proza

Goran Glamuzina: Kolut naprijed

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Goran Glamuzina (Zagreb, 1995.) diplomirao je komparativnu književnost i anglistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radi kao prevoditelj, urednik te piše intervjue i članke za portal Kritika HDP-a. Kratke priče i pjesme objavljene su mu u časopisima i na portalima: Fantom slobode, Književna republika, Republika, booksa.hr, strane.ba.

Kolut naprijed

Otišla sam po nju u starački dom. Ljeto je i baka ide na more. Svake godine kada je pokupim ispred doma kaže kako je ovo zadnji put, neće više odlaziti „dole“ i biti u toj kući. Ionako su mi svi prijatelji tamo već umrli, kaže, nemam nikoga. Ne podnosi samoću i starce koji se ponašaju kao, pa… starci. Prijašnjih bih joj godina rekla kako nikada nije sama na moru jer svake godine ide s mojom mamom, svojom kćerkom. Jedne mi je godine odgovorila: „To ti je gotovo isto kao da si sama.“ Iznenadio me njezin odgovor, ali ne možda iz očitih razloga, nego zbog činjenice da je majka na sličan način opisivala suživot s bakom, bilo tijekom djetinjstva ili ljeta. Vjerojatno me iznenadilo kako dvije toliko različite osobe mogu na tako sličan način biti nezadovoljne svojim odnosom. No, sada je ipak prekasno za promjene, baka ima 89 godina i čini mi se kako je majka konačno prihvatila cjeloživotni status quo. Zanima me donekle što bi majka rekla o svemu tome kada bih je otvoreno pitala, bi li možda tijekom svog odgovora postala svjesna ironije našeg odnosa ili će ta realizacija također stići tijekom osmog desetljeća njezina života. Zanima me, ali očito ne dovoljno jer znam da je nikada to neću pitati.  

Čekala me, kao i svake godine, ispred doma s kuferima. Vidim je iz daljine kad skrenem u ulicu. Kupila je nove sunčane naočale, novu ogromnu, šarenu ljetnu haljinu i šešir širokog oboda. Izlazim iz auta, odlazim je pozdraviti, zagrliti i poljubiti. Pitam je kako je, a ona odgovori: „Ah, umorno, nisam nešto spavala sinoć, a inače isto, po starački. Da ti pravo kažem, ne da mi se na more. Šta ću ja dole sama? Mislim da je ovo zadnja godina da idem.“ Spremam joj kufer u prtljažnik, ona sjeda na stražnje sjedalo iako je suvozačko slobodno. Odavno znam kako nema smisla ništa govoriti, samo prihvaćam i sjedam za volan. Nasmiješim joj se u retrovizoru i, kao toliko puta dosad, krećemo k mojoj majci odakle će sutradan autobusom njih dvije krenuti na more. Kao što sam već rekla, baka ne voli samoću, ali ne voli ni sve njezine nuspojave kao što su tišina, mirnoća, osjećaj stagnacije. Pokušavam zato raspresti neku priču s njom, ali vidim kako joj se zapravo ne da razgovarati sa mnom. Pojačavam stoga radio, svoju omiljenu postaju, znam da joj vrsta glazbe nije bitna i da će cijeniti bilo kakvu buku. Ipak, nakon nekog vremena baka sama započne nešto pričati, ne čujem je isprva dobro, smanjujem radio.

„Molim, šta si rekla, nisam te čula?“

„Kažem, nisam dobro spavala sinoć.“

„Znam, rekla si mi kad sam te pokupila ispred doma.“

„Probudila sam se u pet ujutro i nisam više mogla zaspati. Čekala sam te tako od pet u krevetu.“

„Pa kako to? Šta se dogodilo?“

„Sanjala sam kako ponovno radim kao učiteljica u školi. Nevjerojatno, ali sanjala sam čak i onaj razred u kojem sam prvi put predavala kada sam se tek zaposlila. Nekih se imena još sjećam, ali mislila sam kako sam im svima zaboravila lica. A tamo, u snu, svi sjede u klupama kao onog dana, jasno sam ih sve vidjela baš ko što sada i tebe vidim.“ Nasmijala mi se na to u retrovizoru, ali brzo je skrenula pogled. Nije se više voljela gledati u ogledalo, posebno nakon što joj je kosa počela sve više ispadati posljednjih godina.

„A sjećaš li se ti kako sam te ja učila radit kolut naprijed kad si bila mala, a?“

„Sjećam, bako, kako se ne bi sjećala.“

„Došli smo vam jedne zime djed i ja u Zagreb, taman si krenula u školu. Rekla si mi kako jedino ti nisi mogla napraviti kolut naprijed na tjelesnom. Jel se sjećaš što si mi rekla kad sam te pitala zašto?“

„Ne, bako.“

„Rekla si mi kako si se bojala i ja sam te onda odmah odvela na njihov bračni krevet da te naučim. A tvoja mater popizdila!“ Tu se glasno nasmijala. „Počela mi govorit da te pustim na miru, šta će ti to, bojala se da ćeš se ozlijedit.“ I ja sam se nasmijala. „Uvijek se bojala. Ista je ko i svoj otac. Cijeli život uplašena. Ko i on. Cijeli život bolesna. Od straha. Ko i on.“ Obje smo na tren ušutile, činilo mi se kao da maloprijašnji smijeh još odzvanja od uglova u autu. 

„E, sjećaš li se kako se nisi htjela pomaknut dok ja nisam prva napravila kolut naprijed na krevetu? Rekla sam ti da siđeš kad sam vidjela da ne ide i da gledaš mene.“ Smijeh je ponovno počeo odzvanjati i činilo mi se kao da će sve biti u redu do majke.

„E, toga se sjećam!“ Mislim da uopće nije slušala moje replike, ali ja sam ih automatizmom proizvodila.

„Vratila sam te onda na krevet, tamo di je bio jastuk, stavila ti jednu ruku na rame, drugu na kuk, rekla ti da se sagneš i onda… uspjela si! Rekla sam tebi i tvojoj materi, vidiš kako nije bilo ništa strašno, nema razloga za strah. Neće moja unuka bit jedina u razredu koja ne može napraviti kolut naprijed.“

„Dobro, bako, sjećam se, ali kakve ovo ima veze s tvojom nesanicom?“

„Pa…,“ zagledala se kroz prozor, zamislila i utihnula kao da pomno smišlja kako mi ispričati nešto užasno bitno, nešto što zahtijeva temeljito promišljanje kako se ne bi štogod slučajno izostavilo, „u snu sam ih vodila na tjelesni, meni najdraži predmet, i učila ih kolut naprijed, isto ko i tebe. Jedna ruka na ramenu, druga na kuku, lagano ih gurnem i kažem svakome bravo jer svi su uspjeli, kod mene nitko nije išao kući a da ga nije napravio. Tada sam se probudila i…“

„I što?“ kažem sad već pomalo nestrpljivo.

„I ležim tako u krevetu, vani još uvijek noć, taman se malo počelo razdanjivati, pokušavam zaspati, ali vrag mi ne da mira. Ne znam šta mi je došlo, ali odjednom me spopala želja da u tom krevetu napravim kolut naprijed.“ Okrenem se na brzinu i pogledam je, samo da vidim je li ozbiljna. „I ležim ja tako na leđima, plahta do prsa i gledam niz krevet cijelu noć. Dvoumim se. Ne znam zašto, ali osjećam potrebu da to napravim, ali opet…“

„Da?“

„Bojim se. Bojim se da se neću moć dobro okrenut kao nekoć, da ću past, da ću slomit nešto. Branka s kojom sam išla na kave, skupa smo i ručale u menzi, pričala sam ti o njoj, na mom je katu, ona tako pala u tušu i slomila kuk.“ 

„A jel? Nisi mi rekla za to. Jel dobro?“

„Morali je stavit u kolica, ona ambulantna, pa u lift, ja je vidjela kako je guraju unutra, ona tiha, ali vidiš joj na licu da je boli. Sjećam se kako mi je ipak mahnula dok su gurali kolica u lift. Pustili je iz bolnice nakon nekoliko mjeseci nazad u dom jer imamo krilo za bolesne pa su se ondje mogli brinut za nju. A mi ti sve imamo unutra, zlato moje, podesive krevete, klime, čak navodno i medicinske sestre koje dođu, ali to ne znam jer nisam bila, fala Bogu. Umrla ubrzo nakon što se vratila, od sepse. Zadnji sam je put vidjela taj dan kad su je vodili u bolnicu, ali znala sam kako su je morali mrtvu opet vozit liftom do mrtvačnice. Znaš ti da imamo i mrtvačnicu s hladnjačama u podrumu, odmah pored krila za pacijente.“

„Znam, bako, pričala si mi.“

„E, otad ti ja ne idem liftom, samo stepenicama, a i zdravije je. Svaki dan tako 163 koraka minimalno, samo da se spustim dolje u menzu i kafić, brojala ja, spuštam se barem triput, gotovo uvijek više pa ti računaj. Uglavnom, sjetila se ja Branke i kažem sebi jebeš ovo, još ću završit ko ona.“ Baka je oduvijek bila grubljeg karaktera i jezika. „Sklopim ja oči opet, ali meni đavo ne da mira. Oću pa oću napravit taj jebeni kolut naprijed i gotovo, ko da je tijelo samo odlučilo, ali glava ne da… Možda je tijelu i dosta svega pa oće da smo konačno gotovi, ko će ga znat, luda ti je baba.“

„I, što si napravila?“

„A ništa, razgrnula plahte, sjela u krevet, naslonila se na jastuk i gledam, sad ću svaki čas, samo što nisam. Noć se polako počela povlačit, sunce izlazi, vidim zrake kako mi kroz prozor polako pužu prema krevetu, sve duže i duže. A ja tako sjedim u krevetu, spremam se svaki čas bacit. Ali, strah me, ne mogu, a hoću.“

„Jesi li onda?“ Sada kad je vidim čitavu u zrcalu na stražnjem sjedalu, želim da mi kaže kako jest, da je to napravila isto kao što je to nekoć napravila preda mnom. Htjela bih da sada možemo zamijeniti negdašnje uloge, ja bih bila neustrašiva kao ona, a ona bi poput mene pobijedila strah. Ali svjesna sam licemjerja, da sam je zatekla u krevetu kako to pokušava napraviti, reagirala bih poput majke onda, pokušala bih je zaustaviti i bila bih u pravu.

„Ti si me nazvala baš u trenutku kad mi se činilo da sam konačno spremna. Rekla si mi da se spustim jer si blizu i ja sam znala kako mi je vrijeme isteklo, potratila sam šansu.“

„Ajde, bako, šta ti je, bolje da nisi to napravila. Šta ti još treba da završiš ko Branka? Pusti to, ništa ti to ne znači, nije vrijedno“, lažem dok govorim istinu. Približavamo se majci, a ja počinjem razmišljati o tome hoće li joj baka ispričati sve što je i meni. Ako joj ne kaže ništa za ručkom, trebam li joj ja nešto reći? 

„Znam, zlato, znam, ali ne mogu ja to objasnit, mene to i dalje ne pušta, ta želja. U glavi sam ga napravila već bezbroj puta od jutra, čini mi se kao da svaki tren samo što se na bacim i ponovno ustanem. Evo, zlato, kao da ću sada, još samo malo, još samo malo…“