intervju

Eva Simčić: U pisanju se volim igrati perspektivom i uvoditi analitički pristup u naizgled trivijalne teme

Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''

Eva Simčić je u uži izbor ušla s pričom ''Maksimalizam.''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednu od sedam natjecateljica.

- Gdje i kako živiš? Reci nam neke stvari o svom društvenom životu, ne moraju biti najvažnije... 

Živim u dva grada, Oslu i Rijeci. U Oslu je život malen i asketski, u Rijeci dinamičan. Imam psa Capalicu. Ona putuje sa mnom i sad puni svoju drugu putovnicu.

Sklona sam gniježđenju i zajednica mi je jako važna. Volim beskrajne kave, duge noćne izlaske, kućna druženja i Youtube partyje. Gradska sam životinja i osjećam se najbolje na betonu, u centru grada.

- Što je tebi, i za tebe, književnost?

Prostor da se obračunam s jezikom. 

- Što je ono najbolje u književnosti, odnosno u tvom privatnom odnosu s književnosti/pisanjem, ne mislimo na omiljene pisce i slično?

Pletenje – jezika, pojmova, slika, očekivanja, persona. 

- A ono najgore?

Čekanje.

- Koje su tvoje teme?

U pisanju se volim igrati perspektivom i uvoditi analitički pristup u naizgled trivijalne teme. Zanima me odudaranje i podudarnost, regularnost tamo gdje je ne bi trebalo biti i ispadi kaosa tamo gdje sve djeluje uniformno. Želim pisati informativno, s čitateljem podijeliti anegdotu ili podatak koji bih podijelila i sa svojim prijateljima, a da si pritom dopuštam formalne zahvate koji nisu mogući u svakodnevnoj komunikaciji.

Trenutno se bavim temom mentalnog zdravlja, ali u nekom najširem smislu mislim da su moje teme tabui i traume i sve ostalo što već ide pod osmu kuću zodijaka.

- Što ti je motiv za pisanje?

Čitanje. Nuspojava književnosti koja mi odgovara je jezični višak pa me vrlo često pravi ulomak tjera za tipkovnicu. Iako se predmet pisanja nametne kasnije, zapravo je ritam taj koji mi gura riječi u usta. 

- Što te drži u ovom vremenu?

Kofein, pas, cigarete, štrukani pelin, add to cart opcija na Aliexpressu, vožnja    romobilom.

- Postoji li mlađa književna scena u tvom okruženju (užem i širem) i ima li tu nešto što bi željela istaknuti, reći, napomenuti?

Dunja Matić, Darko Šeparović, Luka Bekavac, Asja Bakić, Antonio Sebastian Kukavica – mnogo je autora kojima se veselim, a uzmemo li u obzir kako su regionalni izdavači poput Kontrasta i Booke doprinijeli tome da su nam dostupniji i drugi (postjugoslavenski) autori, izbora će biti sve više, scena će biti sve veća. 

Također, sve je više književnih podcasta i blogova, a kako sam nedavno za potrebe doktorata imala prilike surađivati s fantastičnim Bookvalistima, otkrila sam da booktube, booktok i book- svašta cvjetaju u regiji.

- Koji su tvoji najvažniji književni/kulturni utjecaji – bilo vezano, bilo nevezano za tvoje pisanje?

Moj je ukus velika kaša različitih utjecaja: Daša Drndić, Dubravka Ugrešić, Olga Tokarczuk, Herta Müller, W.G. Sebald, Thomas Berhnard, Danijel Dragojević, Silvya Plath, David Simon, Phoebe Waller-Bridge, Paolo Sorrentino, It's Always Sunny in Philadelphia, drag kultura, Katya Zamolodchikova, Dolly Parton, Fran Lebowitz, Erykah Badu, Senidah, Lana del Rey, Basquiat, Hieronymus Bosch, europski animirani film, Grace Coddington… Tražim, gomilam, preslagujem i sretna sam kada pronađem još nešto.

- Kako vidiš svoju generaciju?

Kao onu koja će morati stvoriti Dvadeset i drugo stoljeće.

- Već nekoliko godina zaredom u finalu ove Nagrade za mlade pisce – autorice imaju većinu. U nekim malo starijim naraštajima bilo je obratno. Smatramo to, ipak, važnom činjenicom. Kako to komentiraš?

Nedavno sam pripremajući bilješke o Daši Drndić pronašla podatak da je jedan poznati hrvatski kritičar njezine prve romane nazvao kuhinjskom književnošću. 

Žene su stoljećima sustavno otpisivane kao nebitne, a s obzirom da se još nije dogodilo da je netko kategorički muškarcima oduzeo prostor na temelju pretpostavke da „samo proizvode kafanska laprdanja“ ili slično, svako uključivanje žena smatram dobrodošlim. Sve ostalo je pitanje navike.

- Što je ono što bi željela napisati?

Roman u ključu čakavskog folklora, scenarij za seriju koja se bavi riječkim institucijama, SF roman, slavensku slikovnicu, kolaborativni roman i barem jedno apokrifno evanđelje za religiju u nastajanju.

- Što ti znači (ako išta) da si ušla u uži izbor 7Km?

Ulazak u uži izbor mnogo mi znači. Dok sam svoje tekstove još držala u ladicama, vjerovala sam kako je ono što slijedi nakon odluke o iskoračivanju lako, ali sam vrlo brzo naučila da prilika ima manje no što sam mislila, da se na većinu stvari jako dugo čeka i da većina mejlova ostaje neodgovorena. 

- Što pisac treba raditi?

Čitati, igrati se, zaigrano psovati. 

- Trebaju li književnost i pisac biti angažirani?

Vjerujem da velike i teške teme imaju nijanse i da te nijanse ne treba zaobići, a tako nešto često nije izvedivo kada se piše projektno i kada se ima u vidu samo strogi koncept ili problem. Nisam sigurna postoji li pisanje koje nije angažirano, ali sam svakako sigurna kako postoji loša književnost koju proizvodi angažman kao i loša književnost koju proizvodi neosjetljivost. 

- Mišljenje o (odnos prema) suvremenoj hrvatskoj književnosti, čiatate li hrvatsku književnost uopće i ako da, koga biste istaknuli? 

Intenzivno pratim suvremenu hrvatsku i regionalnu književnu scenu, trudim se otkrivati nova imena, biti upoznata s onime što trenutno pišu oni meni već dragi i poznati. Vjerujem kako se u hrvatskoj književnosti u posljednjih nekoliko godina dogodilo više značajnih pomaka i kako smo u jeku jako plodna i zanimljiva razdoblja.

Primjerice, nakon dugo godina pojavio se književni superstar poput Kristiana Novaka, a vjerujem kako takvu čitanost hrvatska književnost nije imala još od Tribusonovih najboljih dana. Tu je još i čakavska poezija Eveline Rudan, pojava koja je sasvim zasluženo, ali za neke ustaljene ukuse, neočekivano privukla pažnju i koja će neosporno mijenjati načine na koji poimamo razvoj poetske scene. Antonio Sebastian Kukavica, autor za kojeg vjerujem kako će tek dobiti svoju publiku i koji bi mogao bolje biti prepoznat u internacionalnim nego domaćim okvirima, prije ili kasnije će postati veliko ime hrvatske književnosti.

- Kako vidiš svoj odnos prema pisanju u budućnosti? Koliko ti je važno da se nastaviš (intenzivno) baviti književnošću? Koji poticaji, ako neki, djeluju ili su djelovali na tebe u tom smislu (motivacije)?

U jednom romanu sam naišla na sličicu u kojoj su neku ženu usmrtile njezine knjige - police su pod težinom popustile i knjige su joj počele padati na glavu. Čini se kao prikladan opis. 

- Što biste sami sebe pitali (makar u šali), a ovdje je propušteno?

I što biste odgovorili?

Trenutna preporuka za knjigu, seriju, album, film? 

Knjiga: Mo Yan Promjena

Serija: Lazy in Space – Bee and Puppycat

Album: Rosalia Motomami

Film: Everything Everywhere All At Once .

Fotografiaj: Eva Simčić