proza

Boris Mirko: Slijepi dani; Život

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Boris Mirko (Makarska, 1995.) bavi se amaterskim pisanjem, no do prije koju godinu nije slao radove nigdje. Prije tri godine u studentskom časopisu "Split Mind" izašle su mu dvije pjesme. Prošle godine priča "Ciklus" je ušla u širi izbor natječaja "Sedmica & Kritična masa".



 

Slijepi dani

 

Pričalo se da mjesecima nije izašao iz kuće. Da je razvio neku čudnu alergiju i da mu sunčeva svjetlost šteti. Kada bi mu sreli majku na tržnici, uvijek bi je pitali za sina. Ona je bila dražesna žena, puna tuge u srcu, ali uvijek s osmijehom na licu. Osmijeh one vrste koji kao da čuva tvrđavu samoće, pazeći da se kule ne raspadnu i sve ono što je zatočeno unutra da ne pobjegne. Uvijek je nosila šarenu maramu oko glave, ispranu i pohabanu, s kojom mu je brisala krv taj dan. Prolazila bi tiho ulicama, skrivajući lice, kako bi je što manje ljudi zaustavilo. Umorno bi im odgovarala da je sve u redu i da joj se čini da mu je svakim danom sve bolje. Ritual odlaska na tržnicu joj je davao svrhu, neku vrstu ishrane kojom bi zatrpavala bezdan koji se svakog dana sve više i više širio u njoj. Rastuživala su je i živcirala pitanja koja u svojoj srži nisu bila dobronamjerna. Sve te maske koje ljudi nose kada pitaju kako je on i je li mu bolje, sve izgledaju kao da dolaze od istog komada gline. Kao da ih je izradila ljudska znatiželja prožeta osjećajem zahvalnosti u skoro 8 milijardi primjeraka za svakodnevno korištenje. Mučne zahvalnosti koja se raduje na sav glas. Svima koji bi je pitali bi rekla da je dobio neku rijetku bolest i da ne smije van. Pokušala je dovoljno puta ponoviti tu laž kako bi i ona sama povjerovala u nju, kako bi je učinila stvarnom. Sama kupovina namirnica je bila dim u očima koji bi joj zaklonio trule misli i nemilosrdni osjećaj krivice. 

Njen muž naporno radi na polju svaki dan u službi obitelji koja je posjedovala većinu zemlje u okolici. Dolazio bi kasno navečer i odlazio rano, ostavljajući novac koji je teško zaradio. Kada je bio u kući, obraćao se samo njoj. Njega kao da nije vidio, kao da je gledao u beskrajnu crnu noć koja mu je odgovarala samo krivnjom. Ona bi se dizala u pet sati ujutro kako bi mužu napravila doručak i skuhala kavu prije svjetla i prije zore. U mraku dana podizala bi temelje njihovog malog kućanstva, pazeći da sve bude kako treba. Nakon doručka za muža, morala je sinu napraviti poseban obrok s mekanom i zdravom hranom koju nije teško probaviti. Njen sin, otkako se to dogodilo, samo jede mekanu, gotovo kašastu hranu, a neke dane odbija i jesti. Odbija piti, odbija gledati, odbio bi i disati da se može prisiliti. Dani su joj prolazili tmurno i nečujno. Šetnje u kupovinu su joj bile jedini odmor od beznađa kuće, ali i one su bile zagađene neiskrenim pitanjima i ružnim pogledima. Ona taj dan nikada neće zaboraviti. Urezao joj se duboko u stanice mozga, postao dio nje na nekakav perverzni način, čineći se kao da je oduvijek tu. 

Jednog dana joj je u posjetu došla sestra koju nije vidjela nekoliko godina. Ona se nije puno promijenila i činilo se da joj život u velegradu dobro pristaje. U njenom je pogledu prepoznala sažaljenje koje vidi i u pogledima ljudi na ulici. Nije se često gledala u ogledalo jer nije mogla podnijeti izraz lica koji je gleda s druge strane, pa se zato i zapustila. Gdje je nekad bila gusta crna kosa, sad je stajala slamnata izlika za kosu kojoj je falilo brige i ljubavi. Kao i njoj samoj. Jedan pogled na neravne i kratke nokte, umorne i krotke od rada, davao je naslutiti kako su joj samo hladna voda i siva prašina preparati za manikuru. Sestrini su bili lijepi i glatki, nevini od umora.

 U otrcanoj prastaroj odjeći djelovala je kao prosjakinja koja je na poziv ljubazne, lijepo obučene žene, došla u njenu kuću. Jedino što je razbijalo tu iluziju je sama kuća. Kuća je djelovala kao neka ironična posveta asketizmu gdje ukućani nemaju drugog izbora nego živjeti u nekoliko tužnih kvadrata, pa se ta lijepo obučena žena u nju nije nikako uklapala. Nije puno sestri ispričala o sebi, već joj je tiho govorila o sinu lažući joj o njegovoj navodnoj bolesti. Također joj je objasnila da više ne skida tu staru maramu s glave. Slušala je sestru kako naklapa o svom životu u velikom gradu, o mužu koji se brine o njoj i njihovom idiličnom životu koji je njoj zvučao nedohvatljivo i daleko. 

Kad su se pozdravile, zahvalila je na posjeti i rekla da ne mora dolaziti neko vrijeme. Kao što nije i dosad. 

Nije ni pustila suzu u znak tuge, već je krenula spremati večeru.

Da je bar onaj dan smogla snage i skuhala taj pišljivi obrok, odvojila tih pola sata posla što su mogli promijeniti sve.

Taj dan se jedva i za doručak dignula. Već u pet sati ju je vrućica tresla, a ruke su joj bile poput želatine dok je stavljala kuhati kavu. On nije ništa primijetio, već je odsutno grizao peciva i zurio u još praznu šalicu. Kad je došlo vrijeme ručka nije se mogla pomaknuti iz kreveta. Valovi hladnoće su se izmjenjivali s vrućicom koja joj je izjedala snagu. Tržnica i namirnice su morale pričekati. 

Probudila se kad je ušao u kuću. Smrdio je na znoj i alkohol, a oči su mu bile poput crvenih, zloćudnih krijesnica, natekle i mutne. Kad ju je vidio u krevetu, pobjesnio je. Počeo je bacati stvari po kući i vikati. Svašta joj je izgovorio i vjerojatno bi stalo na tome da dječak nije počeo braniti svoju majku. U naletu bijesa, njen muž je nasrnuo na njihovog sina i divljački ga počeo udarati. Toliko ga je izudarao da je u jednom trenu bespomoćno pao na tlo, pokrivajući prašnjavi pod suzama i krvlju. A ona je pala u crnu rupu, bezdan u koji je propadala sve dublje i dublje, u vlažne podrume svoje svijesti. Ležala je i gledala kako njihov sin prima udarac za udarcem, tiho plačući.

Nakon toga više ništa nije bilo isto. Kada je završio, njen muž je sjeo u naslonjač i krenuo skidati cipele. Znoj mu se slijevao niz obraze dok je polako skidao čarape i ostavljao ih na hrpi s prljavim vešom. Zavalio se u naslonjač i upalio televiziju. Ona je otišla do sina koji je bio u besvijesti i krenula mu šaputati na uho neke lijepe priče pune nade i spokoja. Položila ga je na krevet, presvukla ga iz krvave odjeće i plakala do kasno u noć. Naizmjence je brisala svoje suze i njegovu krv sa starom maramom koju je našla kraj kreveta. Nije joj dopustio da ga odvede kod doktora, već joj je naredio da se brine za njega kako god zna i umije. Koliko god je htjela otići policiji ili u bolnicu, strah i nemoć su joj kolali venama, tvoreći masnu nakupinu poslušnosti. S druge strane, nije skuhala večeru. Ipak je bila njezina krivica što se to dogodilo.

I tako je i bilo, majka se brinula za sina nadajući se da će se oporaviti. S vremenom je razvio strah od izlaska iz kuće, te je postepeno prestao i govoriti. Hranio se kad je htio, što je bilo rijetko. Postao je sjena u kutu kuće koji je jedino majka posjećivala. Njen muž je i dalje radio od jutra do mraka i donosio novac na stol. Njeni odlasci u kupovinu namirnica su bili jedini bijeg od stvarnosti, a njena marama plašt koji je štiti od tuđih pogleda, istine i  krivnje.





Život

 

Dobar je onaj koji ne prosi za život, koji se bori za ono što mu pripada. Tako su me učili cijeli život. Da je borba jedino pravo koje imamo. I koje zaslužujemo. Kad sam u sedmom razredu osnovne škole Mateju iz 7.c razbio glavu kamenom, rekao sam da je to zaslužio jer se nije borio kako treba, zbog čega je i izgubio. Jadni Matej. Dijete se htjelo zafrkavati, ali nije znalo kako sam ja odgojen. Roditelji su mi došli u školu taj dan, a cijeli razred je šutio kad su me odvodili. Otac me je znao gledati očima u kojima je kipjelo more, modra rupa s krunom od bijele pjene. Taj pogled je značio što god da sam napravio, nisam napravio dovoljno dobro. Majka je plakala tiho dok smo šetali do kuće, a otac je gledao naprijed. Ja sam znao što misli. Misli da sam slab jer sam upotrijebio kamen.

Danas kad klečim u ovom vinogradu, Matej iz 7.c mi pada na pamet. Pada mi na pamet kako sam uzeo najbliži veliki kamen i zamahnuo prema njegovoj glavi. Nije se ni stigao izmaknuti, krv je već šikljala. Pogodio sam ga malo poviše čela, otvorivši tako veliku ranu. Zastao sam i ispustio kamen iz ruku. Matej je plakao na tlu, a zvuci oko nas pretvorili su se u nejasne šumove. Čuo sam glasove djece i odraslih pomiješane u kakofoniju prestrašenih uzvika. Ja nisam bio prestrašen, znao sam da mu neće biti ništa. Iz prisjećanja me prenuo glas: “Linčino, amo na posal, nije ovo za svakoga, oćeš radit ili nećeš, briga mene. Samo da posal ne pati”, povikao je Bruno, nadzornik vinograda. Podigao sam se iz klečećeg položaja i nastavio obrezivati mladice vinove loze. Oko mene se prostiralo stotine i stotine kvadratnih metara razgranatih mreža vinove loze. Sunce je bilo visoko, a mladicama nije bilo kraja. U ovom dijelu vinograda radilo nas je troje, ja i još dvije djevojke. Svi smo nosili iste kombinezone isprano zelene boje koji su pri dnu imali mrežice za ventilaciju. Ispod njih se obično nosilo što manje odjeće kako se radnik ne bi pregrijao. Vidio sam kako je jedan mladić kolabirao prije nekoliko dana, srušio se na pod i zakolutao očima. Nadzornik Bruno dotrčao je do njega s vodom i ledom, a nekoliko radnika ga je podiglo u sjedeći položaj. Mislim da je to bila greška, ne znam zašto su ga podigli u sjedeći položaj, ali nisam se htio miješati. Znao sam da mu neće biti ništa. Ponekad, kad bi mi baš bilo dosadno, znao sam odrezanim grančicama gađati te dvije djevojke i onda se brzo sakriti da me ne vide. Znale su da sam to ja i dopuštale su mi to. Ponekad su se pravile da traže tko ih gađa, a ja sam se smijao u sebi poput malog djeteta. Takva infantilna igra mi je pričinjavala zadovoljstvo, naročito jer nije imala jasnoga cilja. Dobro, sviđala mi se jedna od njih, ali zbog kombinezona i šilterice nisam uvijek uspio raspoznati točno koja pa sam ih gađao obje. To me podsjetilo na još jedan događaj iz djetinjstva koji sam dugo nosio sa sobom. U osmom razredu osnovne škole sviđala mi se cura iz razreda, Laura. Nije bila nešto pretjerano lijepa sad kad se sjetim, ali kao dijete imaš drugačije poglede na ljepotu. Sviđalo mi se kako oštri olovke i onda baca ostatke prijateljici u kosu smijući se na glas. Sviđala mi se ta opuštenost i bezbrižnost. Ja to sebi nisam smio dopustiti. Rijetko sam se smijao u školi, ali to tada nitko nije primjećivao. Igrao sam se s prijateljima, bez smijeha. Ali kad bi Lauru gledao, osjetio bih da volim to što je gledam. Da mi to prija. Nekoliko puta me je uhvatila kako buljim u nju nakon čega bi me pogodila gumicom u glavu. Jednom sam je nadmudrio. Kupio sam istu gumicu kakvu je imala i spremio je u svoju pernicu. Nakon što me uhvatila kako buljim u nju, ponovno me pokušala pogoditi gumicom. Projektil je bio precizan i pogodila me u desnu ruku. Bio sam spreman. Brzo sam zamijenio gumice, onu koju je ona bacila stavio sam u džep, a novu sam ostavio na stolu. Nakon sata je bez riječi došla i pokupila gumicu koju sam joj podvalio. Opet sam sanjario, po drugi put danas, kad mi se iza leđa pojavila sjena nadzornika Bruna.

“Opet zabušavaš, a radi tebe san već dva puta obilazia”, reče to s poprilično oštrim tonom.

“Nisam, nešto sam se zamislio”

“Jebe mi se šta si, ako se radi, radi se, nemaš šta gledat u zrak ka tele u šarena vrata”

“Dobro”, dodao sam pomirbeno.

Još smo se neko vrijeme gledali prije nego što se okrenuo i otišao. Nisam znao što da mu kažem pa sam rekao istinu. Isto tako sam zatomio osjećaje koji su u meni gorjeli. Pa sam rekao istinu. U djetinjstvu majka je uvijek zahtijevala da govorim istinu. Meni je to teško padalo jer sam volio lagati. Volio sam izmišljati i praviti se da stvari nisu onakve kakve jesu. Slušao sam je i pokušao govoriti istinu dok mi je to odgovaralo, a kad bih zapravo nešto htio, lagao sam da to dobijem. Bilo je lakše i prirodnije. S vremenom sam počeo zazirati od istine. S laganjem sam uvijek bio na svom terenu iskoristivši tako svaku situaciju u vlastitu korist. U tinejdžerskim godinama često nisam mogao pratiti što lažem i kome. Kad promislim o tome, možda je majku to i otjeralo u grob. A možda je to bio i moj otac. Osjetio sam umor u rukama i nogama pa sam odlučio predahnuti. Izašao sam iz svog rajona i krenuo prema vanjskom zahodu. Putem sam sreo jednu od one dvije djevojke, ali ne onu koja mi se sviđa. Blijedo sam je pogledao, a ona mi je uzvratila pogledom punim praznine. Ionako me nije briga za nju. Ispred zahoda sam dograbio bocu vode i sjeo. Kapljice znoja su mi upadale u usta, a kombinezon je počeo poprimati miris ustajalosti i rada. U taj trenutak došao je nadzornik Bruno.

“Opet sidiš, opet sidiš, a reka san ti nema odmaranja”

“ Samo sam na wc otišao”, rekao sam pomirbenim tonom.

“Boli me kurac šta si reka, slušat ćeš šta ti ja kažen, i kako. Ić ćeš pišat kad ja rečen, je li jasno!?”

Digao sam se na noge i stao licem u lice tom čovjeku koji je vikao. Bio je nešto niži od mene, širokih ramena i gustih crnih brkova. Kose gotovo pa da nije imao, ostalo je samo par sijedih na stražnjem dijelu glave. Iz usta mu je smrdjelo na pivo, a oči su mu bile krvave. Rujansko sunce je bilo visoko i jako, a zrak je bio gust i težak. Zajebani uvjeti. Sunce je vladalo nad plavim nebom obasjavajući čitav obzor zasljepljujućim žutilom. Kao da se bori protiv nadolazeće zime. Stisnuo sam jače kamen koji sam podigao s tla i pogledao nadzornika Bruna u oči. Nisam znao hoće li mu biti išta.

 

 

 

 

 

 

 



proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

proza

Sándor Jászberényi: Najljepša noć duše

Sándor Jászberényi (1980.) mađarski je novinar i pisac. Objavio je knjige Vrag je crni pas: priče s Bliskog istoka i šire (New Europe Books, 2014.) i Najljepša noć duše, koja je 2017. dobila mađarsku književnu nagradu Libri. Kao ratni dopisnik za mađarske medije, New York Times, Egypt Independent izvještavao je o Arapskom proljeću, sukobima u Gazi, Darfurskoj krizi itd. Živi između Budimpešte i Kaira.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg