proza

Marija Dejanović: Lanac

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Marija Dejanović (Prijedor, 1992.) odrasla je u Sisku. Živi i djeluje u Zagrebu i Larissi. Završila je studij komparativne književnosti i pedagogije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. 2018. godine objavljuje knjige Etika kruha i konja (nagrada Goran za mlade pjesnike i nagrada Kvirin za mlade pjesnike) i Središnji god (nagrada Zdravko Pucak). Trojezična knjiga Orato Osto/Visible Bone/ Vidljiva kost izašla joj je u Grčkoj u sklopu Athens World Poetry Festivala i Versopolisa, u izdanju Poets' Circlea. 2021. objavila je knjigu pjesama Dobrota razdvaja dan i noć (najuži izbor za nagradu Tin Ujević). Za pojedine pjesme dobila je: prvu nagradu Milo Bošković (2021.), drugu nagradu na DiBiase Poetry natječaju (2021.), treću nagradu na natječaju Castello di Duino (2022.), te nagradu Marin Držić Ministarstva kulture RH za 2020. godinu za dramski tekst Ne moramo više govoriti, svi su otišli. Objavljivala je pjesme, eseje i književne kritike u raznim časopisima, zbornicima i na internetskim portalima u Hrvatskoj i inozemstvu. Pjesme su joj prevođene na petnaestak svjetskih jezika. Sudjelovala je na brojnim domaćim i stranim međunarodnim pjesničkim festivalima i čitanjima poezije te na pjesničkim rezidencijama. Zamjenica je direktora Thessalian Poetry Festivala (Πανθεσσαλικό Φεστιβάλ Ποίησης) i članica uredništva časopisa Tema i Libartes. Članica je Hrvatskog Društva Pisaca, Hrvatskog P. E. N. Centra i europske pjesničke platforme Versopolis.



 

LANAC

 

 

tratinčice

Naši blaženi trenuci zakopani su u zemlju do grla. Zijevaju malim, ovalnim ustima. Viču „ne ostavljaj me, molim te, ne odlazi“. Ako priđeš, promijenivši smjer, reći će ti „dođi posve blizu da ti nešto šapnem“. Prisloniš li uho na njihova usta, ugrist će te. Ostaviti plačljivi trag.

Nešto je u tebi slabo i jadno. Gladno je i gazi svoju riječ. 

U tome leži tvoja ljepota.

 

Kako sam spoznala zlo

Nije lako precizno govoriti o dvije stvari. Ima ih i više takvih, ali ovo su dvije za koje znam: jedna od njih je zlo, a druga je smrt. Ova dva fenomena objavljuju nam se u životu u pomno doziranim količinama kako bismo ih mogli spoznati bez da ona na nas ostvare svoj potpuni učinak. Lakše mi je vjerovati da bi netko mogao preživjeti apsolutnu smrt, nego da bi mogao doživjeti apsolutno zlo, a da ne umre na mjestu. 

Smrt je samo izostanak života. Ona je organska i upisana u sve što živi. Zato što je ima u svemu živome, čini se kao da je od života neodvojiva. Moglo bi se reći da je smrt život, i obratno. Zlo je nešto puno gore. Ono je aktivna destrukcija. Ono je strastveno djelovanje kojim se sili smrt da ubrza svoje polagano nagrizanje, a život se pretvara u besmrtnu okaminu, kip načinjen od sebe samog, podignut u čast samome sebi. Zlo ne voli smrt jer nije dovoljno mrtva i ne voli život jer nije dovoljno živ. 

Zato pomalo umiremo svakog dana – svako odumiranje jedne naše stanice borba je smrti protiv zla. Borba lošeg i goreg. Smrt nam na početku kaže „dio si svijeta koji prožimam i uvijek ću biti u tebi, dok na kraju ne postaneš jedno s nama“. Zlo nam kaže „besmrtan si i sam i ne postoji nitko osim tebe“. Tjera nas da uništavamo šume kako bismo si podarili nekoliko godina mladolikiji izgled. Tjera nas da kuhamo žive ribe u njihovim vlastitim staništima kako bismo vozili malo brži auto. Tjera nas da pretvaramo tuđu djecu u odjeću kojom kitimo svoja umiruća tijela i da od tuđeg rada, ruku, kralježnica i vremena gradimo besmrtnu sliku sebe kojom mijenjamo sebe. 

Smrt je, pak, iskrena i besramna. Ona ostavlja velike, sjenovite tragove. Za razliku od nje, zlo se vidi u omaškama, u greškama u izvedbi kroz koje ipak katkad proviri koja kandžica ili šiljasti rep.

Zlo se pred mojim očima pojavilo maleno, u začetku. Zato što sam tad bila dijete, pokazalo mi se u obliku djeteta.

Baka mi je za svaki rođendan slala čestitku koja svira kad je se otvori, s ručno ispisanim, čitkim uglastim slovima. U nju bi umetala i sto kuna. Za tih sto kuna kupila bih nešto što želim i to bi mi bio poklon od bake. Ljubav je sloboda, pa tako i sloboda izbora, i uvijek kad bih si odabrala poklon za bakinih sto kuna, u tom bih poklonu osjećala njezinu namjeru i pažnju kao da ga je ona za mene birala. Ljepota tog poklona bila je u tome da je on zapravo bio ispunjenje želje. Baka bi mi za rođendan poslala potencijal da mi se ostvari jedna mala želja. Za sedmi rođendan kupila sam drvenu pticu na štapu kojoj se krila miču kad je guraš. Za osmi rođendan kupila sam gumice za kosu koje su imale pastelno roze, šljokičave kugle na sebi. Za deveti rođendan, čestitka je stigla s potrganim mehanizmom koji svira i bez novca u njoj. „Jesi primila čestitku“, pitala me baka. „Jesam“, rekla sam zbunjeno. „I što si kupila sebi za rođendan, a da ti je od bake?“

„Ali u čestitci nije bilo ničega“, rekla sam, tad još nedovoljno načeta zlom da bih znala skrivati stvari čije bi razotkrivanje moglo nekoga povrijediti.

Baka je mucala i rekla da je, kad je ubacila čestitku, vidjela neku djecu kako kopaju po sandučiću, ali je mislila da nitko ne bi uzeo novac iz nečije rođendanske čestitke.

Nisam tada to znala pomisliti ili reći, ali mogla sam osjetiti u prsima: nije bilo zlo što su ukrali novac. Zlo je prvenstveno bilo u tome što su čestitci potrgali mehanizam koji svira.

Sakrivene stvari, kad se otkriju, mogu povrijediti čovjeka jedino ako je čovjek već bio iskusio neku vrstu razotkrivanja. Boli su kumulativne kao udarci u glavu. Ako te udare na isto mjesto deset puta, jedanaesti put ćeš pasti, makar ti se to bilo pero spustilo na bolnu točku. Neki su ljudi, ipak, čisto dobro. Jednostavno nemaju receptor za zlo i njegovi ih napadi ne dotiču. Koliko god ih udaralo, oni ostaju nenačeti. Oči im ostaju slijepe i naivne, ali zato su im srca neuništiva. Takva je bila moja baka.

 

***

Kad smo našli ujakove kosti nakon petnaest godina traganja, baka je, u deliriju nanovo otvorene rane, htjela potrošiti sav novac koji ima da mu na grobu napravi bistu od zlata. Jedva smo je od tog ludila odgovorili, uvjeravajući je da će netko tu bistu ukrasti i onda će bez razloga ostati bez ičega.

„Ali tko bi skrnavio grobove, tko bi bio takva osoba?“

Moja baka, koja je svjedočila tome da ljudi pucaju na susjede radi stare vešmašine, žena kojoj su, među ostalim, ubili dvadesetogodišnjeg sina, spalili selo i otjerali je u izbjeglištvo, i dalje nije vjerovala da postoje ljudi koji su spremni ukrasti zlato s groba. „Zašto bi to netko učinio“, pitala se. „Zašto bi netko drugome nanio takvo zlo?“

Kao da je sve loše bila zaboravila kako ne bi postala dio toga. Je li to bila svetačka dobrota ili običan ljudski obrambeni mehanizam, ne znam. Znam da ja nisam kao moja baka. Vjerujem da, iako svi ljudi imaju u sebi dobrotu, tu dobrotu često nadjača njihova potreba da budu besmrtni. Budući da znamo da besmrtnosti nema, tražimo simboličke načine kako je oponašati. Pokušavamo ostvariti neki oblik kratkotrajne svemoći, s koristi ili bez nje za onoga tko tu moć manifestira. Neki bi ukrali novac iz čestitke, neki zlato s groba. 

Ako postoje ljudi koji kradu život iz drugih, postoje i ljudi koji iz sebe kradu dobrotu i nepovratno je pretvaraju u novac.

Ona me potrgana čestitka naučila još jednu važnu stvar: nekad se želja za besmrtnošću pojavi u čistoj potrebi da se uništi nešto tuđe. Netko bi uzeo tuđi predmet ne zato da ima taj predmet, nego zato da ga nitko drugi više nema.

 

Kotopoulo

Ali o zlu se i smrti ne može govoriti, njih se može samo doživjeti. Da o nečemu nismo sposobni reći ništa vrijedno, znamo po tome da ponašanje tog fenomena ne možemo predvidjeti. Tako znamo da zapravo o njemu još ne znamo ništa i da zato nema smisla o njemu govoriti. Neka nas ne zavara činjenica da za mnoge od tih stvari postoje riječi u svakom svjetskom jeziku. Može i ćelavi čovjek kupiti češalj, ali to ne znači da će mu narasti kosa. Riječi kojima nazivamo stvari koje ne razumijemo, poput zla i smrti, rezultat su naše univerzalne težnje da te fenomene  poništimo, ne da ih objasnimo. Približavajući im se jezikom, pokušavamo od njih pobjeći.

Nisam ipak sigurna da se baš svaki fenomen može izreći na više jezika. Neke je riječi teško prevesti na strani jezik. Recimo, kolinje. Kolinje ili klanje običaj je kod nas zaštićen kao kulturna baština. Kad sam pokušala Thanosu ispričati jednu svoju uspomenu iz djetinjstva, a za koju je važno da se njezina radnja odvijala tijekom kolinja, prvo sam nekako morala prevesti to ime. Odlučila sam se za „slaughter“, ali to se, za mene jedino rješenje, pokazalo nedovoljno dobrim. Jer kako nastaviti priču koja započinje sa „when I was a child, my family brought me to participate in slaughter, and it was my first slaugter ever“ i objašnjava se sa „it is our custom. Slaughter is our cultural heritage.“

Svaki jezik na svijetu ima barem jednu riječ koja savršeno odgovara onome što opisuje, koja zvukom i dojmom nadmašuje konkurentske riječi iz svih ostalih jezika. Za piletinu, to je grčka riječ „kotopoulo“. Ko-to-pu-lo. Kako to glupo i bezazleno zvuči. Dok izgovaraš „kotopulo“, u ustima mljacka masna, beznačajna smrt. Toliko beznačajna, da briše okrutnost riječi „klanje“. 

Tužan se, pak, na grčkom kaže „lipimenos“. Dostojanstveno, ozbiljno, a ipak pobuđuje neku vrstu zaštitnički nastrojenog smilovanja nad onime tko je tužan. Vjerojatno zato što, zbog ovog „lipi“, riječ zvuči kao da je onaj koji je u ovom pridjevu tužan neko dijete. Naša riječ za to stanje – zvučni, teški, konačni „tu-žan“ – ne traži ičiju zaštitu ili samilost. Naša tuga je gorda i ponosno odbija ljudskost. „Tužan“ je komorna mračna prostorija s odrom koja ne smrdi na hranu za piliće. 

U ropotarnici perja, žilavih vratova i kljunova koji smrde na raščerupane ostatke života, nitko nije ni tužan ni lipimenos. Te su riječi rezervirane za vjerne žene koje imaju rak ili, još bolje, mlade heroje pale na bojišnici. Njima idu svite koje padaju u nesvijest i vijenci sa zastavicama kao na paradnim konjima. Kotopulo je neozbiljno i smiješno. Njega nitko ne oplakuje.

A ovako je išla priča koju sam htjela ispričati Thanosu:

Kad sam bila mala, moji su me doveli na kolinje. Nisu mi dali da sudjelujem kako ne bih doživjela traumu, ali ipak su mislili da je dobro da gledam kako drugi kolju, jer je život takav i odatle dolazi hrana koju jedemo. Tako smo brat i ja stajali i gledali kako love kokoš da joj presijeku vrat na panju sjekirom. Nakon toga, ona je nastavljala trčati u krug po istom onom mjestu gdje su je lovili, samo što je više nitko nije lovio i više nije imala glavu. Gledala sam malo u kokoš, malo u brata. Brat je šutke gledao pred sebe bucmastih obraza. Kratki mlaz sline sjajio mu se ispod nosa.

Iako sam bila razumjela da je kokoš doista mrtva, dio je mene svejedno navijao da nastavi trčati, trčati još dugo u krug, makar je nitko ne goni, makar bez glave i mrtva, samo da ne padne na smrznuto, tvrdo tlo prepuno inja i vlastite svježe krvi. Jer pad bi ovdje značio gore od smrti, značio bi nestanak kokoši. 

Drugi se dio mene ljutio što su mislili da sam premala za kolinje. Što mi nisu dali sjekiru u ruku i rekli „sada ti“. Što nisu vjerovali da sam i ja sposobna uloviti životinju i odsjeći joj glavu na panju.

O ljudskoj okrutnosti može se puno toga reći. No što reći o zametku okrutnosti koji postoji u dječjim verzijama nas? Svi smo bili djeca i mnogi se od nas sjećaju: barem jednom sam u djetinjstvu povrijedio nešto živo i ranjivo. Svatko je od nas, kako bi zadobio povjerenje svijeta,  odlučio u sekundi odrasti oponašajući njegovu okrutnost. 

Svi smo se iskrali u noći dok ostali spavaju, uzeli sjekiru i presjekli njome vrat pileta. 

U tom zamahu, na oštrici sjekire, vidjeli smo kako je zabljesnuo odsjaj borbe smrti i zla. Tako smo prestali biti djeca i postali ljudi. 

Zlo se tad, u službi ljudske besmrtnosti, nastanilo u nama i navelo nas da otad odsijecamo  glave svemu što nas podsjeća na kokoši. Iako smo to radili bez razmišljanja, u sebi smo vjerovali da tako produžujemo vlastiti organski oblik. 

Ipak, tko služi zlu, postane njegov rob, a taj slobodan odabir manjak slobode točka je u kojoj smo najdalje i najbliže smrti. To se moglo vidjeti u sljedećoj stvari: kad smo uzeli sjekiru i odsjekli glavu, zlo se, osim u nama, nastanilo i u kokoši, tjerajući je da trči unatoč vlastitoj smrti. Tako nam se narugalo što smo, odgađajući svoju smrt, uzrokovali tuđu, i krivnja koja se pojavila u nama pojela je svu samostalnost koju smo mislili da smo zadobili.

I onda smo plakali, dugo smo plakali.

 

Ženomor

Kažem da su me muškarci često podučavali stvarima za koje bi prvi put čuli od mene, ali da se to promijenilo mojim dolaskom u inozemstvo. Ovdje me muškarci podučavaju stvarima koje su čuli od drugih žena. „Kao čemu, na primjer“, pita me i ostavlja na trenutak ono što radi. Gleda me očima koje znaju da sam se opet svađala s nekim na internetu. „Nekad se radi o sadnji povrća, nekad o riječima poput femicida i geslajtanja.“ Nezgrapne riječi preuzete iz stranog jezika. Njima se služimo jer je u našem jeziku neprirodno izricati istinu o ženama. Kažemo „kokoš“, ali ne i „ženomor“. Kažem mu da svaki četvrti muškarac potajno štuje boga Ženomora. Ne samo ovdje, nego svugdje. Ženomorstvo je najrasprostranjenija svjetska religija.

On se slaže, a što će. Lakše me je bilo oženiti nego razumjeti, pa smo se složili da sam u pravu uvijek, osim kad nisam. Ali tako je sa svim ljudima, nevezano za spol. Tako je naoko sa svim bićima – ni drvo ne razumije drugo drvo, a opet im se grane isprepliću. Pogledajmo ipak dublje, pod zemlju. Korijenje im je isprepleteno i kad jedno stablo strada, šalje znanje i nutrijente drugima, a najviše svojim potomcima. Kao mi. Razumiju se u podsvijesti - i po blizini i transgeneracijski. Rukama kojima grlimo, onima koje grlimo šaljemo ljubav i bol onih koji su nas grlili kad smo bili djeca.

„Osim mene, oženio si i moju pokojnu baku. Njezinim te očima gledam.“

 

***

Ženomor zvuči strašno i smiješno, kao neko groteskno biće iz pretkršćanskog doba. O ne, ženomor je sablast koja će nas nadživjeti. Vječnija je i protežnija od svih bogova koji su hodali ovim prostorima. Bog Ženomor najdrevniji je balkanski bog. 

Opasan je i tjera ljude da rade ono za što se kunu da nikada ne bi. „Bio je dobar dečko“ i „uvijek je pozdravljao susjede kad ih vidi“ postane ubojica kurve koja nosi tuđe dijete. Ženomor je lukav – nahraniš li ga vlastitim bijesom, on taj bijes proširi po cijelom selu ili gradu. Za svaku ženu koju mu se žrtvuje, još dvije pobjegnu kao iskre iz vatre kad čuju da dolazi. Nitko ne zna gdje. Zato nitko ne može predvidjeti njegovo djelovanje.

Bilo da se utope s djecom u jezeru ili iskrvare na nekoj poljani u pokušaju amaterskog pobačaja kućne izrade, bilo da pobjegnu od muža bacivši se s trećeg kata, ili se lansiraju raketom u svemir, žene će radije umrijeti nego da si dozvole da ih netko ubije. Zato najvjerniji štovatelji Ženomora nemaju ime kojim bi ga prizivali. Oni žele biti ti koji razdvajaju život i smrt.

Najveća obmana Ženomora je da se nema kamo pobjeći, osim u ubojstvo ili u vlastitu smrt. Imenovanje je znanje, a znanje je komadić vatre koju je ukrao Prometej. Zato je Ženomor i zabranio da mu se spominje ime. Kroz usta svojih štovatelja kaže „mitologija“ i „izmišljeni termini koji ne znače ništa“. Kaže „vjerujte mi, ne postojim, a ovo u čemu me vidite vi ste sami i vaši bjesovi koji žele izaći van“. „To je pravda“ i „niste htjeli“. „Tako je moralo biti.“ 

Kažem „vidjela sam Ženomora jučer kad je susjed ubio svoju ženu“. Ovdje se on zove Ginekoktonia.

„Ginekoktonia ne postoji, nikad ga nisam vidio“, tvrdit će susjed na sudu. Ili „nisam je ubio zato što je bila žena, ubio sam je zato da je ubijem.“

Ženomor. Ginekoktonia. Ima imena koliko ima i jezika. Svako je od njih izmišljeno kao i svaka druga riječ. To nas ne opravdava, ne spašava ni ne poništava.

Djela će nas, a ne riječi, spasiti. 

 

Kako sam ipak spoznala dobro

Kako je moguće da nas djela spase, i da se u svjesnoj samoobmani nekad krije najdublja istina, naučila sam u jednom posjetu baki. „Da više nikad nisi bacala mojoj djeci bombone kao da su psi, jebem ti mater bosansku“, vikala je za nama susjeda dok smo baka i ja prolazile kroz haustor. Bio je to ulaz, ili izlaz – ovisno odakle si i s kojom namjerom krenuo – dvorišta kojeg smo dijelili s još nekoliko kuća. Bakina je zgrada bila jedina stambena zgrada tamo. Roza, u širem centru grada, malo derutne fasade, ali dobro se držala. Ostatak dvorišta ispunjavale su: dvije derutne kuće; drveno skladište za alate i bicikle; jarak sa slavinom u kojem su se kupali susjeda koja je opsovala baku i njezina djeca. Da se tamo kupaju znala sam iako ih nikad nisam vidjela. Tako su bar bili zaključili baka i djed. Znali smo da u kući nemaju vode, a oko jarka smo katkad nalazili ručnike, krpe i prazne bočice šampona. Osim tih tragova, jedan od dokaza radnji koje se u jarku odvijaju bio je i kad mi jedno od djece te susjede, djevojčica smeđe kose s kojom sam se igrala kad dođem kod bake, rekla „hoćemo se danas kupati preko dana“ i počela se skidati. Zato smo zaključili da se kupaju po noći. 

Ta djevojčica koja se počela skidati uvijek je predlagala igre koje su mi bile neobične. Osim kupanja u jarku, jednom je predložila i da se barbikama igramo „pijenja rakije“. „Idemo sad piti rakiju, idemo sad malo pivo“, govorila je njezina barbika mojoj, a onda ju je počela udarati. „Kurvo glupa pijana“, govorila je barbika smeđokose djevojčice kroz njezina nasmijana usta mojoj barbiki. Djevojčica se hihotala i dražesno pomicala glavu lijevo-desno, sretna jer se igramo pravim barbikama. Nije imala originale, nego nekakve kopije kojima otpada kosa pa su joj ove moje bile jako zanimljive. Meni se ta igra nije svidjela pa sam predložila da se igramo neke druge. „Koje?“ – „Možemo se igrati da smo vještice i letjeti.“ Nakon što smo odletjele nekoliko krugova, njezina je barbika uhvatila moju, rekla „idemo u sobu“ i počela vršiti nad njom neki čin koji tad nisam prepoznala. „Ah, ah“, vikala je njena barbika. „Ah, ah!“. Iako nisam znala čega se točno igramo, nekako sam znala da se toga ne bismo smjele igrati. Rekla sam da moram ići kući na ručak i pobjegla u bakinu zgradu.

U tom sam stanu u Bjelovaru bila provela prve godine izbjeglištva prije nego što smo uspjeli naći stan u Sisku. Zato sam uvijek rado dolazila kod bake u Bjelovar – ne samo da posjetim baku i djeda, nego i da vidim svoj prethodni život.

 

***

Uvijek kad bi išla u trgovinu, baka bi se sjetila djevojčice s kojom se igram. Kupila bi za nju bombone i, ne želeći uznemiravati njezine roditelje, čekala da djevojčica izađe van, pa bi joj dobacila paketić bombona s prozora, koji bi ona ulovila. Bila je to njihova igra koja ih je veselila, ali otkako joj se susjeda požalila da ih to bacanje bombona ponižava, baka je, budući da su je boljela leđa pa nije mogla silaziti do dvorišta kad vidi djevojčicu, počela pozivati curicu da dođe po bombone. 

Imala sam igračku koju nisam pretjerano voljela, bijeli plastični avion s plavim nalijepljenim prozorima. Stajao je na ulazu u stan kad je djevojčica došla po bombone.

„Bok, Marija, nisam znala da si tu, hoćemo se igrati“, rekla je, ali mene je bolio trbuh, pa sam rekla da neću. „Evo ti bombona, zlato, da mi budeš slatka kao što si sad“. Djevojčica je zahvalila i izašla, a osim bombona, iz stana je nestao i moj bijeli avion.

Rekla sam baki što se dogodilo i rekla je „ne moramo uvijek sve vidjeti. Neka se i ona malo njime igra.“

To je bilo ono čemu sam svjedočila i što sam znala. Ono što nisam znala jest da je kasnije djevojčica plačući vratila avion, a baka joj je rekla „hvala ti što si mi ga pronašla. Baš sam ga mislila tebi pokloniti.“

 

Kako sam postala dio toga

Doista, ako se na trenutak odmaknemo od opsjednutosti vlastitom smrtnosti, možemo uvidjeti da je unutarnja borba dobra i zla ona sila koja pokreće svijet. Ona kuje lanac događaja koji nas oblikuju i razdvaja verzije nas koje kradu od verzija nas koje primaju darove. Prihvatiti vlastitu smrt kao dio sebe, pa makar ta smrt bila priznavanje lošeg djela, zato je jedan je korak na putu ka dobroti. I obratno – nekad je nečinjenje dobrog djela loše djelo koje činimo. O tome su napisane već mnoge knjige. Ta se promjena u meni dogodila kad sam se jednom, u trenutku slabosti, opredijelila ne učiniti ništa u trenutku kad nisam znala što je dobro, a što zlo. Bio je to put prema lošijoj verziji sebe, koja mi je omogućila da postanem bolja verzija sebe. Bilo je to prije sedamnaest godina.

Imala sam najbolju prijateljicu koju sam jako voljela. Zajedno smo vozile bicikle kroz visoka polja kukuruza, zajedno smo slušale dosadna predavanja u školi, čak smo jednom zajedno otišle na more i tamo prvi put u životu autostopirale. Prijateljica je imala ujaka, a ujak psa. Pas je bio ostavljen da čuva vrt u koji su ljudi rijetko navraćali. Pozvala me da idem s njom vidjeti psa. Ponekad je išla tamo jer je silno željela imati kućnog ljubimca, a roditelji joj nisu dali da ga nabavi. Zato je potajno dolazila i mazila ujakovog psa, iako je on bio daleko i od kuće i od ljubavi. 

Dovezle smo se do vrta koji se nalazio malo izvan grada i oslonile bicikle na grmlje koje je okruživalo desetak kvadratnih metara posjeda. Ugledala sam tužan prizor – izmučena pseća gromada mahala je svojim prebijenim repom, sretna što ju je moja prijateljica došla posjetiti. Pas je bio svezan na kratkom, hrđavom lancu. Lanac mu se usijecao u tkivo vrata izbrazdano ožiljcima i svježim ranama. Iz rebara, koja su se ocrtavala kroz kožu, bili su mu izrasli krpelji prepuni svježe krvi. Ti su krpelji bili jedino što je na njemu izgledalo živo. Pas je smrdio i vidjelo se da se nitko ne brine čak ni o njegovim najosnovnijim potrebama. Kraj nogu mu je stajalo korito puno nekakvog napoja, vjerojatno ostataka od ručka koje su mu, pretpostavljam,  donosili svakih nekoliko dana. 

Unatoč onemoćalosti, izgladnjelosti i zapuštenosti, a možda baš upravo zbog nje, pas je izgledao  krvožedno i opasno. Kao da će njegova tuga i tebe ugristi, kao da će te njegova slabost pojesti. Možda su tog čuvara vrta namjerno takvim stvorili, kako bi i sam pogled na njega odvraćao neželjene strance. 

Što je taj pas tamo čuvao, ni meni ni njoj nije bilo jasno. Kao prvo, nismo vjerovale da bi netko došao u vrt počupati nekoliko mrkvi i salata iz gredica, ali ujak je po svoj prilici vjerovao da je bolje spriječiti, nego liječiti. Ujakove oči su, u glavi psa, bile širom otvorene. Zubi su mu, u ustima psa, bili oštri i spremni za napad, uvijek pripravni da obrane komadić vlastitog teritorija. Kako je taj pas čuvao ono što je čuvao, bilo nam je još manje jasno. Lanac je bio previše kratak da, čak i kad bi netko doista došao ukrasti kilu paradajza, omogući psu da obrani vrt od stranaca. Životinja je tamo, dakle, stajala i vjerojatno ni sama nije znala čemu služi. Što samo po sebi i nije toliko tragično zato što, uostalom, ni mi ne znamo čemu služimo, a ipak nesmetano postojimo tisućama godina. Zato nisu manjak svrhe psećeg života, ili nedostatak smislene funkcije koju bi u tom vrtu obavljao, bili ono što me navelo da me njegovo postojanje rastuži. Rastuživalo me što je besmislena okrutnost određivala jedini život koji je poznavao.

Sam taj pas, koji je ondje bio postavljen kako bi uprizorio okrutnost i odvratio ljude od dolaska, zapravo je bio jedino što u cijelom prizoru nije bilo okrutno. Hrđavi lanac, puževi koji polako izjedaju dijelove salate, čak i sunce koje je neobično agresivno sjalo, zrcaleći se u zrelim plodovima paradajza – sve je to bilo neusporedivo bučnije, opasnije i zubatije od ove izgladnjele prikaze pred nama. 

Nakon što sam vidjela da mu ne smeta moja prisutnost, krenula sam rukom prema njegovom smrdljivom i masnom krznu. Dao se dragati po glavi i po vratu kao bilo koji drugi, voljeniji pas. 

„Neka ti ujak makne psa s lanca, ili ću mu pozvati policiju.“ – „Molim te, nemoj, ubit će me moji ako saznaju da sam te dovela ovdje.“ – „Kako ga možeš gledati ovakvog? Ajmo ga onda same odvezati.“ – „Nemoj ga odvezati, ne želim da pobjegne. Molim te. To mi je jedini pas.“

 Nikad nisam sama sebi objasnila zašto tog dana nisam pozvala policiju ni odvezala psa. Mislim da mi je bilo važnije da ne izgubim prijateljicu, nego da od nje spasim njezinog psa. „Pas ionako ne bi pobjegao“, uvjeravala sam se, „samo bi nju istukli i onda bi se prestala družiti sa mnom.“ Tako sam i ja postala dio borbe smrti i zla. 

 

***

Nakon toga sam desetak godina živjela život koji je bio potpuno promašen. Vjerovala sam da nema puta iz tog vrta i da jedino što možemo učiniti jest odlučiti hoćemo li biti moja prijateljica, njezin ujak ili njegov pas. 

Ali ima van, ima puta van. Zahrđana karika oslabi i pas se jednog jutra otrgne s lanca. Otrgne se čovjek od vlastitog tijela, a gdje neće životinja s onoga što ga sputava.

Tako je barem bio zaključio njezin ujak kad je ušao u vrt s kantom punom napoja, a u njemu više nije bilo nikoga. Samo bijela, sjajna tišina, u odsjajima srpanjskog sunca, na crvenilu prezrelih rajčica.  

 

tratinčice

Ako budeš dovoljno dugo hodao vrtom, naići ćeš na rupu u tlu. Zakoračiš li, upast ćeš u dno. 

Naćulit ćeš uši i začuti slabašan glas. 


Mene se to ne tiče. 

Mene se to ne tiče. 

Mene se to ne tiče.

 

 

 

Fotografija: Marija Dejanović

 

 

 

 

 

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

proza

Sándor Jászberényi: Najljepša noć duše

Sándor Jászberényi (1980.) mađarski je novinar i pisac. Objavio je knjige Vrag je crni pas: priče s Bliskog istoka i šire (New Europe Books, 2014.) i Najljepša noć duše, koja je 2017. dobila mađarsku književnu nagradu Libri. Kao ratni dopisnik za mađarske medije, New York Times, Egypt Independent izvještavao je o Arapskom proljeću, sukobima u Gazi, Darfurskoj krizi itd. Živi između Budimpešte i Kaira.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg