proza

Daria Blažević: Na ušću; Močvara; Ekspedicija

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Daria Blažević (Zagreb, 1987.) završila je preddiplomski studij Filmske i televizijske režije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, te diplomski studij Režije na Filmskoj akademiji u Beču. Od 2020. godine članica je Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika. Suosnivačica je i voditeljica umjetničke organizacije Kadromat, u sklopu koje djeluje i kao producentica filmskih i multimedijskih projekata. Njeni kratki filmovi prikazivani su na domaćim, regionalnim i svjetskim festivalima, a u Hrvatskoj je nagrađena na Zagreb Film Festivalu, Reviji hrvatskog filmskog stvaralaštva i festivalu Kratki na brzinu. Članica je i dopredsjednica Kinokluba Zagreb.



 

NA UŠĆU 

Na ušću je bila kuća u koju smo išli svake nedjelje, srijede i petka i o tome nikome nismo smjeli pričati. Mama je rekla, ako nas itko pita, da kažemo da idemo na molitvu i promijenimo temu. Nismo smjeli lagati, iako je Mara rekla da je ponekad u redu ne reći istinu kako bismo se zaštitili. Drugi ne razumiju i htjeli bi spriječiti da živimo kako je ispravno. U školi su ionako svi mislili da smo čudaci, pa nisam ni s kim ni pričala. Osim Rebeke, koja je moja prijateljica i koja je dobra. Nekad sam bila tužna da ćemo se mi spasiti, a Rebeka ne, ali Mara kaže da Bog nije svima isto namijenio, da ne možemo to shvatiti i da ne trebamo ni pokušavati. 

Okupljali smo se u velikoj prostoriji s kaminom, koji nikad nije gorio. Na zidovima su bile slike Gospe i Isusa, neke veće, neke izrezane iz kalendara, a neke odlijepljene sa svijeća, pa malo nagorjele. U sredini je bio stol od tamnog drveta, za kojeg smo uvijek svi stali, koliko god nas je bilo. Morala sam sjediti između Mateja i Luke, iako bih radije bila kraj mame ili Laure, ali smo morali sjediti po godinama. Za vrijeme molitve morala sam ih primiti za ruke, što mi se nije sviđalo, ali nikad ništa nisam rekla. Mara nije morala sjediti po godinama, nego je sjedila na čelu stola. Nakon molitve, govorila nam je o mislima koje su joj došle. Mari su često dolazile misli, nekad od Isusa, nekad od Marije, nekad od svetaca. Mara je lijepo govorila i svi su je stariji uvijek slušali. Mislila sam da je možda svetica, jer Laura nije imala taj dar da lijepo govori, a nisam ni ja. Mama je rekla da je to zato što je Bog nama namijenio nešto drugo. 

Tog dana nakon molitve, Mara nam je obznanila da se dogodilo ono što smo čekali. “Jučer sam osjetila jedan osjećaj. Nagon koji me potaknuo da izađem iz kuće, da idem na ušće. Zatvorite oči i zamislite da ste tamo sa mnom.” Zatvorila sam oči. Vidjela sam se na ušću. Bilo je toplo, a nebo je bilo čisto. Bila sam na pijeskovitom mulju gdje nekad budu čaplje. “Kad sam stigla tamo, osjećala sam da sam na pravom mjestu. Kleknula sam i počela moliti. Ne znam koliko je vremena prošlo kad sam vidjela jaku svjetlost kroz zatvorene kapke. Znala sam da to nije sunčeva svjetlost, nego nešto drugo, nešto veće. Dolazilo je s pučine. Vidjela sam je kako stoji na vodi, toliko svijetla da gotovo nisam mogla gledati u nju. Iako je bila daleko, čula sam je kao da stoji kraj mene. Njen glas ispunjavao je zrak i zvučalo je kao da pjeva. Moj sin će se uskoro vratiti. Pripremite se. Očistite se od grijeha i oprostite se od svijeta. Budite ovdje za točno 21 dan. Doći će po vas i odvesti vas kući. Tad sam osjetila da je otišla. Odjednom je bilo mračno i shvatila sam da je pala noć. Dugo sam sjedila i razmišljala dok su mi se oči privikavale na mrak.”

Kad je Mara završila, vladala je potpuna tišina. “Što to znači?”, prvi je pitao Mate. “Da smo spašeni”, rekla je Marina mama Bernarda. “Naša iskušenja su gotova. Krist će doći i povesti nas sa sobom.” Ujko Zlatko javio se idući. “Kada točno dolazi?” “Za dvadeset dana čekat ćemo ga na ušću.” “Što je s ostalima?”, pitala je Vida, suhonjava starica s kraja stola. “Ne možemo napraviti ništa za one koji su čuli Njegov poziv, ali se nisu odazvali.” “Ali moja djeca...” Bernarda je stavila svoju ruku na njenu. “Bog ima plan za njih.” Starici su se oči napunile suzama. Mara se okrenula prema nama, djeci. “Ne smijete nikome reći izvan ove prostorije. Neće nam se samo smijati, već će nas pokušati zaustaviti.” Mi smo kimali glavom. “Ovo je radosna vijest!” odjednom je uskliknula Bernarda. “Niste li uzbuđeni? Konačno dolazi ono što smo čekali!” Neki su se smiješili, neki brisali suze. Osjećala se povezanost među nama. 

Uslijedili su najdulji dani. Molili smo tri puta na dan i postili. Mama je rekla da više ne moramo u školu. Rebeka me došla posjetiti, ali mama je rekla da sam bolesna i nije ju pustila u kuću. Gledala sam s prozora kako odlazi, tužna što neće ići s nama. Mama je dala otkaz u svim kućama u kojima je čistila. Pospremile smo i oprale čitavu kuću. Većinu stvari smo bacile, a neke je mama namijenila tetki Veri, koja nije bila jedna od nas. Nije je htjela vidjeti, pa je poslala mene. Spakirala je staru odjeću i knjige za njenu kćer Saru, koja još nije išla u školu, stare fotografije bake i dida i rezervne ključeve od kuće. Tetka Vera me pozvala da uđem, ali nisam smjela. Ostavila sam kutiju pred vratima. Pitala me je li sve u redu, a ja sam odgovorila da je sve super. Pitala me jesam li vidjela ujka Zlatka. Čula je da je zatvorio svoju trgovinu, a svim zaposlenicima dao velike otpremnine. Nama novac više neće trebati, a njima… Ne znamo što će biti s njima. Zabrinula se, ali se Zlatko nije javljao na telefon niti je otvarao vrata kuće. Mama kaže da tetka Vera ne vjeruje u Boga, tako da joj ne možemo pomoći. Rekla sam tetki da je sve u redu. Oprostila sam se od nje i Sare koja je provirivala iza ulaznih vrata. Kad sam već bila na kraju ulice, tetka je dotrčala za mnom i primila me za ramena. “Možeš mi reći ako se nešto loše događa”, rekla je gledajući me ravno u oči i stišćući prejako za ramena. “Razumijet ću što god da je.” “Ništa loše se ne događa.”, rekla sam. To ju nije smirilo, ali pustila mi je ramena i krenula sam dalje. Kad sam se okrenula, još je stajala na kraju ulice i gledala za mnom, dok joj se Sara motala oko nogu. 

Kad je konačno došao taj dan, obukle smo bijele haljine, spakirale vodu i čekale da ujko Zlatko dođe po nas. Hodali smo skupa, a ja sam držala mamu za ruku. Putem smo sretali i ostale. Svi smo nosili bijelo. Bili smo nasmiješeni i uzbuđeni. Kad smo stigli na ušće, Mara je već klečala na pijesku, okrenuta prema moru, skopljenih ruku. Ljudi su se sakupljali oko nje. Pitala sam se kad će doći, koliko ćemo čekati. Sunce je još bilo visoko kad je Mara započela molitvu. Osjećala sam se ošamućeno od sunca i gladi, ali sretno. Izmjenjivali su se

zvukovi Marine molitve i naših odgovora, podvučeni šumom valova. Usta su mi se sasušila od molitve i vrućine. Mara nas je pozvala da se sjetimo svih koji ne idu s nama i da molimo za njih. Predočila sam tatu, pa Rebeku. Sjetila sam se tetke Vere i male Sare. Molili smo za njih. U jednom trenutku sam zaspala, pa je mama došla do mene i probudila me. Dala mi je vode iz svoje boce i rekla da se napijem. Kad sam popila vode, glava mi se malo razbistrila. Bila sam umorna. Koža na licu i rukama mi se crvenila i bolno me zatezala. Nisam više mogla sjediti, pa sam legla na pijesak. Uskoro više ništa neće biti bitno, jer ćemo napustiti ova tijela i više nećemo biti umorni, žedni i gladni. 

Probudila sam se kad je sunce zašlo. Brzo je zahladilo i zapuhao je vjetar s mora. Ustala sam, ali mi se zacrnilo pred očima, pa sam zateturala i pala. Laura je ležala pored mene s rukom preko lica. Kad je mama vidjela da sam budna, dala mi je još vode. “Moramo biti strpljivi” rekla je. Noć je bila tamna. Imali smo svijeće, ali su se stalno gasile na vjetru. Mala djeca su plakala i nisu se mogla smiriti. Neki odrasli su također plakali. Bernarda je obilazila ljude i govorila im da imaju vjere. Mara je i dalje molila i molila gledajući prema moru. 

Netko je vrisnuo. “Eno ih! Na pučini!” Iz sredine zaljeva, s najdubljeg dijela, dopirala je plavičasta svjetlost kojoj smo se nadali. Nije bilo svijetlo kao što je Mara rekla, zaslijepljujuće i kao da je dan, nego je izgledalo kao da more svijetli sve svjetlije i svjetlije, kao da nešto dolazi iz dubine, sve dok nisu izronili. Iako su bili daleko, jasno su se vidjeli svijetleći obrisi muškaraca i žena, koji su izronili do struka iznad površine mora. Ljudi oko mene su se počeli smijati, grliti, držati za ruke. Na svakom licu nalazio se smješak. Nisam se mogla pomaknuti. Došli su, ne samo Marija i Isus, nego i drugi sveci, da nas odvedu u raj. Uskoro su nas dostigli njihovi glasovi. Zvučali su tako blizu kao da stoje kraj nas. Svaki sam mogla posebno razabrati. Istovremeno su govorili i pjevali, “Dođite s nama”, “Došli smo po vas”, “Bit ćemo zajedno zauvijek”. Zvučali su sretno i tužno, kao da smo im dugo nedostajali, ali da ćemo uskoro biti zajedno. Htjela sam biti sretna, ali koža mi se naježila i preplavila me nepoznata hladnoća. 

Jedni za drugima, ljudi su ulazili u more i hodali prema svjetlu. Neki su se držali za ruke, drugi su išli sami. Netko je zapjevao, “Marijo, o Marijo” i ostali su se uključili. Miješali su se sa pjevanjem svetaca na moru, kao zagrijavanje orkestra. Mama je držala Lauru za ruku, stojeći do gležnjeva u vodi. Drugu ruku pružala je prema meni, ali nešto me držalo i nisam joj se mogla približiti. Mama je imala smješak na ustima i nije se ljutila. Prišle su mi, uzele me za ruke i povukle sa sobom. 

Bile smo do struka u vodi kad je Mara dostigla osvijetljene figure, zatim nestala ispod vode. Njena majka za njom. Tad smo čuli glasno zapljuskivanje. Onda su počeli vriskovi.

Svijetleće figure opet su zaronile, osvjetljavajući more ispod površine. Glasovi koji su nas pozivali sad su zvučali glasnije, kao da su dolazili iz vode i ispunjavali more oko nas. Vidjeli smo samo sjene ljudi ispred nas koji su rukama i nogama udarali o površinu vode. Svjetlo iz mora postajalo je ljubičasto. Kroz pjesmu koja je ispunjavala prostor oko nas čuli su se povici, “Ne sumnjajte” i “Imajte vjere”, između vriskova i zapomaganja, “Natrag”, “Vratite se” i “Ne idite naprijed”. 

Mama kao da nije to primjećivala. Čvrsto me vukla za ruku dok sam se pokušavala izvući. “Ne može biti krivo”, rekla je. Pogledala sam prema Lauri, i vidjela sam joj na licu da ni ona ne želi dalje. Nije nas dugo mogla držati jer su nam ruke bile skliske. Mama se nije osvrtala, iako smo je dozivale. Laura nije mogla izdržati. Uskočila je u more i zaplivala prema njoj. Gledala sam kako dostiže majku i zajedno odlaze prema svjetlu, zatim nestaju ispod površine. Plakala sam. Vratila sam se na obalu i sjela na mokri pijesak. Kroz suze sam još vidjela ljubičasto svijetlo u daljini. Glasovi su se pojačali. Kao da su me dozivali. Vidjela sam siluete kako ponovno izviruju iznad površine vode. Osjećala sam da se obraćaju meni. Nisam se micala. Postajali su sve manje ugodni, dok nisu zvučali neskladno, kreštavo, ljutito. Sklupčala sam se na pijesku, poklopila uši i čekala. Kad su konačno odustali, zaronili su i svjetlo je nestajalo ispod površine, dublje i dublje, sve dok ga više nisam vidjela. Bila sam na plaži, mokra, promrzla i sama.

 

 

 

 

MOČVARA 

Tata me probudio rano ujutro i rekao da se moram obući i otići s njim, jer je Zoranu upao četverokotač u močvaru pa treba našu pomoć. Kruli mi u želudcu dok stavljam konope s kukama na traktor, jer tata kaže da ćemo jesti kad se vratimo. Oblačno je, ali bit će topao dan, jednom kad se zagrije. 

Dok se vozimo prema kraju naše, a početku Zoranove zemlje, tata mi objašnjava kako su moji did i baba, pradid i prababa, kao i Zoranovi ćaća i majka, dida i baba i svo sposobno stanovništvo grada, u sedamdesetima krvavim trudom uzeli zemlju od močvare, kako bismo danas imali od čega živjeti, a da sada, pedeset godina kasnije, Zoran pušta da zemlja stoji neobrađena, da je centimetar po centimetar ponovno preuzima močvara. Upozorio ga je više puta da smo teško dobili zemlju, ali da ćemo je lako izgubiti. Da se uvijek možemo vratiti na staro, kad se tu nije ništa uzgajalo, kad su vladali močvara, malarija i glad. Zoran je kimao glavom i govorio „Imaš pravo“, ali tad mu je već bio krenuo posao u gradu i nikad nije ništa učinio sa zemljom. 

Prešli smo na njegovu zemlju, zaraslu i punu korova. Kretali smo se prema njenom rubu, koji je već obrastao šašem. Kraj napola utonulog četverkotača stajao je Zoran, mašući rukama i ispričavajući se i prije nego što smo se zaustavili. „Mali je divljao, rekao sam mu sto puta da pazi na ovom dijelu.“ Stisnuo je tati ruku, a mene pljusnuo po leđima. „Da je bar malo sličniji tvom, vidi kako pomaže starom.“ Tata i ja sišli smo s traktora. „A di ti je Ivo?“, pitao ga je. „Poslao sam ga kući. Bazdio je ka bačva. Bilo me sramota da ga ti vidiš. Hvala ti, Jure.“ Tata je obišao četverokotač, koji je pod kutem od 45 stupnjeva visio u zraku sa stražnjim dijelom, a s prednjim dijelom utonuo u mutnu vodu, koje tamo ne bi trebalo biti. „Rekao sam ti da je ovo opasno“, rekao je tata. „Ako se ne možeš sam brinuti za zemlju, prodaj je nekome ili iznajmi. Preuzet će te močvara, pa će krenuti na mene.“ Zoran je digao ruke kao da je tata nasrnuo na njega. „Znam, znam. Imaš pravo. Žao mi je.“ „Svaki put to kažete i ništa“ rekao sam i odmah osjetio ćušku na stražnjem dijelu glave. „Ne budi bezobrazan.“, rekao je tata. „Nitko ti nije ništa rekao. Idi po konope.“ Pognute glave zaobišao sam traktor i dohvatio konope. Tata je bez da me pogledao uzeo konop s kukom iz moje ruke i okačio kuku na stražnji dio vozila, koji je visio u zraku. Zatim je drugi dio konopa okačio na stražnji dio traktora. Upalio je traktor i krenuo. Uže se zategnulo, četverokotač se nagnuo, a stražnji dio traktora je zastenjao. Ali nijedno se vozilo nije pomaknulo. Pokušao je opet. Motor traktora je cvilio sve jače i jače, ali ponovno bez pomaka. Zoran je vrtio glavom. Tata je izišao iz traktora. „Morat ćemo ga gurat.“ „Jao, pa jel moramo u blato?“, požalio se Zoran. „Ti ostani s ove strane i vuci. Ja ću otići iza i gurat. Mali, ti vozi traktor.“ Tata je izuo tenisice i zakoračio u

blatnu vodu iza četverokotača. „Mekano je tlo.“ Rekao je. „Imaš sreće da nije skroz upao“. „Imaš li uporište?“, pitao ga je Zoran, koji se već primio za stražnji dio četverokotača. „Bit će dobro.“, rekao je tata, zatim je digao pogled prema meni. „Šta čekaš?“ Otrčao sam u traktor i upalio motor. „Jesi li spreman?“ viknuo je tata. „Jesam!“ „Kreni!“ To sam i učinio. Uže se opet nategnulo, metal je zaškripao, motor je bučio sve glasnije. Zoran je glasno stenjao. „Još gasa!“ čuo sam tatu kako viče. Dodao sam gas. Malo pomalo, traktor je krenuo naprijed. S olakšanjem sam gledao u retrovizoru kako se četverokotač pokreće, diže u zrak, zatim poslušno slijedi traktor na čvrsto tlo. Ugasio sam motor i čuo Zorana kako slavi. „Bravo! Uspjeli smo!“ Ali tata nije ništa rekao. „Jure?“ čuo sam kako ga Zoran zove. Izišao sam iz traktora i vratio se na mjesto gdje je četverokotač zapeo. Blatni tragovi kotača završavali su u močvarnom tlu. Tu je tata zakoračio. Ali više ga nije bilo. Zakoračio sam za njim, ali Zoran me zadržao. „Pazi, propast ćeš i ti!“ Otkačio je konop s četverokotača i zavezao ga meni oko struka. Ušao sam u blato. Pipao sam rukama i nogama, ali nisam ga mogao naći. Htio sam ga dozivati, ali iz usta je izlazilo samo slabašno „tata“. Zoran je vikao njegovo ime. 

Znao sam da mora biti blizu, pa sam ga nastavio tražiti. Močvara je postajala dublja. Ugazio sam sve do struka. Ruke i noge su mi utrnule od ledene vode koju ni sunce nije uspjelo zagrijati. Zoran je koračao uz četverokotač i još uvijek dozivao njegovo ime. Nije mu bilo ni traga. Ne znam koliko je vremena prošlo dok nisu došli vatrogasci, koji su me izukli van i zauzeli moje mjesto. Osjetio sam olakšanje dok sam se grijao na suncu sjedeći na čvrstom tlu, iako sam znao da je prošlo previše vremena i da tate više nema. Nakon vatrogasaca došla je i policija i hitna pomoć. Stajali su tamo besposleni, razgovarali, pušili. Blato na mojoj odjeći počelo se stvrdnjivati. Čuo sam vatrogasce kako pričaju o kanalima, strujama i živom blatu. Pitao sam se tko će reći mami i hoću li morati ja i hoće li se ljutiti na mene. Mrzio sam Zorana i njegovog glupog sina i njihov glupi četverokotač. 

Sunce je još bilo visoko, kad se dovezao se novi policijski auto. Pitao sam se što će im još policije, no iz njega je izišla mama. Lice joj je bilo iskrivljeno od plača. Vidjela me i nadao sam se da će doći meni i zagrliti me, ali se okrenula prema močvari, zakoračila u nju i upala do struka. Dva vatrogasca su je primila za ruke i izvukla van, dok je dozivala tatino ime. Odvukli su je do kombija hitne pomoći. Policajac je došao po mene i rekao da će odvesti mene i mamu doma. 

Mama je sjedila za stolom u blagovaonici, okrenuta prema ulaznim vratima, zureći u njih krvavim očima. Tetke su sjedile oko nje, palile svijeće i molile se. Luka i Stjepan držali su se za ručice i dozivali mamu, ali ona nije doživljavala nikoga. Domo i Ante sjedili su na kauču i bespomoćno gledali u pod ili sa strane. Povremeno bi rekli nešto o kanalima, strujama i podvodnim tunelima. Prisjećali su se primjera kako je sin od ovog ili onog upao u rijeku i

kako ga je struja povukla i nikad nisu našli ni tijelo. Pričali su kako je Zoran za sve kriv jer je dozvolio da močvara dopre tako duboko. Tetka Rea mi je prišla s tanjurom u ruci i pružila mi ga. „Pojedi nešto.“ Pogledao sam u meso i krumpire koji su se pušili na tanjuru. Shvatio sam da ništa nisam jeo, jer smo trebali doručkovati kad se vratimo. Nisam imao apetita. Rea je očito vidjela to u mom pogledu. „Moraš imati snage za mamu i braću.“ Prislio sam se da pojedem. “Bravo”, rekla je kad sam pojeo prvi zalogaj. 

Kad je pao mrak, tetka Mara je odvela Luku i Stjepana u krevet. Zatim su ona i Rea oprale suđe, spremile hranu u hladnjak, te očistile blatne tragove s podova. Htjele su da i mama ode u krevet, ali ona je rekla da će spavati dolje, na kauču, blizu vrata, da čuje kad se tata vrati. Tetke su se pogledale, ali su je ostavile na miru. „Doći ćemo ujutro“, rekla je tetka Rea na izlasku. Otišli su svi istovremo i odjednom je bilo sve tiho. Htio sam da mi mama nešto kaže, bilo što, ali nije. Samo je ustala od stola, legla na kauč i pokrila se dekom. Nije zatvorila oči i nije rekla ni riječ. Gledala je u kut gdje se spajaju zid i strop. “Mama” rekao sam, ali nije ništa odgovorila, a ja nisam znao što da joj kažem. Otišao sam u krevet. 

Mislio sam da neću spavati, ali ipak jesam, iako sam se prevrtao i budio i plakao. Nekad ujutro, prije zore, učinilo mi se da čujem zvuk otvaranja ulaznih vrata. Ustao sam jer sam pomislio da se tata možda vratio. Hladni propuh puhao mi je oko nogu i naježio sam se. Nisam htio paliti svjetlo, ali oči su mi se brzo navikle na mrak. Napipao sam kvaku i otvorio vrata sobe. Tiho sam se spustio niz stepenice da ne probudim braću. Na stepenicama sam se sledio. Niska, bjelkasta maglica širila se u valovima od otvorenih ulaznih vrata po podu cijelog prizemlja. Mama je sjedila uspravno na kauču, kao da se upravo probudila. Nekoliko metara od nje stajao je --- tata, ali kao da to nije bio tata. Koža mu je bila sivkasto plava, a blatnjava odjeća prekrivena dugačkim travkama cijedila se po parketu. Kad se obratio mami, glas kao da nije dolazio od njega, nego iz neke daleke i duboke prostorije. „Dođi“, rekao joj je. Gledali su se u oči. To jesu bile tatine oči, kao i lice. Ali, isto tako nisu bile. Mama je ustala i primila ga za ruku. „Mama“, uspio sam tiho iscijediti iz grla, iako se nisam mogao pomaknuti. Tata je okrenuo glavu prema meni. Pogledao me ravno u oči, kao da je tek sad shvatio da sam tu. „Di idete?“, pitao sam. „Vratit ćemo se“, rekao je tata istim onim dalekim glasom 

Probudio sam se u krevetu, mokar od znoja, tresući se od hladnoće. Kroz prozor je ulazilo jutarnje sunce. Obukao sam se i spustio u prizemlje. Mame nije bilo, a na podu su se nalazili blatni tragovi. Hladan zrak još je pirkao oko mojih nogu. Protrnuo sam kad sam čuo ključ u bravi i otvaranje vrata. Tetka Rea pojavila se na ulazu u kuću. „Tomo, šta je ovo?“, pitala me, pokazavši rukom prema blatnim tragovima. Slegnuo sam ramenima. „Tko je dolazio? Netko od vatrogasaca? Je li bilo vijesti?“ Nisam mogao reći ni riječ. Konačno je pitala: „Di je mama?“. Rekao sam samo: „Nema je.“

Uz potragu za tatom, sada je policija tražila i mamu. Pomagala im je cijela obitelj i dobar dio grada. Blatni tragovi nestajali su u šašu na Zoranovoj zemlji, ali nisu se previše obazirali na njih. Tražili su je posvuda. Tetke su nazvale sve rođake s ove i one strane granice, pitale jesu li je vidjeli i je li možda s njima. Stjepan, Luka i ja nismo smjeli tražiti, nego smo čekali kod kuće za slučaj da se vrati doma. Jedna policajka došla nas je pitati jesmo li što vidjeli ili čuli. Rekao sam joj da sam vidio tatu prekrivenog blatom kako dolazi po mamu i kako skupa odlaze. Rekla mi je da i ona nekad sanja uznemirujuće snove. Rekao sam joj da mislim da nisam sanjao, ali me pogledala kao da se pita jesam li pri sebi, pa više nikome nisam pričao o tome. 

Potraga za mamom bila je neuspješna. Tetka Rea nije htjela da budemo sami, pa smo spakirali stvari u ruksak i otišli prespavati kod nje i Dome. Pitao sam se hoće li nas mama i tata moći tamo pronaći. Smjestili su nas zajedno na kauč u boravku, koji se mogao raširiti u veliki ležaj. Ponovno sam loše spavao. Kad sam se probudio, još je bila noć. Luka i Stjepan spavali su tako da su im se čela dodirivala. Ponovno je puhao hladni propuh. Znao sam da su tu. Ustao sam i pogledao kroz prozor. Mama i tata, ako su to bili oni, stajali su na cesti, ispred prozora. Izgledali su sivozeleno, prekriveni travkama i lišajevima iz močvare. Držali su se za ruke i usta im se nisu micala kad su progovorili, onim glasom iz bunara, kojeg sam jasno čuo kraj sebe iako je bio daleko i iako su stajali na cesti, a ja u kući. „Pomozi nam s djecom.“, rekla je mama. „Trebamo tvoju pomoć.“, rekao je tata. „Još su mali“, rekao sam, „bit će ih strah.“ Mama i tata samo su gledali u mene, kao da čekaju da napravim što su rekli. „Nemojte ih uzeti!“ rekao sam glasnije. Začuo sam glas iza sebe i trznuo se. „S kim pričaš?“, pitao me Stjepan. Luka me gledao s kreveta. Oboje sam ih probudio. Stjepan je pogledao kroz prozor i vidio što i ja. „Mama i tata“, rekao je. Okrenuo se prema Luki i uzeo ga za ruku. Bosih stopala u pidžamicama krenuli su prema ulaznim vratima. Pratio sam ih, ali nisam ih zadržao, iako sam htio. „Molim vas, ne idite. Ostanite sa mnom.“ Otvorili su vrata i otrčali mami i tati, otvorenih ruku. Prije nego što su se dotaknuli, probudio sam se na podu u dnevnoj sobi tetke Ree. 

Odmah sam probudio Reu i Domu. „Luka i Stjepan nisu tu. Mislim da su otišli za mamom i tatom. “ Domo je pozvao policiju. Tetka Rea morala je u bolnicu, gdje su joj dali lijekove za smirenje. Cijeli grad tražio je Stjepana i Luku. Prošli smo sva igrališta, sve dućane, sve nasade mandarina i sve napuštene kuće. Samo sam ja znao da ih nećemo naći. Svi su me ispitivali kako ih nisam čuo kako izlaze po noći, a ja sam samo šutio i gledao u pod. 

Bojao sam se da će doći po mene, pa sam to rekao Domi. Zabrinuo se za mene, pa me smjestio na pomoći ležaj u njihovoj spavaćoj sobi. Nisam spavao. Tetka Rea popila je tabletu za spavanje, nakon nekoliko tableta za smirenje. Domo je dugo bio budan, ali negdje

pred zoru, njegovo disanje postalo je sporo i pravilno. Ubrzo je zrak postao hladan. Otškrinuo sam vrata i tiho se spustio niz stepenice u prizemlje. Bijela izmaglica ulazila je ispod ulaznih vrata i širila se po podu. Nisam ništa odlučio, ali znao sam da je vani moja obitelj, pa se nisam mogao zaustaviti. Otvorio sam vrata i ugledao ih, njih četvero, sivozelene, prekrivene travama i lišajevima i blatom. Stjepan i Luka držali su mamu za ruke. Tata je progovorio kao iz bunara: „Teško nam je bez tebe.“ Stjepan je rekao: „Dođi s nama.“ Krenuo sam prema njima. Hodali su ispred mene, a ja sam ih pratio. Iza njih ostajao je blatnjavi sivozeleni trag. Sunce još nije bilo izašlo. Bilo mi je hladno. Odveli su me na mjesto gdje je četverokotač bio upao u močvaru. Mama je zakoračila unutra, a ostali za njom. „Dođi“, rekla je mama. Nevoljko sam ugazio u vodu. Protrnuo sam od hladnoće. „Hladno je.“, rekao sam. Oni su zakoračili još dublje. Mami i tati je voda dopirala do struka, a Luki i Stjepanu do vrata. Svi četvero gledali su u mene. Noge su mi utrnule od hladnoće. Predomislio sam se. „Ne mogu.“, rekao sam im. Okrenuo sam se da izađem, kad sam osjetio da me nešto glatko, ali čvrsto, i vrlo, vrlo hladno, obujmilo oko gležnjeva i povuklo u dubinu. Dok sam uranjao, nisam vidio više nikoga. Bio sam sam.

 

 

 

EKSPEDICIJA 

Prirodno bogatstvo ovog Teritorija je golemo. Na svakom koraku nalaze se neotkrivene biljne i životinjske vrste, koje je nemoguće u cijelosti determinirati. Na svom putu, prisjećaš se zapisnika s poznate izgubljene ekspedicije, koja je imala širi cilj proučavati sve biljke koje žive na drugim biljkama - epifite poput mahovina, lišajeva, bromelija i orhideja. Zahvaljujući dnevnicima i zapisnicima koji su pronađeni kad je konačno otkrivena lokacija njihovog logora, možemo steći uvid u ono što su doživjeli, i možda, donijeti neke vlastite zaključke. Tebi su njihovi zapisi od posebnog značaja za pripremu na ulazak u ovaj Teritorij. 

Izgubljena ekspedicija krenula je iz grada M., ploveći rijekom uzvodno do naselja L. Od tud kreće pješice u unutrašnjost Teritorija. Nakon cjelodnevnog pješačenja na sjeverozapad, stižu do mjesta na kojem uspostavljaju bazni logor. Postavljaju mreže za spavanje i vanjski laboratorij. Oko svih prostora u kojima borave postavljaju mreže protiv insekata. 

Plinske lampe kojima rastjeruju najdublji mrak koji su doživjeli brzo privlače komarce i noćne leptire, velike poput šaka, koji se zalijeću u mreže i oblijeću istraživače čim napuste njihovo utočište. Prvu noć sanjaju kukce velike poput ptica, hodajuća stabla koja se šuljaju oko njih na velikim, korjenastim štulama i svjetleće oči koje ih promatraju iz mraka koji ih okružuje. 

Iz baznog logora manje skupine odlaze u dnevne ekspedicije i vraćaju se s uzorcima za analizu. U početku u pronađenim zapisnicima nalazimo opise različitih biljaka, detaljne crteže i dijagrame njihovih listova, cvijeća i plodova. Ključan trenutak u tijeku ekspedicije predstavlja dan kad prvi puta nailazimo na opis jedne biljke, čije važnosti istraživači u tom trenutku nisu mogli biti svjesni. 

Zapisnik istraživača M.D., 17. rujan 1962. Porodica Orchidaceae, potporodica nepoznata, vjerojatno Cypripedioideae. Simpodijalna stabljika, dugog, tankog rizoma, sa pseudolukovicama maslinastog oblika. Dugački, lancetasti listovi. Cvijet uočljive, crveno ružičaste boje, ima izduženi labellum u obliku čašice, okružen s gornje strane širokom gornjom laticom, a s donje s dvije tanke, vrlo izdužene latice koje uvijeno padaju. Čašica sadrži uljastu tekućinu, koja ispušta snažan miris, vjerojatno kako bi privukla oprašivače, iako ne pronalazim insekte u blizini biljke. Miris je slatkast, svjež, zanimljiv.

Zapisnik istraživača M.D. 19. rujan 1962.: Proteklih dana isključivo proučavam orhideju iz roda Cypripedioideae. Mislim da je vrlo interesantna i da će dovesti do zanimljivih otkrića. Snažan miris koji orhideja ispušta čini se da ne privlači, nego upravo suprotno, odbija insekte. Ili barem većinu. Otkako se bavim njome, primjećujem da se na mrežama protiv insekata oko laboratorija više ne skupljaju kukci, čak ni komarci. Namjeravam iskušati njena repelentna svojstva tako što ću je postaviti iznad mreže za spavanje, te potom vidjeti hoće li se i dalje na njoj sakupljati komarci i drugi kukci i u kojoj mjeri. 

Zapisnik istraživača K.T., 24. rujan 1962. Čini se da je M. na tragu nečeg vrlo zanimljivog. U zadnje vrijeme bavi se orhidejom roda Cypripedioideae, na kojoj primjećuje zanimljiva svojstva. Postiže dobre rezultate s odbijanjem insekata od prostora na kojem se orhideja postavi. Odlučili smo da će svaki član ekspedicije od večeras spavati s orhidejom unutar svoje mreže za komarce. Ako doista ispušta toliko snažni repelent za insekte, njegova primjena u industriji mogla bi biti revolucionarna. 

Nakon što počnu spavati s orhidejom, članovi ekspedicije bilježe da spavaju sve bolje i da se osjećaju izvrsno. U zapisnicima nestaju druge biljke i sve se više pažnje dodjeljuje pronađenoj orhideji, koja potpuno zaokuplja pažnju istraživača. Zapisi postaju sve manje službeni. 

Dnevnički zapis istraživača T.S., 25. rujan 1962.: Imam puno energije i elana. Spavam dobro kao što nikad nisam otkako smo ušli na teritorij. Do sad su me uvijek mučili teški, neodređeni snovi, često buđenje i prevrtanje, osjećaj straha pojačan zvukovima i pokretima koji dolaze iz mraka šume. Sada spavam bolje nego u vlastitom krevetu, ponekad i preko 10 sati. Imam dosta fokusa u radu. Osjećam se jako uzbuđeno, kao da smo na pragu velikog otkrića. 

Dnevnički zapis istraživača L.V., 27. rujan 1962.: Velik dio dnevnih aktivnosti sada je preuzelo traženje novih primjeraka orhideje u našoj okolici. Još uvijek ne nalazimo kukca koji ju oprašuje, a s obzirom na to da odbija sve kukce oko nas, možda ima neki drugi, zanimljivi način oprašivanja. Dok ga ne otkrijemo, pokušavamo sakupiti što više primjeraka možemo. Lako se odvaja od površine na kojoj raste i uspješno se prima na druge površine. Miris koji ispušta sad mogu prepoznati na udaljenosti od nekoliko metara. Podsjeća me na neki svježi, voćni, ljetni miris, poput lubenice. Oblik cvijeta podsjeća me na osobu koja te dočekuje s raširenim rukama. Ima nešto fascinantno u njenim bojama. Mogu je gledati jako dugo.

Dnevnički zapis istraživača G.B. 30. rujan 1962.: Konačno dobro spavam. Mislim da je to zato što me više noću ne budi zujanje komaraca i lepet krila za koji mislim da mora biti ptičji, ali se ispostavi da pripada leptirima. I njihovi predatori poput šišmiša i ptica manje se približavaju logoru. Moguće je da orhideja ima neki lagano umirujući psihoaktivni efekt, koji pomaže snu. U svakom slučaju, njen ugodan miris svakako umiruje. Sanjam izuzetno zanimljive snove. Na primjer, kako plovim s djedom i bakom na barci. Dok obilazimo napuštene uvale pričaju mi o svom životu. Kako su se upoznali na blagdanu sveca zaštitnika grada. Kako su proslavili svadbu u kući bakinih roditelja. Pričaju mi kako im je sve što su posjedovali stalo u jednu torbu kad su se uselili u malenu, unajmljenu kuću, kako su imali samo jednu čašu, koju su dijelili i kako su se snalazili kad je djed otpušten iz tvornice baš kad su dobili dijete. Govore mi da su nevolje dio života i da ne smijem toliko brinuti. Nakon što se probudim, osjećam se kao da su me utješili nakon velike tuge i taj osjećaj me prati cijeli dan. 

Dnevnički zapis istraživača M.D., 5. listopad 1962.: Moram prijaviti da radimo vrlo uspješno, fokusirano i učinkovito. Osjećam se ostvareno, kao da konačno radim što mi je predodređeno, a što će poboljšati svijet. Usmjeravamo se na uzgoj orhideje. Više ih ne nalazimo s lakoćom u prirodi, pa se nadam da će nam uspjeti. Strah me pomisliti da smo ih toliko odstranili iz izvornih staništa, a da ne znamo kako se točno razmnožavaju. Što ako je u pitanju neki vrlo osjetljivi ili komplicirani proces? Što ako smo ga ugrozili? Bojim se pomisliti na to. 

Nakon određenog vremena, primjećujemo iz njihovih zapisnika da spavaju sve dulje. Vidljivo je da su svjesni toga, ali ne pokazuju zabrinutost. 

Dnevnički zapis istraživača L.V. 26. listopad 1962.: Još uvijek nismo pronašli kukca koji oprašuje orhideju, ali na naše pokušaje umjetnog oprašivanja biljka reagira iznimno dobro. Osim toga, vegetativno razmnožavanje dalo je puno rezultata. Već imamo preko 40 uspješnih mladica. Čini se da biljka raste izuzetno brzo. Ekspedicija se dosta zbližila. Svakog si jutra prepričavamo živopisne snove koje sanjamo. Dok radimo razgovaramo o događajima iz prošlosti, dijelimo pozitivna i negativna iskustva. Osjećamo kako napredujemo, napuštamo svoje traume, postižemo neki duševni mir. Imamo mnogo energije za rad i jako smo učinkoviti, iako spavamo gotovo 12 sati na dan. Svake večeri prije spavanja sjednemo oko vatre i razgovaramo. Umjesto mreže, od insekata nas štite orhideje. Ništa nas ne dira. 

Dnevnički zapis istraživača B.D. 2. studeni 1962.: Budim se u svojoj dječjoj sobi. Inače ne pamtim baš svaki detalj te sobe, ali u snu je sve bilo toliko jasno, da sad mogu opisati točno

koji predmeti su tamo bili i gdje su se nalazili. Jedina je razlika u odnosu na moju stvarnu dječju sobu to što je sav namještaj prekriven raslinjem s teritorija. Primjećujem da nemam mrežu za komarce i da su me tijekom noći napali. Koža mi je crvena i puna plikova. Ustajem potražiti nešto da se zaštitim od insekata. Sve prostorije izgledaju točno kao naš obiteljski stan, osim što je sve prekriveno slojem šumskog raslinja, a svjetlo dolazi odozgo, kroz visoke krošnje. Gazim po mekanom, crnom tlu u koje mi propadaju stopala. Nalazim poznate igračke kojih se više ne sjećam. Ulazim u sobu svojih roditelja i pronalazim ih kako sjede na krevetu, koji je prekriven orhidejama. Izgledaju mlado, onako kakvi su bili u mom djetinjstvu. Zovu me da dođem k njima. Razgovaramo i plačemo i opraštam im za sve. Nakon sna se osjećam sigurno. Fizički se osjećam izvrsno, iako spavam preko 12 sati dnevno. Imam puno energije i čini mi se da mogu obaviti više posla nego prije. 

Dnevnički zapis istraživača T.S. 7. studenog 1962.: Neki smatraju da ćemo se obogatiti zbog otkrića orhideje. Čini se da pozitivno djeluje na depresije i anksiozna stanja. Cijela zajednica sretnija je i povezanija nego na prijašnjim ekspedicijama. Prvi fokus nam je bilo njeno repelentno svojstvo, ali sada smo shvatili da sigurno ima pozitivna psihoaktivna svojstva bez posljedica, za razliku od nekih drugih lijekova ili droga. Jedva čekam vidjeti kako će orhideja promijeniti svijet i koji će pozitivan utjecaj imati na ljude i zajednice. 

Sredinom studenog zapisi postaju sve kraći i rjeđi. Broj sati koji istraživači dnevno provode budni smanjuje se, pa tako i zapisivanje postaje rjeđe, dok potpuno ne prestaje. 

Dnevnički zapis istraživača G.G. 12. studeni 1962.: Idemo spavati po danu i budimo se po danu, ali nikad se nismo osjećali zdravije. Radimo brzo i učinkovito i veselimo se snovima. Uzgojili smo mnogo orhideja i sada prekrivaju cijelu površinu logora. Djeluju kao zaštita od insekata i predatora. Pitam se do kakvih će nas sve znanstvenih i tehnoloških otkrića dovesti kad je predstavimo ostatku svijeta. 

Unatoč organiziranim potragama, trebalo je više godina da ostaci baznog logora budu pronađeni. Nađeni su ostaci laboratorija, dijelovi opreme, pokidane mreže za komarce. Istraživači i njihovi ostaci nikad nisu pronađeni. Jedino što je preostalo su zapisnici i dnevnici, poneki u jako lošem stanju. Opisana orhideja nije ponovno viđena, iako zapisnici svjedoče da je u jednom trenutku prekrivala površinu cijelog logora. Posljednji dnevnički zapis svjedoči da su možda na nekoj razini ipak bili svjesni što im se događalo, ali očigledno nisu na to mogli reagirati.

Dnevnički zapis istraživača T.S. 27. studeni 1962.: Ležim na krevetu u sobi u kojoj knjige i udžbenici koji čekaju da ih pročitam prekrivaju radni stol, noćni ormarić, komodu i djelomično pod. Prepoznajem da se nalazim u unajmljenoj sobi iz mojih studentskih dana, ali kad s velikim trudom podignem svoje ruke, vidim da su naborane, pjegave i sive. Moja kćer je pored mene i kad vidi da više ne spavam, uzima me za ruku. Mislim da nemam još puno vremena, ali ne bojim se. Drago mi je da je ona pored mene, iako izgleda odraslo, a ja znam da je zapravo još dijete. Priča mi o svom odrastanju bez mene i znam da je dobro. Ne trebam više brinuti.

 
 
 
 
 
 
 
 

 

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

proza

Sándor Jászberényi: Najljepša noć duše

Sándor Jászberényi (1980.) mađarski je novinar i pisac. Objavio je knjige Vrag je crni pas: priče s Bliskog istoka i šire (New Europe Books, 2014.) i Najljepša noć duše, koja je 2017. dobila mađarsku književnu nagradu Libri. Kao ratni dopisnik za mađarske medije, New York Times, Egypt Independent izvještavao je o Arapskom proljeću, sukobima u Gazi, Darfurskoj krizi itd. Živi između Budimpešte i Kaira.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg