiji i televiziji iz feminističke perspektive. Prevodi književne tekstove s bugarskog i slovenskog jezika.

Najpogodnije mjesto

Tajming nije mogao biti bolji. Par minuta nakon što je ušla u stan koji je vonjao po pokislom psu, zazvonio je portafon. Brže-bolje iščeprkala je iz ruksaka novčanicu od pedeset kuna i pritisnula gumb što se nalazio na zidu uz ulazna vrata. Nemarno je prošla prstima kroz kratko ošišanu platinastu kosu. Skakućući u mjestu prihvatila je narudžbu i zahvalila dostavljaču pruživši mu novčanicu. Prpošno je nastavila skakutati niz hodnik noseći vrećicu iz McDonald'sa. 

Na ulazu u spavaću sobu začula je glas koji je osorno primijetio:

„Pa, Matija, jebemu mater! Šta nisi i meni naručila?!“

Taman kad je zucnula da bi argumentirala vlastitu glad, zakoračila je dublje u spavaću sobu i ne primijetivši zaplela se stopalima u mrežu razgranatih kablova. U sljedećem pokušaju koraka u trenu je izgubila ravnotežu i prednjim dijelom tijela tresnula o laminat. Imala je osjećaj kao da je izgubila pamćenje na trenutak. Čelom joj se širila tutnjava tupe boli. Dio njezinih plavih vlasi polagano je zahvaćala poplava razlivene smećkaste tekućine. Podignula je pogled najprije prema njemu koji je i dalje nepomično sjedio na rubu kreveta, potom prema čaši Cole koja se izlila po papirnatoj vrećici i podu. 

„Ajd u kurac! Je l' ja čitam misli?!“

Polako se ustala. Cijeli prizor ju je skoro rasplakao. Osjećala je kao da joj iz čela izrasta rog, dok je trbuh i dalje gunđao.

„Ti to sad nećeš jesti?“ neobazrivo je nastavio.

„'ko će to sad jesti?? Može komotno u kantu.“ iz polustojećeg položaja vratila se u sjedeći spustivši se na laminat.

On je doteturao do vrećice te s nadom sakupljača povratne ambalaže započeo prebirati po razmočenim ostatcima. Spustio se na pod namjestivši se u lotos pozu. Halapljivo je krenuo žvakati namočeni hamburger iz kojeg je kapljalo kao iz spužvice za sudoper. U predahu od hamburgera trpao je čitave komade pomfrita koji je na nekim mjestima bio smeđi od Cole.

Ona je sjedila nasuprot njega i promatrala ga poluotvorenih usta.

„'oćeš griz?“

„Kak'…možeš?“

„Ne'aš pojma. Prefino je. I zapravo, isto ti je k'o inače. Samo što ne moraš piti Colu, već je imaš na svemu, a ustima ti se to ionako sve izmiješa.“

„Izrigat ću se. Ne mogu te ni gledat' da to jedeš.“

„E, nemaš ti pojma! Jebote, pa ovako bi trebali inače raditi. Dobiješ odma' sve, samo žvačeš i to 'e to. To bi išlo k'o 'alva.“

„Kaj sad da radim? Gladna sam k'o vuk.“

„Matija, to ti je karma. Nisi me ni pitala.“

„Kaj sereš?! Pitala sam te 'oćeš jest' i rek'o si ne! Kaj me zajebavaš??“

„Nisi rekla da naručuješ iz megića, bokte mazo.“

Ne vjerujući odmahivala je bolnom glavom. Zatim se naglo ustala i otišla po krpu. On je nastavio jesti gotovo ne žvačući.

Kada se vratila u sobu, bacila je krpu na pod, zatim desnim, onim nesretnim stopalom zbog kojeg je posrnula, krenula tapkati po krpi da upije prolivenu tekućinu.

„Ovak'a sranja se samo meni događaju.“

„Matija, daj, prestani s tim…“

„Nisam ni krenula, a već me prekidaš.“

„Upravo zato. Znam sve šta ćeš reći. Uvijek isto. De, odrasti!“

„Ti mi se javljaš...“

„Matija…“

„Matija, Matija, Matija!“ iznervirano je uzvratila.

„Ti moraš shvatiti da imaš 24 godine. Nabavljaš kerove i …“

„Zorane. Zorane… Imam 26 godina. I da, imam dva pesa. I najbolji su. Je l' ih Moki odvela u šetnju?“

„Je. Dođe tu kad potroši net i popuši svu travu. Jer smo jebena ustanova.“

„Ma, Mokica je super, kaj ti je…“

„Moki je super, al' jebeno dođe i onda troši moj net i moju travu.“

„Kaj si tak'i? Pa pese nam šeće. Jer ti faking nemreš. Migrena, montaža, migrena, montaža. K'o da ne znam, sam' se tu napušavaš…“

„Jebala te Mokica. Eto.“

„Pa, jebala i tebe…“

„Dobro, dobro, Matija. Fala.“ Gurnuo je prstima posljednji komad hamburgera u usta i pridigao se.

Prošao je pored nje dok je još stopalom tapkala po krpi kao da će pokupiti svu vlagu stana. Prekrižila je ruke i počela glavu okretati sad amo, sad tamo, letimično zagledajući detalje sobe u kojoj se nalazila. Nije gajila nikakve osjećaje prema prostorima. Bojala se to ikome priznati, posebice sad nakon potresa. Ljudi su vezani uz svoj prostor, cijeli život izdvajaju za njega. Ona daje pola plaće za najam stana u kojem se ne osjeća nimalo zdravo, prisebno, sretno. Na neki čudan način nastanjuje Zoranovo tijelo, posebice noću kada se previja uz njega, dok je se on pokušava otarasiti zbog vrućine. Nastanjuje i čupava tijela Maksa i Čuperka. Tu se traži, pretražuje. Tu je njena tinejdžerska soba koju nikad nije štovala, u vezi koje ima noćne more. Leži u pretjerano ružičastoj sobi koju najednom ruši buldožer. Tu noćnu moru sanja od svoje trinaeste. Svaki put drugačije reagira. Nekad vrišti, nekad nerazumno grabi plišance da ih zaštiti, nekad krene panično povlačiti plahtu… Nikad ju zapravo ne dograbi buldožer.

„Ej… a da mi odemo malo kod moje bake na selo?“

„Ne čujeeeem tee! Jesam ti već rekao?! Ne čujem te kad si u drugoj sobi!“ proderao se iz kuhinje.

„A, ma, ništa.“

Najednom se Zoran pojavi pod štokom vrata:

„Dobro, 'oćeš mi sad reć'?“

„Imaš pljuge?“

„Nemam. Tvoja prijateljica mi je sve popušila.“

„Sve? A, pa lijepo. Baš sve?“

„Da i kurac. Ako sad kreće još jedan tvoj ispad, daj me, molim te, sačuvaj toga…“

Osjećala se ukočeno. Bila je na rubu, ma koliko mu se opirala. Kao u snu, kada joj se približava buldožer od kojeg ne bježi, već se drži svog kreveta kao kopna usred oluje, mada je svjesna da ni na njemu nije sigurna. Sada je bila u sobi u kojoj ne želi biti, s likom s kojim očito više ne može biti, u tijelu u kojem više ne može izdržati. Buldožer je sada bio nevidljiv i tim više zastrašujući. Nije mogla znati odakle bi mogao doći, koji bi zid prvi pao, hoće li završiti ispod komada cigli i betona.

Vrtjela je moguće scenarije pritom grebajući po kožici uz nokat palca. Više nije znala smiruje li je to. 

„E, idem vidjet' di je Moki.“

Brzo je izletjela iz stana preskočivši njegov besmisleni odgovor. Dok se spuštala niz stubište, suze su se nekontrolirano kotrljale niz obraze. Unutrašnja brana je propuštala sve ono što je već dulje vremena zatomljivala. Pokušavala je doći do daha. Pomišljala je kako je zapravo bilo lako napustiti onu sobu, stan i da možda može tako napustiti i njega i pse i svoje tijelo. Možda, negdje uz rijeku, bez pucnja, krvi, u tišini i bez mrlja, tako da za sobom ne ostavi tragove koji će nekoga potresti, obilježiti. Može se prepustiti prirodi, leći na vodu i polako otpuštati svoje udove kao teret s broda koji tone. Polako, zatvorenih očiju utonuti dok se tijelo obrće na bok i nestaje. Misli se gase, voda zahvaća tijelo, nadire duboko i prožima sve. I više ničega nema. Više nisi ni tijelo, već truplo, ugasli tanker na dnu, sve dok se ponovo ne ukažeš na površini, bljedolik poput porculanske lutke.

Zamišljajući vlastitu smrt se na čudan način smirila, iz očiju više nisu tekle suze, a disanje se ujednačilo i vratilo svom uobičajenom ritmu.

Zavibrirao joj je mobitel.

Otvorila je poruku:

„Čestitamo Vam! Ovo je bila vaša 150. narudžba preko naše aplikacije…“

Zarila je zube u desni kut usana te pogledala prema ulaznim vratima zgrade. Čula je zvona obližnje crkve, brundanje automobila, udaljenu kavgu, lavež pasa. Sve joj je teže bilo odijeliti vlastito disanje i otkucaje od vanjskih zvukova koji su toliko duboko prodrli u nju i izjednačili se s mrmorom njezinih organa. Nije mogla napustiti grad u sebi.