NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR
Sara Sivić (Sisak, 2000.) trenutno je studentica druge godine diplomskog studija kroatologije na Fakultetu hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu. Nagrađena je prvim mjestom na Natječaju za najbolji studentski poetski i prozni rad “Margan Tadeon” za kratku priču Starica, u organizaciji Društva studenata kroatologije “Cassius” 2020., kao i prvim mjestom na Natječaju za najbolju kratku priču Gradske knjižnice Samobor „Pišem ti priču“ za kratku priču Život i smrt Poreznika III 2022. Također, dobitnica je Rektrove nagrade u humanističkom području za individualni znanstveni i umjetnički rad u akademskoj godini 2022./2023. za rad pod nazivom Mračna akademija.
Otuđenje
Janka sam upoznao na fakultetu prije dvije godine, kada smo oboje bili brucoši na studiju književnosti. Čim sam ga ugledao, sunce mi je zasjalo! Samotno je lutao kampusom, čitao knjige u nekom zabačenom kutku ili na nekoj udaljenoj klupi podno drveta u hladu, uvijek okrećući leđa od drugih, čineći se tako hladnim i nepristupačnim. Nakon pomnijeg promatranja zaključio sam da bismo nas dvojica mogli odlično samovati skupa – naposljetku, bijaše on sjenka moje sjene ili ja njegove. Zamišljao sam kako djelujemo vrlo romantičarski tako odvojeni od drugih; u studentskome smo restoranu običavali sjediti na onoj strani gdje je bilo manje gužve ili u kavani birati stol obasjan najslabijim svjetlom kako bismo bili što neprimjetniji.
Tu sam odmazdu od svijeta uglavnom ja inicirao. Nisam odveć volio socijalizaciju; ljudi su me činili nervoznim, tjeskobnim, ušutio bih se, skvrčio i povio unutar sebe željno iščekujući svoj potpuni nestanak. Moje su društvene sposobnosti bile jedva dostatne za jednoga prijatelja. Zato sam odabrao onoga koji se naizgled izdvajao iz mase poput mene – podčiniti nekoga sličnoga meni i otuđiti ga od ostatka svijeta – to je bio ideal!
Jadni Janko! On nije ni svjestan kakvu si je nesreću navalio na vrat onoga dana kada mi je dopustio da pored njega sjednem na klupu, podno drveta, u hladu, dok je čitao. Podvrgnuvši ga oštroj interogaciji, utvrdio sam kako je razlog Jankova odvajanja od drugih bila sramežljivost; on, dakle, nije samovao jer je tako htio, kao što sam ja radio, već jer se ustručavao pred drugima! Janka sam u toj njegovoj ranjivosti ščepao u medvjeđe šape kao kolateralnu štetu moga izopćenja iz društva jer ga odlučih povući za sobom. Ne može se biti izopćenik sam, to nije dobar izgled. Uvjeravao sam ga da mi uživamo reputaciju odmetnika! Inzistirao sam da se ne priključujemo studentskim udrugama niti da sudjelujemo u njihovim manifestacijama jer sam njihov rad ismijavao i držao uzaludnim, a Janko se povodio za mnom, dok se još bojao srljati u nepoznato društvo. Bio sam tako ljubomoran ako bih opazio da je Janko s nekim drugim razgovarao na hodniku ili pozdravio nekoga u prolazu. Odmah bih ga djetinjasto ispitivao a tko je to, otkuda ga poznaje… Nekoliko sam ga puta morao čak povlačiti za rukav i nasilno odvlačiti od drugih.
No i tome je uskoro došao kraj. Janko, mon seul ami, počeo se otuđivati od mene! Tada uvidjeh da je između mene i Janka postojala jedna jasna distinkcija – moja povučenost i njegova sramežljivost bile su dvije sukobljene strane, dva kontrastna karaktera. Iza moje povučenosti nije se krila težnja uključivanja u društvo, ali iza njegove sramežljivosti jest; taj je prevarant neprestano pokušavao pronaći nove prijatelje i nadasve otkloniti svoju sramežljivost – jedinu osobinu koju sam kod njega kao čovjeka istinski cijenio, ponajviše zato što se njome dalo manipulirati. Zaplašivao sam ga da se ljudi treba čuvati, nikome ne vjerovati, ne izlagati svoje najintimnije misli pred drugima; da mu svatko želi zlo, da mu se ruga i smije, čak i ako nema podsmijeha na licu; da ga nitko doista ne želi slušati kako trabunja o svome mišljenju jer svak’ od njih ima svoje vlastito koje ne da propitkivati; da konverzacije i susreti nisu vrijedni… Sve to, ne bi li ostao sa mnom.
Prije par mjeseci svečano mi je objavio svoju odluku o priključenju Klubu studenata književnosti i filozofije. Protrnuo sam, to mi je njegovo priopćenje došlo iznenada. Sada vidim kako sam trebao inzistirati na tome da sve kolegije, čak i one izborne slušamo zajedno jer je Janko upravo na onim kolegijima na kojima nije bilo mene da ga prekorim oštrim pogledom ako se drznuo uključivati u rasprave ili odgovarati na pitanja, stekao nove prijatelje i došao na tako opskurne ideje. Ja sam bio nadasve pasivan i nisam volio sudjelovati čak ni onda kada sam znao odgovore na postavljena pitanja ili kada sam imao formirano mišljenje o nečemu, a tome sam poticao i Janka. Znam koliko se mrzio zbog povođenja za mnom; bio je pored mene stravično mrzovoljan i namćorast, iako ja to nisam pripisivao toliko svome društvu koliko literaturi koju je čitao – kakvim se drugačije može biti kada se čitaju Kamov ili Donadini? Doduše, tu sam mu literaturu ja sugerirao jer je meni bila melem za dušu, a njegovu je, čini se, trovala na što nisam pravovremeno reagirao kao što bi dobar prijatelj učinio; Mesner je upozoravao svoga Ljubeka da se ne povodi njegovom filozofijom jer će ga srušiti, otrovati… A meni je, ipak, bilo draže gledati Janka kako propada.
Kada sam ga priupitao odakle se pojavila ta silna želja za pristupanjem u studentsku udrugu, oštro mi je odbrusio kako je već dosta vremena potratio izigravajući izoliranog pojedinca te je napokon došlo vrijeme da postane aktivnim dijelom kolektiva u kojemu živi – umjesto dosadašnjega vegetativnoga egzistiranja, kakvima je prozvao sva naša druženja. Kakve li ishitrene odluke, a ujedno i pasivno-agresivnoga ataka na mene; ja nisam imao ništa protiv izoliranosti i društvene pasivnosti, običavao sam sjediti i duriti se na svijet iz udobnosti svoje studentske sobe, kako mi je najviše odgovaralo.
Jankovo je učlanjenje u Klub rezultiralo njegovim ulaskom u novo društvo, s kojim me nikada nije upoznao (na čemu nisam ni inzistirao), i manjkom slobodnoga vremena zbog čega su se naša samostalna druženja prorijedila ili drastično skratila. Janko bi često ranije odjurio s našeg tjednog sastanka, koji smo običavali imati na terasi neke kavane povrh Radićeve, a razlog preuranjenih odlazaka bio je, dakako, neki neodgodivi posao s Klubom.
* * *
Nakon što me Janko, jedne subotnje večeri napustio, spuštao sam se Radićevom na Trg. Iz daljine, razabirao sam nekakvo komešanje; djevojku je policajac, na križanju s Gajevom, uhvatio za lakat urlajući prijetnje kako će ju zatvoriti, dok je ona pokušavala mlitavu ruku otrgnuti iz njegova stiska. Vidjevši ju kako odjevena u kratku haljinicu, stoji u ulici promiskuitetne reputacije, u kasnim satima, policajcu je bilo dovoljno da donese vlastite zaključke te ju je zbog povrede javnoga morala nakanio privesti; kako ja nisam naročito mario za moral bilo kakve prirode, odlučih joj priskočiti u pomoć. Zazvao sam ju, Francika! Pa tu si, oprosti što kasnim! A policajcu objasnio kako je ona moja djevojka, kako smo planirali večeras u izlazak i kako me jadnica ovdje na uglu već dugo čeka, obgrlivši ju radi prisnijeg dojma. Nisam siguran je li mi povjerovao, ali pustio nas je uz kratko negodovanje. Nakon što sam ju malo bolje promotrio, vidjeh kako je slatka kao med! – rumeni obraščići, intenzivno blijeda, kraljevska put, svjetlozelene oči i gotovo riđa kosa. Proizvoljno ju prozvah Francika. Francesca! Franciska!
Odveo sam ju u svoju studentsku sobu na Cvjetnom. Sjedila je na krevetu, a ja za radnim stolom. Obasjavala nas je samo treperava svjetlost stolne lampe. Bojao sam se da ako sjednem pored nje, osjetit ću kakav poriv da ju dotaknem; onako sramežljivo očešem svoje rame o njeno ili ponešto odlučnije prođem rukom po njezinom golom koljenu, koje je otkrila podignuta haljina, prema mekoj i toploj unutrašnjosti njezinih bedara.
Kratko mi je ispričala o sebi: studentica je politologije i novinarstva po danu, a noću radi kao hostesa u jednom baru na Britancu. Osim što se našla na uglu s Gajevom, na Franciki ništa nije odavalo imidž konvencionalne prostitutke kakvom bi se prosječan muškarac oduševio; nisam mogao, a ne nasmijati se policajcu i njegovom krivom tumačenju situacije. Francika je sablasno mršava, oblinama na toj ravnoj ploči ni traga; njezin dekolte je prsna kost što probija kroz kožu, a haljina do bedara posve ravno pada otkrivajući koščata koljena. Ipak, mojemu je muškome pogledu ona posve imponirala. Grudi, stražnjicu ili reproduktivne organe uopće ne smatram našim „privatnim dijelovima“ niti se zgražam kada ih netko pokazuje. Oko reproduktivnih bi se organa još moglo diskutirati, oni se ne bi trebali pokazivati zato što su ružni, oblikovani su apsolutno odurno i jedni drugima činimo uslugu porkivajući ih. Kosti. E kosti su naši privatni dijelovi, kosti skrivamo mesom i kožom; njih treba pokriti iz istoga razloga kao i reproduktivne organe jer je sami skelet odurno ružan, ali i duboko intiman. A ipak, trebali bismo odbaciti meso i kožu kao prvu odjeću koja nas sputava – ogoliti se do onoga dijela od kojega nema dalje; dalje od kostiju bile bi samo čestice, ali to bi nam dokinulo (golim okom) vidljivo postojanje. Ja sam, poput Francike, također koščat, moj se skelet sasvim jasno vidi i kada ne bi bilo društveno neprihvatljivo hodati bez kože i mesa, ja bih se već odavna bio skinuo.
Sjedili smo u tišini jer sam od tolike udubljenosti u svoje misli potpuno zaboravio zapodjenuti stvarni razgovor. Atmosfera je polagano zamirala. Nisam htio pričati o sebi, ne večeras, ne ikad. Trebalo je ustrajati u šutnji, čime bi rasla razina neugodnosti; atmosfera je to kojom sam Franciku nastojao ugušiti tako da što brže ode, što sam napose najviše i htio jer me svojom prisutnošću počela beskrajno mučiti.
„Što misliš, hoće li Ukrajina dobiti rat?” Zatekla me Francika tim pitanjem. Znao sam da kapitulacija Rusije svakako nije opcija. A onda je otpočela svoj politički monolog o ulasku Švedske i Finske u NATO, o srušenoj letjelici na Jarunu, o pandemiji korona virusa, o deložaciji mačke Anastazije, o namještanju Eurosonga... Moj je upliv u njezin monolog bio minimalan i nadasve beznačajan.
„Litva je imala dobru pjesmu.”
„Šteta onda.”
„Što je šteta?”
„Pa što je Eurosong namješten – šteta za Litvu, je l'.”
„Ah, da.” Šutjela je i gledala u svoje krilo, ravnajući zgužvane nabore na haljini. “Treba se pobuniti!”
„Zbog Eurosonga?” Upitah.
„Zbog svega!”
Ali meni se nije bunilo... Ja sam cijelo to vrijeme gledao u nju s neutaživom željom da, dok se cijeli svijet raspada i puca po šavovima, samo zgrijem svoje hladne ruke među njezinim nogama…
* * *
Moj i Jankov odnos znatno se pogoršao nakon što je Janko na jedan od naših susreta došao iznimno ushićen. Dan je bio kišan i tmuran, a njegova je ushićenost samo potpirivala bijes u meni. Priče su nam prihvaćene u časopis, krajem mjeseca će biti tiskan, a ubrzo nakon toga će i promocija! – što si snužden, nisu li to dobre vijesti? Jesu, Janko, jesu, tiho sam odgovarao. Samo tmuran je dan, ništa više. Nisam mu mogao objasniti da se ja ne znam radovati, da ja ne posjedujem te biološke i živčane strukture, da su istrunule, okamenile se. I odmah bih zatim osjetio kako ispijam iz njega svu radost i kako se nad nas nadvija teški, crni oblak opće snuždenosti. Jankova je ushićenost splasnula, povinuo je ramena, zavalio se u svoj naslon i polako ispijao rum. Tako bih ga i inače dokrajčio, rastajao bi se od mene u nekom poluživućem stanju.
Na promociju časopisa nisam došao, nastojeći izbjeći masu koju nisam poznavao; mogao sam se prikrpati Janku, ali čemu, on je sigurno planirao povesti društvo iz Kluba. Tri sam dana od izlaska časopisa otišao u redakciju pokupiti svoj honorar. Honorar nisam dobio, kako su mi rekli, vlastitom krivicom. A koja bi to bila, molit ću Vas lijepo, inzistirao sam znati. Zbog Vaše su priče ljudi vraćali list i tražili povrat novca, neki su se javili s prouzročenim zdravstvenim tegobama; većini je dijagnosticiran anksiozni poremećaj, a nekolicini depresija – i to svega tri dana od izlaska lista! Vrlo jednostavnom matematikom, dakle, onom za glupane, može se utvrditi da su rashodi ovoga lista sada veći od njegovih prihoda! Urlao je urednik na mene. Ja sam se držao vrlo staloženo. A što, zar čitatelji nisu mogli naprosto okrenuti stranicu i čitati ono što im je po volji? Nisu, odgovara mi urednik, jer je Vaša priča tiskana na trećoj stranici, dakle, na samome početku zbog čega je osjetno pokvarila atmosferu ostatka lista – na trećoj su se stranici već razboljeli i nitko više nije imao snage čitati dalje, strahujući da su i ostala djela tiskana u toj maniri.
Počeo sam se ciriti kao lud na brašno. Vi meni pokušavate reći da mi nećete isplatiti novac za priču koju sam uredno poslao, koja je zatim podvrgnuta nekom recenzentskom postupku, kojega je potom i prošla te dospjela u finalnu verziju lista, koja se šalje u tisak i to ni manje ni više nego na trećoj stranici, gdje ju nisam stavio ja, već Vi, pa ako je netko kriv za kvarenje atmosfere cijeloga lista, onda ste to zasigurno Vi! Dakle, jednostavnom matematikom, onom za glupane, ja bih po svoj prilici trebao biti isplaćen. Silno me zabavljala ova epizoda, novac je tu bio više simbolike radi – zašto bih ja ispaštao radi urednikova propusta? Osim toga, da Vam još nešto kažem, držim da je ovdje važnije propitati kakvi to ljudi čine Vaše čitateljstvo, a ne što ne valja s mojom pričom. Samo ljudi mogu biti valjani i nevaljani, priče su takve kakve jesu. Možda to može služiti za neku veću svrhu; primjerice, tko ne može podnijeti takav sadržaj ili tko se nad njime zgraža, nije zadovoljio evolucijski proces i treba biti preventivno uklonjen – he-he, blaženi don Fernando, sve se tom prevencijom dade opravdati. Urednik je bijesno ustao, ali ja sam već bio na izlazu iz njegova ureda. Bilo je podne, sve je vrvjelo ljudima. Valjalo je umaknuti iz Ilice! Dobar dan, Jožef ban!
* * *
Eto zašto sam ja bježao pred ljudima, vječito sam bivao neshvaćen. Sada mislim kako je to zato što uporno pokušavam objasniti nešto apstraktno kao što je osjećaj – nešto što se objasniti ne da. Sama pomisao na tuđe poglede stvara u meni tjeskobu pa mjesto toga radije biram samicu svoje studentske sobe, ni duge ni široke, dovoljno velike za krevet, radni stol, stolicu i ormar, koji je, nasreću, ugrađen u zid pa ne zauzima prostor. Mogao sam leći, sjesti, ustati, napraviti dva koraka, uzduž i poprijeko, i to je više-manje sve, time sam pokrio sve fizičke aktivnosti, koje se daju izvoditi u tom sobičku. Odabrao sam i samicu svojega bića, za koje moram napomenuti da je još skučenije od moje sobe. Otkako se Janko i ja rjeđe družimo, intenzivnije pišem i razmišljam, o svemu dalekom i nedostižnom – nebeskom svodu i svemirskom prostranstvu.
Tako mi je primjerice, jedne večeri na pamet pala doista neobična ideja. Od svega me u svemiru, najviše intrigiraju crne rupe. One savijaju vrijeme i prostor – kako veličanstveno! One gutaju sve što im se u blizini nađe, a ipak i dalje izgledaju sablasno prazne. Ako bih, u trenutcima velikih boli, stao zazivati neko božanstvo, bila bi to – crna rupa! O velika, o grandiozna crna rupo, siđi noćas iz nesnosno tihog svemirskog prostranstva svome podaniku na Zemlji, što te ovu noć tako očajnički zaziva! Improviziram, što ću, nitko ju do sada nije zazivao, a ako netko i jest onda nije ostavio nikakve konkretne upute o tome ritualu.
Vidim ju, eno je! Penje se po prozorskoj dasci, preko nje prelijeva poput tekućine, a dalje nastavlja puzeći po podu, sve dok ne stigne do kreveta, gdje se konačno uspravlja u svojoj veličini, potpuno ispunjavajući prostor moje sobe. Crnja je i od mraka – i mrak joj se stade klanjati! Ona ne priča. Mi se samo gledamo. Odnosno, ona mene gleda, osjetim da me istovremeno gleda i sprijeda i sa strana i s leđa. Posvuda je. Ja joj lica ne mogu naći, vidim samo crnu masu ničega, koja se nekako čudnovato ponaša poput ogledala i ja u njoj vidim svoj odraz. Ali ne plaši me, znam točno zašto sam ju zazvao. Jesi li, o crna rupo, sišla kojim slučajem da mi uslišiš molitve? Čujem neku jeku, neki dalek glas, kako me pita – a koje su to tvoje molitve Zemljanine? Progutaj me, odgovaram, time bi mi učinila veliku uslugu. Hajde, približi se, nadvij se nad mene poput ogromne sjene, prevali na krevet i pokrij moje nepomično tijelo. Obruši se na moje grudi, svojom mi težinom istisni sav preostali zrak iz tijela i zapriječi udisanje novoga. Učini neka mi tijelo bespomoćno klone i izgubi se u tvojoj unutrašnjosti. Pufff – neka me nema.
Molitve ti neće biti uslišane – čujem. Ti bestidnice jedna! Odmah mi je krv uzavrela. Ako nećeš ti mene, progutat ću ja tebe – i otvorio sam usta, napunio pluća zrakom i počeo ju najprije udisati, ali ubrzo sam shvatio kako to neće biti dovoljno za ovu grdosiju – s izdahnutim se zrakom vraćala van. Počeh ju divljački žvakati; teksturom bijaše poput mesa žilave životinje, okusom gorka, trpka, gotovo željezna, sušila mi je usta i grlo, sprječavala stvaranje sline zbog čega mi je svako gutanje predstavljalo pozamašan napor. Meso koje sam uspio rastrgati zubima već bi se u ždrijelu ponovno povezivalo u jednu cjelinu, koja mi se ostatkom utrobe spuštala poput jegulje. To me tjeralo na povraćanje, ali ju čak ni taj refluks više nije mogao izbaciti van. Želučana kiselina i enzimi pokazali su se jednako neefikasnima jer ju nisu mogli razgraditi; ništa u mome tijelu nije ugrožavalo opstanak crne rupe. Crna mi se masa meškoljila u grudima, ali ne kao da želi izaći, više kao da se namješta, praveći upravo ondje svoje gnijezdo.
Moglo bi joj se učiniti kao da se vratila u svemir jer je moja nutrina, isto tako, crna, tiha i hladna. Možda bi se preplašila; njezina se beskonačnost našla zatočena u okvirima ljudskoga bića koje nema ili ne zna svoju svrhu postojanja, koje ne želi živjeti, ali ni umrijeti, koje je pasivno i samo propušta život da prohuja mimo njega – ima li što strašnije od toga?! Crna se rupa tako našla u nečemu puno crnjem i praznijem od same sebe – u čovjeku. Sigurno bi htjela pobjeći! Kakav bi to prikaz bio – crnina što mi šiklja iz očiju, ušiju, usta, nosa, rektuma, mokraćne cijevi, izlazi na svaku poru kože – inspirirao bi brojna umjetnička djela. Prava je šteta što čovjek ne može samo tako prsnuti, naizgled ničim izazvan.
* * *
Upravo sam ta razmišljanja pretočio u onu priču; ljudi nisu bili kadri shvatiti da govorim o osjećajima, nadasve, tjeskobi. Zar sve mora biti napisano doslovno – osjećam se tjeskobno umjesto osjećam se kao da me progutala crna rupa, ili sam ja nju? Zar to nije posve ista stvar?
Kritična masa raspisuje novi natječaj književne nagrade "Kritična masa" za mlade autorice i autore (do 35 godina).
Ovo je osmo izdanje nagrade koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena.
Prva nagrada iznosi 700 eura (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu.
U konkurenciju ulaze svi dosad neobjavljeni oblici proznih priloga (kratka priča, odlomci iz većih formi, prozne crtice). Osim prozne fikcije, prihvatljivi su i dokumentarni prozni tekstovi te dnevničke forme koji posjeduju književnu dimenziju.
Prethodnih su godina nagradu dobili Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj, Mira Petrović, Filip Rutić, Eva Simčić i Ana Predan.
Krajnji rok za slanje prijava je 10.12.2024.
Pravo sudjelovanja imaju autorice i autori rođeni od 10.12.1989. nadalje.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Robert Aralica (Šibenik, 1997.) studij hrvatskoga i engleskoga jezika i književnosti završava 2020. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem proze i produkcijom elektroničke glazbe. Svoje literarne radove objavljivao je u studentskim časopisima Humanist i The Split Mind. 2022. kriminalističkom pričom Natkrovlje od čempresa osvojio je prvo mjesto na natječaju Kristalna pepeljara. Trenutno je zaposlen u II. i V. splitskoj gimnaziji kao nastavnik hrvatskoga jezika.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Iva Esterajher (Ljubljana, 1988.) živi i radi u Zagrebu. Diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti. Aktivno se bavi likovnom umjetnošću (crtanje, slikarstvo, grafički rad), fotografijom, kreativnim pisanjem te pisanjem filmskih i glazbenih recenzija. Kratke priče i poezija objavljene su joj u književnim časopisima i na portalima (Urbani vračevi, UBIQ, Astronaut, Strane, NEMA, Afirmator) te je sudjelovala na nekoliko književnih natječaja i manifestacija (Večernji list, Arteist, FantaSTikon, Pamela festival i dr.).
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Nikola Pavičić (Zagreb, 2004.) živi u Svetoj Nedelji. Pohađa Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Piše, napose poeziju i lirsku prozu, te sa svojim tekstovima nastoji sudjelovati u literarnim natječajima i časopisima. U slobodno vrijeme voli proučavati književnost i povijest te učiti jezike.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Luca Kozina (Split, 1990.) piše prozu, poeziju i književne kritike. Dobitnica je nagrade Prozak u sklopu koje je 2021. objavljena zbirka priča Važno je imati hobi. Zbirka je ušla u uži izbor nagrade Edo Budiša. Dobitnica je nagrada za poeziju Mak Dizdar i Pisanje na Tanane izdavačke kuće Kontrast u kategoriji Priroda. Dobitnica je nagrade Ulaznica za poeziju. Od 2016. piše književne kritike za portal Booksu. Članica je splitske udruge Pisci za pisce. Zajedno s Ružicom Gašperov i Sarom Kopeczky autorica je knjige Priručnica - od ideje do priče (2023).
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Ana Predan (Pula, 1996.) odrasla je u Vodnjanu. U šestoj godini počinje svirati violinu, a u šesnaestoj pjevati jazz. Po završetku srednje škole seli u Ljubljanu gdje studira međunarodne odnose, a onda u Trst gdje upisuje jazz pjevanje pri tršćanskom konzervatoriju na kojem je diplomirala ove godine s temom radništva u glazbi Istre. U toku studiranja putuje u Estoniju gdje godinu dana provodi na Erasmus+ studentskoj razmjeni. Tada sudjeluje na mnogo vrijednih i važnih projekata, i radi s umjetnicima i prijateljima, a počinje se i odmicati od jazza, te otkriva eksperimentalnu i improviziranu glazbu, te se počinje zanimati za druge, vizualne medije, osobito film. Trenutno živi u Puli, gdje piše za Radio Rojc i predaje violinu u Glazbenoj školi Ivana Matetića-Ronjgova. Piše oduvijek i često, najčešće sebi.
NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.
Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".
Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.
Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.