poezija

Marija Butirić: Izbor iz poezije

Marija Butirić (Split, 1986.) završila je MIOC, potom studij psihologije u Zagrebu, a njezin poziv su glazba i pisanje, kako poezije, tako odnedavno i proze. Napisala je stotinu pjesama i više priča u stihu za djecu koji svi strpljivo traže nakladnika. Poezija joj je objavljivana u bespućima interneta, a i u časopisu Poezija HDP-a.

GLASNIJE

Kad tebi govorim o tebi 

ja najmanje tebe pričam. 

Najviše o sebi pokažem. 

A to što sam ja, 

to nikad nije ni bilo moje. 

To sve je tuđe, tuđi 

stisci ruku, tuđe 

košulje, tuđe tenzije. 

Ja ih obučem, a da ni 

ne znam da ih nosim. 

Zato kad me gledaš 

i govoriš mene, 

imaj na umu da 

iz mene jedne izvući se da 

stotine onih koji su bili 

prije mene, koji su me 

okrznuli u hodu, koji su 

prošli mojim dvorištem, 

pa i oni o kojima sam samo 

čula, a vidjela ih nikad nisam. 

Pričaš li sa mnom, 

pričaš s cijelim svijetom, 

i zato promisli što ćeš reći. 

I pričaj glasnije. 

SAGRADIT ĆU CRKVU

Sagradit ću crkvu. 

Za bezglave. Bezumne. Bezimene. 

Koji ne pripadaju ovim ili onim, 

koji svome imenu ne dodaju

prezime ideje. 

Koji se ne traže u sebi

sličnima, koji ne postaju sobom pripadajući

mnogima. 

Za one koji gledajući druge

bolje vide sebe. 

Sagradit ću crkvu za tupe. 

Nenačitane, nepotkovane, 

neobrazovane, neobrijane, 

za divlje gorštake, propovjednike 

vlastite mudrosti, ispovjednike

vlastite manjkavosti, štovatelje

vlastite ljudskosti. 

Sagradit ću crkvu za proklete, 

odbačene od najbližih, prezrene

od nepoznatih, koji su višak

među mnogima, koji su 

trn u mnogim očima. 

Slavit će se i njihov dan, 

svaka pjesma bit će njihova, 

na hostijama njihova lica, 

u vinu njihove loze. 

Tamjan će gorjeti njihovim vonjem,

u crkvi čovjeka nepriznatog, 

neodobrenog, 

ali svog

na svom. 

TOPLA TIJELA

Topla tijela

ugrijala su prostorije za čekanje

čuda, rata, jutra

Nije se znalo smije li se

smijati, potrčati

u zagrljaju nestati

izviriti samo ukoliko

dan ne razvije svoje crne

tonove i bodlje

Nije se znalo ni koliko

košta ono što nema cijenu, 

a prodaje se u bescijenje 

no svi su zveckali novčićima

u nadi da će zvuk gvožđa

zaglušiti tutnjavu

dislociranih kostiju

Topla tijela

ugrijala bi i same polove

polomila stolove

plešući u ritmu

svojih vrelih srca

Čin otpora koji ih

nitko nikada

nije trebao naučiti

DANAS SAM RIJEKA

Danas sam rijeka

pa nek me nosi

Nek se u meni ogledaju stabla

i šumski nemiri,

narcisi svake vrste

Nek ne služim nebu 

ništa više nego zemlji

Pastrva nek zna da sam njen dom

ali i izdajnik

(Gle, udica!)

Danas ću kao rijeka poteći

ispod naselja i gradova

pozdraviti prijatelje, ništa srdačnije nego neprijatelje

uzdrmat ću ih ne čineći ništa, već

samim svojim postojanjem, tihim protjecanjem

Od naplavina s mog ruba uzdignut će kuće

hrabri ljudi koji znaju zasuči rukave i ne zaziru

smočiti se do ramena

Nek sam rijeka, danas i uvijek

nek mi se oprosti s lakoćom

jer znam onoliko koliko se 

u meni ogleda

i mogu onoliko koliko se 

korito pruža