proza

Sara Kopeczky: Cvilidreta

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Sara Kopeczky (Split, 1992.) bavi se jezikom i književnosti, ne nužno u isto vrijeme. Spisateljica je opće prakse: piše poeziju, prozu, dramu i eseje. Osim pisanjem, bavi se uredništvom, moderiranjem književnih događaja, pisanjem kolumni i kritika za književne portale i držanjem različitih radionica pisanja. Objavila je zbirku priča "U potrazi za jugom", za koju je dobila je nagradu Trećeg Trga, zbirku pjesama "Kamen, školjka, papir", koja joj je donijela nagradu Mak Dizdar, zbirku priča "Više ne znam tko si" koja joj je donijela nagradu Edo Budiša, i knjigu za djecu "Priče iz Drugozemske". Za kratku prozu osvojila je nagrade Zlatko Tomičić, Ranko Marinković i Ulaznica. Njena drama „Ona moja“ dobila je preporuku Ministarstva kulture na natječaju Marin Držić. Napisala je riječi i melodiju pjesme „Moja si bura“, premijerno izvedene na festivalu „Večeri dalmatinske pisme“. U sklopu udruge za pisanje i književnost „Pisci za pisce“, čija je osnivačica i predsjednica, objavila je „Priručnicu“, vodič za kreativno pisanje nastao na temelju praktičnog iskustva s održanih radionica. Trenutno dovršava roman, čija se objava očekuje iduće godine.



 

Cvilidreta

 

Stavili su me na vlak i zatvorili kupe.
Sad si sigurna, rekli su, ali nisam im povjerovala.

Otac se držao temelja i omeđivao crte mog svijeta. Zasadio mu korijenje i pustio ga da raste. Makar i prema dnu. Najvažnije mu je bilo da ne budem gladna. Gladna čega, tata? Kupovao mi je sendviče, pljeskavice, sokove. Drugo najvažnije bilo je da mi ne bude hladno. Odobravanje je raslo debljinom mojeg džempera. Jednom mi je kupio gumene čizme. Bile su bijele i puno prevelike.
Ti mene uopće ne vidiš, rekla sam mu, a on je bio tužan, sjećam se koliko je bio tužan, ne zbog toga što me ne vidi, ili zbog toga što sam bila povrijeđena, već zbog toga što mi čizme nisu bile dobre, u velike čizme stane puno ljubavi, a on ih sad mora mijenjati za manje. Iskuhati ljubav u perilici.

Slika na omotu ne odgovara stvarnosti. Kao fotografija koju drži u dnevnom boravku. Fotografija na kojoj nikada neću odrasti. Nekad mislim da bi najviše volio da mene može staviti u okvir, a sliku staviti na vlak. Da putuje svijetom i svima pokazuje da još ima vremena sve popraviti.

Čeka te dug put, rekao je otac. U tome je bio u pravu.

*
Majka je bila krošnja i kofere mi ispunjavala čarolijom. Časopisima, igračkama, šarenim kolačićima. Otac je bio zemlja, a majka zrak. Zemlja-zrak, to sam bila ja, i nijedno nije znalo što bi sa mnom, ali vlak je uvijek čekao. Čekao je i Pas.
Dugo sam mu odbijala dati ime, to mi se činilo previše obvezujućim. Ono što ima ime može te povrijediti. Ono što nema ime, samo je ideja, a ideje se ne računaju. Tako sam tad mislila.
Bilo bi baš lijepo da ima ime, rekla je mama. Vidi kako je tužan.
I doista, što sam dulje gledala u okrugle pseće oči, sve sam više osjećala njegovu tugu, toliko da su se i moje oči napunile suzama. Osjećala sam se kao najnepravednija osoba na svijetu. Tko sam ja da nekoga lišim imena?
Zvat će se Riki, rekla sam konačno. Majka je bila zadovoljna.
Idući put kad me stavila na vlak, Riki se odvezao i pobjegao. Tražila sam ga posvuda. Riki, zvala sam ga, ali nije se odazivao. To se dogodi kad nekome daš ime. Dobiju i mogućnost da se na njega ne odazovu. Strahovala sam od majčine osude. Kako si to mogla učiniti, rekla bi. Kako si mogla izgubiti nekoga koga si imenovala? Uvijek si tako bezobzirna.
Nekad bi mi govorila da sam slonica. Isprva mi je to bilo slatko: Dorica – slonica, slonić Dumbo, pokazivala mi je njegove velike sive uši u časopisu i skupa smo se smijale. Dumbo je bio nespretan poput mene. Majka nikad nije bila nespretna. Bila je graciozna, poput vile, poput svega što joj je kod mene nedostajalo. Razvila sam velike uši, i debelu kožu. Treba vam debela koža ako imate velike uši. Inače ne biste preživjeli ono što čujete.

Nema Rikija, rekla sam majci na telefon.

Jadno moje, rekla je. Sigurno si se jako prepala. Nabavit ćemo ti novog čuvara. Što misliš o tome?

Rekla sam da mi to zvuči super, a mislila sam kako me ni majka nikada neće razumjeti.

*

Sivi ruksak, isprva nov pa onda pohaban, isprva velik pa onda malen, bio mi je najvjerniji suputnik kroz život. Najteža stvar bilo mi je shvatiti što je odlazak, a što povratak, i kome se ja to vraćam. Jer kad od nekoga odlaziš, neizbježno dolaziš nekome drugome. Ponekad i sebi. Ali što kad se pritom ne prepoznaš? Što kad ne shvatiš koliko dolazak nekome drugome u sebi skriva odlazak od same sebe?

Nekad sam bila nepravedna. Priznajem. Optužila sam i osudila bez prilike za obranu.
Tebi nije stalo do mene, govorila sam. Trzala se na svaku neugodnost. A oni su se čudili, sve dok se ne bi umorili. Zamor materijala. Neizbježan koliko i nemilosrdan.
Odlaske sam doživljavala kao olakšanje. Kao potvrda onoga što sam ionako znala.
Sad si sigurna, mislila sam kad sam ostajala sama. Nisam dugo bila sama.
Pokrivala sam se polupečenim ljubavima kao starim novinama. Kroz njih je i dalje strujao zrak, ali barem sam izgledala kao da nešto radim, zbog čega sam bila mirnija. Propuh sam ionako osjećala samo ja.
Nekad zrak naraste u tornado. Podigne se, silan i neumoljiv, veličanstveno opasan, i u sebe usisa sve ono što nismo izgovorili. Iskorištene i neiskorištene ulaznice. Maramice za brisanje istine. Pokvarene satove. Progutane uzdahe. Sve to sagradi silan vihor koji pohara cijeli svijet. Dogodilo mi se to nekoliko puta. Zrak poslije oluje uvijek je lakši. Ali graditi iznova teže je svaki put.

Živim život kao da igram Mikado. Slažem jedan štapić na drugi i pitam se koji od njih će biti presudan. Koji će udarac biti fatalan.

*

U sivi ruksak stavljam dva – ne, tri para gaćica, jedne hlače, jednu suknju, dvije majice i pidžamu. Stavljam neseser sa šminkom i kozmetikom, mobitel s punjačem, novčanik i ključeve. Sadržaj mog ruksaka sada je odrasliji, ali iznutra se još osjećam kao dijete.

Raskomoti se, kaže on. Ponašaj se kao kod kuće. Moje kuće uvijek su bili ljudi, htjela sam mu reći, zato sam i ostajala beskućnica. Ali nisam rekla ništa.
Danas je on moja kuća. Njegovo postojanje teško je poput držača papira. Poput sidra. Sprječava me da ne odlutam i ne raspršim se na vjetru. Ali ruksak je i dalje tu. Svako drugog petka, spakiram se i odem kod njega do ponedjeljka. Ostale dane on ponekad navraća kod mene, sa svojim ruksakom. Nisam sigurna što mi teže pada: pakirati se, ili gledati njega kako se pakira.

Neke stvari ne možeš objasniti. Ni sebi, a kamoli drugima.
On voli upute i često ih traži, jer voli i mene.
Kako da ti olakšam, pita. Ono što želi reći jest: kako da te spriječim da se povučeš u mjesto u sebi do kojeg ja ne mogu doći? Ne možeš otići i ostati u isto vrijeme. Možeš se vraćati, možeš odlaziti, ali ne istovremeno na isto mjesto. Ili...?

Donesi sve što ti je potrebno, rekao mi je. Da se manje mučiš s pakiranjem. Ima mjesta.

I kod mene ima mjesta. Taman da stanu sve moje i poneka tuđa neuroza.
Više ne osjećam da sam došla kući ako tebe nema tu, htjela sam reći, ali sam se ugrizla za usne.

Lijepim si noge kao ptici u dobrovoljnoj zamci. Želja za slobodom ponekad zamijeni provaliju za izlaz. Ako sam nešto znala, znala sam odlaziti. Napuštala sam sve: gradove, države, poslove. Ljude. Ponekad pomislim da bih mogla napustiti i njega. Bilo bi to kao anestezija. Kao povratak u mirno ništavilo. Ali sloboda ovog puta znači da ne smijem napustiti samu sebe.
On je moja kuća, ali moram je sagraditi i sama. Da u nju stanemo oboje. Da jednog dana mogu raspakirati ruksak i osjećati se kao da mi je nogama toplo. Da u njima nema nemira.
Ne možeš izgubiti nešto čemu daš ime, rekla je majka.
Nikad nisam voljela priču o Cvilidreti. Ljubomorno je čuvao svoje ime i davao nemoguće zadatke ljudima uz obećanje da će ih pustiti ako pogode kako se zove. Danas ga bolje razumijem. Imena imaju moć. Imenujemo ljude u svom životu da bismo im dali značenje.

Moje djevojke, on ponekad kaže. Najčešće ne misli ništa loše. Moje djevojke su me naučile puno toga. Ja nikada ne ogovaram svoje djevojke. Uvijek sam poštovao svoje djevojke.
U njih se ubrajam i ja. Možda je mislio da bi mi se to trebalo svidjeti, ali moj odraz u njegovim očima zbog toga je postao smiješno malen. Naguravao se da ga se uoči među ostalim sjenama, ali nije mogao postati veći od svog imena. Imena su ujedno i kategorije.

Tko sam ja njemu? A on meni? Tko će tu kome pronaći pravo ime?

Vi ste isti, rekla mi je terapeutkinja. Plešete jedno oko drugoga, oko vaših strahova. Nitko ne želi prvi popustiti.
Dokle tako, pitala sam.
Dokle vi odlučite.

*

Nikad ne znam što želim i to je moj najveći problem. Odnosno, znam što želim, ali ne bih to priznala ni mrtva. Želim da me se obožava. Želim da me se voli do te mjere da mi bude previše. A onda da ja, nevoljko, pristanem uzvratiti dio te ljubavi.
Možda zbog toga mrzim naziv „cura“.
Cura je pripravnički stadij i neizbježno vodi u rasplet. Ili u sve, ili u ništa.
Biti nekome cura kad osjećaš da si mu nešto više je isto kao dobivati pripravničku plaću na poslu s punim radnim vremenom. Koliko dugo to možeš raditi, pola godine? Godinu? Više?
Nakon nekog vremena, postaneš jadan u svojim očima.
Znam da sam poprilično sjebana, ali mazohizam nikad nije bio moj kink.

Što misliš o „partnerica“?, pita me.
Ne sviđa mi se. Zvuči previše poslovno.
A nadimci?
Previše sladunjavo.

Jebiga. Tko će tebi ugoditi. 

*
Noć kad sam izgubila bebu, dugo mi je pričao o tome kako teško izražava svoje osjećaje i kako vjeruje da su djela važnija.
Zašto mi nikad ne kažeš da me voliš, pitala sam ga. To je za mene puno, rekao je. To je velika stvar. Ja sam šutjela. Razmišljala sam da onda mi nismo velika stvar, s obzirom da velike riječi idu uz velike stvari, a uz male ne ide ništa. Nisam uvijek bio takav, rekao je, prije sam svima govorio sve i svašta, govorio sam to lako, a poslije sam shvatio da to nije bila ljubav. Mislim da su to teške riječi, velike riječi, i da ih ljudi koriste bezveze. Nezasluženo. Sve će to doći na svoje, rekao je, kao da je ličilac koji gleda zidove, malo je južina, ali nema veze, osušit će se. Mislim da su djela tu važnija, rekao je. Zar se ne slažeš? Uvijek me je to pitao, zar se ne slažeš, kad bi izrekao nešto za što je smatrao da je nepobitna činjenica, da bi iznudio pristanak iz mojih usta, kao da bih, da se ne složim s njim, ispala ne samo glupa, već i pomalo bezobrazna. Uostalom, da mi nije stalo, ne bih ni bio tu, govorio je jedno za drugim, znam da je govorio jer sam čula njegov glas, odbijao se o tamu i širio mi sljepoočnice.

Koliko je to tebi bitno? To s "volim te"?

Bitno mi je.

Zašto?

Pa, ja sam pisac. Riječi su mi bitne. Svaki put kad mi kažeš da sam ti draga, dođe mi da se ubijem. Kad mi je neko drag, na ljestvici od nula do sto, ako je nula netko koga mrzim, a sto netko koga volim, dragost mi je na 51.

Što ako si mi baš baš draga? Puno draga?
Ajde u pičku materinu, mislim, ali šutim.

Ne treba nam ovo, kaže.
Ne treba, ne treba ni meni da mi dođeš izranjavan od svojih fatalnih ljubavi, onih kojima si govorio i volim te i molio ih da se usele s tobom i radio velike romantične poteze, a sad si kao sazrio pa meni na "volim te" eventualno kažeš "hvala".
Dok govorim ove riječi, znam da sam nepravedna. Svejedno si ne mogu pomoći. Ne noćas. Noćas me previše boli da bih pazila na obzir.

Nisam rekao hvala. Rekao sam da i ja tebe volim.

Jesi, rekao si, svejedno sam imala osjećaj kao da ti riječi čupam kliještima, da ih izvlačim na vakuum kao što su devedesetih izvlačili djecu, nije ni čudo što toliki od nas imaju krivu glavu, izgovorio si te riječi kao da moraš, a ja to neću, razumiješ, ne treba mi to.
Što ti treba?

Treba mi da to stvarno misliš, i da to kažeš prvi. Muka mi je od ove dinamike u kojoj ispada da uvijek ja tebe trebam više nego ti mene, a ti si kao prekul za to. Jebeš to.

Ako hoćeš reći da je tebi više stalo nego meni, odmah da ti kažem da ne pušim te fore. To ti kod mene ne prolazi.

Pa ni ne mora proći, ne govorim ti ja ovo zbog nekog posebnog cilja, samo kažem kako jest.
Ne vjerujem u to.
Hladan si.
Ti si prva koja mi je to ikad rekla.
Ti si prvi kojem sam ikad prva rekla da ga volim.
Jesi li ikad rekla nekome da ga voliš, a onda shvatila da to nije istina?

Nikad. Uvijek sam znala kad nekoga volim. I kad ga prestanem voljeti.
Svaka čast.
A ti?
Ja sam mislio da je ljubav nešto za što se poslije ispostavilo da nije.

A ništa. Onda pomalo. Pa dok izdržimo.
Njegove riječi su cigle od kojih gradi zid među nama. On to ne vidi, ali svejedno ga gradi.
Slušam mu srce. Mrak se slijeva kao vodopad. U vezi je uvijek dvoje: onaj koji sluša otkucaje srca, i onaj čiji se otkucaji slušaju. Netko je glasnije živ, a netko više osluškuje. 

*
Dao ti je prostor za tvoju bol, rekla je terapeutkinja. Zašto sam se onda osjećala tako samom?
Bila je rana faza. Nismo mogli biti sigurni ni u što, pa o tome nismo govorili kao o bebi. Imenovanje je važno. To je znao i Ferdinand de Saussure. Imenovanjem nečega prizivamo ga u stvarnost. Za ovu stvarnost nismo bili spremni. Zbog toga sam pazila kako ću to nazvati. Situacija, to je bilo dosta zgodno. Nezgoda. Zakašnjela menstruacija. Ali nikad pravim imenom.
Nisam se mogla suočiti s olakšanjem u njegovim očima. Znam da bih mu to zamjerala. A on se nije mogao suočiti s mojom tugom. Pa se nismo suočavali.
Prijateljica mi je rekla da napravim ritual. Zahvalim na kratkom razdoblju koje smo situacija i ja proveli zajedno, prije onoga. Pokušala sam s time. Ali i dalje sam tjednima sanjala krv. Bilo je posvuda. Rušila sam se po stanu. Stanovima. Mom i njegovom. Ja sa svojim ruksakom u koji nikako da stane sve ono što sa sobom nosim. Djevojčicu lica bijela kao snijeg, takvu je poželjela Snjeguljičina majka, i takvu sam viđala u odrazu u ogledalima tih dana. Samo što moje usne nisu bile crvene poput kapi krvi na snijegu. Bile su blijede i nisam ih imala volje ni našminkati. Neke istine ne možeš uljepšavati, a da ih ne pretvoriš u laži.
Možda je bolje ovako, mislila sam. Ili sam barem htjela to misliti.

Možda prvo moraš sam sebi postati dom da bi mogao postati dom nekome drugom.
Uspomene su mi sazidane od tračnica. Od aerodroma, autobusnih stanica. Sve u mom životu bilo je prolazno. Posebno ono što sam zbilja htjela zadržati.
Majci nisam ništa rekla. Ocu sam napisala dugo pismo koje nikada nisam poslala. Prije dva dana, bio mu je rođendan. Čestitala sam mu. Možda, da smo u boljim odnosima, i da se nije dogodila situacija, u čestitci bi mu napisala još jednu vijest. Ali ovako, ne bih to podijelila s njim.
Više nemam ništa za podijeliti. Izgubila sam bebu, tata, došlo mi je da mu kažem. Tvoje dijete izgubilo je svoje dijete. Mogao si biti djed, tata. Ali kako da budeš djed kad nikada nisi bio ni otac? Ne u pravom smislu. Ne u smislu kakav On smatra da netko treba biti. Tvoj otac je za liječenje, rekao mi je neki dan. On treba stručnu pomoć. Kako ne razumije, da je star i usamljen i da jedina kći jedva priča sa njim? Kako ga to ne muči?
Što da mu odgovorim? Kako da se ne složim s njim? A opet, kako da se složim? Svako dijete ima potrebu braniti svoje roditelje, bez obzira kakvi su bili. Tako i ja. On je takav, rekla sam mu. Ionako ne bi bio sretan uobičajenim životom. Da kuha ručak, ide u nedjeljnu kupnju ili vodi obitelj u šetnju. Biti roditelj znači služiti, rekao je On. Tad prestaješ biti sam sebi u fokusu. Moj otac, istina, nikad to nije shvaćao. Pa zašto sam se, od svih ljudi, baš njemu poželjela obratiti u ovoj situaciji? Možda zbog toga što znam da me neće slušati, a ako me i bude slušao, neće me shvatiti ozbiljno. Ali ovo je prevelik zalogaj čak i za njega, koji je uvijek uspijevao pronaći smiješnu stranu svega.
Ako ne pričam o tome dovoljno dugo, hoće li biti kao da se nikad nije dogodilo?
Njegov strah lijepi se za moj i isprepleće u šarenu nit. Nijanse su različite, ali zajedno dobivaju na čvrstoći. 

*

On nije kriv za tvoje odlazeće ljude, rekla je terapeutkinja. Nije kriv za tvoju emocionalno nedostupnu i kaotičnu majku. Za tvog nezrelog i udaljenog oca. Ni ti nisi kriva za njegove prošle odnose.
Ni prvi ni zadnji koji nevini stradaju, rekla sam, a ona se silno potrudila da ne zakoluta očima.
Pravite se frajeri, a u biti vas je oboje frka.
Što da radimo onda, pitam je.
Vježbajte suosjećanje. Kad se dogodi zahlađenje, kad netko nekoga povrijedi. Ako on djeluje hladan, a tebe to pogađa (i obrnuto), dovoljno je sjetiti se da nekad i druga osoba zna tako reagirati u teškim trenucima i upitati se: što je ono što bi meni bilo potrebno u tom trenutku? Ne morate se bojati da ćete nešto zeznuti, jer sigurno hoćete. Ono što je važno jest kako ćete nakon toga nastaviti dalje i izgraditi odnos. Vaše obrane neće nestati preko noći, ali kad osvijestite da ste skloni udaljavanju, bježanju i hladnoći kad vam je teško i vježbate suosjećanje, to vas dovodi u kontakt. A kontakt je osnova za sve.

To je jebeno teško, rekla sam. Njoj ne smeta kad psujem, a neke emocije prevelike su za pristojnost. Je, smije se. Ali je nužno. I vi to možete. Ti to možeš.
Mogu li?, pitam je. Ne znam. Što ako sam previše sjebana za takvo nešto? Ili on? Znate za onu teoriju, da duše same biraju u kakvoj obitelji će se roditi, i da djeca koja shvate da nije njihovo vrijeme sama odu? Što ako smo mi na neki način ovo prouzročili?
Takvim razmišljanjem ćeš se samo izludjeti, rekla mi je, a to je velika stvar za jednu terapeutkinju jer "luda" nije riječ koju koriste olako.
Ne želim se izludjeti, obećavam, stvarno, samo želim da sve bude dobro, i da mi budemo dobro, i želim da me prestane proganjati taj tupi osjećaj krivnje, želim više prestati sanjati tu krv, kako ne shvaćate, želim se pobrinuti da se takvo nešto nikad više ne dogodi.
Ne možeš sve iskontrolirati, rekla mi je. Ali možeš prihvatiti, otpustiti i nastaviti dalje. Možeš vjerovati da će sve biti u redu i učiniti ono što možeš da stvari idu u pravom smjeru.
Mislite da je to moguće?
Mislim. Ja vjerujem u tebe.
Hm, kažem. Onda dobro. 

*
Tu nedjelju, prije spavanja, kaže mi da me voli po prvi put. Ušutim.
Ti kao da ne znaš što napraviti kad dobiješ ono što želiš, rekla mi je jednom terapeutkinja.
Kao da ne vjeruješ u to.
Pa nije da ne vjerujem, rekla sam, samo mi je neobično. Nije mi se često događalo u životu.
Navikni se, rekla je. Navikni se tražiti što ti treba i prihvatiti kad to dobiješ. Daj sebi dopuštenje da osjetiš taj trenutak.
Njegove riječi bljesnule su u mraku kao vatromet, a ja ovog puta od njih nisam pobjegla. Opustila sam se, mišić po mišić.
I ja tebe volim, rekla sam. Kad sam to izgovorila, znala sam da je istina. 

Nekim rečenicama treba više vremena da dozriju. Ako ih izvadiš prerano, kao nerođene bebe ili štenad, svijet će za njih biti previše i neće se u njemu znati snaći. Pregazit će ih sve te boje, okusi, mirisi. Ako nisu razvile sposobnost da same dišu, pretvorit će se u sjene.

Pogodi moje ime, rugao se Cvilidreta. Nitko me neće spoznati, govorio je zlokoban sjaj u njegovom malom oku.
Danas mislim da mu je ipak bilo drago kad ga je netko prozreo. Možda je naoko jadikovao, ali mora da je osjećao i olakšanje. Kad nema više tajni, lakše je disati. Izgubio je moć, ali se više ne mora skrivati. Možda je cijelo vrijeme to potajno priželjkivao. Da naleti na nekoga tko će mu biti ravan.
Ljubav se svira četveroručno.
Ne možeš izgubiti nekoga koga imenuješ. Ne zaista. Čak i ako ta osoba više nije u tvom životu.
Ne znam što budućnost donosi. Ali znam da, kad nečemu daš ime, to postaje stvarno. I ima mogućnost da se na njega ne odazove.
A ja sam njega nazvala Ljubav.

 

 

 

 

 

 

 


 

o nama

Eva Simčić pobjednica je nagrade "Sedmica & Kritična masa" (6.izdanje)

Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

proza

Eva Simčić: Maksimalizam.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.

intervju

Eva Simčić: U pisanju se volim igrati perspektivom i uvoditi analitički pristup u naizgled trivijalne teme

Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''

Eva Simčić je u uži izbor ušla s pričom ''Maksimalizam.''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednu od sedam natjecateljica.

poezija

Juha Kulmala: Izbor iz poezije

Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.

poezija

Jyrki K. Ihalainen: Izbor iz poezije

Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".

poezija

Maja Marchig: Izbor iz poezije

Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg