intervju

Ivana Grbeša: Zaista sam sretna da živim u doba kada je domaća književnost na zavidnom nivou

Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''

Ivana Grbeša je u uži izbor ušla s pričom ''Najmanje od svijeta''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednu od sedam natjecateljice.



 

- Gdje i kako živiš?

Živim u Zagrebu, živim život jedne mame koja pokušava pronaći ravnotežu između majčinstva, poslovnih planova, hobija, pisanja, odmora. Uglavnom ju ne pronalazi pa živi kaotično, neispavano, nekim noćnim životom moglo bi se reći.

 

- Reci nam neke stvari o svom društvenom životu, ne moraju biti najvažnije... 

Moj društveni život je vrlo skroman, često ga nema, i to mi izuzetno odgovara, volim samoću i koristim je maksimalno. Razdoblje pandemije za mene je razdoblje po mom ukusu, znam, zvuči grozno, ovdje govorim o čisto osobnom doživljaju, navikla sam živjeti tako u osami i bez puno kontakata, nije mi bila neka promjena. S druge strane, tih par ljudi koje puštam u svoj život cijenim i pazim koliko god mogu, više o njima mislim nego što ih viđam, nadam se da je to dovoljno.

 

- Što je tebi, i za tebe, književnost?

Književnost je jednostavno način na koji jesam, način na koji živim, ona je sapletena u moju svakodnevicu i ne znam drugačije. Podrazumijeva mi se da sam okružena knjigama i da pišem i čitam, kao što se vjerojatno drugima podrazumijeva nešto drugo, ne znam. Književnost mi je tako svakodnevna da ju zapravo ne mogu odijeliti kao neku zasebnu kategoriju.

 

- Što je ono najbolje u književnosti, odnosno u tvom privatnom odnosu s književnosti/pisanjem, ne mislimo na omiljene pisce i slično?

Upravo ta privatnost, taj osobni odnos mene i svega onoga što mi književnost može ponuditi, a nitko „iz vanjskog svijeta“ to ne može. Da, najbolja je ta unutarnjost, taj svijet iznutra u kojem mogu biti netko drugi, biti negdje drugdje, a opet svoja i na svom. Istovremenost bijega i povratka, drugim riječima, to je ono najbolje.

 

- A ono najgore?

Ne bih koristila baš tu riječ “najgore”, ali taj bijeg nekad traje predugo, kao i povratak. 

 

- Koje su tvoje teme?

Pišem o čovjeku, o njegovoj podvojenosti, o njegovoj gluposti, o morbidnim situacijama i pričama koje ljudska psiha rađa u interakciji s vanjskim svijetom. Da, strašno me muči ta “druga strana” ljudske naravi, ona koju bismo tako rado prikrili a ona se odmotava u najbizarnijim primjerima svakodnevnog života.

 

- Što ti je motiv za pisanje?

Vlastite manjkavosti, moje slabosti i mane, moja vlastita glupost u nastojanju da raskrinkam tuđu, a ne uspijevam. Motiv mi je vlastita svakodnevna potreba da se u pisanje skrijem i da tamo ostanem što je dulje moguće.

 

- Što te drži u ovom vremenu?

Svako vrijeme ima svoje izazove, kao i prednosti, na taj način doživljavam i ovo vrijeme, nalazim u njemu ono što mi život čini jednostavnijim, i toga se držim. Recimo, dostupniji su mi sadržaji u virtualnom svijetu, često ne moram nikud ići da bih nešto odslušala, naučila, kupovina mi je lakša i brža, jednostavniji je svakodnevni život. Taj „onlajn“ svijet i nije tako dalek i otuđujuć.

 

- Postoji li mlađa književna scena u tvom okruženju (užem i širem) i ima li tu nešto što bi željela istaknuti, reći, napomenuti?

Napomenula bih da definitivno postoji književna scena, kao i to da ne moramo nužno koristiti termin „mlađa“, jer godine ne definiraju ljude koji vole i žive ovu književnost. Članica sam književne grupe u kojoj smo svi različite dobi, struke, načina života, i to nas ne sprječava da se družimo, razmjenjujemo priče, razgovaramo o književnosti, ona je itekako živa i mlada u tom smislu. ZLO je ime naše književne grupe, i svi su pojedinci divno drugačiji i svoji, bez obzira na dob. 

 

- Kako vidiš svoju generaciju?

Kao što sam ranije spomenula, ne bih definirala generaciju kao nešto dobno, moja generacija su jednostavno ljudi koji se traže i ponekad se uspiju pronaći, vidim da nas je mnogo talentiranih u različitim područjima, vidim da smo stasali u divne, kreativne ljude koje nažalost često zaguši posao, egzistencijalna pitanja, koji nemaju vremena razvijati svoje talente. Vidim i da smo postali brzi, prebrzi, tražimo instant rješenja za probleme, informacije do nas stižu unutar sekunde, jednostavno nemamo vremena zadržati se na nečemu dulje. 

 

- Postoje li pisci iz tvoje generacije (ili blizu) koji su na tebe ostavili dobar dojam – osobito domaći, no i drugi?

Postoje, svakako, ali neću ih imenovati, to su divni ljudi, bilo generacijski ili ne, koji me snažno motiviraju, kojima se divim i prema kojima imam veliko strahopoštovanje i osjećam golemu sreću i čast kad sam u njihovom okruženju. Jednostavno me usrećuju te, pomalo neshvaćene i smotane, spisateljske duše.

 

- Već nekoliko godina zaredom u finalu ove Nagrade za mlade pisce – autorice imaju većinu. U nekim malo starijim naraštajima bilo je obratno. Smatramo to, ipak, važnom činjenicom. Kako to komentiraš?

U zadnje vrijeme se često provlači to pitanje ženskog i muškog pisanja, kao da su se ženske autorice izborile za veća prava pa se to sada mora dodatno istaknuti kao društveni napredak, takav se dojam stječe. Koliko god se žene susretale sa diskriminacijom na ovu ili onu osnovu, opet ni pozitivna diskriminacija i pretjerano skretanje pažnje na „ženskost“ u književnosti nije dobro. Kroz moje obrazovanje primjećivala sam da su se muški pisci izuzetno štovali i bili nam obavezno štivo za lektiru, a ženske autorice su bile one koje su bile buntovnice, koje su rušile predrasude, bile iznimka a ne pravilo. To su duboko ukorijenjeni stereotipi kojih se teško riješiti.

 

- Što je ono što bi željela napisati?

Ovdje bih odgovorila da bih željela dovršiti napisano. Ono što želim pisati to i pišem, ali nikako da uobličim u neku cjelinu. Radim na zbirci poezije i zbirci kratkih priča, i zaista bi željela te zbirke konkretizirati.

 

- Što ti znači (ako išta) da si ušla u uži izbor 7Km?

Veliku čast, pomalo se čudim, daje mi vjetar u leđa i čini me sigurnijom u ono što radim, a taj poticaj mi je stalno potreban, uvijek me treba gurati, prečesto zastajkujem.

 

- Što pisac treba raditi?

Pisac treba biti svakodnevan čovjek, prvi susjed, teta u pekari, tkogod, ali svakako osoba koja iz svakodnevice zna filtrirati one suptilne pojave koje su već same po sebi priče. I onda ih samo treba zabilježiti. Pisac treba vidjeti iza očiju, ispod površine, i iznad tuđih glava, kao i vlastite.

 

- Trebaju li književnost i pisac biti angažirani?

Možda nisam idealna osoba za raspravljati o ovoj temi ali mislim da je to stvar potrebe svakog pisca da progovara o onome što ga žulja, bez obzira radi li se o nekoj aktualnoj temi, problematici, ili o nekoj individualnoj temi koja je, kad se bolje razmisli, na neki svoj način isto angažirana. Hoću reći da se u svakoj temi mogu pronaći odjeci želje da se djeluje, da se mijenja, da se poziva, nekad direktno, nekad pomalo skriveno. Po meni je najbolji angažman pisca njegov pristanak da se kroz književnost odmota svijetu i da pritom bude ranjen.

 

- Mišljenje o (odnos prema) suvremenoj hrvatskoj književnosti, čiatate li hrvatsku književnost uopće i ako da, koga biste istaknuli?

Čitam domaće autorice i autore, i mislim da su izvrsni, i zaista sam sretna da živim u doba kada je domaća književnost na zavidnom nivou, a književna scena nikad bliža i dostupnija nama malim dušama željnima dobre riječi. Svako malo izlaze odlične knjige, ali ne bih nikoga imenovala iz osobnih razloga. Također volim slikanje, volim umjetnike koji stvaraju nešto novo iz nekih odbačenih stvari, naprimjer izrađuju ukrasne kutije od starog kartona, oslikavaju staklenke, staroj ambalaži daju novu svrhu, oduševljavaju me takvi vidovi stvaralaštva, za mene je to također umjetnost.

 

- Kako vidiš svoj odnos prema pisanju u budućnosti? Koliko ti je važno da se nastaviš (intenzivno) baviti književnošću? Koji poticaji, ako neki, djeluju ili su djelovali na tebe u tom smislu (motivacije)?

Svakako nastavljam pisati, pisanje je moja potreba, a motiviraju me eto ovakvi razgovori gdje nekoga zanima što i čime se bavim, motiviraju me književni susreti, književne promocije, a nadasve me motiviraju kolege iz književne grupe. Prije nekoliko dana je kolegica iz grupe Maja Marchig objavila prvu zbirku poezije, „Spavajte u čarapama“, toplo preporučam. Eto, ipak sam nekoga imenovala. Ljudi su poticaj.

 

- Što biste sami sebe pitali (makar u šali), a ovdje je propušteno?

Kakvim sam to pisanjem uspjela doprijeti do čitatelja, što je to bilo dobro u mom stvaralaštvu, da znam da ustrajem u tome.

 

- I što biste odgovorili?

Možda je bilo dobro što sam pustila priču da sama putuje, vjerujući da će stići tamo gdje treba.

 

 

 

 

Fotografija: Ivana Grbeša

 

 

 

 



 

 

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg