proza

Anica Miličević: Izbor iz crtica

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Anica Miličević (Mostar, 1991.) je profesorica violine, ljubitelj knjiga i slobode, skupljačica snova dvojice šašavih dječaka i svemirska suputnica jednoga posebnoga čovjeka. U rodnome gradu je započela i završila svoje obrazovanje, diplomirala je 2016. godine na Studiju glazbenih umjetnosti Sveučilišta u Mostaru, smjer violina i etnomuzikologija. Poslovni put započinje u Simfonijskome orkestru Mostar, kao i glazbenim školama u Hercegovini. Pisanjem se bavi od ranoga djetinjstva, radovi su joj objavljivani u učeničkim časopisima i nagrađivani na smotrama hrvatskoga jezika. Od rujna 2019.godine rodnu Hercegovinu je zamijenila Slavonijom, živi u Osijeku i radi u Glazbenoj školi Franje Kuhača. Posljednjih godina je objavila svoje tekstove u zbirkama priča Perunikine besjede (Društvo ljubitelja književnosti Littera, Osijek, 2022.) i Čarolija Božića (Prof&Graf, Tenja, 2022.). U godini 2023. ušla je u uži izbor od deset autora na natječaju za nagradu Mak Dizdar (Festival Slovo Gorčina) za neobjavljenu zbirku poezije. Živi od ljubavi i sjećanja.

IZBOR IZ CRTICA

1. 

Uskoro će četiri godine da moje vrijeme u Mostaru stoji. Skupila sam ga u nepropusnu amajliju, šarenu i staklastu i nosim ga oko vrata kao san. I kada dođem ponovno u moj grad ulice su pune uspomena i sjećanja, koje berem kao prezrele kruške s grana otežalih od nedostajanja. Upijam ih u sebe da me griju u hladnim, ravničarskim zimama i da me škakljaju po stopalima koja pokušavam na silu uvući ispod premalene deke. 

„Kada ćemo nazad u Osijek? Malo mi nedostaju moje igračke i moji prijatelji.“, šapće mi umorni, dječački glas netom prije nego će sklopiti oči. 

„Brzo.“, govorim dok mu ljubim vrhove prstiju. 

Okrećem glavu da mi ne vidi suze. Život je ništa drugo doli pružanje onoga što si sam već primio. Pa makar i u drugome gradu. Pakiram u kartonsku kutiju moje djetinjstvo i mladost, prvu kuglu sladoleda od vanilije pojedenu u slastičarnici Vili, stidljivi smijeh iz školske klupe dok fotograf bilježi kraj prvoga razreda, razbijena koljena i tatine pobjedničke šake podignute visoko u zrak, smoki podijeljen na krugovima i prašinu s gradilišta „japanske“ škole, kifle s šunkom iz Manđarije i mahanje na zadnji kat mostarke, ulice posute jesenjim lišćem i ruke ugurane u tuđe džepove, prvo svitanje u parku Zrinjevac i ukradene poljupce s treće klupe od ulaza, prskalice što se pale po točnom rasporedu koji nikada ne znamo i smijeh na stepenicama turističko-ugostiteljske škole, orah u Crne i rakiju u Radmile, bosa stopala po vrelom asfaltu avenije i miris lipa savinut nad kostolomnim zagrljajima, šaputanja i obećanja, srce razlomljeno na bezbroj komadića i ponovo sastavljeno, bijelu bez pjene u Kokoloku, prkos u očima, slučajni dodir ruku, Ljubin hod i prvo predvečerje Staklene bez njega, šetalište vrelo od naših pogleda, strah, sreću, zavjet, život. 

Tebe to tek čeka, dječače. Milujem ti obraze mekane od sna i poklanjam ti slobodu upakovanu u kartonsku kutiju. A ono kad budem plakala, ne brini, to mi je samo ostalo Mostara u očima. 

2. 

Kad prestaje djetinjstvo, pitam se misli otežanih i nabubrenih od života? Dok se miris mora i rogača plete oko mojih gležnjeva i bosih stopala, a galebovi nadlijeću obzor svega onoga što mislim da znam o životu. 

Mama i tata bi početkom kolovoza išli na godišnji. Sjećam se tatinog pompoznog ulaska u stan i objave da je stigao jedan mali crv, pretrpanih kolica za kupovinu u nekadašnjem Mik-u i auta prepunoga stvari. Nijedno putovanje nije bilo tako dugačko i beskrajno kao ono kada znaš da te na kraju čeka more. Sjedila bi na zadnjem sjedištu našega bijeloga Renaulta ekspresa i zamišljala kako kamen i brda koja mi jure u susret polako prelaze u plavi tepih pučine i našega gorućega smijeha. Na staroj cesti za Split bi stajali između Ciste Velike i Ciste provo, na nekropoli stećaka i jeli sendviče u lepinji na leđima kamenih spavača. Bila bih uvijek pomalo tužna kada bi odlazili jer nisam znala ostavljamo li ih same ili netko ipak čuva kućice tih neznanih junaka i vremena koje ostaje zauvijek zarobljeno na glatkoj površini kamena. Na izlasku iz posljednjega tunela načičkali bi se po prozorima i natjecali se tko će prvi ugledati more. Onda bi vrištali i smijali se i pjevali „čulo se buć, bać, boć, palo je sunce u Jadransko more“. Iz auta smo iskakali naglavačke, jedno preko drugoga i poredali se za poljupce obitelji i rođaka očima tražeći onaj jedan uzvraćeni pogled koji će nas sigurno odmah odvesti na plažu. Nije nam smetala vrućina, ni sol, ni podnevno sunce, ni umor, ni stijene po kojima smo već naučili hodati. Vječno bosih i prljavih stopala i usta umrljanih od lubenice i breskvi lovili smo rakove i odljepljivali školjke s obale, tražili morske krastavce i zvijezde, vadili iglice kada bi stali na ježa, grcali od morske vode i iskašljavali nakupljenu gorčinu. Večeri su bile najduže i najgore, jer nismo mogli dočekati prve zrake sunca i početak novoga dana. I kunem se, nikada ništa nije donosilo takvo ushićenje kao saznanje da imaš još jedan dan na moru i boje i mirisi ljeta koje nas ne napušta, dugi drveni stol i na njemu bezbroj tanjura, dva ogromna lonca prepuna tjestenine i crvenoga umaka, šarena salata iz koje bih vadila luk i vrčevi hladne vode na koje naslanjamo vrele dlanove i obraze. 

Pitam se kada prestaje djetinjstvo i kako to uopće znaš? I najednom, u odsjaju sunca i tišine na površini mora i smijehu moje djece i njihovih okruglih, uzbuđenih očiju i bosih, prljavih stopala, ja shvatih da je djetinjstvo moj izbor i moje opredjeljenje. Moj štit i moj zavjet, moje obećanje i moja vječnost. Dok nabadam po oštroj površini obale i namještam ruke iznad glave za skok, u susret mi dolazi moje djetinjstvo, smije mi se i pruža dlanove. 

3.

Neke suze pamtim, a da ih nikada nisam vidjela. Tata odlazi u vojsku i plače dok gleda posječena stabla i napuštene kuće u kanjonu Neretve, znajući da će kada se vrati tu biti jezero. Pričao mi je da se dolje ispod kuće rijeku moglo prehodati. Pamtim i smijeh, a da ga nikada nisam čula, crnobijelu fotografiju moga djeda s ribičkim mlatom i četiri velike zakačene po prsima. Čekali smo i mi te četiri ribe, kao što se čeka povratak voljenih, kao dijete umorno i klonulo od igre, kao da će one nešto promijeniti, kao da će uskrsnuti selo čije suze i smijeh samo avetski žive u pričama koje smo slušali i sanjali, kao da će baš one izbrisati pucanj u sljepoočnicu i strah razliven po strmome šumskom putu. "Bila je čista rana", reći će tata godinama kasnije dok moj brat plače nad oronulim, smeđim remenom i skriva lice u mamina ramena. 

A Neretva i dalje teče. Unatoč ili u inat svemu, kako se uzme, kao što teku i životi. Kao da je samome Bogu suza kanula između dva kamena.

4.

Kesa je plastična vrećica s obaveznih pola kilograma kave uz koji opcionalno dodaješ neki keks ili neko voće i kocku šećera. Prednost je nekako oduvijek išla Jadru ili Domaćici, no znala se tu naći i kakva pomodarska, zdrava, fitnes poslastica. 

Kesu nosiš sa sobom kada ideš u nekoga bilo kakvim povodom. Kese moga djetinjstva imaju različite boje, ovisno za koju prigodu su spremane i okuse prošarane svim emocijama, od tuge do ushita. 

Sjedila sam večeras na sumrak ilindanskoga dana ispred kuće moje kume na Slipčićima i upijala odsjaj sunca na hercegovačkom kamenu i već umorni pjev cvrčaka, dječju graju i staračke oči vlažne od ljubavi i sjete. Nečujni koraci su nagrizli dokonost i svi su podigli glavu, kao da su samo Njega čekali. Trideset i osmo godište, ranjen u ratu, u svečanoj košulji i popeglanim hlačama, prilazi tiho, kao sjena, gotovo lebdeći, usta blago otvorenih i udova preteških za krhko, staračko tijelo. 

U mršavim prstima mu se klati kesa. 

A meni se plače. Jer sam ju ja godinama prestala nositi sa sobom. 

Ne znajući da tako prestajem nositi dio duše i tihog poštovanja, predanosti i ljubavi. Ne znajući da je kesa puno više od pukog običaja kojemu me naučila majka. Da je kesa sve ono što jesmo i nismo, ogledalo naših života i prkosa kojim podižemo glavu, gluhi i nijemi za bol i nepravdu koja nas gnječi kao mlade orahe u zelenoj ljusci. 

Kesa je naš ponos i naša ostavština, sve ljudsko što imamo i što nemamo i sve što u predvečerje života želimo biti. Dok drhtavih prstiju kopčamo dugmad ilindanske košulje i slažemo uredno kavu i kocku šećera, kao da su najvrjedniji dragulji.

Komšiluk je skupina ljudi koji većinom sasvim slučajno žive jedni pored drugih i često su ti bliži od same obitelji. Uvijek se unaprijed zna koga je red zalit kavu s obveznom šoljicom viška. U komšiluk ideš po čašu ulja ili brašna ili ako ti fali jedno jaje. Ostavljaju se ključevi kada ideš na more, da ti nekad obiđu stan i malo prozrače. Komšiluk bolje od bilo kakve obavještajne službe zna kada si došao kući, tko te dovezao i koliko ste se zadržali ispred ulaza. Za blagdane se prelazi jedni kod drugih, ovisno tko šta slavi, a svi znaju da se „taperver“ posuda ne vraća prazna. Ako ti nemaš kolača dovoljno je ubaciti unutra bronhi bombonu. Kad nestane struje u stanu prva stvar koju radiš je otvaranje vrata da vidiš je li i kod komšije isto i ima li bateriju ili svijeću da mu ne treba. U komšiluku si uvijek istovremeno zaštićen i ogoljen do srži, komšiluk istovremeno pamti i prašta, skriva tvoje nestašluke i krišom zapaljene cigarete i pucka te po prstima da ti to više nikad ne padne na pamet, viri kroz ključanicu i spušta roletne, raste i voli zajedno s tobom u tom neopisivom osjećaju pripadnosti i slobode. 

Jutros mi je baka iz kuće pored ubrala buket ruža iz svoje bašte. Jer, najvažnije od svega, s komšilukom se moraš gledat.

5.

Po rubu ogledala polagano je hodala malena bubamara. U sred zime, dok minusi stežu i pucketa smrznuta zemlja pod nogama. 

Ne znam hoću li se ikada naviknuti na hladnoću. Na dah ledenog vjetra što se prikrade sasvim tiho i prostruji vratom. Na jutra siva i pusta od magle i lepet ptičjih krila dok napuštaju ogoljele grane stabala. Na ravnicu koja se prostire ispred mene i tiho struji svojom beskonačnosti. 

***

„Cujena, pava, joza...“, nabraja on boje zalazećeg sunca i pokazuje malenim prstom prema obzoru. 

Gledam mu šeprtljave nogice kako razgrću snijeg i misli me vode godinama unatrag, u jedno drugo predvečerje, u jedan drugi grad, u jedno drugo vrijeme. 

Vozila sam niz Sretnice i ispred mene se gasio dan, razlijevajući se niz obronke Prenja, Čvrsnice, Čabulje. Gledala sam tu raskoš i udisala svježi mirisi nadolazećeg proljeća i tek pokošene trave. Stezalo me u prsnom košu. Sve progutane i prešućene riječi su prijetile da će na silu iskočiti. Sve suze zatomljene i zanemarene sada su se prelijevale preko mene kao vodopadi i serpentine moga kršnog kraja. Sve ono što ne želiš priznati i reći postaje javno u čaroliji sunca koje zalazi, u tome jedinome trenutku dana kada sve maske padaju i kada se ništa ne može sakriti. 

Izgubila sam ga, znala sam to. Moj grad u kojem sam sanjala, rasla, padala i ustajala se. Moj grad u kojem sam primila prvi poljubac i prvi put osjetila opor okus sladoleda od limuna. U kojem sam se prvi put zaljubila, čije sam parkove s vrelom nadom i ushitom obilazila, krošnje pod kojima sam se krila i maštala. 

Izgubila sam ga, ponavljala sam si. Ne želeći priznati da mi je zapravo nasilno otet, kao djetetu kojem se trgne šarena lizalica iz ruke. A ono ostane na tren zapanjeno i nesposobno da brizne u plač, ne vjerujući da se takvo što događa. Dugo sam uspijevala hodati užeglim i sparušenim pločnicima ignorantna i s glavom u oblacima. Potpuno uvjerena da me ne mogu dotaknuti. Potpuno uvjerena da će se iskrenost i poštenje isplatiti. Naravno, potpuno u krivu. 

Vozila sam niz Sretnice i odnekud je dolutao miris kolonjske vode moga oca dok se sprema na razgovor za posao. Šezdeset godina i nezaposlen. A gori u njemu i dalje neka suluda nada i vatra. U pokretima mu se i dalje osjeti odjek oceana i zov pučine, a krv mu rokerski vrije u svakome trenutku. No, oči se pitaju, oči su umorne, oči ga odaju. 

Je li trebao onda pristati, svi su pristajali tih godina, u tom opojnom ludilu tek izvojevane pobjede koja će desetljeće kasnije poraziti. Bi li bilo drugačije da je malo više šutio, malo manje mislio. Bi li imalo smisla da je progutao sve ono za što je živio, za što se životom borio i ludošću potkrijepio?

Ne bi, tata. Ne bi. 

Mrijeti ti ćeš kad u ideale svoje počneš sumnjati, govorio si. 

Samo što u ovu kotlinu ideali teško prodiru. Pogaze ih svojim lakiranim cipelama od lažne talijanske kože i potaru koncem što se suši po obrubima sjajnih, viskoznih odjela. 

Vozila sam i plakala i samo tiho, naivno, dječji molila da mi se vrati moj grad kojega sam voljela i u kojega sam vjerovala. 

***

Po rubu ogledala polagano je hodala malena bubamara. U sred zime, dok minusi stežu i pucketa smrznuta zemlja pod nogama, ja sam ga odjednom osjetila. 

Njega, južnjačkog drincera i avlijanera.

Sasvim nenadano i neočekivano, prikrao mi se kao dobri, stari prijatelj koji nije dugo navraćao. Miris lipa i asfalta po kojem je tek pala ljetna kiša. Šum Neretve i kapljice vodene prašine po mome licu. Ledeno pivo iz orošene krigle i smijeh i bunt jedne minule mladosti. Šum bure po oronulim i izmučenim fasadama i stezanje kaputa čvrsto oko sebe na vrhu Avenije. 

Kao malena bubamara na rubu ogledala, u sred zime, u siječnju. U dubini mene, u mojim mislima, sjećanjima, snovima. Moj grad.

6.

Prelila sam kipuću vodu preko žlice kadulje i kuhinjom se odjednom proširio miris djetinjstva. 

Čujem joj smijeh, zvonak poput dva klikera što udaraju jedan o drugi u dječjoj igri i pamtim nježni pokret zgloba dok nam špinuje šećer.

***

Ljeto je i sjedimo na plaži, mokri od mora i od soli. Naslanjam se na njen mekani stomak i ona me mazi po kosi. Nježnim prstima odvaja pramen po pramen i zatiče mi ga iza uha. Ja ležim i gledam galebove i smiješne su mi moje slane usne. Brzo se ustajem i letim prema stijeni da hvatam rakove. Bacim pogled prema njoj, čisto da se moje dječje misli smire jer je još uvijek tu i zateknem ju kako gleda u svoj stomak, strije i višak kože i rukama ga pokušava zategnuti. Odustane nakon nekoliko trenutaka i zamišljeno gleda u daljinu, a ja palcem i kažiprstom lagano pritisnem jednog ovećega raka i primim ga u šaku. 

***

Prva sam smjena u školi i nevoljko i lijeno se ustajem iz kreveta. Na radijatoru me čeka roba koju trebam obući, topla i mirisna. Dvije kriške abc sirnog namaza i topli kraš ekspres. Ona izlazi iz kuhinje i u torbu mi stavlja sendvič sa šunkom za veliki odmor. Drhtavim rukama steže čep na boci soka i nju posebno umata u plastičnu vrećicu, da mi se ne smoče knjige. A mene je sramota. Sendvič je u papirnom ubrusu, a ja bih htjela da je u aluminijskoj foliji, dok boca na sebi više nema nikakvu naljepnicu i svima će biti jasno da je od doma, a ne iz trgovine. Ništa ne govorim, samo ju na brzinu poljubim i izlazim iz stana. Zakoračim na pločnik i osjećam joj pogled na leđima i znam da će biti tužna ako se ne okrenem, pa i to radim preko volje, a ona mi maše zdušno s prozora, sva ozarena i nasmijana. 

***

Zima je u Osijeku i imam trideset godina. Gledam joj ramena uska i sitna na videopozivu dok okreće glavu od kamere da joj ne vidim umorne oči i ne čujem kako kašlje. Moje ruke mirišu na luk i češnjak i pune su sitnih nabora. Jednom rukom držim nož, a u drugoj okrećem krumpir, baš onako kako me ona naučila. Kaže da je dobro, i obje znamo da laže, ali se pretvaramo da nije tako. Prekidam poziv, sjedam na pločice i plačem. 

***

Puno je sijedih u tvojoj kosi, mama i oči ti se nekako spuštaju u rubovima.

Glas ti drhti, a čini se kao da si me još jučer zvala zvonko i resko, da je ručak na stolu. 

Znam da za roditelje djeca ne rastu. Ali vjeruj mi, za djecu mame ne stare. 

U mojim očima ti si još uvijek žena od, sada mojih, trideset godina, blistave crne kose, glatkog lica, osmijeha širokog i snažnog, mirišeš na buhtle, štrudlu i zagrljaj, imaš majicu s šarenim kockicama, ruke su ti nježne i mekane i stvarno, vjeruj mi da ne stariš. 

Jer, još mi uvijek trebaš mama, razmišljam dok prelijevam kipuću vodu preko žlice pune kadulje.

Trebaš mi sada da sjednemo na kavu koju je netko, bilo tko, skuhao za nas i da pričamo kako je sve poskupilo. Da se naslonim na tvoje rame, a ti da staviš dlan na moje lice i da upijem tvoj miris kao onda kada sam bila malena curica koja se topila u tvome zagrljaju. Da me pitaš što bi htjela sutra za ručak, a ja da kažem da ga ja spremam i da se samo obučeš i dođeš. Da mi doneseš čarape, onako usput, jer si vidjela da su mi na palcu malo „krenule“, a ja da se kofol ljutim jer ih mogu i sama kupiti, a zapravo se smijem od dragosti i ljubavi. 

Još uvijek mi trebaš, mama, razmišljam dok se miris kadulje, djetinjstva i sigurnosti širi mojom kuhinjom. Trebaš mi jer me danima boli nešto na obrazu, iznutra, a nitko se nije sjetio kadulje. 

Sve dok tebi nisam rekla.  

7.

Sve djevojčice o nečemu sanjaju. Moj san bio je masivni kredenac od trešnjinog drveta, izrezbarenih fronti i pomalo pohaban na rubovima. Prišla bih mu na prstima, kao da prilazim tek usnulome djetetu, nježno zavukla prste u obod vrata i slušala lagano škripuckanje zlatnih šarki. 

U staroj, limenoj kutiji Kraševe bajadere nalazila su se pisma koja je tata pisao mami dok je plovio. Prevrtala bih ih po rukama, udisala miris staroga papira i crne tinte, brojala zareze, mjerila kilometre i udaljenost, zamišljala drhtaje ruke koji su napravili packe na zbijenim redovima... I plakala. Uredni, kosi rukopis prošaran nedostajanjem i oblikovan u riječi „Najdraža moja...“ zauvijek će ostati urezan u moje misli i pamćenje kao zavjet, kao obećanje, kao utjeha i kao nada. 

Jurila bih tada s nekoliko pisama pod rukom u tatinu fotelju, skupljala se u zaklon njegovih ramena, molećivo ga gledala i uzbuđeno treptala. Tata bi me stisnuo u zagrljaj i pričao uvijek istu priču. 

Plaža u Rio de Janeiru, dan sparan i vruć, užegli pijesak pod nogama, kutija crvenoga Marlbora i Ray-ban naočale nehajno zakačene na obrub maslinaste majice. Otišao je plivati, nesvjestan vremena i oceana ispred njega. Kada se okrenuo, umjesto plaže vidio je sitne, šarene točkice u daljini i odbljesak sunca po namreškanoj morskoj površini. Krenuo je natrag, no uzalud. Pomakne se jedan metar, a val ga vrati dva. Divlja struja nagrizala mu je stopala, gubio je dah i gutao slanu morsku vodu. Obrazi su mu bili vrući od sunca i straha i ruke su ga pomalo već izdavale. Najednom mu se od uskovitlaloga tamnila pučine učini jedna sjajna crna kosa, a kristalići svjetlosti na krijestama valova su bljesnuli kao osmijeh koji je poznavao i volio. I kune se da je iz daljine čuo dječji smijeh, onaj koji su tek sanjali i o kojemu su maštali. Skupio je srce u šaku, duboko udahnuo i zaronio. Ispod struje i ispod razuma, logike i vlastite nemoći. Grabio je kamenja, alge, pijesak, puzao i vukao se po morskome dnu, izronio natrag po dah, pa opet u tamu. Sve u njemu je luđački udaralo i pulsiralo, no on je čuo samo smijeh, samo toplinu i mekoću dlana, samo odjek obećanja. Centimetar po centimetar probijao se kroz nemoguće i nije ni razmišljao o neuspjehu. Olakšanje mu je prostrujalo cijelim tijelom kada je voda postala plića, tlo drugačije i osjetio je da može stati. Pred sobom je ugledao gužvu, nagurane spasilačke ekipe, posadu, kolege, prolaznike. Hodao je među njima kao avet, tapšali su ga po ramenima, a on je iskašljavao sol i morsku vodu i pokušavao doći do daha dok mu pred očima treperi crna kosa i lice žene koju voli. 

Odrasla sam u tome snu, vjerujući u ljubav i noseći srce na dlanu. Mahala sam njime kao raznobojnom štafetom, kupila ga kada bi se rasulo u djeliće, sastavljala ih ponovno popunjavajući pukotine zlatom i maštala. 

„Ljubav je vječna dok traje, Anice.“, rekao mi je jednom profesor nakon što sam mu odsvirala drugi stavak Bruchovog koncerta za violinu. 

Danas, zajedno s svojim mahajućim srcem na dlanu, znam da traje onoliko koliko se za nju borimo. U trenutku kada se sve ruši i kada se osjetimo sami i napušteni, kada uspomene počinju bljedjeti, a razum izgurava emocije iz jednadžbe, borimo se. Kada je knedla u grlu i riječi teško pronalaze put u večerima koje se razvlače kao okrugla, crvena žvaka i misli se odbijaju od okrenuta leđa kao od zidove tamnih špilja, borimo se. Kada nam je tijelo teško i kada ne uspijevamo pronaći ni jednu nit svjetlosti u lošim vijestima i dijagnozama koje straše i prijete i kada se sve oko nas urušava kao loše sagrađena kula od karata, borimo se. Kada je neizvjesnost obojala sve kutove našega postojanja i plaše nas daljine i granice koje se stišću oko isprepletenih zagrljala kao lešinari što kruže oko već izgubljenoga plijena, borimo se. 

Grabimo kamenja, alge i pijesak, pužimo i vucimo se po svemu što možemo dohvatiti, po trulome morskome tlu, po naplavinama života, po olupinama bivših želja, misli i osjećaja. Jer, ljubav traje onoliko koliko se za nju borimo.

8.

Pogled mi se zaustavio na rubu njene najlonke, koji je strpljivo i ritmično čupkala. Oči su joj vrludale po cijeloj prostoriji, smiješak bi stidljivo i nenametljivo prošetao njenim licem dok mi priča o svome danu i unuku koji nije dobio vrtić. Odjenula je svečano, crno odijelo i držanjem pokušavala prikiriti to da joj nedostaje njena udobna odjeća i sigurnost doma. Ramena je savila prema unutra i u rukama stiskala zahvalnicu koju je dobila za kupovinu karte za koncert. Sjedile smo u zadnjim redovima, prostorija je bila zagušljiva i vruća. Ja sam odmah skinula svoj kaput, a ona je svoj pregrnula preko leđa, za svaki slučaj. Nagnula je glavu lagano prema pozornici i oči su joj sjajile od uzbuđenja i iščekivanja, činilo mi se da je jedina osoba u publici i da se čuje samo lupanje njenoga srca kako preskače preko svakodnevnice. Kratko je udahnula na prve taktove, a meni je odjednom sve zamirisalo na džem od šljiva i vreli kraš ekspres. 

Bio je kišni dan u Mostaru, grad je potpuno siv i potopljen. Rijeke vode su se slijevale ulicama, ljudi su nervozno trubili iz kolona automobila, krošnje tek procvalih lipa se savijale pod težinom kišnih kapi koje su se lijepile po mojim golim nadlakticama i vreloj koži. Mama i ja žurimo do auta, ja u ruci stišćem vrećicu s tek kupljenom lanenom bluzom s svijetloplavim obrubom. Bosa sam, da mi kiša ne uništi nove sandale, mama ih nosi ispod kišobrana i požuruje me da uhvatimo zeleno na semaforu. Završavam prvi razred glazbene škole i taj dan imam svoj prvi koncert. Uzbuđena sam i sretna, veselim se što ću obući novu majicu i ne mogu dočekati početak. Doma smo i spremamo se za koncert, mama otvara svoj ormar i prebire po komadima odjeće, razmišljajući što da obuče. Ja bih htjela da obuče svoju majicu s kockicama, jer se na svakoj nalazi cvijetić drugačije boje i oblika, no ona bira crnu majicu s žutim kuglicama na ramenu, kaže da je svečana. Nije mi baš najjasnije što znači svečana, jer mi je ona s kockicama puno ljepša, ali važno klimam glavom i pitam ju je li i moja majica svečana. Mama me grli i ljubi u kosu i govori mi da je moja majica savršena. U dvorani je vruće i ima previše ljudi, ja koračam prema izlazu s pozornice i očima tražim po moru istih lica koja me ispraćaju aplauzom. Susretnem njen pogled pri samome kraju dvorane, plješće oduševljeno i oči su joj pune suza, smije se široko i kuglice na njenom ramenu poskakuju od sreće. Ja trčim u njen zagrljaj i nikada u svome životu se nisam osjećala tako važno i ponosno. 

Razmišljam o te tri zlatne kuglice, o skromnosti i jednostavnosti, o nenametljivoj blagosti kojom one boje naše živote i sjećanja, o vremenima iskrenosti i dobrote koja nosim oko sebe kao šareni, nepobjedivi plašt, o zanesenom i uzbuđenom osmijehu moje mame i njoj tako toploj i nježnoj kako se naslanja na zid pri izlasku iz dvorane i ispraća sve moje nastupe. Jer, najčudesniji ljudi ovoga svijeta su oni koji su za sebe uvjereni da su posve obični. U moru namještenih osmijeha, skupih toaleta i prejakoga mirisa parfema, na paradi lažnih lica i ostavljenih prvih redova iz kojih se najbolje čuje, labavih ruku i ulaštenih cipela od talijanske kože, sjajnih odijela još vrućih od netom napravljenoga poruba i istih, praznih pogleda.... Očima vlažnim od ljubavi gledaju nas one. Majke iz zadnjih redova, koje mirišu na džem od šljiva i kraš ekspres, plješću najglasnije u dvorani, smiju se najšire i grle najjače. Učeći nas da je život najčešće ono što se događa iza paravana stvarnih zbivanja, u zadnjim redovima, kada se pogase sva svjetla i svi napuste dvoranu, kada ostanemo sami i nestane uzbuđenja i ruku koje nas tapšaju po ramenima. I tek tada, ako imamo sreće, možemo ih čuti. Odjeke prošlih života i vremena, zarobljene u nitima postojanja, kao kapi kiše zaostale na laticama cvijeća, šapućući u beskraj da je samo ljubav ono što nam na kraju ostaje.

9.

Prva proljetna kiša kvasila je ulice i sa sobom odnosila slojeve prašine, zemlje i moga napukloga srca. Hipnotizirano sam gledala kroz prozorsko staklo u igru svjetla i kapljica vode, u grane tek propupale i behar tek izmamljen kako se klati na snažnoj marčanoj buri. 

***

„Uvijek moraju bit tri marčane, čuješ, ne može zima na nebu ostat“, govori dok zalijeva kavu. 

„A, znaš li ti da sam ja uvijek pila kafu natašte?“, nastavlja dok drhtavom rukom stišće džezvu. Skuplja usnice i otvara policu tražeći šećer. Ja ju pokušavam zaobići i ide mi na živce njen miris ustajale odjeće i to što se ne želi maknuti iz kuhinje. 

Ona zastane s šalicom kave u rukama i gleda me, čekajući odgovor. Oči su joj spuštene u rubovima i pomalo vodenaste, koža naborana na čelu i donja čeljust joj je blago obješena, kao i uvijek kada nešto želi. 

Vidim da se neće pomaknuti dok joj ne odgovorim, pa kroz zube procijedim:

„Znam, bako. Rekla si mi to već.“, odbrusim i okrećem joj leđa.

Čujem njen tihi uzdah i korake kako me zaobilaze i udaljuju se prema sobi.

***

Sjedim u sobi i slušam šum kiše kako se miješa sa suzama i smijehom iz dnevnog boravka, i dječje glasove koji me dozivaju, a ja im se ne mogu odazvati. Glava mi je teška i crna i počinjem slagati knjige na policama. 

Antun Gustav Matoš, Odabrane pjesme 

Prsti mi se tresu i otvaram prvu stranicu, znajući što ću ugledati. 

„Draga Anice, sretan osmi rođendan. Voli te baka.“, stoji napisano nevještim dječjim rukopisom. Poneka slova su već izbljedjela od suza koje su godinama kapale po njima. 

Kao da je bilo jučer. Knjiga samo ostavljena na stolu, moj ushit jer sam baš nju željela i moja pognuta ramena dok si pišem jedine dvije rečenice koje sam zapravo željela čuti od nje. 

***

Vrelo srpanjsko popodne u Mostaru i kroz rastvorene prozore dopire miris znoja, zagorenih jaja i moj brat kako se brani od njenih optužbi. Prolazim kroz hladni kameni hodnik naše zgrade i osjećam da ću eksplodirati. 

Ulazim u stan i cijelo tijelo mi se trese i znam što ću zateći, no svejedno me prenerazi prizor nje nadvijene nad bratom kako mu u lice sasipa uvrede i pljuje po njemu bijesne, sumanute riječi. 

„Znaš ti dobro gdje su, nećeš da mi kažeš, vi samo nešto krijete od mene, neke planove smišljate, to su ti oni rekli, jelda da su rekli, ajde govori, šta me tako gledaš.....!!!“, sikće ona s visine. 

Ja bacam torbu na pod, urličem kao razjareni bik i uzimam ju za ruku i derem se da ga ostavi na miru.

Sekunda je trajala kao vječnost i ona okreće glavu prema meni, oči su joj raširene i kapilari popucani, gleda me na trenutak i počinje ići prema meni. 

„Uopće nas i ne voliš i mi ne volimo tebe, čuješ li se ti, pa govori ti istinu, mama i tata su samo izašli! Pusti ga na miru, pusti nas sve na miru, ti kao da nam i nisi baka....“, provaljuju iz mene riječi godinama nakupljene i taložene.  Okrenem se ispunjena sada svojim bijesom i jurim prema sobi. Ona gazi za mnom, uzima ma za ruku i vuče prema sebi. Odgurnem ju i zalupim vrata sobe. 

„Idiote jedan, idiote-e-e!“, viče ona i bijesno lupa po vratima sobe pokušavajući ući, a ja s druge strane podupirem vrata. 

Ispunjena sam strahom i nisam sigurna što bi točno obje napravile da nas nisu dijelila masivna, drvena vrata. Čujem ju kako teško diše i napokon odlazi u svoju sobu. Ležim skupljena na krevetu i povlačim si noge na prsa, jecam i bolesno sam svjesna tišine koja dopire iz njene sobe, znajući da ona sve čuje jer dijelimo zid. Brat sjedi ispod mojih nogu, naslonio je glavu na jastuk i gleda u prazno. 

„Ponekad noću sanjam da joj ovo sve govorim, što si joj ti sada rekla.“, izgovara. 

Ja šutim. 

„Voliš li je ti?“, pita me. 

Ja opet šutim. 

***

Kiša pada sve jače, a ja osjetim kako se moje tijelo cijedi i kako ga napuštaju sve emocije. Misli mi polako postaju bistrije. 

„Hoću svoj život nazad“, rekla sam im prije par minuta i bijesno zalupila vratima sobe. Po tišini iz dnevnog boravka čujem da su se smirili. Čitaju knjigu o dobrom dinosauru. 

„I onda je došao i Padejme-e-e-n.“, izgovara stariji. Ja se već lagano smješkam i osjetim mu nježni miris kako dopire do mene. 

„Evo ti-i.“, razigrano govori i čujem mlađega kako se smije. 

Želim ih zagrliti i poništiti zadnjih deset minuta. 

***

Došla sam s fakulteta sva užurbana i važna. Na stolu me čeka kava i par nepojedenih napolitanki. Razočarana sam jer nikoga nema i jer neću moći podijeliti odmah svoje vijesti. 

Sjedim na stolici i vrtim stopalom ukrug kada začujem otvaranje vrata sobe. Baka hoda polagano, kao da se prikrada, kao da je sjena. 

Razmišljam na sekundu i onda pomislim, „hajde, što da ne..“

„Dobila sam dekanovu nagradu, bako!“, govorim joj i smijem se. 

Ona zastane naglo, kao uplašena srna, pogleda me nekako letimično i brzo i izusti:

„Pa ti ćeš mi svu lovu opeljušiti.“, i nastavi prema kuhinji. 

Ja sjedim pokisla i ljuta na sebe što sam bilo šta drugo očekivala.

Popodne smo svi u dnevnom boravku i tek po škripi ulaznih vrata shvatimo da je baka bila van kuće. Ulazi u dnevni boravak i na stol stavlja veliku kutiju Grandissimo sladoleda od lješnjaka i pistacija.

„Evo, da se malo počastimo“, izgovara gledajući u nikoga. 

Nikada nisam shvatila kako joj to uspijeva. Biti tu, a ne biti. Vječno izgubljena, nikada prisutna, nervozna, s rukama stalno u pokretu, neprestano prstima gladeći i čupkajući višak najlonke na koljenu. Usne stalno stiskajući kao da se upravo sprema reći nešto jako bitno, a nikad ništa ne izgovorivši. 

Svima je lagano neugodno, kao i uvijek kada bi se isprepleli i govorimo da nije trebala. 

„Ma, neka, šta ima veze, treba se počastit“, osjetim da mi lovi pogled, ali ja nemam volje ni hrabrosti uzvratiti joj. 

„Ajde sjedi s nama, Rajka.“, govori moja mama, jedina koja bi joj uvijek i u svakoj situaciji pružila ruku, bez obzira na sve. Koja ju je njegovala do kraja i onda kada je sasvim izgubila razum i zaboravila i tko je i kako se zove i gdje se nalazi i noćima bježala iz sobe i skupljala na rubu kreveta bespomoćno dozivajući svoju majku. 

„Ma neću, samo Vi, eto..“ izgovara nespretno i odlazi nazad u svoju sobu. 

***

Kiša ne prestaje, a ja čujem lupanje malenih dlanova po parketu i u sobu dopuže moj sin. Nije mu jasno gdje sam i zašto sam nestala i kada me ugledao lice mu se ozarilo kao bezbroj sunaca i kunem se da je taj trenutak kiša prestala padati. 

Ja mu se smješkam natrag i podižem ga i ljubim mu obraze. Čujem lupanje tanjura po stolu i muža kako me zove da izađem jer je večera. Glava mi je ponovno lagana i crna zavjesa se podigla s mojih očiju. 

Ne znam je li tako bilo i njoj. 

Umrla je prije godinu i pol, a ja još nisam skupila hrabrosti da joj odem na grob. Samo je se sjetim svaki put kada svojim navoljenijima izgovorim stvari koje ni u ludilu ne mislim. 

Otvaram vrata i grlim svoga muža i djecu i govorim im da mi oproste. 

Jer, život nema reprizu. Nema ponavljanja, nema popravke, nema ispočetka. Živimo svoje živote lažno ušuškani u uvjerenje da možemo kako hoćemo, jer eto, sutra će biti drugačije. 

No, što ako neće? Što ako je danas posljednji dan i nemamo priliku za popravak? Što ako „volim te“ koje uporno odgađamo nikada i ne dobijemu priliku izgovoriti?

Odbijam vjerovati da postoje loši ljudi. 

Postoje samo ljudi koji su uporno mislili da imaju više vremena, sve dok nije postalo prekasno.

10.

Buljim u prazan papir i osluškujem kako se moje misli cijede u svježe nastao procjep u grudima. Osjećam ih ponekad kao gusti, ljepljivi talog koji mi pritišće sljepoočnice i ostavlja tragove po mome licu i vratu, debele i sluzave poput puževih koraka. Pokušavam ih sakriti i dlanovima zauzdati i preplašeno zurim u ljude oko sebe, strepeći da će me otkriti. 

S novinskih naslova me bodu otisci armiranih šipki kako sablasno i groteskno vise u zraku. Ni gore ni dolje, ni živi ni mrtvi. Srušili su Žitopromet. Jutros, nakon tjedana borbe. 

Gledam tu građevinu, ni po čemu posebnu, sivu i ostarjelu, s trulim dahom prošlosti i nekoga davno minuloga vremena kako i u svojoj smrti prkosi i osjećam polagano da me obuzima onaj poslovični mir sjete i nostalgije. Po prstima mi se hvata plavičasta magla, zatvaram oči i puštam da me ponese. 

***

Pasja vrućina. Doživjela sam ju jedino u Mostaru. Zapne ti za gležnjeve i stopala i uporno i tvrdoglavo te vuče dolje, ne da ti da se pomakneš, da dišeš, da misliš. Vreli asflat isparava u usijanoj i užarenoj kotlini i gnječi te živoga, žvače tvoje snove, nade, osjećaje i oni ostaju zauvijek zarobljeni u nekome čudnome levitirajućem prostoru, negdje između stvarnosti i sna, zemlje i neba, kao nevidljivi, od isprepletenoga života satkani prekrivač u koji se ušuškaju svjetla usnuloga grada. 

I baš kada pomisliš da je gotovo, da ne možeš više, da odustaješ, da je ovo zadnje – iz daljine se tiho i neprimjetno došulja blagi miris tek uskvasaloga i zapečenoga kruha iz Žitoprometa. I sada ga osjetim, godinama nakon. Dok se pripiti vraćamo svojim domovima i srca nam gore i luduju, dok naivno i dječje po prvi puta pružamo nekome ruke, dok pričamo o filmovima Tarkovskoga i knjigama ruskih pisaca, dok se vraćamo s maturalne zabave, dok se gledamo na klupi i treperimo od neizgovorenih riječi, dok se grčevito hvatamo za niti vremena i prostora koje nas uporno pokušavaju na silu omeđiti, dok prkosimo, dok se borimo... Prikrade nam se uvijek nenadano i pred samu zoru, dok leptiri još nisu promijenili svoj izgled i dok dašak Neretve struji svježinom i u korake nam unese nadu. Mir i spokoj. Obećanje da nije uzalud, zavjet da će nam se odužiti, da nas neće prevariti. I mi skupimo snagu za novo jutro i u njega krećemo potpuno nesvjesni kako i zašto i od kuda nam volja. A bijeli kamioni razvoze kruh po piljarama i marketima moga prevarenoga grada. 

***

Uzbuđenje. Preskačemo jedno preko drugoga i naguravamo se u malenome hodniku, vadeći tenisice iz izlizanoga, drvenoga ormara. Pustili su žito iz silosa i cijela ulica je na nogama. Preskačemo visoku željeznu ogradu, već naučenim putem, bez razmišljanja pogađajući prave rupe, one šire, u koje stanu dječja stopala. Nekoliko koraka po rijetkoj travi, kamenčićima i pržini i stigli smo. 

Podižem pogled prema gore i ne mogu očima obuhvatiti visinu tornja iznad sebe. Mislim da sigurno ide do neba i da ako se popnem nekim čudom na sami vrh mogla bih dotaknuti oblake. I zamišljam ih kao i uvijek kakvi bi bili na dodir, mekani i pahuljasti i smijem se kada pomislim kako mi ruka prolazi kroz njih i hvatam nevidljivoga prijatelja s druge strane. Sestra me gurka po ramenu, ajde miči se, proći će nam najbrži mlaz. Trčimo i smijemo se i stajemo ispod goleme cijevi i podižemo ruke u zrak dok na nas pljušti oljušteno žito. 

„Tuširanje-e-e!“, vičemo i valjamo se po podu i po velikim žitnim dinama, zaranjamo u njih i bijeli smo i musavi od prašine i zrna i uvjerena sam da život ne može i neće nikada biti puno bolji od toga. 

Znamo da ćemo po noći plakati da nas bole noge, no nije nas briga. Sada ne bole. 

„Eno čuvara!“, viče netko i kroz smijeh se spotičemo i žurimo dok za nama lete uzvici i prijetnje i po koji kamenčić. Čim preskočimo ogradu natrag, sigurni smo. 

***

Strah. Ne mogu izgovoriti ništa. Sjedim u njegovom autu, parkirani smo iza moje zgrade, vani dere bura, slušamo muziku i šutimo. Očima bježim od njegovih i lijepim ih na već oronulo, spaljeno i napola obnovljeno zdanje Žitoprometa. Div koji je pobjegao od miševa. Ne mogu se odlučiti je li to bio kukavički ili herojski čin. Je li se prepustio ili je prkosno odlučio zatajiti. Gledam u njegovu veličinu koju ništa ne može promijeniti i jezikom vlažim svoje suhe i ispucale usne. Osjećam krv kako mi gori pod tijelom i nataložene strahove i boli kako me paraliziraju. Što ako... 

Što ako sam ponovno previše? Ako sam ponovno bez ikakvoga razloga prelivena okolo kao po serpentinama vodopada, potpuno nesposobna i nespremna da se zaustavim? Ako se otkrijem baš ovakva kakva jesam, puna sumnji i crnila, puna napola odgrizenih prezrelih breskvi i napuknutih koštica šljiva? Ako sam ponovno previše, no tako prokleto nedovoljna, nedostatna, neprimjetna, nebitna?

Gledam diva preda mnom kako sablasno i napušteno stoji i kroz hrđave oluke mu i dalje struji dječji smijeh i miris uskvasaloga kruha. 

I ne mogu protiv sebe. Jer, što ako i jesam sve to? Što to za mene mijenja? Kao rijeka sam koja je nepovratno potekla od izvora i ne želi svome ušću. 

Okrećem se sada prema njegovim očima i izgovaram: 

„I ja tebe“. 

***

Jutros su srušili Žitopromet. Ne znam što će graditi na njegovome mjestu, niti me zanima. I dok sa novinskih naslova gledam moga giganta kako napola odlazi, pomislim da smo i mi takvi. 

Naizgled pomireni i predani sudbini, no dodirni nas i poput ranjenoga lava visit ćemo ako treba i naopačke dok cijeli svijet ne čuje našu riku. Ako treba, i umiruću. 

11.

„Kao biljka sam presađena iz Mostara u Osijek...“, zvone mi u glavi njegove riječi dok očima milujem naslagane saksije s cvijećem. Poslagane tako gusto jedna uz drugu, da ne znaš više gdje završava žuta, a gdje počinje purpurna. Sjećam se da sam uvijek zamišljala kako je to jedan veliki, šareni, cvjetni tepih, dok bi me mama čvrsto držala za ruku i na brzinu bi obilazili tržnicu. Voljela sam naslanjati dlanove na okrugle, ispupčene, cvjetne vrhove i naša brza šetnja nikada ne bi bila baš toliko brza. 

Treća je godina kako svijeću za Svi svete palim na balkonu. I gledam u njen plamen kao u zavjet i molitvu i zamišljam ih sve kako su se natiskali iznad oblaka i gurkaju jedno drugo s poluosmijehom na licu. 

Sve ono što nije moje u ovome gradu na ove dane postaje malo više „ne moje“. Dok gledam tihe starice kako ispucanim rukama nježno biraju najljepši cvijet. Dok se djeca igraju oko užurbanih i odsutnih majki koje ubacuju svijeću povrh korpe s mlijekom i mljevenim mesom. Dok se ulice kite šarenim i ispupčenim tepisima. Dok mirišu zimnice i noći postaju duže, a dani hladniji. Dok se čeka obitelj ispred ulaza u zgradu. 

Zato čvrsto grlim ono jedino što je moje. Dva para najnevinijih očiju i jedna ramena široka i čvrsta poput krša kojega nosimo u srcu i mislima. 

„A gdje idemo nakon dm-a?“, pita me zvonki, znatiželjni glas. 

„Ja bi najviše volila kod bake na čaj.“, odgovaram. 

„Uredu, onda idemo.“, kratko i jednostavno. 

Naslanjam dlan na njegov obraz i gledam ga. U ušima mi odzvanja zvuk potpetica o izlizane i mahovinom obrasle napukle stepenice. Prvi put nosim štikle i obukla sam zeleni kaput s zlatnim kopčama. Osjećam se tako veliko i odraslo, napokon dostojna trenutka. Ispred mene hodaju mama i tata i traže grobove koje planiramo posjetiti, a ja gledam uokolo i upijam miris voska i plastike i u očima mi blješte svjetla Mostara i upaljenih svijeća. Potajno gledam mamu i njene pokrete i ne znam kako joj uspijeva biti toliko graciozna i jednostavna, i kako iz nje izlaze svi mogući odgovori, čak i na pitanja koja nikada nisu postavljena. Mirišem si zapešće koje sam pošpricala njenim parfemom i nadam se da ću jednom biti poput nje. 

„A kada ćemo spremiti torbe?“, prene me ponovno njegov glas iz misli. 

„Za Božić, obećavam.“, odgovaram dok im gulim mandarine i prsti mi mirišu na jug i na dom. 

Kratko me poljubi i otrči se igrati. 

Gledam u maglu koja se jedva malo razmaknula i u suton koji se polagano spušta na tihe i puste ulice. Pored stopala ugledam napola pregaženu čašku bijeloga cvijeta. Podižem ju i stišćem u ruci, zajedno sa svim snovima koje smo ponijeli sa sobom, svim nadama i strahovima, svim čežnjama i tihim, neizgovorenim željama. Jer, naučeni smo da one ostaju na usnama. I možda, samo možda ih netko nekada čuje.

Ostavljene i napola pregažene na putu, zaboravljene u svojoj ljepoti i potrebitosti, zatomljene između gomile onoga što bi trebao i što bi smio, krhke i slomljene, posvuda lutaju sve želje ovoga svijeta. I mole se da ih netko čuje. 

Polažem osakaćeni cvijet u čašu s vodom i palim svijeću. Za njih što se tiskaju po nebu i za naše oči koje još uvijek gore i ne žele se predati. I kunem se, čula sam ih kako struje kroz hladnu tamu noći, šapuću i žubore i teku vječno, nadajući se izvoru. Sve želje ovoga svijeta.

12.

Koračam brzo i nervozno, pokušavajući očima obuhvatiti dvoje malenih koji su posvuda. Silvestrovo je i u zraku se osjeća dah svečanosti, popeglanih košulja i izmaglica ženskih parfema. Gradom kao da bubre novogodišnje želje i nade, zapletene u ritmičkom nabrajanju svega što ostavljamo iza sebe. Kroz taj poslovični veo neobjašnjivoga osjećaja konačnosti odjednom osjetim dobro poznati miris. Mješavina petroleja, stranica stare knjige, kolača s vanilijom i cimetom i starinskoga ruža iz kutijice. Ili nešto sasvim drugo. Kako god, znala sam da mi se približava starija gospođa omotana u svoje godine i dostojanstvo, stopalima jedva dodirujući tlo. Mimoilazimo se i krišom promatram njenu natapiranu frizuru i bore koje su se stisnule oko ruba naočala, žuti kaput lagano obješen na ramenima i crvenu štofnu suknju kako joj leprša oko sivih najlonki. Pogledi nam se susreću na trenutak i izmjenjujemo kratki smiješak, kako to već biva kada s nekim naprasno podijeliš jedan neplanirani trenutak života. Ispraćam joj leđa i razmišljam o novogodišnjim odlukama. 

***

Imam deset godina i osjećam se veliko i ponosno jer sam prvi puta u životu ostala budna do ponoći. Vraćam se doma s roditeljima, bratom i sestrom i srce mi uzbuđeno tuče dok mislima prevrćem večer. Prsti su mi crveni od soka ribizle, smijem se dok podižem svoju čašu i pretvaram se da je unutra crno vino. Uzimam slane štapiće i stavljam ih u usta, sva važna i prpošna, glumim da su cigarete i otpuhujem dim iznad svoje glave. Opijena sam pjesmom i prskalicama, smijehom i opuštenosti odraslih i osjećam se kao da letim visoko iznad svih njih. 

Tata parkira auto ispred zgrade i pomalo smo žalosni što je sve gotovo. Izlazimo jedno preko drugoga i gurkamo se lagano laktovima, pokušavajući još malo produžiti zabavu i bezbrižnost. Tata nosi ogromni smeđi kaput koji mu seže skroz do koljena i gleda nas s zagonetnim poluosmijehom. Iz džepa vadi ogromnu raketu i upaljač, mi skačemo od sreće i uzbuđeno se hvatamo za ruke. Gledamo ga dok polako ispravlja fitilj rakete, prstima razgrće šareni papir i škilji očima dok pokušava okrenuti kremen na upaljaču. Odjednom, u treptaju oka, tate više nema. Ne smijemo se, nego vrištimo dok umjesto tate gledamo u ogromnu, crvenu planinu iskrica i šuštećih, plamenih jezika. Pokušavam vidjeti tatu, no vidim samo ramena kaputa i čini mi se kao da se planina lagano trese i grmi. Nikada u životu se nisam toliko bojala i ne želim više nikada čekati Novu godinu, samo želim da tata izađe iz planine. Osjećam se kao da su prošli sati i dani kada se planina počela smanjivati i nestajati. Tata stoji u njenome središtu, otresa ruke i brzo trepće. Brkovi mu se podižu visoko dok gleda zbunjeno oko sebe. 

„Trebalo ju je zabiti u zemlju.“, izgovara i pruža nam ruke. Stisli smo se ispod njegovoga kaputa i žurimo kući. 

***

Dvadeset i tri su mi godine i Silvestrova su se skupila u jednu šarenu kuglu koju klatim među prstima kao malenu porculansku lutku. Sve je obojano u plavo i lebdi po mojim mislima kao prova broda nemarno naslonjena na olujama nagrizene stijene. 

Vraćam se doma pješice i gledam u nebo. Zvjezdano je i ja zamišljam kako su to oči svijeta i uzvraćam im pogled gladan odgovora. Prsti su mi hladni i uvukla sam ih u vunene džepove maslinastoga đubretarca. Glava mi je teška od alkohola i miris cigareta se uvukao duboko u moju kosu, nokte i zapešća. Ipak, hladna bura kao da me opija lucidnošću i uz svaki treptaj oka odbacim po jednu suzu. Gledam svjetla moga grada i slušam zvukove automobila, ulice popločane smijehom i pijanom teturavosti slobode i pitam se što me čeka iza ugla. 

Pokušavam vidjeti kroz zamagljene obrise mojih misli i osjećaja, no čini mi se da mi se sve kao bumerang vraća u lice. Jedna čaša visoko u zraku, jedan karirani muški sako, jedna smeđa torbica za duhan. Po dlanovima osjećam okus ranih trešanja zalutao u siječansku noć i behar koji me miluje po hladnim obrazima. 

Liježem u krevet i soba se vrti oko mene, a ja zapisujem: 

„Zgrade su se stapale u jednu nijansu boje bola blijedeći i trepereći u vremenu,

a ja se po prvi puta nisam mogla sjetiti kome bih išla u zagrljaj.“

Stišćem svoje šake jednu oko druge i tonem u san. 

***

Ne mogu više lagati, razmišljam dok ispraćam očima leđa gospođe s mirisom petroleja. Silvestrovo je i razgrćem svoju dušu naopačke, cijedeći sve ono godinama nataloženo i zakopano. Dišem duboko i lovim ritam svojih misli. 

„Ej, pogledaj ju!“, zvončići Njegova glasa dopiru kroz moju maglu. 

Ispred mene su leđa u žutom kaputu i tek tada primjetim da gospođa nosi kišobran. Ljubičast je i ima bijele točkice. Korača mirno i odmjereno, no svako nekoliko trenutaka lagano preskoči korak. I dok graciozno zatreperi iznad svojih godina i naslaganih briga, rukom zavrti kišobran oko cijele svoje osi. Laganim i ritmičnim pokretom zgloba unese život i mladost u svoje postojanje i u cijelu svoju pojavu. U inat svemu, ili unatoč, kako se uzme. 

Odjednom primjetih da se smijem. Gledam ju kako vrti kišobran i naslanjam glavu na Njegov zagrljaj. I shvatim. 

Novogodišnje odluke vrijede samo u toj jednoj sekundi leta kišobrana, koji oko svoje osi okreće šarena starica na samome zalasku svoga života. Sve ostalo su obične laži.