proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.





VIDJELA SAM TO


Vidjela sam svašta. Moguće je da su mnogi drugi vidjeli mnogo više od mene, ali ja sam vidjela svašta.

Primjerice, vidjela sam ljude koji se boje, iako za to nemaju razloga. Vidjela sam i ljude koji se ne boje, a trebali bi. Vidjela sam strahove od kraja koji su bili gori od samog kraja. Naravno, vidjela sam i krajeve. Oni su dolazili u raznim bojama i te boje ja sam mogla vidjeti. Vidjela sam čuda, ali nikad im se nisam nadala. Vidjela sam ateiste koji mole i vjernike koji su raskinuli ugovore s Bogom. Bog je u bolnicu dolazio u raznim oblicima. Nekad u obliku kisika, nekad kroz nečiji pogled, a nekad se hodnicima šuljao u obliku mraka. Tada sam morala jako fokusirati pogled kako bih bila sigurna da ga vidim. Nakon što sam vidjela živog čovjeka kako uzima svoj posljednji dah, pogledala sam u ogledalo.

S druge strane, moja je majka bila slijepa, ali njenim mračnim hodnikom Bog se nije šuljao, nego je plesao salsu. Mama je uvijek govorila kako ima ogromnu sreću što se rodila slijepa, a ne gluha, ili, još gore, bez prstiju. Maestralno je svirala klavir i bila je na Woodstocku. Da mi nije pokazala fotografiju sebe i Jimmyja Hendrixa, nikada ne bih vjerovala da se ljubila s njim. Obje smo se pravile da ne znamo kako ta fotografija poljubac zapravo ne dokazuje.

Naš stan bio je pun neobičnih fotografija napravljenih u raznim zemljama. Do svoje tridesete moja mama prošla je pola Europe vlakom i tvrdila je kako zbog tulipana Nizozemska ima najljepši krajolik. Voljela je cvijeće, pa ga je sadila na balkonu. Na balkonu se često i sunčala u grudnjaku i gaćicama. Ponekad je nosila sunčane naočale, ali nikada za vrijeme sunčanih dana.

Svako jutro nokte je lakirala u crveno, a usne šminkala crvenim ružem. „Dođi da od tebe napravim klauna“, rekla bi i onda poljubila moj nos. Mogla je vidjeti kada sam u licu bila blijeda. Mogla je vidjeti i kada sam bila tužna. „To je zato što imam čarobnu moć“, govorila bi dodirujući mi obraze. „Kada sam bila mala, jedno ogledalce ispalo mi je iz ruku i razbilo se, a njegove komadiće ja sam spremila u jagodice svojih prstiju. Zato mogu vidjeti dodirom.“

Učila me kako je cijeli svijet zapravo jedno veliko ogledalo. „Svijet je samo odraz onoga što se događa u nama.“ Mislim da je u njoj raslo polje tulipana.

Na našem balkonu rasla je i marihuana. Za vrijeme emitiranja sjednice sabora, moja mama zapalila bi joint i urlala od smijeha. „Ne daj da te rastužuje glupost moćnika“, govorila bi ispuhujući debele, masne dimove, „moraš moći u svakoj tragediji pronaći ono komično.“

Plakala je samo kada bi slušala glazbu. Upalila je gramofon pa se plešući skinula do gola. Sve, osim čarapa. „Da ne prehladim jajnike“, objasnila mi je, „planiram roditi još barem šestero djece.“

Silovao ju je šef tvornice tkanina u kojoj je radila. Kada sam ju pitala zašto ga nikada nije tužila, rekla je da je u tom razdoblju života imala pametnijeg posla od povlačenja po sudovima. „Kakvog pametnijeg posla?“, pitala sam. Tada me zamolila da joj donesem pepeljaru iz kuhinje. Znam da je znala da se pepeljara nalazi na stolu točno ispred nje.

Točno na dan njene smrti, vidjela sam crijeva koja vise iz utrobe živog čovjeka. Također, u toj prometnoj nesreći, tom istom čovjeku pukla je i slezena. Njegova je supruga na mjestu ostala mrtva. Operirali smo ga i spasili. Baš jučer bila sam u trgovini s kućanskim aparatima i tamo sam ga vidjela. Prepoznali smo se. Nasmiješili smo se jedan drugome i zadržali smiješak neko vrijeme. Primijetila sam da mu je jedno oko žuto, a drugo zeleno. Zatim je on nastavio promatrati perilice posuđa, a ja sam otišla na blagajnu. Kupila sam usisavač.

Stan sam konačno odlučila usisati tri tjedna nakon majčine smrti. Krenula sam s dnevnim boravkom i ispod kauča pronašla njen lak za nokte. Ostatak stana nisam usisala.

Prvog dana povratka na posao, vidjela sam malenu djevojčicu koja sjedi u čekaonici potpuno sama. „Gdje su ti roditelji?“, pitala sam ju. Slegnula je ramenima, a onda je došao njen otac. Imao je velike, bijele zube i rekao da je bio na wc-u. Ispričao se što je svoju djevojčicu ostavio samu.

Moj otac došao je na mamin sprovod noseći u rukama buket tulipana. Prepoznala sam ga. Vidjela sam da je to on. Zbor je počeo pjevati Hendrixovu Purple haze, a ja sam ga pitala zna li da se mama na Woodstocku ljubila s Jimmyjem. Čovjek koji je bio moj otac tada je počeo plakati.

Moja je mama prestala disati u proljeće, kada se cvijeće na balkonu počelo buditi. Ja sam tih dana puno spavala, a kad sam se probudila, već je bila zima. Te sam zime vidjela puno nosnica koja više nisu usisavala kisik. Ljude smo spajali na kisik, zatim na respiratore, a onda smo ih prekrivali plahtama preko glave. Često me boljela glava. Mislila sam da je to zato što mi od sve te silne zaštitne opreme zalijepljene za lice, mozak ne dobiva dovoljno kisika.

Kisik u nas ulazi u raznim oblicima, a jedan od njih je ljubav. Kada mi je suprug rekao da se zaljubio u drugu, kroz prozor naše kuhinje mogla sam vidjeti snijeg kako pada. Djeca ispred zgrade pravila su snjegovića, a onda je jedno dijete grudom snijega pogodilo drugo. Pogođeno dijete počelo je plakati. Ja nisam.

Navečer toga dana, hodnikom bolnice vozili su još jednog čovjeka čija su pluća ostala bez kisika. Pitala sam se koliko se žena tijekom njegova života zaljubilo u njega. Nakon njega, hodnikom su vozili i pijanu baku koja je, kako su mi rekli, plešući salsu pala i slomila kuk. Neartikulirano je nešto pričala cijelim putem do sobe, a kada joj je medicinska sestra vadila krv, urlala je od smijeha.

Kod kuće sam smotala joint i na TV-u gledala emitiranje sjednice sabora. Mislila sam da će me glupost moćnika moći nasmijati. Mislila sam da ću moći prepoznati komediju.

Suprug i ja razveli smo se jednog ljetnog dana koji je ujedno bio i moj rođendan. Mama mi je rekla kako je prve trudove osjetila dok se hladila sjedeći na podu ispred otvorenog hladnjaka. Navodno je taj dan bio najtopliji dan toga ljeta. Tijekom potpisivanja papira koji su dokazivali sporazumni razvod braka, meni nije bilo vruće. Bilo mi je ugodno.

Kasnije, dok smo ulazili u auto, moj bivši suprug pitao me bi li bilo jako čudno ako bi me sada odveo na ručak. „Ili samo na tortu. Ili barem na rođendansko piće“, nagovarao me, a ja sam rekla kako bih radije da me odvede u trgovinu bijele tehnike. „Krepao mi je usisavač kojeg sam kupila prije nešto više od godine dana,“ rekla sam mu, „još uvijek je pod garancijom.“

Zbunio se. „Mary, usisavač nije bijela tehnika“, odgovorio mi je moj bivši suprug i tada smo se oboje počeli smijati. Prvo malo, a onda puno. Vozili smo se i urlali od smijeha, a kroz prozor auta ja sam mogla vidjeti ljude koji su disali.

Moj bivši suprug stao je negdje nasred ulice. „Zašto si stao“, pitala sam ga zbunjeno, „pa nismo kod trgovine.“ Dotaknuo mi je obraz. „Drago mi je što se smiješ“, rekao je i ostavio prste na mom obrazu. Učinilo mi se da su i u njegovim jagodicama spremljene krhotine nekog ogledala.

Pogledala sam kroz prozor preko njegova ramena. Zanimalo me kako svijet izgleda točno u tom trenu. Bio je sunčan i ljudi su hodali. Netko je išao prema nekom kraju, a netko drugi prema nekom početku. Bog je na semaforu čekao zeleno svjetlo.

Na klupi uz cestu sjedila je mlada mama. Nije nosila sunčane naočale i, točno tog trena, svoju tek nedavno rođenu bebu poljubila je u nos. Zatim joj je nešto rekla. Nisam mogla čuti što joj govori, ali znala sam što govori.

Vidjela sam to.

 
 
 
 
 
 
 
Fotografija: Hana Kunić
 
 
 
 
 
 
 
 
 

o nama

Eva Simčić pobjednica je nagrade "Sedmica & Kritična masa" (6.izdanje)

Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

proza

Eva Simčić: Maksimalizam.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.

intervju

Eva Simčić: U pisanju se volim igrati perspektivom i uvoditi analitički pristup u naizgled trivijalne teme

Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''

Eva Simčić je u uži izbor ušla s pričom ''Maksimalizam.''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednu od sedam natjecateljica.

poezija

Juha Kulmala: Izbor iz poezije

Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.

poezija

Jyrki K. Ihalainen: Izbor iz poezije

Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".

poezija

Maja Marchig: Izbor iz poezije

Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg