Nikola Pavičić je maturant XI. gimnazije u Zagrebu. Piše poeziju i kraće prozne tekstove, a u slobodno vrijeme pjesnički zanat vježba prevodeći pjesme s engleskog i ruskog jezika. Duži niz godina sudjeluje na literarnim natječajima i smotrama, a neki od njegovih tekstova bili su i nagrađeni (najviše takvo priznanje bilo je prvo mjesto na natječaju za mlade pjesnike Goranovo proljeće 2020).
1. Lektorima
Veliko poštovanje za vaše zvanje imam jer na
vaš se radni stȏ svakakav Schrot hrpimice baca.
Razumem ja vas, no please poslušajte i vi mene:
Zar mora biti da se svaki srbizam i turcizam briše,
a od anglizama ili latinizama odma da se pakovak tvori?
* * *
Вопрос sigurno upućen je na krivu adresu.
Tȁ vi se sami starate za čistotu jezika nam lepog,
a nema te čak niti napisan Zakon. (Bit će!
U „Gavranovom i jarebovom“ gnijezdu već se piše.)
Za teže su i veće glave ovi versi slagani:
* * *
Vama, mudracima zamotanima u cenzorske toge;
vama, ljudima besprekornog znanja i diktatorske moći;
vama je u inat i za ljutnju ova pesma spevana
na „šugavici-ekavici“ i takva će da stoji
na početku neke debitantske pesničke knjige.
* * *
No ne bojte se, samo je ova takva. Ne treba se zameriti
vašem glasovitom plebsu. No zamolit ću, ponizno,
da se greškama druge vrste pozabavite (Grešan sam, znam.
Tipfelera puno ili zapeta višak sigurno će da bude.), ali Riječi!
mi ostavite na miru, da budu onakve kakvima sam ih zasadio u papiru.
rujan, 2022.
2. Pjani od samoće
Gorke suze okusa su jeftine votke,
iako su to samo tužne, tužne vode.
Ne možeš se napiti od tog šnapsa,
ali stalni mamurluk od njega boli;
mamurluk ranjena srca. Srca ranjena u čami.
* * *
Ne treba stoga vlastitu tugu samu piti,
već je pomiješati sa sokom tuđe muke.
Jer naše su kapi kokteli slatki kad se opija više ljudi.
Smijati se treba i glasno i bezobrazno i prosto,
i zajedno se kesiti treba toj glupoj – ljudski glupoj – sudbini.
rujan, 2022.
3. Bijeli Božić
Anđelak zlatni
leti oko svilene osi što visi na suhoj grani.
U borovoj sjeni,
u topivosti voštanog lika, plesali su
plamenovi; njih četiri.
* * *
Poželjeli su, možda,
u kolo pozvati i ostale bravure u sobi.
Dlanove tople pružiti
svakoj stvari što zna da gori
i snijegom pepelnim obradovati obitelj kada se vrati kući.
* * *
Veseli,
u blagdanskoj su ekstazi zaigrali što nisu htjeli;
razlijevaju se
boje čarobnih sfera i lica plastičnih anđela,
a s njima, u vrelini, nestaju i zidovi našega stana.
ožujak, 2022.
4. Mjesečari
Na noćnom nebu sjaji mjesec.
Mjesec sjaji sramežljivo i tiho.
Sramno i tiho, ispod njegova sjaja,
sastaju se sanjari u parku.
* * *
U parku su došli sanjati.
Sanjariti su došli, ti budni sanjari.
Sanjati budno u dimu i piću.
U piću i dimu zaspati.
* * *
I zaspati i biti svjesni sna.
U snu, omamljenom i zatravljenom,
hodati po mjesečevu putu.
Mjesečari u snu žive a spavači;
* * *
Oni ne sanjaju ni u snu,
a ne sanjaju jer se sjećaju.
A kad se sjećaju, tada mjesečari počivaju
i bude se ponovno u dimu i piću.
ožujak, 2022.
5. Rekvijem
Čovječe mali, koji gledaš u mrtvilo ljudsko;
Ne plači! I ne tuguj u svojoj sreći.
Znaj da posljednji hropac njegov nije
ništa bitniji od prvog zapaha života tvog.
* * *
Čovječe mali, koji sjajiš životom;
Ne strahuj! I ne boj se smrti bliske.
Ima više pravde pod crnom zemljom,
nego što li je ima u zakonu i pravu;
* * *
Svatko je u humku i sluga i gospodar;
po svačijoj gnojnoj puti sitna gamad gmiže
i orgija po tjelesima hladnim, sluznim.
U slast jedu i koščate prste prosjaka
i mast što curi iz trbuha bogatunske djece.
Na iskap piju mlijeko iz sisa zakopanih rodilja
i ližu krv iz vena razvratom ispošćenih žena.
* * *
Zbratimljeno leže i zlosretnik i zlotvor.
Zajedno žive u stanovima sazdanim
za život mrtvih. U njima svaki sukob gasne,
jer svi su oni mrtvi; i vjernik i grešnik,
i aga i kmet, i moj koljač i tvoj mučenik.
S čim da se kosturi bore kad se oko njih u ljubavi
samo grle korijenje djeteline i dušikove klice?
* * *
Čovječe mali, koji ćeš postati velikim;
Raduj se! I slavi što još uvijek sâm dišeš.
Ima više slasti i užitka u življenju života
nego što ima žalosti i bola u umiranju.
* * *
Čovječe veliki, koji se na odru mrtav hladiš,
Tvoji snovi, tvoj su život; Tvoj život,
tvoji su spomenici. A tvoja smrt?
Ona je samo tvoj kraj i ništa više.
studeni, 2021.
6. Bugarkinja
„Ubit će ih!“ – u to već ne sumnja ni'ko.
Tko ljubi rat, neka preskoči stranu,
jer u ovoj pjesmi nisu opjevane
tuđe rane, nevine krvi i obiteljski jadi.
„Ubit će ih!“ – jer i Josip i Dmitar,
gnušali su se metaka i smrti, a
cjelivali brižno, kao očevi, mir i život.
Za taj čin umjesto zlatnih kolajni i ordena,
prikvačili su im na prsa 16 olovnih, užarenih
tanadi što ispaljena su iz cijevi kroz rebra.
* * *
„Ubli su ih!“ – ne zato što Josip je Hrvat,
a Dmitar bio Srbin,
jer Josipa ubili su Hrvati,
a Dmitra ubili Srbi;
„Ubili su ih!“ – jer oglušili su se na glavnu zapovijed
grimiznoga pira u kojem samo vrijedi:
„Ili ubi ili umri!“
No ostavili su nam životnu uputu,
po višljem sudu, bitniju i topliju
nego li ijednu drugu:
* * *
„Mi ubijamo kao zvijeri,
a umiremo kao ljudi.“
rujan, 2021.
7. Dim
U nekom gradu. Kišilo je lagano, hladno. Dan je bio na umoru kao i školarke što pod pauzom trče da odmore učeničke oči u muškom društvu.
Sjedio sam u kavani K-. Pio sam čaj. Na površini šalice plivao je tanki otočić kamenca. Htjedoh da srknem do kraja piće i otpužem nazad do stana kad prekine me lik kakav se može vidjeti u ovakvim kavanama, u ovo vrijeme, u ovome gradu. Ruka joj je bila tako ljupka da joj ne zamjerih što mi je ukrala predzadnju cigaretu. Zapalila ju, ugasila šibicu i puhnula prvi dim u mom pravcu. Ne ostah dužan već i ja pripalih cigaretu, ugasih šibicu i pljunuh u nj, šeretski sa smiješkom, duhansku maglu. Naši dimovi nespretno se sapliću jedan o drugog. Naši pogledi vrebaju svaki treptaj. Mi ljubimo se bez da nam se usne dotiču. Negdje pri kraju cigarete, prišla mi je uhu, šapnula lijepo i drsko: „On va se regarder comme ca ou on va a l'appartement prendre une autre boite de cigarettes?“
Što slijedilo je dalje, o tome ne bih znao jer šteta je prava što mi se ovo zbilo na ekranu. U sitne noćne sate, gledao sam na trećem programu ovaj prizor kao zadnju scenu starog francuskog crno-bijelog ljubića pred početak reklama nakon kojih su slijedili „Šahovski komentari“ i repriza češkog art filma.
kolovoz, 2022.
8. Z – Z
Autobus. Na liniji između Zadra i Zagreba. Topla noć. Radnim danom, kao što je utorak, autocesta je pusta s tek ponekim obiteljskim automobilom nizozemskih ili švedski auto oznaka koje čeka dugi put na sjever. Autobus također pust s putnicima zavaljenim u neudobne fotelje. A momak, star ne više od osamnaest, u majci priljubljenoj uz mišićavo tijelo, raširio noge, podbočio se i zabacio čemerni pogled. Daleko, po rudinama i gudurama što su možda skrivale nečije kosti dok ih nisu progutale ličke zvijeri.
A noć lijepa i topla; svod neba poput tamnog sukna. I zvijezde, noćne čarobnice, rasule se po nebu poput srebrnih karika momčeva ukradena lanca u rukama albanskog zlatara.
kolovoz, 2022.
9. Jutarnji nokturno
Cvrči cvrčak, sam,
na usamljenoj travki u polju zaraslom u livadnom cvijeću.
Stvor svira trenjem udova, upalih u osunčanu, žutu vlat.
Ptica pjeva, snjom,
na tankoj grani grma. Ne poznajemo ptičji govor, omotan,
ispresjecan šumom palog lišća i cvjetova.
Samo cvrčak i ptica,
samotno pjevaju. Glasovi im se ljube, u jutru bez sjaja, u noći bez mraka.
Nema kraja seoskoj noći, dok pijevac glasom ne probudi povijeno sunce.
svibanj, 2021.
10. Balada
Kiša je. Zatočeni smo. Ja, sestra, brat i majka
sa ocem.
* * *
Sijevnulo je. Osvijetlilo ju je u odrazu mutne vode
po kojoj plutaju ostatci ručka.
* * *
Grmnulo je. Prasak crne kože opasača udario ju je po
tjeni, oborivši uvele tulipane sa blagdanskog stola.
* * *
Utišano je. Samo grgljanje rakije i odvod kako uvlači
vodu kroz crvenu pregaču nabijenu u pokvareni sudoper.
* * *
Sunčano je. Zatočeni smo. Ja, brat, sestra i s nama
otac.
travanj, 2020.
11. *
U noći – u polovini ponoćnoga sata – svi su već utonuli u stanje tridesetominutne smrti; bez osjećaja i osjeta, bez svijesti i svjetlosti, samo čežnje i nagnuća. Tada mi se o tebi javlja ova impresija.
U ponoć – u bezvučju barokno bijelog mjesečevog svijetla – iznad plavkastih krivina krovova katedralnih visina, probudit će te vrućina. Siplju kapi, siplju niz tebe. Samo užarena koža, znojna lokva i tanahna plahta, prozračnija od lana, ali grije kao kadifa. U bunilu ljetnih temperatura i liptanju znoja iz sitnih pora kao otvorenih žila, učinit će ti se da ste Ti i tvoja postelja srasli i da ne znate tko je od vas plahta a tko ljudina. Tada si, zajedno s vlažnim pokrivalom, samo hrga mesa, tkanina, kosti, koža i znojno, slana voda.
U ranim jutarnjim satima – u srazu tmina i svjetla lampe s prozorja – rastat ćeš se s krevetom i izaći ćeš na ulicu, bježeći od vlažnog i nemirnog sna. I što se više cijedi vedra noć bez zvijezda a koža ti se vlažna suši, primijetit ćeš da ste jedno drugom bliži; njegova je ljepota u toj crnini manje strašna i tvoje je prištavo lice manje tužno kad je ispod žitkog, noćnog vela. Jer možda se prije gašenja uličnih svjetala otkrije tvoja tajna. I možda zajedno dočekate smećarska kola. A možda se na ćošku usnulih zgrada sastanu njegove suhe, ispucale usne i tvoja masna, rošava koža.
kolovoz, 2022.
Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.
Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.
NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR
Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.
NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR
Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.
Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.
Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.
Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.
Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.
Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.
Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.
Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.
Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.
Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.