VIDJELA SAM TO

Vidjela sam svašta. Moguće je da su mnogi drugi vidjeli mnogo više od mene, ali ja sam vidjela svašta.

Primjerice, vidjela sam ljude koji se boje, iako za to nemaju razloga. Vidjela sam i ljude koji se ne boje, a trebali bi. Vidjela sam strahove od kraja koji su bili gori od samog kraja. Naravno, vidjela sam i krajeve. Oni su dolazili u raznim bojama i te boje ja sam mogla vidjeti. Vidjela sam čuda, ali nikad im se nisam nadala. Vidjela sam ateiste koji mole i vjernike koji su raskinuli ugovore s Bogom. Bog je u bolnicu dolazio u raznim oblicima. Nekad u obliku kisika, nekad kroz nečiji pogled, a nekad se hodnicima šuljao u obliku mraka. Tada sam morala jako fokusirati pogled kako bih bila sigurna da ga vidim. Nakon što sam vidjela živog čovjeka kako uzima svoj posljednji dah, pogledala sam u ogledalo.

S druge strane, moja je majka bila slijepa, ali njenim mračnim hodnikom Bog se nije šuljao, nego je plesao salsu. Mama je uvijek govorila kako ima ogromnu sreću što se rodila slijepa, a ne gluha, ili, još gore, bez prstiju. Maestralno je svirala klavir i bila je na Woodstocku. Da mi nije pokazala fotografiju sebe i Jimmyja Hendrixa, nikada ne bih vjerovala da se ljubila s njim. Obje smo se pravile da ne znamo kako ta fotografija poljubac zapravo ne dokazuje.

Naš stan bio je pun neobičnih fotografija napravljenih u raznim zemljama. Do svoje tridesete moja mama prošla je pola Europe vlakom i tvrdila je kako zbog tulipana Nizozemska ima najljepši krajolik. Voljela je cvijeće, pa ga je sadila na balkonu. Na balkonu se često i sunčala u grudnjaku i gaćicama. Ponekad je nosila sunčane naočale, ali nikada za vrijeme sunčanih dana.

Svako jutro nokte je lakirala u crveno, a usne šminkala crvenim ružem. „Dođi da od tebe napravim klauna“, rekla bi i onda poljubila moj nos. Mogla je vidjeti kada sam u licu bila blijeda. Mogla je vidjeti i kada sam bila tužna. „To je zato što imam čarobnu moć“, govorila bi dodirujući mi obraze. „Kada sam bila mala, jedno ogledalce ispalo mi je iz ruku i razbilo se, a njegove komadiće ja sam spremila u jagodice svojih prstiju. Zato mogu vidjeti dodirom.“

Učila me kako je cijeli svijet zapravo jedno veliko ogledalo. „Svijet je samo odraz onoga što se događa u nama.“ Mislim da je u njoj raslo polje tulipana.

Na našem balkonu rasla je i marihuana. Za vrijeme emitiranja sjednice sabora, moja mama zapalila bi joint i urlala od smijeha. „Ne daj da te rastužuje glupost moćnika“, govorila bi ispuhujući debele, masne dimove, „moraš moći u svakoj tragediji pronaći ono komično.“

Plakala je samo kada bi slušala glazbu. Upalila je gramofon pa se plešući skinula do gola. Sve, osim čarapa. „Da ne prehladim jajnike“, objasnila mi je, „planiram roditi još barem šestero djece.“

Silovao ju je šef tvornice tkanina u kojoj je radila. Kada sam ju pitala zašto ga nikada nije tužila, rekla je da je u tom razdoblju života imala pametnijeg posla od povlačenja po sudovima. „Kakvog pametnijeg posla?“, pitala sam. Tada me zamolila da joj donesem pepeljaru iz kuhinje. Znam da je znala da se pepeljara nalazi na stolu točno ispred nje.

Točno na dan njene smrti, vidjela sam crijeva koja vise iz utrobe živog čovjeka. Također, u toj prometnoj nesreći, tom istom čovjeku pukla je i slezena. Njegova je supruga na mjestu ostala mrtva. Operirali smo ga i spasili. Baš jučer bila sam u trgovini s kućanskim aparatima i tamo sam ga vidjela. Prepoznali smo se. Nasmiješili smo se jedan drugome i zadržali smiješak neko vrijeme. Primijetila sam da mu je jedno oko žuto, a drugo zeleno. Zatim je on nastavio promatrati perilice posuđa, a ja sam otišla na blagajnu. Kupila sam usisavač.

Stan sam konačno odlučila usisati tri tjedna nakon majčine smrti. Krenula sam s dnevnim boravkom i ispod kauča pronašla njen lak za nokte. Ostatak stana nisam usisala.

Prvog dana povratka na posao, vidjela sam malenu djevojčicu koja sjedi u čekaonici potpuno sama. „Gdje su ti roditelji?“, pitala sam ju. Slegnula je ramenima, a onda je došao njen otac. Imao je velike, bijele zube i rekao da je bio na wc-u. Ispričao se što je svoju djevojčicu ostavio samu.

Moj otac došao je na mamin sprovod noseći u rukama buket tulipana. Prepoznala sam ga. Vidjela sam da je to on. Zbor je počeo pjevati Hendrixovu Purple haze, a ja sam ga pitala zna li da se mama na Woodstocku ljubila s Jimmyjem. Čovjek koji je bio moj otac tada je počeo plakati.

Moja je mama prestala disati u proljeće, kada se cvijeće na balkonu počelo buditi. Ja sam tih dana puno spavala, a kad sam se probudila, već je bila zima. Te sam zime vidjela puno nosnica koja više nisu usisavala kisik. Ljude smo spajali na kisik, zatim na respiratore, a onda smo ih prekrivali plahtama preko glave. Često me boljela glava. Mislila sam da je to zato što mi od sve te silne zaštitne opreme zalijepljene za lice, mozak ne dobiva dovoljno kisika.

Kisik u nas ulazi u raznim oblicima, a jedan od njih je ljubav. Kada mi je suprug rekao da se zaljubio u drugu, kroz prozor naše kuhinje mogla sam vidjeti snijeg kako pada. Djeca ispred zgrade pravila su snjegovića, a onda je jedno dijete grudom snijega pogodilo drugo. Pogođeno dijete počelo je plakati. Ja nisam.

Navečer toga dana, hodnikom bolnice vozili su još jednog čovjeka čija su pluća ostala bez kisika. Pitala sam se koliko se žena tijekom njegova života zaljubilo u njega. Nakon njega, hodnikom su vozili i pijanu baku koja je, kako su mi rekli, plešući salsu pala i slomila kuk. Neartikulirano je nešto pričala cijelim putem do sobe, a kada joj je medicinska sestra vadila krv, urlala je od smijeha.

Kod kuće sam smotala joint i na TV-u gledala emitiranje sjednice sabora. Mislila sam da će me glupost moćnika moći nasmijati. Mislila sam da ću moći prepoznati komediju.

Suprug i ja razveli smo se jednog ljetnog dana koji je ujedno bio i moj rođendan. Mama mi je rekla kako je prve trudove osjetila dok se hladila sjedeći na podu ispred otvorenog hladnjaka. Navodno je taj dan bio najtopliji dan toga ljeta. Tijekom potpisivanja papira koji su dokazivali sporazumni razvod braka, meni nije bilo vruće. Bilo mi je ugodno.

Kasnije, dok smo ulazili u auto, moj bivši suprug pitao me bi li bilo jako čudno ako bi me sada odveo na ručak. „Ili samo na tortu. Ili barem na rođendansko piće“, nagovarao me, a ja sam rekla kako bih radije da me odvede u trgovinu bijele tehnike. „Krepao mi je usisavač kojeg sam kupila prije nešto više od godine dana,“ rekla sam mu, „još uvijek je pod garancijom.“

Zbunio se. „Mary, usisavač nije bijela tehnika“, odgovorio mi je moj bivši suprug i tada smo se oboje počeli smijati. Prvo malo, a onda puno. Vozili smo se i urlali od smijeha, a kroz prozor auta ja sam mogla vidjeti ljude koji su disali.

Moj bivši suprug stao je negdje nasred ulice. „Zašto si stao“, pitala sam ga zbunjeno, „pa nismo kod trgovine.“ Dotaknuo mi je obraz. „Drago mi je što se smiješ“, rekao je i ostavio prste na mom obrazu. Učinilo mi se da su i u njegovim jagodicama spremljene krhotine nekog ogledala.

Pogledala sam kroz prozor preko njegova ramena. Zanimalo me kako svijet izgleda točno u tom trenu. Bio je sunčan i ljudi su hodali. Netko je išao prema nekom kraju, a netko drugi prema nekom početku. Bog je na semaforu čekao zeleno svjetlo.

Na klupi uz cestu sjedila je mlada mama. Nije nosila sunčane naočale i, točno tog trena, svoju tek nedavno rođenu bebu poljubila je u nos. Zatim joj je nešto rekla. Nisam mogla čuti što joj govori, ali znala sam što govori.

Vidjela sam to.