intervju

Ivana Grbeša: Zaista sam sretna da živim u doba kada je domaća književnost na zavidnom nivou

Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''

Ivana Grbeša je u uži izbor ušla s pričom ''Najmanje od svijeta''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednu od sedam natjecateljice.



 

- Gdje i kako živiš?

Živim u Zagrebu, živim život jedne mame koja pokušava pronaći ravnotežu između majčinstva, poslovnih planova, hobija, pisanja, odmora. Uglavnom ju ne pronalazi pa živi kaotično, neispavano, nekim noćnim životom moglo bi se reći.

 

- Reci nam neke stvari o svom društvenom životu, ne moraju biti najvažnije... 

Moj društveni život je vrlo skroman, često ga nema, i to mi izuzetno odgovara, volim samoću i koristim je maksimalno. Razdoblje pandemije za mene je razdoblje po mom ukusu, znam, zvuči grozno, ovdje govorim o čisto osobnom doživljaju, navikla sam živjeti tako u osami i bez puno kontakata, nije mi bila neka promjena. S druge strane, tih par ljudi koje puštam u svoj život cijenim i pazim koliko god mogu, više o njima mislim nego što ih viđam, nadam se da je to dovoljno.

 

- Što je tebi, i za tebe, književnost?

Književnost je jednostavno način na koji jesam, način na koji živim, ona je sapletena u moju svakodnevicu i ne znam drugačije. Podrazumijeva mi se da sam okružena knjigama i da pišem i čitam, kao što se vjerojatno drugima podrazumijeva nešto drugo, ne znam. Književnost mi je tako svakodnevna da ju zapravo ne mogu odijeliti kao neku zasebnu kategoriju.

 

- Što je ono najbolje u književnosti, odnosno u tvom privatnom odnosu s književnosti/pisanjem, ne mislimo na omiljene pisce i slično?

Upravo ta privatnost, taj osobni odnos mene i svega onoga što mi književnost može ponuditi, a nitko „iz vanjskog svijeta“ to ne može. Da, najbolja je ta unutarnjost, taj svijet iznutra u kojem mogu biti netko drugi, biti negdje drugdje, a opet svoja i na svom. Istovremenost bijega i povratka, drugim riječima, to je ono najbolje.

 

- A ono najgore?

Ne bih koristila baš tu riječ “najgore”, ali taj bijeg nekad traje predugo, kao i povratak. 

 

- Koje su tvoje teme?

Pišem o čovjeku, o njegovoj podvojenosti, o njegovoj gluposti, o morbidnim situacijama i pričama koje ljudska psiha rađa u interakciji s vanjskim svijetom. Da, strašno me muči ta “druga strana” ljudske naravi, ona koju bismo tako rado prikrili a ona se odmotava u najbizarnijim primjerima svakodnevnog života.

 

- Što ti je motiv za pisanje?

Vlastite manjkavosti, moje slabosti i mane, moja vlastita glupost u nastojanju da raskrinkam tuđu, a ne uspijevam. Motiv mi je vlastita svakodnevna potreba da se u pisanje skrijem i da tamo ostanem što je dulje moguće.

 

- Što te drži u ovom vremenu?

Svako vrijeme ima svoje izazove, kao i prednosti, na taj način doživljavam i ovo vrijeme, nalazim u njemu ono što mi život čini jednostavnijim, i toga se držim. Recimo, dostupniji su mi sadržaji u virtualnom svijetu, često ne moram nikud ići da bih nešto odslušala, naučila, kupovina mi je lakša i brža, jednostavniji je svakodnevni život. Taj „onlajn“ svijet i nije tako dalek i otuđujuć.

 

- Postoji li mlađa književna scena u tvom okruženju (užem i širem) i ima li tu nešto što bi željela istaknuti, reći, napomenuti?

Napomenula bih da definitivno postoji književna scena, kao i to da ne moramo nužno koristiti termin „mlađa“, jer godine ne definiraju ljude koji vole i žive ovu književnost. Članica sam književne grupe u kojoj smo svi različite dobi, struke, načina života, i to nas ne sprječava da se družimo, razmjenjujemo priče, razgovaramo o književnosti, ona je itekako živa i mlada u tom smislu. ZLO je ime naše književne grupe, i svi su pojedinci divno drugačiji i svoji, bez obzira na dob. 

 

- Kako vidiš svoju generaciju?

Kao što sam ranije spomenula, ne bih definirala generaciju kao nešto dobno, moja generacija su jednostavno ljudi koji se traže i ponekad se uspiju pronaći, vidim da nas je mnogo talentiranih u različitim područjima, vidim da smo stasali u divne, kreativne ljude koje nažalost često zaguši posao, egzistencijalna pitanja, koji nemaju vremena razvijati svoje talente. Vidim i da smo postali brzi, prebrzi, tražimo instant rješenja za probleme, informacije do nas stižu unutar sekunde, jednostavno nemamo vremena zadržati se na nečemu dulje. 

 

- Postoje li pisci iz tvoje generacije (ili blizu) koji su na tebe ostavili dobar dojam – osobito domaći, no i drugi?

Postoje, svakako, ali neću ih imenovati, to su divni ljudi, bilo generacijski ili ne, koji me snažno motiviraju, kojima se divim i prema kojima imam veliko strahopoštovanje i osjećam golemu sreću i čast kad sam u njihovom okruženju. Jednostavno me usrećuju te, pomalo neshvaćene i smotane, spisateljske duše.

 

- Već nekoliko godina zaredom u finalu ove Nagrade za mlade pisce – autorice imaju većinu. U nekim malo starijim naraštajima bilo je obratno. Smatramo to, ipak, važnom činjenicom. Kako to komentiraš?

U zadnje vrijeme se često provlači to pitanje ženskog i muškog pisanja, kao da su se ženske autorice izborile za veća prava pa se to sada mora dodatno istaknuti kao društveni napredak, takav se dojam stječe. Koliko god se žene susretale sa diskriminacijom na ovu ili onu osnovu, opet ni pozitivna diskriminacija i pretjerano skretanje pažnje na „ženskost“ u književnosti nije dobro. Kroz moje obrazovanje primjećivala sam da su se muški pisci izuzetno štovali i bili nam obavezno štivo za lektiru, a ženske autorice su bile one koje su bile buntovnice, koje su rušile predrasude, bile iznimka a ne pravilo. To su duboko ukorijenjeni stereotipi kojih se teško riješiti.

 

- Što je ono što bi željela napisati?

Ovdje bih odgovorila da bih željela dovršiti napisano. Ono što želim pisati to i pišem, ali nikako da uobličim u neku cjelinu. Radim na zbirci poezije i zbirci kratkih priča, i zaista bi željela te zbirke konkretizirati.

 

- Što ti znači (ako išta) da si ušla u uži izbor 7Km?

Veliku čast, pomalo se čudim, daje mi vjetar u leđa i čini me sigurnijom u ono što radim, a taj poticaj mi je stalno potreban, uvijek me treba gurati, prečesto zastajkujem.

 

- Što pisac treba raditi?

Pisac treba biti svakodnevan čovjek, prvi susjed, teta u pekari, tkogod, ali svakako osoba koja iz svakodnevice zna filtrirati one suptilne pojave koje su već same po sebi priče. I onda ih samo treba zabilježiti. Pisac treba vidjeti iza očiju, ispod površine, i iznad tuđih glava, kao i vlastite.

 

- Trebaju li književnost i pisac biti angažirani?

Možda nisam idealna osoba za raspravljati o ovoj temi ali mislim da je to stvar potrebe svakog pisca da progovara o onome što ga žulja, bez obzira radi li se o nekoj aktualnoj temi, problematici, ili o nekoj individualnoj temi koja je, kad se bolje razmisli, na neki svoj način isto angažirana. Hoću reći da se u svakoj temi mogu pronaći odjeci želje da se djeluje, da se mijenja, da se poziva, nekad direktno, nekad pomalo skriveno. Po meni je najbolji angažman pisca njegov pristanak da se kroz književnost odmota svijetu i da pritom bude ranjen.

 

- Mišljenje o (odnos prema) suvremenoj hrvatskoj književnosti, čiatate li hrvatsku književnost uopće i ako da, koga biste istaknuli?

Čitam domaće autorice i autore, i mislim da su izvrsni, i zaista sam sretna da živim u doba kada je domaća književnost na zavidnom nivou, a književna scena nikad bliža i dostupnija nama malim dušama željnima dobre riječi. Svako malo izlaze odlične knjige, ali ne bih nikoga imenovala iz osobnih razloga. Također volim slikanje, volim umjetnike koji stvaraju nešto novo iz nekih odbačenih stvari, naprimjer izrađuju ukrasne kutije od starog kartona, oslikavaju staklenke, staroj ambalaži daju novu svrhu, oduševljavaju me takvi vidovi stvaralaštva, za mene je to također umjetnost.

 

- Kako vidiš svoj odnos prema pisanju u budućnosti? Koliko ti je važno da se nastaviš (intenzivno) baviti književnošću? Koji poticaji, ako neki, djeluju ili su djelovali na tebe u tom smislu (motivacije)?

Svakako nastavljam pisati, pisanje je moja potreba, a motiviraju me eto ovakvi razgovori gdje nekoga zanima što i čime se bavim, motiviraju me književni susreti, književne promocije, a nadasve me motiviraju kolege iz književne grupe. Prije nekoliko dana je kolegica iz grupe Maja Marchig objavila prvu zbirku poezije, „Spavajte u čarapama“, toplo preporučam. Eto, ipak sam nekoga imenovala. Ljudi su poticaj.

 

- Što biste sami sebe pitali (makar u šali), a ovdje je propušteno?

Kakvim sam to pisanjem uspjela doprijeti do čitatelja, što je to bilo dobro u mom stvaralaštvu, da znam da ustrajem u tome.

 

- I što biste odgovorili?

Možda je bilo dobro što sam pustila priču da sama putuje, vjerujući da će stići tamo gdje treba.

 

 

 

 

Fotografija: Ivana Grbeša

 

 

 

 



 

 

o nama

Eva Simčić pobjednica je nagrade "Sedmica & Kritična masa" (6.izdanje)

Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

proza

Eva Simčić: Maksimalizam.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.

intervju

Eva Simčić: U pisanju se volim igrati perspektivom i uvoditi analitički pristup u naizgled trivijalne teme

Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''

Eva Simčić je u uži izbor ušla s pričom ''Maksimalizam.''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednu od sedam natjecateljica.

poezija

Juha Kulmala: Izbor iz poezije

Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.

poezija

Jyrki K. Ihalainen: Izbor iz poezije

Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".

poezija

Maja Marchig: Izbor iz poezije

Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg