proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.





VIDJELA SAM TO


Vidjela sam svašta. Moguće je da su mnogi drugi vidjeli mnogo više od mene, ali ja sam vidjela svašta.

Primjerice, vidjela sam ljude koji se boje, iako za to nemaju razloga. Vidjela sam i ljude koji se ne boje, a trebali bi. Vidjela sam strahove od kraja koji su bili gori od samog kraja. Naravno, vidjela sam i krajeve. Oni su dolazili u raznim bojama i te boje ja sam mogla vidjeti. Vidjela sam čuda, ali nikad im se nisam nadala. Vidjela sam ateiste koji mole i vjernike koji su raskinuli ugovore s Bogom. Bog je u bolnicu dolazio u raznim oblicima. Nekad u obliku kisika, nekad kroz nečiji pogled, a nekad se hodnicima šuljao u obliku mraka. Tada sam morala jako fokusirati pogled kako bih bila sigurna da ga vidim. Nakon što sam vidjela živog čovjeka kako uzima svoj posljednji dah, pogledala sam u ogledalo.

S druge strane, moja je majka bila slijepa, ali njenim mračnim hodnikom Bog se nije šuljao, nego je plesao salsu. Mama je uvijek govorila kako ima ogromnu sreću što se rodila slijepa, a ne gluha, ili, još gore, bez prstiju. Maestralno je svirala klavir i bila je na Woodstocku. Da mi nije pokazala fotografiju sebe i Jimmyja Hendrixa, nikada ne bih vjerovala da se ljubila s njim. Obje smo se pravile da ne znamo kako ta fotografija poljubac zapravo ne dokazuje.

Naš stan bio je pun neobičnih fotografija napravljenih u raznim zemljama. Do svoje tridesete moja mama prošla je pola Europe vlakom i tvrdila je kako zbog tulipana Nizozemska ima najljepši krajolik. Voljela je cvijeće, pa ga je sadila na balkonu. Na balkonu se često i sunčala u grudnjaku i gaćicama. Ponekad je nosila sunčane naočale, ali nikada za vrijeme sunčanih dana.

Svako jutro nokte je lakirala u crveno, a usne šminkala crvenim ružem. „Dođi da od tebe napravim klauna“, rekla bi i onda poljubila moj nos. Mogla je vidjeti kada sam u licu bila blijeda. Mogla je vidjeti i kada sam bila tužna. „To je zato što imam čarobnu moć“, govorila bi dodirujući mi obraze. „Kada sam bila mala, jedno ogledalce ispalo mi je iz ruku i razbilo se, a njegove komadiće ja sam spremila u jagodice svojih prstiju. Zato mogu vidjeti dodirom.“

Učila me kako je cijeli svijet zapravo jedno veliko ogledalo. „Svijet je samo odraz onoga što se događa u nama.“ Mislim da je u njoj raslo polje tulipana.

Na našem balkonu rasla je i marihuana. Za vrijeme emitiranja sjednice sabora, moja mama zapalila bi joint i urlala od smijeha. „Ne daj da te rastužuje glupost moćnika“, govorila bi ispuhujući debele, masne dimove, „moraš moći u svakoj tragediji pronaći ono komično.“

Plakala je samo kada bi slušala glazbu. Upalila je gramofon pa se plešući skinula do gola. Sve, osim čarapa. „Da ne prehladim jajnike“, objasnila mi je, „planiram roditi još barem šestero djece.“

Silovao ju je šef tvornice tkanina u kojoj je radila. Kada sam ju pitala zašto ga nikada nije tužila, rekla je da je u tom razdoblju života imala pametnijeg posla od povlačenja po sudovima. „Kakvog pametnijeg posla?“, pitala sam. Tada me zamolila da joj donesem pepeljaru iz kuhinje. Znam da je znala da se pepeljara nalazi na stolu točno ispred nje.

Točno na dan njene smrti, vidjela sam crijeva koja vise iz utrobe živog čovjeka. Također, u toj prometnoj nesreći, tom istom čovjeku pukla je i slezena. Njegova je supruga na mjestu ostala mrtva. Operirali smo ga i spasili. Baš jučer bila sam u trgovini s kućanskim aparatima i tamo sam ga vidjela. Prepoznali smo se. Nasmiješili smo se jedan drugome i zadržali smiješak neko vrijeme. Primijetila sam da mu je jedno oko žuto, a drugo zeleno. Zatim je on nastavio promatrati perilice posuđa, a ja sam otišla na blagajnu. Kupila sam usisavač.

Stan sam konačno odlučila usisati tri tjedna nakon majčine smrti. Krenula sam s dnevnim boravkom i ispod kauča pronašla njen lak za nokte. Ostatak stana nisam usisala.

Prvog dana povratka na posao, vidjela sam malenu djevojčicu koja sjedi u čekaonici potpuno sama. „Gdje su ti roditelji?“, pitala sam ju. Slegnula je ramenima, a onda je došao njen otac. Imao je velike, bijele zube i rekao da je bio na wc-u. Ispričao se što je svoju djevojčicu ostavio samu.

Moj otac došao je na mamin sprovod noseći u rukama buket tulipana. Prepoznala sam ga. Vidjela sam da je to on. Zbor je počeo pjevati Hendrixovu Purple haze, a ja sam ga pitala zna li da se mama na Woodstocku ljubila s Jimmyjem. Čovjek koji je bio moj otac tada je počeo plakati.

Moja je mama prestala disati u proljeće, kada se cvijeće na balkonu počelo buditi. Ja sam tih dana puno spavala, a kad sam se probudila, već je bila zima. Te sam zime vidjela puno nosnica koja više nisu usisavala kisik. Ljude smo spajali na kisik, zatim na respiratore, a onda smo ih prekrivali plahtama preko glave. Često me boljela glava. Mislila sam da je to zato što mi od sve te silne zaštitne opreme zalijepljene za lice, mozak ne dobiva dovoljno kisika.

Kisik u nas ulazi u raznim oblicima, a jedan od njih je ljubav. Kada mi je suprug rekao da se zaljubio u drugu, kroz prozor naše kuhinje mogla sam vidjeti snijeg kako pada. Djeca ispred zgrade pravila su snjegovića, a onda je jedno dijete grudom snijega pogodilo drugo. Pogođeno dijete počelo je plakati. Ja nisam.

Navečer toga dana, hodnikom bolnice vozili su još jednog čovjeka čija su pluća ostala bez kisika. Pitala sam se koliko se žena tijekom njegova života zaljubilo u njega. Nakon njega, hodnikom su vozili i pijanu baku koja je, kako su mi rekli, plešući salsu pala i slomila kuk. Neartikulirano je nešto pričala cijelim putem do sobe, a kada joj je medicinska sestra vadila krv, urlala je od smijeha.

Kod kuće sam smotala joint i na TV-u gledala emitiranje sjednice sabora. Mislila sam da će me glupost moćnika moći nasmijati. Mislila sam da ću moći prepoznati komediju.

Suprug i ja razveli smo se jednog ljetnog dana koji je ujedno bio i moj rođendan. Mama mi je rekla kako je prve trudove osjetila dok se hladila sjedeći na podu ispred otvorenog hladnjaka. Navodno je taj dan bio najtopliji dan toga ljeta. Tijekom potpisivanja papira koji su dokazivali sporazumni razvod braka, meni nije bilo vruće. Bilo mi je ugodno.

Kasnije, dok smo ulazili u auto, moj bivši suprug pitao me bi li bilo jako čudno ako bi me sada odveo na ručak. „Ili samo na tortu. Ili barem na rođendansko piće“, nagovarao me, a ja sam rekla kako bih radije da me odvede u trgovinu bijele tehnike. „Krepao mi je usisavač kojeg sam kupila prije nešto više od godine dana,“ rekla sam mu, „još uvijek je pod garancijom.“

Zbunio se. „Mary, usisavač nije bijela tehnika“, odgovorio mi je moj bivši suprug i tada smo se oboje počeli smijati. Prvo malo, a onda puno. Vozili smo se i urlali od smijeha, a kroz prozor auta ja sam mogla vidjeti ljude koji su disali.

Moj bivši suprug stao je negdje nasred ulice. „Zašto si stao“, pitala sam ga zbunjeno, „pa nismo kod trgovine.“ Dotaknuo mi je obraz. „Drago mi je što se smiješ“, rekao je i ostavio prste na mom obrazu. Učinilo mi se da su i u njegovim jagodicama spremljene krhotine nekog ogledala.

Pogledala sam kroz prozor preko njegova ramena. Zanimalo me kako svijet izgleda točno u tom trenu. Bio je sunčan i ljudi su hodali. Netko je išao prema nekom kraju, a netko drugi prema nekom početku. Bog je na semaforu čekao zeleno svjetlo.

Na klupi uz cestu sjedila je mlada mama. Nije nosila sunčane naočale i, točno tog trena, svoju tek nedavno rođenu bebu poljubila je u nos. Zatim joj je nešto rekla. Nisam mogla čuti što joj govori, ali znala sam što govori.

Vidjela sam to.

 
 
 
 
 
 
 
Fotografija: Hana Kunić
 
 
 
 
 
 
 
 
 

o nama

Eva Simčić pobjednica je nagrade "Sedmica & Kritična masa" (6.izdanje)

Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg