Lea Lepur (Zagreb, 1997.) od 2017. živi i radi u Engleskoj gdje je završila studij engleskog jezika i kreativnog pisanja. Objavila je dvije pjesme (Las Calles de Madrid i Madrid from a White Room) u antologiji studentske poezije Other Worlds fakulteta Birmingham City University (BCU). Nedavno je objavila i seriju pjesama Razdoblje velike vode u časopisu Tema te u online časopisu Libartes.
Hodati po blatu
Dobro je hodati po blatu
zaprljati nove tenisice
stvari su tu da se troše
iz srca izbacujem nihilizam
i stavljam ga na štrik
da se suši na suncu
blatni mjehur raste u meni
i svaki dan čekam
njegovo puknuće
da pomoli glavu iz moje nutrine
da se pokaže tamo gdje je resica u ustima
da izađe na prste ili na oči
dok ležim na prostrici za yogu
i otpuštam paketiće ustajalih emocija
koje nisam pomazila po glavi
tek učim taj pokret
lijevo desno
kao da blago raspršuješ prhut
i ne osuđuješ samu sebe
dišeš - izdišeš
vidiš, nije tako teško
u ovome svijetu nema mjesta
za težine
divlja blata
snomorice koje traju
godinama nakon kobnog događaja
sve treba pustiti blatu
da se vrati u tle
kojemu se podajem
slušam mu bilo
ne psujem ga
čistim se o otpalo lišće
zadnji su izdasi jeseni
prije nego što sve bude golo
u iščekivanju još veće hladnoće
Igra sa smrću
Ljudi se boje smrti
a ja joj gledam u oči svaki dan
vidim ju u ljudima koji
zanemaruju istinu
vidim ju u vegetiranju
na istome mjestu osam sati
vidim ju u zgaženom kestenu
i kada si moram dati razlog da ustanem
Neka djeca su gradila kule
a ja sam se igrala sa smrću
cijeli život si vukla smrt sa sobom
kao mrtvu lasicu
koja ti gmiže oko vrata
a uvečer liježe pored tebe
ne volim te više, ali ne odlazim
nikada ne odlazim
ona ti u uho šapuće prije spavanja
beskorisna si mi
svaki dan strijeljam
u potrazi za novim ulovom
al sve dok dišeš bit ćeš mi lovina
nosila si ju kad još nisi ni znala
da ju nosiš u džepu kaputa
i u bodljikavoj košuljici kestena na školskom izletu
Na poslu učim kompartmentalizirati
čuvam bitnu informaciju
za sastanak o studiji slučaja u petak
informaciju koja se može razgranati na više tema
i trajati dvadeset minuta razgovora
još samo tri sata do kraja radnog vremena
Zgražali su se ljudi tom smrću
tete u vrtiću gurale su me u ljuljačke
od gumenih kotača automobila
da se uklopim s drugom djecom
ali ja bih samo propala dublje
nije mi išla igra mace papučarice
bojala sam se drugih djevojčica
i njihovih nepostojećih smrti
Smrt sam naposljetku pretvorila u nakit
koji nosim uz noćnu haljinu ili traperice
i ne dopuštam plijesni
da razgovara s njom
Za mirnih ljetnih večeri
Da na sito staviš drage i cjelovite uspomene
prosijala bi se samo tišina lijepih riječi
nekoliko smokava
i miris čiste jastučnice
grube riječi
oštre predmete
neispunjena obećanja
oštre zahrđale roza špangice
trule šljive
prigrlila bi noć
blagostanje ljetne večeri
nadvilo bi se nad obzorje
između Velebita i neba
a moje cvjetne haljine
ne bi više ležale na dnu ormara
htjeli su me zaprljati
svojim odraslim zahrđalim zlobama
koje se ne mogu sastrugati
ni jednom špatulom
doli Božjom
zgrčila sam se kao mladi plod badema
zašiven među tvrdim ljuskama
i odbljescima jutra
rekli su mi da je noć opasna
a ja sam bijegom u njena njedra
sebe spasila
Mrak kipi iz nas
Mi smo jedan svemir
i svjetlost koja vrluda svijetom
zvijezde ugravirane bez reda u mliječni put
trava nikada nije bila jarkija
nego u mladosti
kad ti kažu da si zelen
Kada staviš dlanove na listove jezika
i puno puta ponoviš neku riječ
ona gubi svoje značenje i težinu
ili poprimi novo ruho
tako i riječ nasilje
kada ju ponoviš dovoljno puta
ugravira se u tvojoj svijesti
smjesti se udobno pod prepone jezika
i tamo miruje topla i sigurna
ako ju ponoviš dovoljno puta
nasilje više ne postoji
pogotovo ono koje se ne vidi
ono za koje znaš samo ti
i oni koji su nosili to isto ruho
koje su nasljedili genetski
bez da su to tražili
Kažu ti
Ma nisu tako mislili
Oni se samo brinu za tebe
Ti si to umišljas
Vole te najviše na svijetu
prošarani smo mrakom
ne postoji pravda
samo ona vrludava, poetska
Svemir se nekako pobrine za stvari
i mrsi nas, daje nam vjetar u lice
kada nam treba promjena perspektive
daje nam bol u vratu
ako predugo gledamo stvari iz jednog ugla
učini da se osjećamo voljeno posebno i da svjetlimo
da se volimo baš takvi kakvi jesmo
prošarani mrakom
Otegotna istina
Nemam zaustavljač istine u sebi
slomio se
na njegovom mjestu jest potkova
za privlačenje istine i njene srži
za odvlačenje ljepote iz sjedišta poricanja
Istina je teška kao uteg
podstrek laži
gmiže pod njom
i stalno se rva s njom
čak se ni sunce ne odbija o taj metal
jer zna da nema smisla prosipati energiju
prodirati u taj sveobuhvatni dah
Ne sjećam se jesmo li na kraju išli u goste
kada sam zadnji put zaista opustila lice
bilo je dok još nisam bila imigrant geografski
iako sam uvijek to bila u svojoj koži
zamišljala sam tamni boravak u
tamnozelenim tonovima dok domaćini
puše cigarete i piju iz pepeo tamnih čaša
sjenke bordo crvene
razgovori odraslih su kao trombon
sa dubokim trzajima i frekvencijama
koje sam razumjela
iako se ne sjećam riječi
Odrasli su zaboravili što je igra
i kako efektivno zabiti glavu u pijesak
u tome su djeca bolja
Ja sam to naučila tek kasnije
kada sam pustila istini da me snažno obgrli
kada sam naučila živjeti s njenim noktima
zabijenim u moje pesnice
bez da se batrgam
Sve je stvar navike kažu
Magnolije
Magnolije svuda isto cvatu
prvo se pomole pršljenovi
pa se križaju grane
pa buknu kao ružičasti pljusak
koji zaiskri i nestaje u bijelu sjenu
hrle prema nebu
na oblim čistim vrhovima latica
koračaju po vječnosti
naše uspomene svjetle kao lampioni
ukrštavaju se negdje među zvijezdama
magnolije svuda šapću
proljeće je
ne traže hvalu
već samo jesu
bljesak ljepote u ništavilu
koje se ogleda u nebu
Tunel ka tmini (ka istini)
Magnolije uvečer ka mjesecu niču
u noćni sat kad loše ti se piše
kad samo lisica kraj plota diše
zahvalnost u ljudi brzo se troši
mačka u noć skače
kičma mjeseca ko strijela
svaki kralježak joj svijetli
mrtvi jazavac na cesti
mi smo nekom odozgo amebe
koje trepere i već iz dalja
naslućuju čiji nas oblik tijela privlači
i magnetizmom idemo glavom kroz zid
iza kojeg stoji sve što je za nas krivo
a rješenja djeluju kao pošasti i monotonije
samo želimo život slavlja ali proslave nema
bez grozomorne buke unutarnjih nam jeka
i bliskih zagrljaja s najgorčim nam tminama
Mrak
Između nas
naselio se mrak
rastao je danima
i prošlo je tri godine već
ni more nije izlječilo sve napukline
između neizrečenih očekivanja
nismo znale bolje
sada te moram pustiti
da se kotrljaš pučinom
i stazicom do faksa
koju smo toliko puta prošle
na tlu smo jednom vidjele
čudnu jabuku s dva spojena ploda
tolika spojenost nikuda ne vodi
jedna drugu razvodnjava
i na kraju obje nestaju
*
geneza našeg prijateljstva
uvijek se primicala mraku
samo smo i poznavale te
ugodne poznate staze
u predjelima tmine
vlastiti mrak nas je progutao
nije bilo zdrave utrobe
u kojoj bi nam sjeme
intuicije dalo znak
da se jedna od druge sklonimo
i da mrak ne sklanja mrak
već da se množi i raste
i da za nas
sve dok smo zajedno
neće biti sunca
Odlazak
Beskraj se preda mnom pruža
kao nebeska pšenica
na mramornim pločama
svijet je poškropljen blještavom
metalnom tišinom
i nepodnošljivom tugom
dva paralelna potoka iz visine
srebrne su serpentine
koje me uče ljubavi
nekad sam i samoj sebi neposlušna
treba se oduprijeti igrama ega
jer tek onda ljubav prodire u nas
Puni mjesec
Cimerica reže
crveni luk
puni mjesec
sija kroz prozor
crne vlasi gmižu
po bijelim pločicama
kupaonice
mrak se rastapa
po dvorištu
po kućama boje kutije
i električnom tornju
soba je veća od prijašnje
ali prostor me guta
mjesec sve rasvjetljava
zabranjene misli
podle
istinite
banane i jabuke u kutiji
pored frižidera
ona ne dijeli ni sa kim
već pusti da trunu
unutarnji nemirni voćnjaci
rastu sporo i u čvor
iza mene ostaje
malo prašine
noćna lampa
i tri prazne kutije
Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.
Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.
NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR
Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.
NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR
Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.
Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.
Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.
Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.
Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.
Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.
Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.
Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.
Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.
Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.