NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR
Korina Husnjak (Zagreb, 2000.) nakon završene Škole primijenjene umjetnosti i dizajna upisuje Sveučilište VERN na kojemu je završila preddiplomski studij Filmskog, televizijskog i multimedijskog oblikovanja. Trenutno je na prvoj godini diplomskog studija Filmske i televizijske režije i produkcije. Čita više nego što piše, a filmove gleda više nego što ih režira. U fakultetskim okvirima piše scenarije, a honorarno piše najave nadolazećih filmova za novinare i web stranice. Izvan fakultetskih i honorarnih okvira piše poeziju i prozu koju nikome ne pokazuje.
Loš seks
Čujem ju iako nas dijele dva zida. Jako je tiho. Možda me baš zato izluđuje. Naime, kapanje iz pipe u kupaonici je gotovo neprimjetna stvar, ali od trenutka kad sam ga primjetila postalo je glasnije. Najglasniji zvuk u ovom stanu. Sigurna sam da bih ga i dalje čula čak i da svi auti u susjedstvu zatrube u isti čas. Tko je tu dosadnu pipu ostavio otvorenu, ja ili on? Mislim da je on. Ne sjećam se više. Ajde, barem nema neki iritantni sat u sobi. Oni znaju biti dosta glasni. U učionici iz hrvatskog imamo užasno glasan sat. Uvijek mi se čini da su otkucaji sve glasniji što je kazaljka bliža šezdesetoj sekundi, taj fenomen mogu svrstati u istu kategoriju s ovim kapanjem. Dok čekam kazaljku da odradi svoj dvije tisuće i sedamstoti krug, volim promatrati zatiljke ostalih iz razreda. Dobrih učenika, koji pognutih glava rješavaju zadani zadatak. No, da ja radim isto, propustila bih toliko toga. Primjerice, neki ljudi imaju strašno neobične glave. Vjerojatno sve djeluje čudno ako dovoljno dugo promatraš, ali onda ipak, nečije su glave neobične i to nevezano za vrijeme promatranja. Ova pipa me izluđuje. On ima jako pravilnu glavu, no to je isto čudno. Danas sam se baš zagledala u njegovu glavu pod etikom i primjetila sam da je potpuno okrugla. Morala sam se uvjeriti da mu je glava zaista okrugla, a ne da se takvom samo čini zbog onih neobičnih kojima je okružena. Zamolila sam Karlu da mi posudi svoj šestar, jer sam opet zaboravila pernicu. Nagnula sam se unatrag. Potrudila sam se da šiljak šestara bude na sredini, a drugi krak na vrhu njegove glave, pa sam ga zavrtila oko osi. Karla se cijelo vrijeme cerekala, nije shvatila poantu eksperimenta. Kako je Karla glasna, privukla je pažnju profesorice čiji me pogled uhvatio s oštricom šestara uperenom u nečiju glavu. Ovaj nesretni slijed događaja završio je u uredu pedagogice. Iako je moj eksperiment došao preuranjenom kraju i nije bio izvršen u poželjnim uvjetima, mislim da bih se ipak usudila reći da mu je glava neuobičajeno pravilna. Sada mu gledam tjeme. Miče se previše pa se ne mogu skoncentrirati, ali čak mu je i razdjeljak točno na sredini. Ima mekanu kosu. Svako toliko uzmem pramen-dva te ga zavrtim oko prsta, no strah me da ga taj čin samo ohrabruje. Ja sam ju ostavila otvorenu, sad sam se sjetila. Prala sam ruke kad mi je mobitel zazvonio, nisam bila sigurna gdje je, pa sam istrčala iz kupaonice i nisam zatvorila pipu do kraja. Zvala me baka. Pitala me gdje je tata. To joj je novi hobi. Zove sve redom, a od prve osobe koja joj se javi očekuje izvještaj gdje su oni prethodni. Smirila se kad sam joj rekla da je tata vjerojatno na nekom sastanku, a onda mi je pričala što su ona i deda jeli za ručak. Krpice sa zeljem. Koje su ni krive ni dužne bile uzrok njihove prve današnje svađe. Zapravo sam iznenađena što su uspjeli do podneva izdržati. Naime, deda je napravio kardinalnu pogrešku. Posolio je hranu, a da nije ni žlicu liznuo. Početnička greška koja se ne bi smjela dogoditi nakon preko pedeset godina braka. Druga svađa dogodila se nakon ručka, tada je deda po treći put taj dan otišao provjeriti poštu. S opravdanom sumnjom, baka je otišla za njim. Krenula je niz stepenice, pripijena uza zid da ju deda slučajno ne ugleda kroz praznine između rukohvata. Bakina dva kuka od titana dala su joj nadljudsku snagu i za čak dvije minute spustila se s četvrtog na prvi kat. Šuljala se kao kada je bila dijete i morala se skrivati od Nijemaca. To iskustvo joj je dobro došlo za današnju misiju u kojoj bi i uspjela da nije bilo susjede Mice. Mica se taman zaputila doktorici kada je u stubištu vidjela baku koja se poput kameleona stopila sa zidom. Baka je čula da se otvaraju vrata pa se brzinom munje okrenula kako bi Mici mahanjem i kažiprstom preko usana signalizirala tišinu. No,
susjeda Mica ne vidi baš najbolje, pa kad je razaznala tko je to stvorenje na zidu, ushićeno je poviknula:
“O, Anko! Hajd’ na kavu k meni kad dođem od doktorice.”
U Micinu obranu, nije samo malo slijepa, malo je i gluha. Tako da, ako je i shvatila što joj baka signalizira, ili da joj uopće nešto signalizira, možda ona misli da je šapnula. Izgleda da nikada nećemo saznati. No, u stvarnosti nije šapnula, već je viknula ime koje je mom dedi znak za nagli prekid akcije. Mica je u ovoj priči poput neke inačice jednočlanog grčkog zbora. Anku samo jedan kat dijeli od pobjede i ne odustaje, sjuri se niz te silne stepenice i naglo stane dedi iza leđa. Deda upravo zatvara poštanski sandučić, okreće se i ponosno kaže:
“Opet ništa!”
Samodopadni smješak viri mu kroz žuti brk. Anka je shrvana. Misija je propala. Ona slegne ramenima. Ali, samo trenutak! Što li je to? Dim! Dim čiji izvor se izgleda nalazi ispod dedine lijeve papuče. Anka se vraća u akciju.
“Janko, digni nogu!” - “Molim?” on uzvraća.
“Čuo si me”. - kroz zube mu odgovori.
E, sada se zahuktalo. Anka i Janko u meksičkom obračunu u predvorju zgrade. U pozadini pusti Trešnjevački plac. Kugle suhe trave kotrljaju se na vjetru. Poštanski sandučići. Vlada potpuna tišina. (Mica je još na prvom katu i nešto priča sama sa sobom, no ignoriram ju zbog potrebe priče). Anka grči šaku. Janko pokazuje zube. Nevjerojatno napeta scena. Dok mi ju je baka prepričavala kunem se da sam čula tematsku glazbu iz Dobar, loš, zao.
“Opet pušiš!”
Anka skače! Diže ruku u vis! Diže ruku u visine koje ta ruka nije poznavala od barem 90ih godina prošloga stoljeća. Anka grči ruku oko svoje kuhače - zaboravila sam napomenuti, ponijela je kuhaču sa sobom - i udara! Janko se brani, ali neuspješno. Kuhača se kreće kao neovisna od bakine ruke i ne pokazuje ni trunku milosti jadnom dedi. Moj deda je malen čovjek, niskog rasta i sitnog stasa, ali zato ima dvije mušule od ušiju. Zapravo, možda su njegove uši prosječne veličine, ali dominiraju zbog disproporcionalnosti s ostatkom njegova tijela. Kao mala mislila sam da je moj deda dimnjačar. Sjećam se da sam došla do zaključka da dimnjačari mogu biti samo jako sitni ljudi jer su dimnjaci jako uski. Također, dedin najdraži bombon je Bronhi, pa me možda i to navelo na krivi put. Baka je velika, visoka, i ima široka ramena. Majka mi je rekla da kada ju je prvi put vidjela pomislila je Ajme meni koji medvjed od žene. Taman negdje na petom zamahu kuhače Mica se spustila niz stepenice i pokušala ih razdvojiti. No, tu priča postaje još bolja, jer je upravo u tom trenutku u zgradu ušao Pero, pijanac s trećeg kata. Pero je blago rečeno glomazan, dan danas ga se bojim. Opasno je biti tako velik i stalno pijan. Nema osjećaj ravnoteže i može se srušiti u bilo
kojem trenutku, a ako mu se nađete na putu pada postat ćete kolateralna žrtva njegovog jutarnjeg pelina. To susjeda Štefica nabolje zna, pao je na nju već dva puta. Bojim se da treći neće preživjeti. Tako da kad god prolazim pored njega zadržim dah u nadi da ga ništa neće poljuljati pa da se sruši na mene, a i smrdi. Anka i Janko su se žestoko “tukli” dok je Mica skakala oko njih i vrištala, a onda je Pero primio mog dedu za ramena s namjerom da ga odgurne. Očekivano, zateturao se i pao na pod. Sa skoro dva metra i sigurno preko sto kila, na pod je povukao dedu, baku i Micu koja se taman uhvatila za bakinu ruku u nadi da će joj oduzeti kuhaču. Najviše mi je žao Mice, ona je samo htjela po recept kod doktorice, a na kraju je na hitnoj završila. Kako je najmlađa osoba u ovom meču stara sedamdeset i šest godina, trebalo im je deset minuta da se svi uspiju ustati s poda. Kada me baka nazvala, ležala je na kauču s vrećicom smrznutih mahuna na boku. Nakon mene, sigurna sam da je nastavila zvati bližu i daljnju rodbinu i žalila se što ga nije ostavila '71.
Bilo mi je malo neugodno što sam tako dugo na telefonu s bakom, ali priča je bila preuzbudljiva, nisam si mogla pomoći. Nadam se da mu nije smetalo. Vjerujem da mu je bilo malo čudno, ipak sam prvi put kod njega. Ispričala sam i njemu ovu priču, ali mislim da me nije baš slušao. Smijao se na krivim mjestima. Uopće nije shvatio da je Mici trebala jedna cijela minuta da se spusti s prvog kata. Ima puno križeva po stanu, navodno su njegovi veliki vjernici. Ova voda i dalje kaplje iz pipe, ne mogu ju slušati više! Mislim da su upravo takve stvari najgori dio života. Te sitne neugodnosti. Smrt, bol, gubitak; one grade karakter, pružaju izazov čovjeku. Možda ne baš izazov koliko nadu. Nadu da mogu postati bolji ljudi. Ali ova jebena pipa! Kaplje dovoljno tiho da ju nitko drugi ne čuje, ali dovoljno glasno da ometa tišinu. To zapravo ubije čovjekov duh. Ja nisam ništa rekla pet minuta. Možda zato toliko traje, vjerojatno očekuje neku reakciju od mene. Ne znam što da mu kažem. Mislim, ne trebam ništa reći, dovoljan je neki zvuk. Neki samoglasnik. Jako mi je neugodno, bojim se da ću prasnuti u smijeh čim zinem. Ne želim mu povrijediti osjećaje, nije loš namjerno. Naprotiv, trudi se. Možda da ga zamolim da ode u kupaonicu i zatvori pipu do kraja, ali možda se uvrijedi kad shvati da me to dekoncentrira. Ne znam, mogu uvijek čekati da se umori i prestane samoinicijativno. Da ga barem mogu samo potapšati po glavi, mislim da to u sportu znači da ispadaš, dečko je, skužio bi. Ali onda ipak, možda to shvati kao odobravanje. Zapravo mi odgovara ležati ovako, udoban mu je krevet, puno sam hodala danas i bole me leđa. Vjerojatno me bole i zbog čizama koje su mi za broj premale. Još jedna od tih sitnih neugodnosti. One su zapravo svugdje oko nas, neprimjetno utkane u naše dane. Vjerojatno su zato naši roditelji stalno živčani. Oni iza sebe imaju desetljeća neudobnih cipela, glasnih satova i ne do kraja zatvorenih pipa u kupaonici. Ja moram nešto reći. Ne mogu ležati ovdje više, postajem nervozna. Samo ću se zaderati, nešto, bilo što. Joj, a što ako se nasmijem. Moram ovo shvatiti kao moj Dobar, loš, zao trenutak. Ja sam dobra, on je loš, a ta dosadna pipa tamo je istinski zla. Zabacit ću glavu unatrag i nešto promrmljati, a na zadnjem izdahu ću trznuti nogom. Savršen zločin. Čak i ako se nasmijem, a on digne pogled, gledat će mi ravno u bradu i sigurno neće primjetiti. U redu, idemo, na tri. Jedan. Dva. Tri!
“Ahhaaaaaahmmmhh!”
“Ajde molim te odi zatvorit onu pipu, baš je dosadna.”
Kritična masa raspisuje novi natječaj književne nagrade "Kritična masa" za mlade autorice i autore (do 35 godina).
Ovo je osmo izdanje nagrade koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena.
Prva nagrada iznosi 700 eura (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu.
U konkurenciju ulaze svi dosad neobjavljeni oblici proznih priloga (kratka priča, odlomci iz većih formi, prozne crtice). Osim prozne fikcije, prihvatljivi su i dokumentarni prozni tekstovi te dnevničke forme koji posjeduju književnu dimenziju.
Prethodnih su godina nagradu dobili Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj, Mira Petrović, Filip Rutić, Eva Simčić i Ana Predan.
Krajnji rok za slanje prijava je 10.12.2024.
Pravo sudjelovanja imaju autorice i autori rođeni od 10.12.1989. nadalje.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Robert Aralica (Šibenik, 1997.) studij hrvatskoga i engleskoga jezika i književnosti završava 2020. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem proze i produkcijom elektroničke glazbe. Svoje literarne radove objavljivao je u studentskim časopisima Humanist i The Split Mind. 2022. kriminalističkom pričom Natkrovlje od čempresa osvojio je prvo mjesto na natječaju Kristalna pepeljara. Trenutno je zaposlen u II. i V. splitskoj gimnaziji kao nastavnik hrvatskoga jezika.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Iva Esterajher (Ljubljana, 1988.) živi i radi u Zagrebu. Diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti. Aktivno se bavi likovnom umjetnošću (crtanje, slikarstvo, grafički rad), fotografijom, kreativnim pisanjem te pisanjem filmskih i glazbenih recenzija. Kratke priče i poezija objavljene su joj u književnim časopisima i na portalima (Urbani vračevi, UBIQ, Astronaut, Strane, NEMA, Afirmator) te je sudjelovala na nekoliko književnih natječaja i manifestacija (Večernji list, Arteist, FantaSTikon, Pamela festival i dr.).
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Nikola Pavičić (Zagreb, 2004.) živi u Svetoj Nedelji. Pohađa Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Piše, napose poeziju i lirsku prozu, te sa svojim tekstovima nastoji sudjelovati u literarnim natječajima i časopisima. U slobodno vrijeme voli proučavati književnost i povijest te učiti jezike.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Luca Kozina (Split, 1990.) piše prozu, poeziju i književne kritike. Dobitnica je nagrade Prozak u sklopu koje je 2021. objavljena zbirka priča Važno je imati hobi. Zbirka je ušla u uži izbor nagrade Edo Budiša. Dobitnica je nagrada za poeziju Mak Dizdar i Pisanje na Tanane izdavačke kuće Kontrast u kategoriji Priroda. Dobitnica je nagrade Ulaznica za poeziju. Od 2016. piše književne kritike za portal Booksu. Članica je splitske udruge Pisci za pisce. Zajedno s Ružicom Gašperov i Sarom Kopeczky autorica je knjige Priručnica - od ideje do priče (2023).
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Ana Predan (Pula, 1996.) odrasla je u Vodnjanu. U šestoj godini počinje svirati violinu, a u šesnaestoj pjevati jazz. Po završetku srednje škole seli u Ljubljanu gdje studira međunarodne odnose, a onda u Trst gdje upisuje jazz pjevanje pri tršćanskom konzervatoriju na kojem je diplomirala ove godine s temom radništva u glazbi Istre. U toku studiranja putuje u Estoniju gdje godinu dana provodi na Erasmus+ studentskoj razmjeni. Tada sudjeluje na mnogo vrijednih i važnih projekata, i radi s umjetnicima i prijateljima, a počinje se i odmicati od jazza, te otkriva eksperimentalnu i improviziranu glazbu, te se počinje zanimati za druge, vizualne medije, osobito film. Trenutno živi u Puli, gdje piše za Radio Rojc i predaje violinu u Glazbenoj školi Ivana Matetića-Ronjgova. Piše oduvijek i često, najčešće sebi.
NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.
Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".
Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.
Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.