proza

Korina Husnjak: Loš seks

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Korina Husnjak (Zagreb, 2000.) nakon završene Škole primijenjene umjetnosti i dizajna upisuje Sveučilište VERN na kojemu je završila preddiplomski studij Filmskog, televizijskog i multimedijskog oblikovanja. Trenutno je na prvoj godini diplomskog studija Filmske i televizijske režije i produkcije. Čita više nego što piše, a filmove gleda više nego što ih režira. U fakultetskim okvirima piše scenarije, a honorarno piše najave nadolazećih filmova za novinare i web stranice. Izvan fakultetskih i honorarnih okvira piše poeziju i prozu koju nikome ne pokazuje.

Loš seks 

Čujem ju iako nas dijele dva zida. Jako je tiho. Možda me baš zato izluđuje. Naime, kapanje  iz pipe u kupaonici je gotovo neprimjetna stvar, ali od trenutka kad sam ga primjetila  postalo je glasnije. Najglasniji zvuk u ovom stanu. Sigurna sam da bih ga i dalje čula čak i  da svi auti u susjedstvu zatrube u isti čas. Tko je tu dosadnu pipu ostavio otvorenu, ja ili on?  Mislim da je on. Ne sjećam se više. Ajde, barem nema neki iritantni sat u sobi. Oni znaju  biti dosta glasni. U učionici iz hrvatskog imamo užasno glasan sat. Uvijek mi se čini da su  otkucaji sve glasniji što je kazaljka bliža šezdesetoj sekundi, taj fenomen mogu svrstati u  istu kategoriju s ovim kapanjem. Dok čekam kazaljku da odradi svoj dvije tisuće i  sedamstoti krug, volim promatrati zatiljke ostalih iz razreda. Dobrih učenika, koji pognutih  glava rješavaju zadani zadatak. No, da ja radim isto, propustila bih toliko toga. Primjerice,  neki ljudi imaju strašno neobične glave. Vjerojatno sve djeluje čudno ako dovoljno dugo  promatraš, ali onda ipak, nečije su glave neobične i to nevezano za vrijeme promatranja.  Ova pipa me izluđuje. On ima jako pravilnu glavu, no to je isto čudno. Danas sam se baš zagledala u njegovu glavu pod etikom i primjetila sam da je potpuno okrugla. Morala sam  se uvjeriti da mu je glava zaista okrugla, a ne da se takvom samo čini zbog onih neobičnih  kojima je okružena. Zamolila sam Karlu da mi posudi svoj šestar, jer sam opet zaboravila  pernicu. Nagnula sam se unatrag. Potrudila sam se da šiljak šestara bude na sredini, a drugi  krak na vrhu njegove glave, pa sam ga zavrtila oko osi. Karla se cijelo vrijeme cerekala, nije  shvatila poantu eksperimenta. Kako je Karla glasna, privukla je pažnju profesorice čiji me  pogled uhvatio s oštricom šestara uperenom u nečiju glavu. Ovaj nesretni slijed događaja  završio je u uredu pedagogice. Iako je moj eksperiment došao preuranjenom kraju i nije bio  izvršen u poželjnim uvjetima, mislim da bih se ipak usudila reći da mu je glava  neuobičajeno pravilna. Sada mu gledam tjeme. Miče se previše pa se ne mogu  skoncentrirati, ali čak mu je i razdjeljak točno na sredini. Ima mekanu kosu. Svako toliko  uzmem pramen-dva te ga zavrtim oko prsta, no strah me da ga taj čin samo ohrabruje. Ja  sam ju ostavila otvorenu, sad sam se sjetila. Prala sam ruke kad mi je mobitel zazvonio,  nisam bila sigurna gdje je, pa sam istrčala iz kupaonice i nisam zatvorila pipu do kraja.  Zvala me baka. Pitala me gdje je tata. To joj je novi hobi. Zove sve redom, a od prve osobe  koja joj se javi očekuje izvještaj gdje su oni prethodni. Smirila se kad sam joj rekla da je tata  vjerojatno na nekom sastanku, a onda mi je pričala što su ona i deda jeli za ručak. Krpice sa  zeljem. Koje su ni krive ni dužne bile uzrok njihove prve današnje svađe. Zapravo sam  iznenađena što su uspjeli do podneva izdržati. Naime, deda je napravio kardinalnu  pogrešku. Posolio je hranu, a da nije ni žlicu liznuo. Početnička greška koja se ne bi smjela  dogoditi nakon preko pedeset godina braka. Druga svađa dogodila se nakon ručka, tada je  deda po treći put taj dan otišao provjeriti poštu. S opravdanom sumnjom, baka je otišla za  njim. Krenula je niz stepenice, pripijena uza zid da ju deda slučajno ne ugleda kroz praznine  između rukohvata. Bakina dva kuka od titana dala su joj nadljudsku snagu i za čak dvije  minute spustila se s četvrtog na prvi kat. Šuljala se kao kada je bila dijete i morala se  skrivati od Nijemaca. To iskustvo joj je dobro došlo za današnju misiju u kojoj bi i uspjela  da nije bilo susjede Mice. Mica se taman zaputila doktorici kada je u stubištu vidjela baku  koja se poput kameleona stopila sa zidom. Baka je čula da se otvaraju vrata pa se brzinom  munje okrenula kako bi Mici mahanjem i kažiprstom preko usana signalizirala tišinu. No,

susjeda Mica ne vidi baš najbolje, pa kad je razaznala tko je to stvorenje na zidu, ushićeno  je poviknula: 

“O, Anko! Hajd’ na kavu k meni kad dođem od doktorice.” 

U Micinu obranu, nije samo malo slijepa, malo je i gluha. Tako da, ako je i shvatila što joj  baka signalizira, ili da joj uopće nešto signalizira, možda ona misli da je šapnula. Izgleda da  nikada nećemo saznati. No, u stvarnosti nije šapnula, već je viknula ime koje je mom dedi  znak za nagli prekid akcije. Mica je u ovoj priči poput neke inačice jednočlanog grčkog  zbora. Anku samo jedan kat dijeli od pobjede i ne odustaje, sjuri se niz te silne stepenice i  naglo stane dedi iza leđa. Deda upravo zatvara poštanski sandučić, okreće se i ponosno  kaže:  

“Opet ništa!” 

Samodopadni smješak viri mu kroz žuti brk. Anka je shrvana. Misija je propala. Ona slegne  ramenima. Ali, samo trenutak! Što li je to? Dim! Dim čiji izvor se izgleda nalazi ispod  dedine lijeve papuče. Anka se vraća u akciju. 

“Janko, digni nogu!” - “Molim?” on uzvraća.  

“Čuo si me”. - kroz zube mu odgovori. 

E, sada se zahuktalo. Anka i Janko u meksičkom obračunu u predvorju zgrade. U pozadini  pusti Trešnjevački plac. Kugle suhe trave kotrljaju se na vjetru. Poštanski sandučići. Vlada  potpuna tišina. (Mica je još na prvom katu i nešto priča sama sa sobom, no ignoriram ju  zbog potrebe priče). Anka grči šaku. Janko pokazuje zube. Nevjerojatno napeta scena. Dok  mi ju je baka prepričavala kunem se da sam čula tematsku glazbu iz Dobar, loš, zao.  

“Opet pušiš!” 

Anka skače! Diže ruku u vis! Diže ruku u visine koje ta ruka nije poznavala od barem 90ih  godina prošloga stoljeća. Anka grči ruku oko svoje kuhače - zaboravila sam napomenuti,  ponijela je kuhaču sa sobom - i udara! Janko se brani, ali neuspješno. Kuhača se kreće kao  neovisna od bakine ruke i ne pokazuje ni trunku milosti jadnom dedi. Moj deda je malen  čovjek, niskog rasta i sitnog stasa, ali zato ima dvije mušule od ušiju. Zapravo, možda su  njegove uši prosječne veličine, ali dominiraju zbog disproporcionalnosti s ostatkom njegova  tijela. Kao mala mislila sam da je moj deda dimnjačar. Sjećam se da sam došla do zaključka  da dimnjačari mogu biti samo jako sitni ljudi jer su dimnjaci jako uski. Također, dedin  najdraži bombon je Bronhi, pa me možda i to navelo na krivi put. Baka je velika, visoka, i  ima široka ramena. Majka mi je rekla da kada ju je prvi put vidjela pomislila je Ajme meni  koji medvjed od žene. Taman negdje na petom zamahu kuhače Mica se spustila niz stepenice  i pokušala ih razdvojiti. No, tu priča postaje još bolja, jer je upravo u tom trenutku u zgradu  ušao Pero, pijanac s trećeg kata. Pero je blago rečeno glomazan, dan danas ga se bojim.  Opasno je biti tako velik i stalno pijan. Nema osjećaj ravnoteže i može se srušiti u bilo 

kojem trenutku, a ako mu se nađete na putu pada postat ćete kolateralna žrtva njegovog  jutarnjeg pelina. To susjeda Štefica nabolje zna, pao je na nju već dva puta. Bojim se da treći  neće preživjeti. Tako da kad god prolazim pored njega zadržim dah u nadi da ga ništa neće  poljuljati pa da se sruši na mene, a i smrdi. Anka i Janko su se žestoko “tukli” dok je Mica  skakala oko njih i vrištala, a onda je Pero primio mog dedu za ramena s namjerom da ga  odgurne. Očekivano, zateturao se i pao na pod. Sa skoro dva metra i sigurno preko sto kila,  na pod je povukao dedu, baku i Micu koja se taman uhvatila za bakinu ruku u nadi da će joj  oduzeti kuhaču. Najviše mi je žao Mice, ona je samo htjela po recept kod doktorice, a na  kraju je na hitnoj završila. Kako je najmlađa osoba u ovom meču stara sedamdeset i šest  godina, trebalo im je deset minuta da se svi uspiju ustati s poda. Kada me baka nazvala,  ležala je na kauču s vrećicom smrznutih mahuna na boku. Nakon mene, sigurna sam da je  nastavila zvati bližu i daljnju rodbinu i žalila se što ga nije ostavila '71. 

Bilo mi je malo neugodno što sam tako dugo na telefonu s bakom, ali priča je bila  preuzbudljiva, nisam si mogla pomoći. Nadam se da mu nije smetalo. Vjerujem da mu je  bilo malo čudno, ipak sam prvi put kod njega. Ispričala sam i njemu ovu priču, ali mislim da  me nije baš slušao. Smijao se na krivim mjestima. Uopće nije shvatio da je Mici trebala  jedna cijela minuta da se spusti s prvog kata. Ima puno križeva po stanu, navodno su njegovi  veliki vjernici. Ova voda i dalje kaplje iz pipe, ne mogu ju slušati više! Mislim da su upravo  takve stvari najgori dio života. Te sitne neugodnosti. Smrt, bol, gubitak; one grade karakter,  pružaju izazov čovjeku. Možda ne baš izazov koliko nadu. Nadu da mogu postati bolji ljudi.  Ali ova jebena pipa! Kaplje dovoljno tiho da ju nitko drugi ne čuje, ali dovoljno glasno da  ometa tišinu. To zapravo ubije čovjekov duh. Ja nisam ništa rekla pet minuta. Možda zato  toliko traje, vjerojatno očekuje neku reakciju od mene. Ne znam što da mu kažem. Mislim,  ne trebam ništa reći, dovoljan je neki zvuk. Neki samoglasnik. Jako mi je neugodno, bojim  se da ću prasnuti u smijeh čim zinem. Ne želim mu povrijediti osjećaje, nije loš namjerno.  Naprotiv, trudi se. Možda da ga zamolim da ode u kupaonicu i zatvori pipu do kraja, ali  možda se uvrijedi kad shvati da me to dekoncentrira. Ne znam, mogu uvijek čekati da se  umori i prestane samoinicijativno. Da ga barem mogu samo potapšati po glavi, mislim da to  u sportu znači da ispadaš, dečko je, skužio bi. Ali onda ipak, možda to shvati kao  odobravanje. Zapravo mi odgovara ležati ovako, udoban mu je krevet, puno sam hodala  danas i bole me leđa. Vjerojatno me bole i zbog čizama koje su mi za broj premale. Još jedna od tih sitnih neugodnosti. One su zapravo svugdje oko nas, neprimjetno utkane u naše  dane. Vjerojatno su zato naši roditelji stalno živčani. Oni iza sebe imaju desetljeća  neudobnih cipela, glasnih satova i ne do kraja zatvorenih pipa u kupaonici. Ja moram nešto  reći. Ne mogu ležati ovdje više, postajem nervozna. Samo ću se zaderati, nešto, bilo što. Joj,  a što ako se nasmijem. Moram ovo shvatiti kao moj Dobar, loš, zao trenutak. Ja sam dobra,  on je loš, a ta dosadna pipa tamo je istinski zla. Zabacit ću glavu unatrag i nešto  promrmljati, a na zadnjem izdahu ću trznuti nogom. Savršen zločin. Čak i ako se nasmijem,  a on digne pogled, gledat će mi ravno u bradu i sigurno neće primjetiti. U redu, idemo, na  tri. Jedan. Dva. Tri! 

“Ahhaaaaaahmmmhh!” 

“Ajde molim te odi zatvorit onu pipu, baš je dosadna.”