intervju

Marija Dejanović: Mislim da smo po kvaliteti ravnopravni s književnostima mnogo većih država

Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''

Marija Dejanović je u uži izbor ušla s pričom ''Lanac''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednu od sedam natjecateljica.

Živim posvuda, puno putujem. Trudim se živjeti na način koji smatram ispravnim.

- Reci nam neke stvari o svom društvenom životu, ne moraju biti najvažnije...

Povezivanje s drugim ljudima i samoća jednako su ljekoviti. Oni su ljekoviti jedino ako su u dovoljnoj mjeri oboje prisutni, inače postaju otrovi.

- Što je tebi, i za tebe, književnost?

Književnost je za mene način da zajedno budemo pojedinci.

- Što je ono najbolje u književnosti, odnosno u tvom privatnom odnosu s književnosti/pisanjem, ne mislimo na omiljene pisce i slično?

Sviđa mi se što knjige imaju korice. Svijest o opipljivom početku i kraju me smiruje.

- A ono najgore?

Znanje da upravo danas negdje izlazi neka knjiga koja je kao stvorena za mene, a ja nikad neću saznati da postoji.

- Koje su tvoje teme?

Odnos između identiteta migrantkinje i različitih prostora, prirode, životinja, drugih ljudi i društva. Također, dinamika potrebe za autonomnosti i potrebe da pripadam nekome, negdje.

- Što ti je motiv za pisanje?

Pisanje. I mogućnost da će to što napišem nekome nešto značiti.

- Što te drži u ovom vremenu?

Nedostupnost vremeplova.

- Postoji li mlađa književna scena u tvom okruženju (užem i širem) i ima li tu nešto što bi željela istaknuti, reći, napomenuti?

Kako u zadnje vrijeme dosta vremena provodim u Grčkoj, upoznala sam ovdašnju mlađu književnu scenu. Krasni ljudi, jako talentirani. Nažalost, rijetko kad ih se igdje poziva ili prevodi. Jedino ih se pozivalo kad je u Grčkoj bila ekonomska kriza pa ih se na silu pokušalo plasirati na van kao „pjesnike krize“, čemu se oni, naravno, nisu odazvali jer takva kategorizacija naprosto ne odgovara njihovim tekstovima. Iz toga se razvila velika rasprava na grčkoj književnoj sceni – je li trebalo „iskoristiti priliku“ za međunarodnu vidljivost, ili bi takvo lažno predstavljanje sebe kao ubogih pjesnika koji pišu uglavnom o tome kako je u Grčkoj grozno bio čin autokolonizacije. O tome sam s Thanosom Gogosom nedavno napisala jedan poduži esej za Versopolis Review (link).

- Koji su tvoji najvažniji književni/kulturni utjecaji – bilo vezano, bilo nevezano za tvoje pisanje?

Priče koje su mi roditelji pričali prije spavanja.

- Kako vidiš svoju generaciju?

Mi smo generacija koja će spasiti planet ili ga uništiti.

- Postoje li pisci iz tvoje generacije (ili blizu) koji su na tebe ostavili dobar dojam – osobito domaći, no i drugi?

Gotovo svi pisci iz moje generacije ostavili su na mene dobar dojam. Čini mi se da imamo jako snažnu mlađu scenu autorica i autora. U usporedbi s, recimo, grčkom scenom, koja mi je poznata, čini mi se da su nas od početka starije generacije pisaca uključivale i podržavale, na čemu sam im zahvalna. A puno smo se i čitali i nastupali zajedno. Svi ti međuljudski aspekti književne scene mi malo nedostaju dok sam ovdje u Grčkoj. Nedostaje mi ići na čitanja, tribine,  promocije knjiga, festivale i slušati uživo svoje kolegice i kolege.

- Već nekoliko godina zaredom u finalu ove Nagrade za mlade pisce – autorice imaju većinu. U nekim malo starijim naraštajima bilo je obratno. Smatramo to, ipak, važnom činjenicom. Kako to komentiraš?

To je svakako važna činjenica. Drago mi je da žene pišu i da ih se čita, da se njihovim djelima pridaje značaj. Ženski su glasovi bitni jednako koliko i muški.

- Što je ono što bi željela napisati?

Nedavno mi je na čitanju prišla jedna predivna djevojka s nevjerojatno toplom karizmom i rekla da joj je moja knjiga pomogla jer se zbog nje osjećala kao da nije sama i kao da postoji netko tko se osjeća poput nje. To je bio jedan od trenutaka kad sam osjetila ljepotu i moć književnosti, pa mogu reći da želim napisati još knjiga koje će doprijeti do ljudi i biti im prijateljice.

- Što ti znači (ako išta) da si ušla u uži izbor 7Km?

Jako puno mi znači uži izbor na 7Km. Iznimno poštujem autorice i autore koji su u žiriju i njihova afirmativna poruka u vezi mojih prvih proznih tekstova svakako je ohrabrenje da nastavim pisati svoj prvi roman. 

- Što pisac treba raditi?

Pisac treba čitati, slušati i gledati.

- Trebaju li književnost i pisac biti angažirani?

Ako netko ima potrebu činiti svijet boljim mjestom, a pisanje je način na koji djeluje, zašto ne.

- Mišljenje o (odnos prema) suvremenoj hrvatskoj književnosti, čitate li hrvatsku književnost uopće i ako da, koga biste istaknuli?

Jako poštujem našu suvremenu književnu scenu. Mislim da smo po kvaliteti ravnopravni s književnostima mnogo većih država. Voljela bih kad bi se našu književnost više prevodilo i čitalo vani, te kad bi se o postojećim inozemnim uspjesima pojedinih naših autorica i autora više govorilo kod nas.

- Kako vidiš svoj odnos prema pisanju u budućnosti? Koliko ti je važno da se nastaviš (intenzivno) baviti književnošću? Koji poticaji, ako neki, djeluju ili su djelovali na tebe u tom smislu (motivacije)?

Jako mi je važno da pišem. Pisanje mi je suštinska potreba i prostor slobode.

- Što biste sami sebe pitali (makar u šali), a ovdje je propušteno?

Hoćeš još jednu kavu?

- I što biste odgovorili?

Naravno.

Fotografija: Ognjen Karabegović