proza

Ivana Butigan: Hladan tuš

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Ivana Butigan (Zagreb, 1987.) diplomirala je komparativnu književnost i portugalski jezik i književnost na Filozofskom Fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Pisanjem kratkih priča, koje su joj najdraža forma, počela se baviti krajem 2021. To je ujedno i prvi put da se odlučila okušati u pisanju fikcije, te nema prethodno objavljivanih radova.

Hladan tuš

Temperatura je pala preko noći, i premda se kroz prozor i dalje probija sunce, pogriješli biste ne uzevši jaknu na izlasku.

Toplana još nije počela grijati. Stisnuo je zube. Ledena mu je voda prvo dotaknula stopala i momentalno su mu se sve dlake na tijelu nakostriješile kao da žele pobjeći odavde. Jedna od prvih grešaka koje je napravio kad je kretao s ovom praksom bila je dopuštanje da ledeni mlaz vode odmah pogodi prsa i trenutno ga ostavi bez daha. Sad počinje sa stopalima, cjevanicama, butinama, duboko udahne kad na red dođu bubrezi i prsa, i do trenutka kad je smočio glavu, u potpunosti je izgubio osjet do gležnja. Vjerojatno i bolje, jer jedino što osjeća jest kako se brideća koža stvrdnula do konzistencije stakla i svaka kapljica koja je dotakne bodljikavi je kamenčić koji svakog trena može dovesti do rasprsnuća.

Um kontrolira tijelo, disanje kontrolira osjet, mantrao je. Neće dopustiti da mu poljuljana snaga volje pokvari plan kontroliranih neugoda koje će ga održavati na nivou spremnosti.

Na posao će otići biciklom, iako to znači 7,26 km u jednom smjeru, što u radnom danu iznosi 14,52 km po kiši, snijegu, ledu, mrazu, toplinskom valu. Dobro se razbuditi nekom aktivnosti, a i ne želi se naviknuti na automobil, klimu i preopuštenost. Želi da mu tijelo bude napeto kao struna koju život agitira svojim gudalom i proizvodi glazbu ili cvilež ovisno o uštimanosti mišića.

Za ručak će pojesti zobenu kašu s kikirikijem i bananom. Mogao bi pojesti nešto konkretnije, ali čemu? Ovo mu pruža potrebne nutrijente, energiju i zasiti ga. Uostalom, ne treba živjeti da bi jeo, već jesti da bi (pre)živio. Ne želi se dovesti u situaciju da razmazi nepce okusima, da se polakomi za aromama, da se raskvasa i da se prehranjivanje svede na traženje užitka. Svoj instrument drži uštimanim neukusnim splačinama i čeka trenutke u kojima će mu ta vještina dobro doći.

Koji su to trenuci? Ne može uprijeti prstom, ali osjeća ih, zna da spremno vrebaju iz prikrajka čekajući najmanji neoprez.

Na računu gomila plaću za plaćom. Pri kupovini se ne voli ponašati kao rasipnik i sve što poželi mora proći strogi test vremena i razuma. Trebam li zaista novu četkicu za zube? Zar nemam već jednu? Zašto želim novu jaknu? Hoću li je i dalje željeti za pet dana?

Neće. Većinu toga ne treba i neće željeti čim prođe trenutak slabosti.

Treba njegovati ovakav, optimalno održiv životni standard. Ne valja ako se čovjek opusti i navikne na dostave, taksije, luksuzne predmete. Financijska je sudbina svima neizvjesna i čemu svjesno podizati prag samo da bi stvorio takve uvjete da ti u jednom trenutku u budućnosti ne bude dovoljno?

Da pitate slučajnog prolaznika, vjerojatno nikada ne bi pogodio čime se Krešimir bavi. Dobra primanja i unosna karijera prikriveni su nemušto iskombiniranom sportskom odjećom i tenisicama izlizanih džonova s olinjalim, nepovratno zapetljanim vezicama.

Ne zanosi ga sve popularnija struja u njegovu sektoru, ne prepušta se masi: ne ulaže u dionice i kriptovalute, ne vozi bijesan automobil, ne časti se precijenjenim ručkovima. Krešimira neprestano proganja misao - što ako sve to jednoga dana nestane?

Zato si ne može dopustiti uživanje u obilju, već svakodnevno traži načine kako si zadati neugode pri obavljanju najbanalnijih radnji. Ugoda je kušnja koju treba aktivno prepoznavati i svjesno joj odolijevati. Tušira se hladnom vodom jer ako mu životne prilike nanesu vodu bez toplinske regulacije, bit će si zahvalan što se godinama baždario na neljudski niskim temperaturama i znat će: sve se isplatilo. Takav je ulog u budućnost mnogo sigurniji od investicija u fondove.

Ako mu život priušti nemogućnost gurmanske prehrane, provjereno može mjesecima preživljavati na zobenoj kaši. Ne ulaže u dionice jer je tržište previše volatilno, a kapitalizam je neodrživi sustav čiji će se krah vjerojatno osjetiti još za naših života. Zato treba uložiti u nekretninu na selu s gruntom za obrađivanje. Naravno, sadi i vlastito povrće na obradivoj zemlji koju iznajmljuje od grada, jer poanta bivanja je stvoriti samoodrživi sustav.

Život ga ne mazi, ne zato što su mu se tako poklopile zvijezde, već zato što mu on to ne dopušta, jer što ako jednom pokaže zube, a Krešo to ne bude sposoban podnijeti? Svaki dan trenira um i tijelo za anticipirane neugode kako bi uvijek bio korak ispred.

Svaka neugoda koju si sam priušti perverzno je uživanje u ideji jačanja karaktera, dok je mogućnost neugode prouzročene vanjskim faktorima potencijalna katastrofa. A upravo zato da se vjerojatnost katastrofe minimizira, bitno je prag tolerancije održavati visokim.

Trebamo se osloniti na same sebe i osposobljavati se za sve moguće situacije. Svatko za se travu pase. Trebamo biti spremni, trebamo predviđati, trebamo preuzeti kontrolu.

Zazire od dana kad bi tu kontrolu mogao izgubiti, kao onda kad je plaćajući parking sa ženinog mobitela otkrio da ga vara.

Trebao je biti pametniji. Trebao je znati da se previše odao ugodi i uljuljuškao u lažnu sigurnost zajedničke svakodnevice. Trebao je pretpostaviti da su ugodno društvo, slasni ručkovi i optimistični planovi za budućnost kratkog vijeka, te da su sigurnost, toplina i vječna ljubav lažna obećanja koja dajemo u trenucima slabosti.

Život ti kad-tad oduzme sve, a vjerovati možeš samo sebi.