proza

Ljiljana Logar: Život u doba kodova

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Ljiljana Logar (Koprivnica, 1988.) diplomirala je fonetiku i hrvatski jezik na FFZG. Pisanjem se počinje aktivnije baviti za vrijeme studija. Kraće vrijeme predaje hrvatski jezik u školi, nakon čega se prebacuje u korporativne vode. Ne objavljuje puno, dosad je sudjelovala na natječaju KGZ-a za kratku priču gdje je osvojila prvo mjesto. Kod pisanja je zanimaju usputne, svakodnevne teme, pri čemu putovanja koristi kao stabilan motiv i pozornicu za generiranje univerzalnih ljudskih preokupacija.

ŽIVOT U DOBA KODOVA

Od učmalih se gradova bježi nadomak tridesetima i staje tek dobrano nakon što se prijeđu granice. Probrano i planski slaže se nužno u kofere trećerazredna sjaja i primjerene kvalitete, ostavljajući iza sebe toksično: jeftinu kozmetiku, preteške ljude i dijagnoze u nastajanju. Možda pokoju ljubav za koju se kasnije uspostavi da je više proizvod dosade, a manje prst sudbine. Luksuz je, zaista, zgrabiti tu kartu za plan B. Voziti se dugo, satima, kombirajući putem buseve i opcije povratka. Ali nema vraćanja jednom kad se ta vrata otvore. Odlasci su ujedno sve što je krivo i ono što nas drži na životu.

Lagala bih kad bih rekla da je u kofer stalo sve što me činilo cijelom. 

DOLAZAK U PORTUGAL 

Brazilka koju upoznajem na putu SMS-om mi šalje pozitivnu energiju i javlja da je stigla na svoje odredište. Putovala je iz Maroka gdje je učila francuski i upoznala Boga. Prepričava mi svoje iskustvo: naći ćeš Boga tek kad zavoliš sebe, tek ćeš tada i druge znati voljeti. Ne zaboravi, tako se nalazi Bog, rekla je, i uvijek stavljaj kremu za sunčanje, makar bilo oblačno. 

Ja i dalje zaboravljam.

LISABONSKI KOLODVOR BROJ TRI, SETE RIOS, PORTUGAL

(rush hour)

Svakog jutra polubudni ljudi na gradskim peronima praćeni su intenzivnim mirisom kave obližnjih kafića. Uzima se kava i pastel de nata. Ekstremno je sladak, a dovoljno mali da se na njega zaboravi. Nitko ovdje ne brine o šećeru u krvi. Ispijanje kave ovdje je drugačije, funkcionalno umjesto strateški, s više šećera i manje razgovora. 

LJETO 2019, LISABON

Razuzdane debele strankinje voze se na električnim romobilima s plišanim jednorozima koji im vire iz ruksaka. Jednorozi su te sezone popularni, svake je godine nešto drugo. Godinu prije bile su ružičaste ptice. Sljedeće godine nosit će se bolničke maske. 

NACIONALNE MANJINE U PORTUGALU

Ukrajinci i Rusi druga su najveća manjina u Portugalu. Ovdje obično obavljaju NKV poslove, kao i mi, uostalom. Kad hodam ulicom, nerijetko čujem dobacivanja na ruskom. Nešto je na meni istočnoeuropsko, lice ili držanje. To me nerijetko raspizdi. Moj dečko ne razumije zašto se pjenim, pa ruske djevojke su najljepše. 

Pri useljenju u novi stan dobivam novu cimericu i generalno čišćenje stana. Žena koja nam pomaže s čišćenjem Ukrajinka je, živi ovdje 20 godina i obraća mi se na ruskom jer joj je, čini se, moja nova cimerica objasnila da sam iz Moldavije. Automatizirano govorim da sam iz Hrvatske; nije čula za Hrvatsku, ali zna za Jugoslaviju. Simpatična je i izgleda kao jedna od mojih tetki s tatine strane: plava natapirana kosa, jako našminkane oči, usko pripijena odjeća i nekoliko kila viška. Radimo na iskrivljavanju našeg već iskrivljenog portugalskog, tretiramo se kao "jednu od naših". Nudim joj da mi se pridruži pri ručku dok ona briše prašinu s gornjih ormarića, ali ona uz osmijeh odbija. Već je jela.

TEŠKO JE ISPRAVNO MRZITI

Problem s pokvarenim ljudima je što su svi jednom bili djeca. Kad mi ukradu stvari, ja ne znam koga da krivim pa plačem. 

POSJET PRIJATELJICE IZ MOLDAVIJE

U posjet mi dolazi prijateljica iz Moldavije koju sam upoznala na studiju u Poljskoj. Ne sviđa joj se glavni grad, previše bijede, govori mi. Natalia je školovana mlada žena koja vjeruje da se ženin najveći uspjeh ogleda u tome za koga će se udati. Svađamo se uglavnom oko toga. Feminizam je jedno, a realnost drugo, kaže i možda je u pravu. Moldavija, odakle dolazi, najsiromašnija je zemlja (istočne) Europe, ali ja to, kaže mi, ne razumijem. Njezin novi dečko iz Švicarske je i o njemu ne znam ništa drugo osim da je švicarski bogat. Kuha joj kavu i peče patku s narančom. I prošli je bio obećavajući, renomirani umjetnik. Elitni fotograf koji cijeni umjetnost i pokoju čašu previše. Vodio ju je na svoje izložbe u London i povremeno tukao. Planiranu svadbu prekinuo je tek predbračni ugovora. Pokušavam je utješiti, ali na sve što kažem reagira napadom. Možda je u pravu. Sad je sretna, ponavlja i smije se glasno ukočenih očiju. Nakon prvorođenog sina prestaje se javljati.

PAUZE ZA RUČAK

Pauze za ručak i ulice petkom navečer krcate su ljudima u odijelima. Izlaze na ulice identično uniformirani kao školski đaci, pa jedu i piju, luduju. Svakog petka navečer slave završetak tjedna. Ostaju do ure zatvaranja i potom ponovno nestaju, budeći se tek u pauzama za ručak i sljedećeg petka uvečer.

O  POBJEDNICIMA

Neki, doduše, zarađuju od kockanja. Čovjek kojeg sam jednom upoznala živi od igranja pokera. Studirao je 7 godina na 4 različita fakulteta, nije završio ni jedan. Sad igra poker s granicama i uglavnom u srednjoj klasi. Na taj način zarađuje na početnicima. 85 posto je vještina, 15 posto sreća. Ponekad izgubi zbog sreće. Njegov brat završio je pravo i radi kao odvjetnik. Prije je svirao u punk bendu, sada je oženjen i ima dvoje djece. Njegov je posao uglavnom ispunjavanje papira. Ne zna pisati, pa mu on često pomaže. Dok piše papire, često pije pivo i puši travu. Ne zna se tko je pobijedio.

ALGARVE, PORTUGAL

Proljeće provodim na jugu biciklom se vozeći poljima naranči. Naranče dozrijevaju unatoč zatvorenim granicama, ali o tome se šuti. Svoj curriculum vitae ostavljam praznim. Po povratku u grad dobivam certifikat kao dokaz da život ide dalje, kao da je život samo jedan.

Bitno je samo, kažu, skenirati kôd.

Fotografija: Ljiljana Logar