proza

Franjka Antoliš Essert: Fragmenti (ulomak iz kraće novele)

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Franjka Antoliš Essert (Zegreb, 1993.) završila je Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Tijekom fakulteta bila je članica nekoliko studentskih organizacija, a za postignuća u školovanju dobila je Dekanovu nagradu. U slobodno vrijeme voli čitati na hrvatskom i engleskom jeziku. Odnedavno se okušala u pisanju kratkih proznim oblika te je upisala online radionicu o pisanju kratkih priča. Na 2. natječaju za Gorku priču Narodne knjižnice Vrbovec sa svojom kratkom pričom osvojila je treću nagradu.

FRAGMENTI 

ON

Probudio ga je zvuk kamiona za smeće i trebalo mu je nekoliko sekundi da shvati koji je dan. Doduše nismo li svi dezorijentirani kada nas se u 2:45 ujutro prene iz neplaniranog sna? Unatoč tome što je na ekranu, sada ponovno upaljenog, laptopa jasno pisao datum četvrti kolovoza, nije se mogao oteti osjećaju da se probudio usred prosinca, nešto oko lampica kamiona zagrebačke čistoće podsjetilo ga je na Božić. Ljetni zrak njegovog grada ušao je kroz prozor razmjestivši pritom nekoliko papira razbacanih po stolu te ga vratio u stvarnost. Novim pogledom prema ekranu primijeti i vrijeme koje je stajalo uz današnji datum, ti brojevi koji tako uporno upravljaju našim životima, i shvati da je neplanirano zadrijemao na dobrih sat i pol. Ovim tempom nikad neće dovršiti diplomski u zadanom roku, pomisli. Uzdahnuvši otpije gutljaj iz šalice. Po nepcima mu se razlije samo izdajnički talog kave te shvati da je vrijeme pristavljanja nove džezve. Odjednom oko gležnja osjeti poznato golicanje psećeg jezika. Bio je to njegov vjerni suputnik zadnjih deset godina, mješanac zvan Bongo. Po svemu sudeći budan i spreman za šetnju. Nazvati Bonga otrcanim bila je u svakom pogledu blagonaklona izjava, taj pas se vrlo lako mogao zamijeniti za istrošenu krpu za pod. Poprilično ironično jer nije bilo te krpe koju on nije imao potrebu izgristi vidjevši u njoj smrtnog neprijatelja, u najmanju ruku (ili u njegovom slučaju najmanju šapu). Znajući da će ga njegov najbolji prijatelj sada gnjaviti za šetnju krene prema ulaznim vratima obraćajući mu se svojim najoštrijim glasom, barem pokušajem istog: „Bolje ti je da me sutra ne budiš prije podneva.“
Bongovo mahanje repom protumačio je sporazumom.
Šetnja će me ionako razbuditi bolje nego kava, pomisli.
Izašavši na ulicu s uzicom u desnoj ruci, lijevom tražeći džepne cigarete, miris ljetnom kišom natopljenog betona zagrebačkih ulica ispuni mu nosnice.

ONA

Ukrcala se na brod i popela gore na otvoreni dio palube zauzimajući polovicu klupe torbama. Unatoč mornarski plavo-bijeloj majici, sunčanim naočalama i espadrilama osjećala se kao turist. Iako je četvrtina njene krvi bila dalmatinska, čak štoviše otočna, i mogla je kroz nekoliko dana u tom okruženju preći na tečnu ikavicu, duboko u sebi nije se osjećala nikako drugačije nego kao čistokrvna purgerica. U Zagrebu je provela svih 25 godina života, a njeno dalmatinsko nasljeđe dolazilo bi do izražaja samo na blagdanske dane nemrsa kada se baka svim silama trudila reproducirati didinu salatu od hobotnice ili bakalara na bianco. Tvrdila je da za bakalar ima barem morfemsku prednost.
Ali ljeti je znala cijeniti privilegij kuće na moru. Otok je za nju do prije dvije godine fiksno čuvao njeno djetinjstvo bolje nego ijedan započeti i neispisani dnevnik. Tamo su bila prva ljetovanja koja pamti te sva ona do početka srednje škole kada se baka razboljela pa nitko nije htio ići bez nje. Zatim su uslijedile razno razne ljetne škole, ljetovanja s prijateljima i na kraju ispitne obaveze te sve kraći i kraći praznici koje je dakako trebalo provesti na lokacijama s više zabavnih sadržaja. I tako, malo po malo, prošlo je trinaest godina otkako se nije vratila na otok, svojevrsni muzej njezinog djetinjstva.
Upravo zato je prije dvije godine znala da ne može doći na otok zajedno s njim. Morala ga je prvo posjetiti sama. Tada su već bili u stasaloj vezi i isto tako je znala da on neće razumjeti njenu potrebu da bez pratnje izvidi teren. Nije je ni sama u potpunosti razumjela, jednostavno ju je osjećala. Brinulo ju je kako mu to prenijeti, imali su već par puta nesuglasice oko sličnih situacija kada se jednostavno ne bi našli na istoj valnoj duljini. Ona se nije znala dovoljno elokventno izjasniti, a njemu odgovori poput: „Ni sama ne znam zašto se tako osjećam.“, nikad nisu djelovali dovoljno iskreno. On je uvijek znao zašto se osjeća kako se osjeća, a razumijevanja za tuđe unutarnje svjetove nije imao. Kad mu je jednom prilikom napomenula da možda nema isti raspon emocija kao i ona pokrenula je svađu od tri sata. Jedino opravdanje koje je smislila za svoj raniji dolazak bilo je kako je kuća u lošem stanju i kako ona treba otići prva i sve pospremiti, što je on naravno odmah pobio svojom ponudom za pomoć. Srećom ispitni rokovi su jednom izašli i njoj u korist te je tako on morao ostati u Zagrebu par dana dulje. Nikad sretnije, spakirala je kofere i uzbuđeno se uputila na otok spremna na sjećanjima izazvanu visceralnu reakciju.
Osjetila ju je već na brodu, ista linija kojom se vozila i sada, prolazeći pored uvala i otočića za koje nije ni znala da ih se sjeća. Miris mora i brodskog motora ispunio joj je nosnice, a suze su joj navrle na oči. Na trenutak je pomislila koliko joj je drago da sada nije s njim, u isti tren osjećajući i krivnju i olakšanje. Podsjetivši se da nekad moramo misliti prvo na sebe, nastavila je promatrati dalmatinski arhipelag. Na otoku je sve osjetila još deset puta jače, svaka poznata brazda na cesti, svako drvo čije se sjene sjećala, treći kamen u Staroj ulici kojeg je preskočila jer je znala da je sklizak, slastičarnica ispred crkve gdje je nedjeljom išla na sladoled, uz majčine opomene kako ovaj put stvarno ne smije zaprljati haljinu, a možda najviše od svega zvuk valova pomiješan s glasanjem zrikavaca – sve to jednostavno ju je natjeralo u plač kojeg je neometano mogla iskusiti sama.
Morski vjetar prolazio je kroz palubu i mrsio joj kovrče kose. Pogledom prelazeći preko kofera koje je rasporedila oko sebe, čvršće je privila prenatrpanu torbu u naručju. Oronula kopča jedva ju je držala zatvorenom te se činilo da su svi njeni materijali za diplomski rad samo jedan šav udaljeni od toga da postanu zagađivači Jadrana.

ON

Noćni zrak osmog mjeseca toplo mu je puhao u lice odlazeći prema krošnjama stabala. Bongo je veselo njušio po ulici i obilježavao svoj teritorij. Jedini trenutci kada taj pas nije izgledao kao izlizani tepih, noseći na sebi teret godina, bile su upravo šetnje. I dalje je visoko podizao stražnju nogu uz stupove prometnih znakova. Ispuhujući kolutiće od dima pogleda u nebo, neposredno nakon prolaska ulične lampe moglo se vidjeti nekoliko zvijezda. Znao je da vidi dio Velikih kola, ali dalje od toga mogao bi samo nagađati. Astrologija ga je oduvijek zanimala, ali ne dovoljno da bi sam proučio sazviježđa u svom dijelu svemira. Ponekad se tješio da to nije posljedica samo nedostatka inicijative i ambicije, već da je život u Zagrebu podrazumijevao planirane izlete izvan grada za neometano promatranje noćnog neba.
Kad bi barem sad mogao biti na moru, na jednom od onih dalmatinskih otoka gdje motorna vozila nisu dozvoljena, uz iznimku golf autića stranih turista i onog jednog traktora kojeg starješina mjesta i dalje tvrdoglavo posjeduje. Izolirana mjesta koja izviru iz Jadrana gdje se za kruh čeka u redu ispred dućana od šest ujutro, prije nego stigne prvi brod s kopna, a tko prespava ostaje bez njega cijeli dan. A tek miris tih mjesta… Zimzelene šume napojene slanim morem. Noćno nebo tamo pruža toliko osvjetljenja da suvremenu rasvjetu čini gotovo nepotrebnom. A za valovitih noći, bez obzira koliko redova udaljen od obale, čuješ valove kako se obrušavaju u stijene i vraćaju s pola snage natrag u more. Skoro istog časa sjeti se nje i zajedničkog ljetovanja prije dvije godine. Sjeti se koliko ga je iznenadio taj odmor, jer bez obzira što su do tada već bili naviknuti jedno na drugo (primjerice znao je da mora ponijeti čepiće za uši jer ona hrče bez obzira što je to i dalje kategorički negirala), nisu poznavali morske verzije osobe koju vole. On nije znao da će ona poprimiti tamniju nijansu kože nakon samo par dana, a ona nije ni u ludilu mislila da će se itko od njih dvoje buditi prije prvog broda i stajati u redu ispred male trgovine (jednostavno se pomirila s činjenicom da dva tjedna neće jesti kruh, što je između ostalog išlo i u korist njene linije). On je dakako želio iskoristiti svaku sekundu odmora pa mu nije smetalo skratiti san, ako to znači da će iskusiti nešto novo. Kao na primjer prisluškivanje razgovora lokalnih mještana, svaki dan je postajalo sve zanimljivije jer je slagao djeliće priče baš kao slagalicu, dok nonšalantno gleda prema obali u iščekivanju svježih namirnica i toplih pekarskih proizvoda. Znao je da im je oboma nakon svega što je bilo prije, a pogotovo poslije, to ljetovanje ostalo kao jedna od ljepših uspomena.
Odjednom osjeti potrebu da je nazove, da je pita sjeća li se još uvijek tih četrnaest dana. Osjeća li i dalje u trbuhu onu glad, može li čuti kruljenje želuca koje su oboje iskusili kad su prvu večer išli u restoran i čekali 45 minuta na krivu narudžbu i onda još dodatnih 30 minuta na pravu koja je na pola metra ispred njihova stola završila na podu? Kako je konobar ponudio ispriku koja se nije činila iskrenom, kako su razočarano i iznevjereno izašli van, ali se već u idućem satu smijali prepričavajući događaj uz rezervne sendviče koje mu je mama krišom ubacila u torbu (za svaki slučaj, nikad se ne zna). Sjeća li se kako su sretni bili kad su ušli u taj restoran, kako je mirisala riba na roštilju, a u pozadini se po tko zna koji put te večeri ponavljao glazbeni mix s najvećim dalmatinskim hitovima. I kako ih je lijepo gazda restorana pozdravljao svaki dan do kraja ljetovanja, kada bi prolazili ispod njegove tende na putu do plaže, nastojeći se barem malo iskupiti za neiskustvo novog zaposlenika?
Osmijeh na licu koji su sjećanja sama od sebe razvukla, naglo mu izbriše osjećaj frustracije, a zatim i tuge. Znao je da je ne može sad nazvati i znao je da ne može nazvati nikoga drugoga s kime bi ponovo proživio tu uspomenu jer je ona bila samo njihova. Samo njih dvoje mogu cijeniti svaki detalj te priče jer kad ih čuju na trenutak putuju kroz vrijeme i prostor, natrag u to ljeto na otoku. Drugima je to samo usputna anegdota koju su čuli od nekoga. Jedino će njima zauvijek ostati dio života. Usamljenost dolazi kad nemaš više kome prepričati uspomene.
Tek kad je Bongo šapom zamahnuo prema vratima shvatio je da su napravili uobičajeni kvartovski krug i da je vrijeme da se vrati sadašnjim obavezama. 

ONA

Kad dobivaš najbolje ocjene većinu života, ne naučiš da je za neke stvari potrebno više pokušaja kako bi na kraju došao do željenog rezultata. Sjedila je na terasi kafića, koja je nalikovala više na privatni mol, nervozno lupkajući nogom po drvenim daskama postavljenim iznad plićaka. Svako toliko gole gležnjeve bi joj dotaknule kapljice pobjegle iz valova, ostavljajući na koži tragove soli.
„A kako to da niste podigli ogradu oko terase kad ste je već nasadili priko mora?“, upita gazdu koji je sa susjednog stola uzimao dvije prazne šalice kave.
„A šta je, bi'će da se sad i mora bojiš?“, odgovori joj usput istresajući pepeljaru. Ostaci pepela poletjeli su prema obali, ali većina je svoj put završila po okolnim stolicama. Jedva primjetni, ipak su s godinama ostavili tragove na bijeloj plastici.
„Ne bojin se za se, nego za računalo.“
„E mala, mani se onda te tehnike, nego lipo u kupaći pa na plažu.“
„A ovih 8000 riči što mi još fale će se same napisa’ jel?“
„Ura vrimena amo tamo.“, nasmiješi joj se i u prolasku je potapša po ramenu.
Mislila je da će geografska izolacija od prijatelja dovoljno smanjiti distrakcije, ali je zaboravila da dok god ima internet i upaljeno računalo i dalje sa svima može biti u neprekidnom kontaktu. Nikad u ljudskoj povijesti nije bilo lakše izgubiti koncentraciju. Bar su tako svi njeni suvremenici govorili. Njoj je ipak ta teorija bila malo sumnjiva, jer joj se činilo da bi te stalna prijetnja smrću od raznih bolesti; divljih životinja; kraljeva koje nije briga za svoje podanike, koja se protezala kroz postojanje naše vrste, držala u stanju tjeskobe koja osobu onemogućava za bilo kakav konstruktivni rad. Ali očito svi češće misle da je njima teže nego drugima, a ne obratno.
Bilo kako bilo, kafić u kojem se nalazila, jedan od dva na otoku, nije još uveo WiFi pa se zato nadala tamo ostvariti dnevnu kvotu riječi povremeno odmarajući oči na bijelim jedrilicama u daljini. U Zagrebu je neplanirane i spontane kave opravdavala budućim vremenom i planiranom stopostotnom produktivnošću u južnijim kraljevima Lijepe naše. No pri tome je, osim na internetske distrakcije, zaboravila da će je ovo mjesto sada podsjećati na njega. U parkiću nije više bila samo njena ljuljačka s koje je pala sa sedam godina i razderala koljeno na staklo razbijene pivske boce (realno dječja igrališta u devedesetima su izgrađivala karakter i roditelja i djece; na kraju tobogana nije se nalazila mekana podloga od tko zna kojeg sintetskog materijala, bio si sretan ako te na dnu dočekao šljunak bez primjesa oštrih materijala) te zaradila dva šava od mladog nervoznog doktora u dežurnoj ambulanti. To je sada bila i ljuljačka na koju su se njih dvoje jednu večer nagurali skupa i umalo je srušili, smijući se dok su ignorirali oštre poglede turista čija su djeca ostala u parku dulje nego što je uobičajeno jer su ipak na praznicima. Dok je hodala uskim kamenim ulicama čula je poznatu jeku svojih koraka, ali su joj nedostajali i njegovi. Kad je prošla štandove na kojima je kao mala pokušavala prodavati izronjene školjke nije se prisjetila samo svojeg poduzetničkog duha već i osmjeha na njegovom licu koji se pojavio kad mu je ispričala kako je posao zatvorila iz straha da će je porezna uprava kazniti jer se nije prijavila kao obrtnica, već je radila u fušu. Tako je to kad nešto s nekim iskreno i u potpunosti podijeliš, teško da će za tebe ostati nepromijenjeno. Činilo joj se kako bi neki od zakona fizike koje je naučila u srednjoj školi mogao opisati tu pojavu, ali točno koji nije mogla sjetiti. Uostalom dugo je već fizika bila iza nje.

ONI

Te večeri je pljusak svima donio željno iščekivano olakšanje. Zemlja zagrebačkih drvoreda upijala je kišu pohlepno kao putnik kada u pustinji naiđe na oazu. Na tamnom betonu ležalo je zeleno lišće natopljeno kišom. Miris lipe u cvatu osjetio se jače nego inače. Preuranjena ljetna sparina i težina koja se zadnjih par dana osjećala u gradskom zraku kao da je reflektirala njihov odnos proteklih mjeseci. Kad su se kasnije pojedinačno prisjećali kraja veze niti jedan nije znao kad je točno skrenula sa željene putanje. Ali sjećali su se kratkih i šturih odgovora koje su razmjenjivali preko poruka. Sjećali su se udaljenosti koju odjednom ni jedno ni drugo nije moglo više ignorirati. Oboje su osjećali onaj najgori tip usamljenosti, kad se u društvu druge osobe osjećaš sam.
Ako se možda i iznenadila prve sekunde kad je odlučila da mora, baš u tom trenutku, izaći iz stana, došavši pred njegovu zgradu, znala je, s onom sigurnošću koju je do tada u životu osjetila samo par puta, zašto se tamo našla. Bio je to isti sudbonosni osjećaj koji ju je ispunio kada je stajala pred svojom budućom gimnazijom s papirima za upis u rukama. Ili kada je stajala ispred bijele crte u niskom startu na svom prvom atletskom natjecanju. I kada je na priredbi za kraj vrtića čekala iza debele, prašnjave, smaragdno zelene zavjese sekundu prije nego li je teta Bara upalila dodatna svjetla na improviziranoj pozornici. Predosjećala je da i on zna zašto je tu večer došla, nije bila u krivu. U konačnici njih dvoje nisu bili stranci. Sjeli su na vlažnu drvenu klupicu koju su toliko često gledali s njegovog balkona i izrekli dešifrirane verzije svojih razgovora. Ovaj put u njihovom razgovoru nije bilo gorčine ni pripisivanja krivnje, oboje su preuzeli svoj dio. Sada kad je bio kraj nekako se lakše bilo pomiriti s vlastitim nedostacima. On se nije osjećao nedovoljno dobrim za nju jer nije više morao biti netko i nešto za nju. Ona se više nije osjećala previše samostalna u vezi, više nisu bili skupa i nije postojao pravi razlog da se oslanja na njega, kako je vjerovala da je on uvijek želio.

Zanimljivo je koje stvari iz života pamtimo, a koje zaboravimo. I kako nam neki svakidašnji trenutci kao što je sjedenje na klupi u parku s nekim koga volimo ostaju u sjećanju i postaju više od još jednog ponedjeljka popodne. I kako nekad kažemo čujemo se poslije ne shvaćajući da smo time nekome okrenuli leđa. Ili kako nekad dopustimo da nas takva rečenica muči cijelo popodne, pridodajući joj značenja koja u originalu nikad nije nosila. I tako su te rane ljetne večeri, zajedno s ostatkom Zagrepčana, napokon odahnuli.
Veze su kao mlijeko, kratkotrajne i dugotrajne, ali uvijek s rokom trajanja.