poezija

Lea Lepur: Izbor iz poezije

Lea Lepur (Zagreb, 1997.) od 2017. živi i radi u Engleskoj gdje je završila studij engleskog jezika i kreativnog pisanja. Objavila je dvije pjesme (Las Calles de Madrid i Madrid from a White Room) u antologiji studentske poezije Other Worlds fakulteta Birmingham City University (BCU). Nedavno je objavila i seriju pjesama Razdoblje velike vode u časopisu Tema te u online časopisu Libartes.



 

Hodati po blatu

 

Dobro je hodati po blatu

zaprljati nove tenisice

stvari su tu da se troše

 

iz srca izbacujem nihilizam 

i stavljam ga na štrik 

da se suši na suncu

 

blatni mjehur raste u meni 

i svaki dan čekam 

njegovo puknuće

 

da pomoli glavu iz moje nutrine

da se pokaže tamo gdje je resica u ustima

da izađe na prste ili na oči

 

dok ležim na prostrici za yogu

i otpuštam paketiće ustajalih emocija

koje nisam pomazila po glavi

 

tek učim taj pokret

lijevo desno

kao da blago raspršuješ prhut

i ne osuđuješ samu sebe

 

dišeš - izdišeš

vidiš, nije tako teško

 

u ovome svijetu nema mjesta

za težine

divlja blata 

snomorice koje traju 

godinama nakon kobnog događaja

 

sve treba pustiti blatu

da se vrati u tle

kojemu se podajem

 

slušam mu bilo

ne psujem ga

čistim se o otpalo lišće

 

zadnji su izdasi jeseni

prije nego što sve bude golo

u iščekivanju još veće hladnoće

 

 

 

Igra sa smrću

 

Ljudi se boje smrti

a ja joj gledam u oči svaki dan

vidim ju u ljudima koji

zanemaruju istinu

vidim ju u vegetiranju 

na istome mjestu osam sati

vidim ju u zgaženom kestenu

i kada si moram dati razlog da ustanem

 

Neka djeca su gradila kule

a ja sam se igrala sa smrću

 

cijeli život si vukla smrt sa sobom

kao mrtvu lasicu 

koja ti gmiže oko vrata

a uvečer liježe pored tebe

 

ne volim te više, ali ne odlazim

nikada ne odlazim

ona ti u uho šapuće prije spavanja

 

beskorisna si mi

svaki dan strijeljam 

u potrazi za novim ulovom

al sve dok dišeš bit ćeš mi lovina

 

nosila si ju kad još nisi ni znala 

da ju nosiš u džepu kaputa

i u bodljikavoj košuljici kestena na školskom izletu

 

Na poslu učim kompartmentalizirati

čuvam bitnu informaciju 

za sastanak o studiji slučaja u petak

informaciju koja se može razgranati na više tema

i trajati dvadeset minuta razgovora

još samo tri sata do kraja radnog vremena

 

Zgražali su se ljudi tom smrću

tete u vrtiću gurale su me u ljuljačke 

od gumenih kotača automobila

da se uklopim s drugom djecom

ali ja bih samo propala dublje

 

nije mi išla igra mace papučarice

bojala sam se drugih djevojčica

i njihovih nepostojećih smrti

 

Smrt sam naposljetku pretvorila u nakit

koji nosim uz noćnu haljinu ili traperice

i ne dopuštam plijesni 

da razgovara s njom

 

 

 

 

 

Za mirnih ljetnih večeri

 

Da na sito staviš drage i cjelovite uspomene

prosijala bi se samo tišina lijepih riječi

nekoliko smokava

i miris čiste jastučnice

 

grube riječi

oštre predmete

neispunjena obećanja

oštre zahrđale roza špangice

trule šljive

prigrlila bi noć

 

blagostanje ljetne večeri

nadvilo bi se nad obzorje 

između Velebita i neba 

a moje cvjetne haljine

ne bi više ležale na dnu ormara

 

htjeli su me zaprljati 

svojim odraslim zahrđalim zlobama

koje se ne mogu sastrugati 

ni jednom špatulom

doli Božjom

 

zgrčila sam se kao mladi plod badema

zašiven među tvrdim ljuskama

i odbljescima jutra

 

rekli su mi da je noć opasna

a ja sam bijegom u njena njedra

sebe spasila

 

 

 

 

Mrak kipi iz nas 

 

Mi smo jedan svemir

i svjetlost koja vrluda svijetom

zvijezde ugravirane bez reda u mliječni put

 

trava nikada nije bila jarkija 

nego u mladosti 

kad ti kažu da si zelen

 

Kada staviš dlanove na listove jezika

i puno puta ponoviš neku riječ

ona gubi svoje značenje i težinu

ili poprimi novo ruho

 

tako i riječ nasilje

kada ju ponoviš dovoljno puta

ugravira se u tvojoj svijesti

smjesti se udobno pod prepone jezika

i tamo miruje topla i sigurna 

 

ako ju ponoviš dovoljno puta

nasilje više ne postoji

pogotovo ono koje se ne vidi

 

ono za koje znaš samo ti

i oni koji su nosili to isto ruho

koje su nasljedili genetski

bez da su to tražili

 

Kažu ti

Ma nisu tako mislili

Oni se samo brinu za tebe

Ti si to umišljas

Vole te najviše na svijetu

 

prošarani smo mrakom

ne postoji pravda

samo ona vrludava, poetska

 

Svemir se nekako pobrine za stvari

i mrsi nas, daje nam vjetar u lice

kada nam treba promjena perspektive

daje nam bol u vratu

ako predugo gledamo stvari iz jednog ugla

 

učini da se osjećamo voljeno posebno i da svjetlimo

da se volimo baš takvi kakvi jesmo

prošarani mrakom

 

 

 

 

 

Otegotna istina

 

Nemam zaustavljač istine u sebi

slomio se

na njegovom mjestu jest potkova

za privlačenje istine i njene srži

za odvlačenje ljepote iz sjedišta poricanja

 

Istina je teška kao uteg

podstrek laži

gmiže pod njom

i stalno se rva s njom

 

čak se ni sunce ne odbija o taj metal

jer zna da nema smisla prosipati energiju

prodirati u taj sveobuhvatni dah

 

Ne sjećam se jesmo li na kraju išli u goste

kada sam zadnji put zaista opustila lice

bilo je dok još nisam bila imigrant geografski

iako sam uvijek to bila u svojoj koži

 

zamišljala sam tamni boravak u 

tamnozelenim tonovima dok domaćini

puše cigarete i piju iz pepeo tamnih čaša

sjenke bordo crvene

razgovori odraslih su kao trombon

sa dubokim trzajima i frekvencijama

koje sam razumjela

iako se ne sjećam riječi

 

Odrasli su zaboravili što je igra

i kako efektivno zabiti glavu u pijesak

u tome su djeca bolja

 

Ja sam to naučila tek kasnije

kada sam pustila istini da me snažno obgrli

kada sam naučila živjeti s njenim noktima

zabijenim u moje pesnice

bez da se batrgam

 

Sve je stvar navike kažu




 

 

 

Magnolije 

 

Magnolije svuda isto cvatu 

 

prvo se pomole pršljenovi

pa se križaju grane

pa buknu kao ružičasti pljusak

koji zaiskri i nestaje u bijelu sjenu

 

hrle prema nebu 

na oblim čistim vrhovima latica

koračaju po vječnosti

 

naše uspomene svjetle kao lampioni

ukrštavaju se negdje među zvijezdama

 

magnolije svuda šapću

proljeće je

ne traže hvalu 

već samo jesu

 

bljesak ljepote u ništavilu

koje se ogleda u nebu

 

 

 

 

Tunel ka tmini (ka istini)

 

Magnolije uvečer ka mjesecu niču

u noćni sat kad loše ti se piše

kad samo lisica kraj plota diše

 

zahvalnost u ljudi brzo se troši

mačka u noć skače

kičma mjeseca ko strijela 

svaki kralježak joj svijetli

mrtvi jazavac na cesti

 

mi smo nekom odozgo amebe

koje trepere i već iz dalja

naslućuju čiji nas oblik tijela privlači

 

i magnetizmom idemo glavom kroz zid

iza kojeg stoji sve što je za nas krivo

a rješenja djeluju kao pošasti i monotonije

 

samo želimo život slavlja ali proslave nema

bez grozomorne buke unutarnjih nam jeka

i bliskih zagrljaja s najgorčim nam tminama 

 

 

 

 

 

Mrak

 

Između nas

naselio se mrak

rastao je danima

i prošlo je tri godine već

 

ni more nije izlječilo sve napukline

između neizrečenih očekivanja

 

nismo znale bolje

sada te moram pustiti

da se kotrljaš pučinom 

i stazicom do faksa

koju smo toliko puta prošle

 

na tlu smo jednom vidjele

čudnu jabuku s dva spojena ploda

tolika spojenost nikuda ne vodi

jedna drugu razvodnjava 

i na kraju obje nestaju

 

*

 

geneza našeg prijateljstva

uvijek se primicala mraku

samo smo i poznavale te

ugodne poznate staze

u predjelima tmine

 

vlastiti mrak nas je progutao

nije bilo zdrave utrobe

u kojoj bi nam sjeme 

intuicije dalo znak

 

da se jedna od druge sklonimo

i da mrak ne sklanja mrak

već da se množi i raste

 

i da za nas

sve dok smo zajedno

neće biti sunca

 

 

 

 

 

Odlazak

 

Beskraj se preda mnom pruža 

kao nebeska pšenica

na mramornim pločama

 

svijet je poškropljen blještavom 

metalnom tišinom

i nepodnošljivom tugom

 

dva paralelna potoka iz visine

srebrne su serpentine

koje me uče ljubavi

 

nekad sam i samoj sebi neposlušna

treba se oduprijeti igrama ega

jer tek onda ljubav prodire u nas

 

 

 

 

 

Puni mjesec

 

Cimerica reže 

crveni luk

puni mjesec 

sija kroz prozor

 

crne vlasi gmižu

po bijelim pločicama 

kupaonice

 

mrak se rastapa 

po dvorištu

po kućama boje kutije

i električnom tornju

 

soba je veća od prijašnje

ali prostor me guta

 

mjesec sve rasvjetljava

zabranjene misli 

podle

istinite

 

banane i jabuke u kutiji

pored frižidera

ona ne dijeli ni sa kim

već pusti da trunu

 

unutarnji nemirni voćnjaci

rastu sporo i u čvor

 

iza mene ostaje 

malo prašine

noćna lampa

i tri prazne kutije

 

 





 

 

 




o nama

Eva Simčić pobjednica je nagrade "Sedmica & Kritična masa" (6.izdanje)

Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg