proza

Tanja Samoščanec: Vi ne bi trebali biti ovdje

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Tanja Samoščanec (Zagreb, 1989.) ponosna je majka djevojčice od 10 godina, učiteljica joge i bibliofil. Od malih nogu zaljubljena je u čitanje, i u knjigama nalazi svoju sigurnu luku. Najdraži pisac joj je J.D. Salinger, čija djela su je osvojila na prvo čitanje i jedini je autor čije radove nanovo čita. Njezino spisateljsko putovanje započelo je pjesmama, da bi se razvilo u rad na prvoj zbirci kratkih priča. U pisanju je pronašla način da oblikuje misli i emocije koje su čekale da budu prenesene na papir, konačno u pravom redoslijedu.

Vi ne bi trebali biti ovdje

"Pssst, tiho! Čujem njegov auto vani". Majka stavi prst na usne da utiša Oca. "Dođi, moramo se sakriti!". Brzim korakom požure i čučnu iza starog smeđeg kauča kojeg prljava plastična navlaka štiti već desetljećima. Majka i Otac nestrpljivo se gledaju, pokušavajući nečujno disati. Trznu se na zvuk okretanja ključa u bravi. Nadaju se da će uspjeti u svome naumu. Koraci u kući, a oni još uvijek igraju tihu igru. Još samo nekoliko sekundi i biti će savršeni trenutak. "Iznenađenje!". Viknu iz sveg glasa i nespretno skoče ukočenim nogama. "Sretan rođendan Sine!" S nestrpljenjem očekuju njegovu reakciju. Sin ne zna kako da se ponaša pred njima. Iako mu je danas rođendan, nije ih ovdje očekivao. Nije želio goste uopće. Planirao se vratiti s posla kao i svaku večer, u praznu i mračnu kuću. Ne može ih samo tako otjerati, tako da mora napraviti najbolje iz ove čudne situacije. Barem će pokušati. Frižider je prazan i nema čime ponuditi neobični dvojac, no pogledom na stol u kuhinji spazi da su došli spremni. Okrugli kuhinjski stol većinu vremena samo skuplja prašinu i letke za lokalne restorane. Sada je postao pozornica za dekadentnu izložbu raznih dijelova mrtvih životinja, čitavih glava, crijeva i organa prezentiranih na pladnjeve. Nije bio gladan a sad mu je naprosto zlo. Zna da Majka obožava okupljati razne figure oko stola, kao da njihov pun želudac hrani njezinu praznu dušu. Vidi joj u napetom stavu koliko želi da svi sjednu i predstava započne. Nakon večerašnje izvedbe "Sretna obitelj slavi rođendan", publika će tražiti povrat novca. "Sjedni, Sine. Dodaj tanjur da ti serviram nešto posebno. Mužu, što ti čekaš? Pozivnicu? Sjedni!" Istančano oko Sina ulovi oštar pogled kojim je ošinula Oca, pa zatim njegov usiljeni osmijeh kroz zube. Pomislio je kako je ovo tipični početak svakog njihovog zajedničkog druženja. Zato ih Sin više ne zove na telefon, ne vodi ih doktoru, ne kosi travu u dvorištu i pokušava uopće ne misliti na njih. Problem je u tome što je ovo njihova kuća. Da je on vlasnik, prvo bi razderao užasnu plastiku s kauča, glavni predmet sprdnje onih nekoliko prijatelja koji su jednom navratili prije negoli su pobjegli jedva suzdržavajući smijeh. No glavni krivac za njegovu usamljenosti su ovo dvoje nepozvanih preko puta njega. Odvratno su sramotni. Majka s vječnim viklerima u kosi, cigaretom među žutim prstima i konstantnom fiksacijom na Sina. Beskičmenjak Otac uvijek ju prati u stopu, loše skrivajući koliko mrzi njezin lik. Uvijek glavna i glasna, Sinu je do kraja školovanja pripremala odjeću za idući dan. "Ne mogu dopustiti da moje dijete izgleda kao huligan s ulice, u košulji izgledaš kao pravi mladi gospodin." Nakon te izjave Sin je znao da je bitka izgubljena. Mrzi način na koji ga oduvijek kontrolira, s osmjehom i poljupcem u čelo. Ne, Majka nikada fizički nije bila nasilna. Zašto ju onda toliko neopisivo želi maknuti od sebe? Sada kada je odrastao muškarac, trebao bi joj se moći suprotstaviti. Nije da će to ikada napraviti ova slaba izlika za čovjeka kojeg zove Ocem. Možda danas ipak nije najbolji dan za tako naporan zadatak. Sve što želi je da mu se maknu s očiju i nestanu što prije. Prije nego što je stigao protestirati, pred njega je servirana svinjska glava. Smrad koji mu je zagadio nosnice natjera njegov želudac u grč. Majka ga i dalje gleda. "Tako si ispijen Sine, kost i koža. Vrijeme je da ti ponovno krenem kuhati domaću hranu svaki dan, je li tako. Pogledaj ga Mužu, zar ne izgleda otužno tako mršav! Nije ni čudo da ne možeš naći djevojku. Ima jedna divna mlada dama u crkvenom zboru, upoznati ću te s njom. Kad dobiješ malo mišića na sebi, naravno. Ne možeš ovako živjeti svoj život, a i ja želim unuke konačno. Zašto si po cijele dane sam u ovoj praznoj kući? Provodiš dane čekajući odlazak u krevet. Nisam te zato rodila!" Majka visokim glasom završi svoj iritantan govor. Zacrvenila se od uzrujavanja, maše rukama i teatralno baca vilicu na tanjur, a netaknuta hrana zuri u njih mrtvim pogledom. Tišina za stolom samo je uvertira za nešto loše što se sprema. Otac progovara prvi, bojažljivo i jedva čujno. "Nemoj draga. Danas mu je rođendan." Znali su da je to bila pogreška čim se Majka počela zlokobno smijati. "Pa što ako mu je rođendan? Moja želja za njega je i ovako da ne postane jadni gubitnik, iako si mu ti savršeni primjer onoga u što ne želim da se pretvori." Otac je samo zašutio, kako neočekivano. Sin se skoro počeo smijati tom predvidljivom čovjeku, ali cijela situacija više podsjeća na tragediju. Otac se nikada nije zauzeo za sebe protiv Majke, a još manje za njega. Sinu se ponekad činilo da Ocu lakne kada Majka drži svoj gnjevni fokus na potomku. Skoro se nasmijao, ali nešto zapanjujuće ga zaustavi. Pogledom na Oca primijeti kako tanki mlaz krvi sporo curi iz njegovog lijevog uha. S nevjericom gleda u zabrinjavajući prizor, ne zna da li mu se samo pričinjava ili je scena pred njim stvarnost. Majka kao da je slijepa za bilo što osim guranja svojih riječi u njegovu glavu, što mu postaje naporno i želi da prestane. "Majko, čekaj! Molim te pogledaj što nije u redu s Ocem.", prekine ju usred riječi. Majka zastane, stisne oči u tanku crtu i mirnim ali prijetećim glasom nastavi. "Nije me briga za njega. Žao mi je što ga se nisam riješila kada sam mogla. Sada sam zaglavila s njim zauvijek. Još više mi je žao što nisam uspjela od tebe napraviti pravog muškarca. Tko bi pomislio da ću ja imati sina koji se boji vlastite sjene. Koji radije šuti i trpi, bez pomisli da bi možda on mogao biti taj koji vodi glavnu riječ. Ironično, zar ne?" Samodopadni osmijeh titra joj na licu. Sin osjeća kako bijes u njemu ključa sve jače. Želi na nju skočiti preko stola i zašiti joj usne debelom iglom da više ih nikada ne razvuče u cerek. Majka kao nije primijetila da Sin ne želi nastaviti ovaj cirkus niti jedan trenutak duže. "Zašto ne jedeš Sine? Trebao bi, ako ništa drugo, iz poštovanja prema meni. Uložila sam mnogo truda i vremena da priredim gozbu tebi u čast." Majka ga gleda s upitnim pogledom i nabode ogroman polu sirov komad mesa na vilicu. Sin zna da nema više smisla odugovlačiti pa uzme nož i vilicu u ruke, želuca nespremnog za ono što ga čeka. Shvaća da se ovako sigurno osjeća divlja zvijer zatočena u kavezu, čiji je jedini san da rastrga svog krotitelja. Pogleda prema tanjuru, u ogromnu hladnu glavu koja na njega čeka. Ono što ugleda natjera ga da u šoku širom otvori usta, ali nikakav zvuk ne izađe iz njih. Stotine crva gmižu po spaljenoj koži žrtve, ulaze kroz crne portale i izlaze na drugom kraju tanjura. Zna da mora skrenuti pogled s odvratne scene, u protivnom će povratiti ono malo hrane što je ujutro pojeo. Kratko pogleda Oca koji pognute glave poslušno proždire što god Majka stavlja pred njega. Crveni mlaz iz njegovog uha pronašao je put niz vrat i odlučno natapa ovratnik košulje. Kako Otac može biti tako ravnodušan na bol koju sigurno osjeća, Sin ne može razumjeti. Otac ima samo sebe za kriviti, empatiji više nema mjesta u ovoj kući. Majka ga i dalje gleda, grčevito stišćući nož s kojeg visi komad kože kojeg primi prstima i stavi na jezik. Sin zna da ona još uvijek čeka da se i on pridruži bezglavom tovljenju, ovaj njegov bunt neće dobro završiti. "Zašto me uporno razočaravaš Sine?", prijeteći ga upita mašući nožem. Sin s užasom gleda u njezine oči iz kojih također kreće crvena traka krvi. Nijemo gleda kako i dalje trpa hranu u usta, ignorirajući grimizne kapljice koje joj natapaju tanjur. Otac tupo zuri u jednu točku na svojem tanjuru, ukopan u stolicu kao da nikada neće ustati. Kada će više otići, bijes i frustracija preći će točku bez povratka. Ne zna koliko još može trpjeti. Cijeli život želio je pobjeći od njih i nikada se ne okrenuti, ali neka nevidljiva sila uvijek ga vraća na plastični kauč. Oduvijek samo njih troje, trokut boli i mržnje. Riječi se bore u grlu, žele izletjeti van iz usta i ući u svaku njihovu poru. Sin osjeća da više ne može izdržati, mora im nešto reći. "Vi ne bi trebali biti ovdje!" Te riječi oboje ih zaustave u pokretu. Otac je konačno podigao pogled, izgledajući sablasno vrata napola obojenog krvlju. Majka je stala sa žvakanjem i bez gutanja drži hranu u ustima. Probijajući Sina pogledom, ispljune sve na tanjur ispred sebe. "Kako se usuđuješ?! Mi smo tvoji roditelji i normalno da smo s tobom na rođendan!" Grakne Majka kojoj krv iz očiju sada curi rapidno, u mlazovima. Sin zaurla u pokušaju da ju nadglasa i udari šakama po stolu. "Dosta! Ne želim te više slušati ni sekundu, ne želim više gledati u vaša izobličena lica! Gubite se van!" Otac ga ranjeno pogleda i prošapće dvije riječi. "Zašto, Sine?" Sin se teško kontrolira da ne eksplodira od siline mržnje koja ga napuhuje. Stisnutih šaka okrene se prema Ocu koji izgleda kao da zaista očekuje odgovor. Zar mu zbilja nije jasno? Zar Sin zbilja mora to izreći na glas? "Zašto, Oče? Zašto?! Zato što sam vas ubio! Zašto ste onda i dalje tu? Trebali ste nestati iz mojeg života zauvijek, ali ne, vi me ne možete ostaviti na miru! Nakon što sam vas likvidirao, osjetio sam najveće zadovoljstvo u životu. Napokon sam vidio kako je čaroban osjećaj slobode, kakav zvuk ima mir. Mislio sam da će ta senzacija dulje trajati, da je vaš kraj moj novi početak. Što trebam napraviti da vas pobijedim?" Sav bijes iz njega odjednom je ishlapio, sada nemoćno lebdi u crnoj rupi nemoći i bola. Kako Sin slabi, tako Majčina moć jača, halapljivo upija njegov očaj. Nadvije se moćno nad Sina gledajući ga nježno, no zastrašujuć glas kojim mu se obraća paralizira mu tijelo. "Dragi moj Sine. Žao mi je što si toliko glup da si mislio kako nas se možeš riješiti. Dobro me poslušaj i probaj zapamtiti ono što ću ti reći. Nikada, ponavljam, nikada nećeš biti slobodan. Svaki tvoj rođendan, na naše zadovoljstvo, biti ćemo ovdje. Za ovim stolom, nazdravljati u tvoje ime. Svaki dan u iščekivanju ćeš strepiti od tog datuma, nemoćan fokusirati se na išta drugo. Razumiješ li što to znači? Da ćemo zajedno provoditi svaku minutu, svake godine tvojeg života. Na smrtnoj postelji mi ćemo biti oni koji drže te za ruku. Vidiš, dragi Sine, da niti Smrt nije kraj. Vječnost je naša, zato mislim da bi trebao biti poslušan dečko i pojesti svoju večeru." Sin gleda Očev crveni vrat, Majčine krvave oči iznad jezivog osmijeha. Odreže prvi komad gnjilog mesa i stavi ga u usta.