proza

Jelena Benčić: Rakija i denga groznica

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Jelena Benčić (Varaždin, 1999.) završila je prevoditeljski smjer na zagrebačkoj Germanistici, a na Anglistici je apsolventica. Godine 2019. ušla je u uži izbor za nagradu Prozak i sudjelovala na Učitavanju u Booksi. Ciklusi pjesama objavljeni su joj u časopisima Tema i Vijenac, a kratke priče u zbornicima natječaja Lapis Histriae u nakladi Gradske knjižnice Umag. Tri ljeta zaredom sudjelovala je na radionici književnog prevođenja na Premudi. Ondje je započela suradnju s pjesnikinjom i prevoditeljicom Oljom Alvir, u čijem su joj prijevodu dvije pjesme izašle u austrijskim časopisima Litrobona i 'apostrophe. S kolegicom s beogradske Germanistike moderirala je online čitanje u organizaciji njemačke udruge DAAD na kojem je sa svojim romanom „Snovi i kulise“ („Träume und Kulissen“) sudjelovala Alida Bremer.



Rakija i denga groznica

 

bilješka za psihoterapeutkinju koju je nemoguće naći ako želiš studentski besplatne sesije, a slično nemoguće čak i kad pristaneš izdvojiti novac, svi su zauzeti, bukirani:

…prijateljica mi je jednom rekla da je kod mene primijetila obrazac ponašanja. Primijetila je kako u mojoj glavi uvijek postoji nešto što želim, želim to jako i mislim da ništa nije dobro dok se to nešto ne ostvari. A kad to dobijem, brzo pronađem nešto treće, četvrto, deseto i nikad ni na što ne stavljam točku. Te su mi Simine riječi bile u glavi svaki put kad bih osvijestila da ću uskoro provesti mjesec i pol na Šri Lanki. Svaki put kad bih se zapitala hoću li to doista učiniti, sjetila bih se dana kad mi je ona to imala potrebu reći, točno se sjećam da smo sjedile u mojoj kuhinji, da je došla na „Ej, si doma“ i ostala uobičajeno dulje nego što je meni odgovaralo. Je li ovo putovanje samo još jedna u nizu (improviziranih??) zakrpa koje me nikad neće pokrpati kako spada?

Tjedan dana prije puta uhvatila me groznica kojoj ne znam ime, ali joj znam simptome: jutra su, kao i kod mnogih bolesti bila najgora. Gotovo sam svako jutro bila sigurna da je sve u redu jer ionako zapravo neću otići na taj avion, sve dok se ne odvezem u zračnu luku, sve ostaje u redu, bit ću tu, žvakati literaturu za diplomski, raditi dva studentska posla i volontirati u dvije udruge u Zagrebu. A onda bi me kasnije u danu uhvatio sasvim oprečan osjećaj: bila bih sigurna da je ovo nešto veliko, veliki komad plastelina koji će me progutati, prožvakati i izbaciti van u novom obrisu. Jedini puls koji je bio stalan, konstantna temperatura tijela, bio je strah zbog kojeg sam Vas već nekoliko puta pokušala pronaći, draga imaginarna terapeutkinjo u sobici na faksu.

To je strah zbog kojeg sam istovremeno upravo i htjela otići na dva uzastopna leta i nestati u drugoj vremenskoj zoni: strah da ne radim dovoljno, ne pišem dovoljno i ne javljam se na dovoljno natječaja, dovoljno rezidencija i seminara, da se premalo angažiram oko budućeg poslijediplomskog ili doktorata, da premalo čitam, premalo znam i preloše govorim svoje radne jezike. A tu je, naravno, i još uvijek neizbježno, stalno uspoređivanje s prijateljicama kojima zapravo uopće ne zavidim osim na toj njihovoj prokletoj prizemljenosti, uspoređivanje s onima čije su putanje pravocrtne. Pravocrtno do diplome u savršenom roku – posao u obiteljskoj firmi (postojana plaća od dvadeset četvrte) – stan s dečkom – veza koja umjesto da se zapetlja u pokušaje odgovora na upitnike, umjesto da se izgubi u krugu stalnih pucanja i žuljeva vodi prema djeci, dvorištima, ljetovanjima. Pravac, pravac, pravac…

Sigurna sam da je bilo još nešto što sam Vam htjela reći odmah na početku, ali toga se više ne sjećam, neposredno prije puta nisam uspjela zapisati baš sve što mi je bilo u glavi.

*

Kad sam navečer stigla u kuću na rubu Colomba, u kojoj sam trebala provesti šest tjedana s ostalim volonterima na projektu, bila sam toliko omamljena kombinacijom uzbuđenosti i umora da isprva nisam ni shvatila koliko je prljava kuća u koju su nas smjestili, smještaj koji smo platili. Ipak, ne možeš ne primijetiti da cijevi u kupaonicama slabo propuštaju, da se voda nakuplja u umivaonicima, da za spavanje na raspolaganju imaš samo ležaj, ni traga ni glasa jastuku, krevetnini, mirišljavosti kreveta. Drugi dan, nakon što sam se naspavala, sobu sam temeljito očistila alkoholnim maramicama, koje sam, naravno, ponijela sa sobom jer sam od dede urologa i njegove žene infektologinje naslijedila hipohondriju i antibakterijsku urednost. Onda sam sjela na drugi ležaj u sobi (sreća da je postojao, krevet na kojem spavam oduvijek mi predstavlja nešto apsolutno nedodirljivo, ono što se koristi tek nakon tuširanja kad ideš leći, ne znam kako bih podnijela da sam ga u Colombu bila primorana koristiti kao kauč, radni stol ili ono najgore – privremeno odlagalište stvari koje su se zajedno sa mnom povlačile busovima, restoranima, parkovima) i napisala poruku Rebeki:

Smještaj je malo izazovan. Recimo da predstavlja vježbu u fleksibilnosti…

Ona je u odgovoru samo ponovila zadnju sintagmu iz moje poruke, podebljala riječ fleksibilnost i na kraj dodala upitnike. „Vježba u fleksibilnosti??“

Jebiga, bar nas je troje u istoj prljavštini, na isti način preveslano. Nizozemka, Pakistanac i ja, Muhammad, Juul i ja.

Nakon nekoliko dana već sam se navikla. Pomogle su knjige koje sam ponijela, vrijeme koje sam imala za učenje švedskog i pisanje. Više me ne budi ni pomalo groteskan zvuk kamiončića koji prodaje kruh, bijela peciva, sve za 130 rupija neovisno o veličini i vrsti. Taj prodavač prolazi susjedstvom više puta dnevno, prvi put rano ujutro, možda oko šest i svira nekoliko motiva iz Za Elizu. Juul, cimerka iz Nizozemske, kaže da joj se taj zvuk cijeli dan vrti u glavi kad navečer čekamo bus da nas vrati u naše predgrađe.

U prvom busu u koji sam ušla u Colombu treštala je glazba, baš kao u klubu, a osoba koja bi se mogla opisati kao voditelj busa, menadžer, za kojeg sam kasnije shvatila da obavlja niz poslova koji su drugdje mehanizirani, također stalno nešto podvikuje. Vjerojatno imena stanica, između ostalog. Menadžer autobusa probija se prolazom između sjedala i od svakog novog putnika skuplja novac za vožnju. Snop novčanica cijelo vrijeme drži u rukama čak i kad se naginje na vrata autobusa i ne znam točno što radi, valjda poziva ljude da uđu, nemam pojma.

Prvih par dana nismo još imali pravog posla. Opipavali smo Colombo i naš zabačeni kvart, ulazili i izlazili iz tuk-tukova (kako se god to prema hrvatskom pravopisu pisalo i dekliniralo, neću ni pokušavati otvoriti rječnik). Za doručak smo isprva odlazili u trgovinu vrlo blizu kući gdje sam uzaludno pokušavala pronaći ODJEL ZDRAVE HRANE, nešto zobenasto, bez šećera, pa makar i kekse, kombinaciju orašastih plodova i suhog voća, ali nisam našla ništa. Kupila sam kekse na kojima je pisalo da su rađene ručno i njih jela za doručak možda dva dana. Srećom, ostala mi je vrećica pekan oraha iz Zagreba iz koje sam štedljivo grickala jedva tjedan dana. Nakon što smo se bolje upoznali s domaćinima iz udruge, oni su nas odveli u restoran koji nam je bio još bliže od trgovine i naučili nas od čega se sastoji tradicionalna hrana koju su ondje posluživali za doručak i večeru. Otada sam za doručak počela jesti pržene kuglice od daala, nešto poput krafni od leće s rupom u sredini i rotije s povrćem ili prazne.

bilješka za psihoterapeutkinju:

…vrlo sam si brzo počela govoriti da moram manje jesti. Kod kuće sam trčala, biciklom odlazila u knjižnicu, na kave i u ured, hodala i šetala kad mi se nije trčalo, jela sam zobene kaše s kikiriki maslacem i lanenim sjemenkama, mnogo voća i povrća, pogotovo ljeti, i osjećala se usprkos tome kao komad tijesta, buhtla. A ovdje sam samo skupljala korake dok smo obilazili grad. Bojim se da ću se udebljati. Nadam se da ću smršavjeti. Počela sam si govoriti da bih prvi dio dana trebala živjeti na banani i indijskim oraščićima, a onda se najesti curryja ili povrćastog kottua za ručak ili raniju večeru. Trebam samo jesti što manje.

Pitala sam se također kako da svojim cimerima i suputnicima objasnim da sam ovisna o kretanju na način koji možda graniči s ortoreksijom i definitivno ima veze sa strahom od debljanja. Sa strahom da ću, ako se vratim s viškom kilograma u tijelu, postati užasno neprivlačna, odbojna i bezvrijedna. Kakva već dobrim dijelom i jesam… Da me pitate, da stvarno razgovaram s Vama, ne bih Vam znala odgovoriti na pitanje kako moje tijelo objektivno izgleda na skali konfekcijskih brojeva. Ja uvijek mislim da je preveliko. Sigurno je preveliko.

A najgore su bile fotografije kojih je na Šri Lanki bilo više nego ikad prije. Fotografije na kojima sam lice izvrnula u glupavi osmijeh, gdje su mi ruke izgledale zadebljano, a trup se doimao kao valjušak, oblik posvuda previše popunjen kao da se boji praznog prostora, kao da se boji gladi. Na fotografijama, a ponekad i u ogledalu, izgledala sam upravo suprotno od odbijanja hrane, obroka i šećera koje mi je titralo u mislima.

*

Navečer smo ponekad lutali kvartom i tražili mjesto gdje bismo mogli večerati. Ulice kojima smo se kretali bile su međusobno vrlo slične galaksije pasa lutalica, pothranjenih mačaka, voćarnica i praonica rublja, ljekarna i uličnih štandova s hranom i slatkišima. Linije tuk-tukova, motora, automobila i autobusa slijevale su se cestom kao zvijezde padalice. Padalice koje se međusobno dogovaraju koja će skliznuti kojom stazom, koja će koju propustiti, a pritom trube, trube.

Pronašli smo restoran koji je imao dobre ocjene na Googleu i sjeli za stol na čiju sam prljavost ili neprljavost odlučila ne obraćati pažnju. Naručili smo tanjure pune riže i tri različite vrste curryja od povrća – sve je bilo ljuto, Muhammad nam se smijao dok smo nas dvije nosove brisale maramicama, crvenjele se i uzimale pauze da odmorimo usnu šupljinu.

Juul je naručila Colu i objasnila nam da su joj kod kuće rekli da je to piće toliko štetno za organizam da zapravo ubija i potencijalne bakterije koje nam završe u probavnom traktu. Muhammad se opet smije, a smijeh mu samo buja dok ja dodajem kako su meni rekli da trebam ponijeti rakije, dovoljno rakije, jakog žestokog pića protiv svih tegoba i bakterija. Čini se da stariji muškarac koji nas je posluživao nije slušao o čemu smo pričali jer nam je uslužno donio dvije čaše vodovodne vode. Mi tu vodu, naravno, ne pijemo, bojimo se čak i jesti voće za koje ne znamo u kakvoj je vodi oprano.

Stoga nam ne preostaje puno drugih opcija nego svaki dan kupovati vodu u plastičnim bocama. Pošteno me usrećilo i smirilo kad smo Juul i ja otkrile da se plastične boce kod trgovine mogu reciklirati, da se za to čak skupljaju bonovi za buduće kupnje. Kasnije sam čitala o zbrinjavanju plastike na suzi Indije jer smo svi vrlo brzo primijetili da su na blagajnama spremni čak i najmanju čokoladicu koju kupiš zapakirati u plastičnu vrećicu. Kad naručuješ hranu za van, svaki je pojedini dio obroka zamotan u svoju plastičnu omotnicu, umaci su uliveni u plastične vrećice, a isto je bilo i sa svakim valjčićem slatkiša od sezama i indijskih oraščića koje sam kupila prvi dan – jedna velika vrećica za sve i svaki zalogaj u svojoj plastičnoj kukuljici.

Prema podacima UN-a Šri Lanka reciklira samo tri posto plastike koju proizvodi, što je značajno manje od svjetskog prosjeka od 7,2 posto. Pritom iz tvrtke koja se bavi recikliranjem navode kako postoje resursi da se reciklira dvije trećine više plastičnih boca nego što se to trenutno radi. Samo kad bi se dovoljno boca odvajalo.

Čitajući članak na stranici Phys.org, morala sam napraviti kratku pauzu kako bih nanijela sprej protiv komaraca i smirila hipohondriju koja se probudila čim sam pročitala da postoji veza između nakupljanja plastike u odvodima i sve veće pojavnosti denga groznice. Plastični proizvodi začepljuju odvode zbog čega se javljaju poplave u dijelovima gradova, a upravo je to stanište koje pogoduje razmnožavanju komaraca koji prenose dengu, tigrastih komaraca.

Osim toga, kao posljedica klimatske krize, sve snažnijih migracija stanovništva i povećanog broja stanovnika denga se proširila na velike dijelove Kine, zemlje Pacifika i južne dijelove Europe.

Protiv ovoga čak ni rakija ne može puno pomoći.

bilješka za terapeutkinju:

Još me uvijek povremeno hvata groznica, još je uvijek najčešće najgore ujutro. Probudim se i preplave me popisi stvari kojima se drugi bave, a koje su meni trenutno na pauzi, u zrakopraznom prostoru dok udišem svojih šest gap tjedana. Panično me strah da će neko od ljudi koje poznajem napraviti nešto veliko: diplomirati, srediti si razmjenu, pronaći posao ili nedajbože kupiti stan ili auto, a da ja za to neću znati. Strah me da će me to uhvatiti nespremnu, da će me to odjednom, iz vedra neba ili samo iz jedne poruke u drugu pretvoriti u maleno, pasivno i nesposobno stvorenje.

Oni se uspijevaju dočepati trofeja za biografiju, a ja stojim na kućnom pragu. Pritom ne znamo ništa, možda ćemo za iks vremenskih jedinica već morati bježati od poplava, požara, svemu zatvarati vrata zbog bolesti… Možda doista neću stići.

U Colombu upoznajem ljude koji uzimaju veće pauze, koji cijele godine stavljaju sa strane za putovanja južnom Azijom. Njihove mi priče češljaju živce, masiraju ih vedrinom i uvjeravaju me da sesilni način života na duge staze ne može biti dovoljno širok čak i ako ga naučiš voljeti. Naučila sam obožavati zagrebački stan, blizinu nasipa, svoj najdraži kafić, hodočašćenje kinodvoranama, bicikl i stanove svojih prijateljica u kojima mogu zimovati vikendima i pomislila da je možda vrijeme da tu prezaslađenu svakodnevicu nakratko ostavim za kasnije. Pričekat će me u smočnici.

Ima li to smisla?

*

Muhammad me slušao u svemu, pristajao je na sve što sam predlagala dok je Juul bila vani sa svojim prijateljicama iz Nizozemske. Šetali smo najvećim parkom u Colombu, čiji nadimak govori da se ondje okupljaju parovi. Muhammad je rekao kako mu je to čudno. Vidjeti razbacane izdanke nježnosti na klupama i rinzolima. Ispričao mi je kako u Pakistanu koncept hodanja, dejtanja ili dečka i cura jedva postoji i kako se parovi ondje nakon procesa traženja i vijećanja jednostavno vjenčaju.

Govorim si da ću pomnije istražiti ovu temu, pronaći knjigu o romantičnim odnosima u muslimanskim državama. Na Šri Lanki tijelo je slobodnije iako Juul i ja raspravljamo je li u redu da nosimo kratke hlače jer su ovdje žene uglavnom u dugim hlačama ili suknjama, barem do ili ispod koljena. Jučer sam na parkiralištu kod trgovine vidjela dječački mršavu djevojku kratke kose i u kratkim hlačama koja je udobno zavaljena i raširenih nogu sjedila u tuk-tuku. Želim zapamtiti tu sliku, želim da ta djevojka bude sretna, da ima zamah velikog dosega.

bilješka za terapeutkinju:

…i naravno, negdje u svemu tome, ne znam točno gdje, postoji priča o tebi, o vitezu svakodnevice u kojeg sam se jednom zaljubila. Tvoja je priča sretna priča, a mojim se tekstom proteže vlaknasto i stoji kao fusnota na svakoj stranici. Kad sam ranije izbivala, već si mi nakon tjedan dana, možda i manje, rekao da ti se vodi ljubav sa mnom, sad mi to nisi rekao još nijednom. Kad te pitam kako si i želiš li da se čujemo, kažeš da ne treba, da ti ovo odgovara, da se dobro živi, nabrajaš aktivnosti koje te razvlače gradovima i ne daju ti kuće. „Dobro se živi“, impersonalno, nedodirljivo okolnostima, rupama koje bi mogle poremetiti pravac.

Napisao si mi prošli tjedan neka razmislim čime ja doprinosim našem odnosu, što ja činim da on bude bolji i uspješniji. To pitanje sagledavam iz svih kutova kao skulpturu dok mi curi iz nosa od vjetra uz prozor autobusa. Svejedno ne mogu biti sigurna na što točno misliš, misliš li na moje planove koji ne uključuju tebe, na to da se ne želim useliti s tobom, osjećaš li da ja našem odnosu pristupam ležernije nego ti? Iako te volim, ali ne kao doživotnog partnera s kojim skupljaš sobe, vozila, odlaske u hostele i vraćanja u dijeljene tišine. Kao onoga s kojim oblikujem falafle za bezmesni roštilj i pečem slana peciva u obliku jelena za Božić.

Iščitavam opet tvoju fusnotu kad navečer sjedim na višenamjenskom ležaju i jedem crnu čokoladu. Znam da je tvoj stav prema ljubavi konzerviraniji od moga – odabereš osobu i onda ju imaš, nema puno brisanja, precrtavanja ili skakanja paradigmatskom osi.

Ali ja se u to ne mogu uvjeriti iako me strah pražnjenja kad se rasprsne jezgra koju na mjestu drži fakultet i njegov grad. A to vrijedi i za tebe: želim blizu tebe i sve svoje prijateljice, ali želim i odlaziti, uzgajati plovne puteve i biti bliže Skandinaviji i Južnoj Americi.

Recite nešto.

Pliz.

 

 

 

 

 

  

o nama

Eva Simčić pobjednica je nagrade "Sedmica & Kritična masa" (6.izdanje)

Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

proza

Eva Simčić: Maksimalizam.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.

intervju

Eva Simčić: U pisanju se volim igrati perspektivom i uvoditi analitički pristup u naizgled trivijalne teme

Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''

Eva Simčić je u uži izbor ušla s pričom ''Maksimalizam.''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednu od sedam natjecateljica.

poezija

Juha Kulmala: Izbor iz poezije

Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.

poezija

Jyrki K. Ihalainen: Izbor iz poezije

Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".

poezija

Maja Marchig: Izbor iz poezije

Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg