Dodekafonija pjesnicima najnovije generacije

(slagati po naklonosti)

1

ili si pak nedostižno pa se valja zadovoljiti kako stabla rastom zahvaljuju suncu. ili si od one vrste iz koje se granaju pravci pa i ne traješ osim u treperenju jezika; pretvorbi u čvršće. ili nisi kad sve drugo jest; ništenje određeno da se o tebe ogrije nadijevanjem imena stvarima pred kojima se, kažu, zrije

2

neka u pero bude rečeno i o letenju. zar da se oko toga razdvaja jato ili podrezuju krila,  kao da u kretanju ima štogod loše i bolno pa da i prije svega sve stane. ali vezanje uz tvrdo možda je ista stvar drugačije izrečena, sročena kao pjesma pri kojoj valja pazit ne bi li se baš zbog ritma i letu oduprijet moglo

3

između svega ishodišna slika; udubina i valovi prizora. ravnoteža rosnih pregiba u vrtu bez objašnjenja. opušteno, zrelo je i miriši na ozon; civilno ukazanje dostojno da se iz njega, pored nevidljivom, svemoguće pripiše i oblinama, rukama, pogledima

4

dok se zrak kovitla oko nogavica, ne opažaju se prvi ljudi s katedralnog zida. smokvinim dlanom zakrivaju iskon da ne omete hod, da se pupanje ne uplete u vrtloženje. svjetlost, kojom se poznaju sve stvari pod znakom svete Lucije s očima na pladnju, paluca u zjenicama onoćenih jabučica okrećući ih za koracima, a one se stišću domišljajući sunce; blagoslov i mučeništvo, svojevoljan silazak lavovima koji, posramljeni, uzmiču

5

makar i bilo kazne mora se reći i o patnji kad se i patit već mora. otud razlomci i ulomci, dabome, natpisi i spisi jer kako drukčije o dnevnim pravorijecima kad se ni u rijeku dvaput ne da pouzdat. još bi se i moglo nekako prijeći, mostom makar, ali da od tog nema neke vajde zna se i s druge kao i s ove strane. bit će da se zbog magle nad vodom onima onamo ovo ovamo, i obratno, čini naopako pa se uvjereni u svjetlo ohrabre prijeći ne misleći na ono što dolazi kasnije, kad nabuja trska i kad je svejedno s ma koje od strana

6

lakše je prokazati prijatelje i obitelj nego li u sjećanje dozvati prve riječi, ribaste, začete još u vodi. kolikima je razmišljanje o tom susretu raznijelo razum ne mogavši ih smjestit u grlu. i bit će da nema trave koja bi pri dnu mogla zarasti prazninu čiji se rubovi neprestano sastavljaju ugibanjem plamenja u močvari

7

zapisano je i da te nema, da su te izmisliti luđaci i hodočasnici, da si kao ples za kišu, molitva ili karneval, ali čini se da si od svega najbliže vremenu koje toliko izostaje da je neopozivo tu, i tebi u čast najbolje govore planinski čobani, ogrubjeli predvodnici stada, čelom se opirući vjetru

8

ipak, ima te i u nemanju, ima te onako kako se nema, ima te i prije nego li te je, i imat te kako se imalo i kad se imalo nije, kako se spominje čvrstina i jedrina, sočnost, kako se zgušnjava kad stigne doba za podvlačenje crte gdje te opet ima s obje strane podjednako

9

branje maslina nije ništa dalje tvom duhu od zaljuljane svjetiljke, em jer se ponavljaš da se ovo sve skupa ne zaustavi, em jer se gubiš čim traganje zamiriše na crnogoricu, naviještajući šumu kojom se otkupljuje dio odlaska

10

ne znaš je li to strah od početka ili od načina, jer koji je od tih početaka tvoj. ne možeš mu prići niti ga dohvatit, ne znaš je li uopće oblik pa misliš da je svejedno je li ili nije. ipak, ostaje strah od početka, nešto kao sram pred gradovima s kojima se završava uvijek na istom mjestu, kao odgonetka ostavljena za kasnije

11

neka ostane u vjerovanje da će jednom sva sjećanja na pašnjake biti oslobođena svih objašnjenja. ako se tome pripišu i ograde, ne ostaje nijedne rupe u koju bi se moglo zavući i čekati. ili je sve već sasvim ujabučeno, svinuto i caklasto kako to biva uz rub jeseni kad se probire nepobrano,nespremljeno, tik prije nego nadvlada prelazak u temeljnije, umoran povratak pod koru pred kojom i najbolji padaju kao dunje sa ormara

12

pa sve i da je bršljan viticama već iscrpio razrušene zidove i razlistao krhotine, ostaje dovoljno spretnih mjesta u koja se iznova može uglaviti šaka-dvije sunca i vremena da se izlegne neka nova soba s pogledom