proza

Bono Cvitkušić: Porodični cirkus

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Bono Cvitkušić (Vinkovci, 1999.) trenutno je student druge godine diplomskog studija hrvatskog jezika i književnosti i sociologije na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Njegov literarni rad započeo je dobivanjem nagrade Europa u školi 2018. godine kada je boravio u akademiji u Otzenhausenu zajedno s ostalim dobitnicima iz različitih država (Njemačke, Francuske, Rusije). Za vrijeme studija, objavljivao je svoje literarne radove u časopisu Aleph. Sudjelovao je kao izlagač na međunarodnoj konferenciji posvećenoj Ivi Andriću, predstavivši znanstveni rad Melankolični imaginarij u zbirci Ex Ponto 2022. godine. Objavio je i nekoliko književnih kritika u časopisu Filozof iz Osijeka. Bio je u širem izboru za nagradu Sedmica & Kritična masa. Njegove su pjesme objavljene i u časopisu Književna riječ koji uređuju članovi Društva hrvatskih književnika, ogranak Vukovarsko-srijemski te u časopisu Moji Vinkovci. 2021. dobio je nagradu na natječaju za najbolji neobjelodanjeni pjesnički rukopis autora do 35 godina koji raspisuje Općinska knjižnica Drenovci te mu je 2022. objavljena prva zbirka pod naslovom Plava košulja apatrida. 2023. izlagao je znanstveni rad Psihološki prostori u djelima Josipa Kozarca na Danima Josipa Kozarca u Lipovljanima. Također njegova je kratka priča Nema više M(m)ore bila u užem izboru za nagradu potaknutu 150. obljetnicom rođenja Antuna Gustava Matoša.



 

PORODIČNI CIRKUS

 

18.6.2020.

 

Sjedimo na terasi, nedavno je podignuta nadstrešnica, dugo su se lomila koplja oko Sretenova odlaganja da dovrši izgradnju. Jedan od gostiju na očevu rođendanu dotiče se i teme bivše raspuštene žene, crna udovica zatire cvijeće u dvorištu kao što je zatrla nježnost koju su nekoć njezina djeca gajila prema njoj. U ugođaju Marinka Rokvića, pommesa i ćevapa, zadnje slamke spasa majke da će gosti više jesti, na mojim rođendanima kad sam bio dijete uvijek sam osjećao prikriveno gađenje prema majčinoj torti s bananom i samim time odbijanje hrane, očev prijatelj, inače carinik napaćen životom, kasnim smjenama i sjedenjem ispred računala, čežnjom za ženom i djecom koji su u Njemačkoj, po tisućiti put brsti društveno-političke teme, a osim toga što je iz njegove vizure ta tema zaogrnuta u crno velo, spominjanje traume gubitka sestre, ukoliko netko od gostiju nije upoznat s time, doprinosi još crnjim obrisima. Drugi gost shvatio je njegov monolog kao crnjenje HDZ-a, s obzirom na to da je on trenutno na vlasti te ga je odmah ocijenio kao pobornika crvenih. Kasnije su se mnogi nadovezali na razgovor govoreći o crnim slutnjama zaposjedanja Hrvatske od strane crvenih iliti o crvenim slutnjama. Carinik je lamatajući rukama uputio ispriku „znam da je prijatelj tvojima, ali me podbo“ dok sam u sebi prebirao „ništa druže, ne pobuđuje najugodnije titraje ni u mojim klijetkama i preklijetkama“. Po njihovu odlasku puštao sam tradicionalnu glazbu kao gotovo jedinu točku identifikacije i prožimanja generacija između oca i mene. Otac je rekao da naslonjen na stranicu kreveta izgleda kao dijete pored mene. Tek sam kasnije shvatio ironiju izrečenog. Zapravo on, koliko god nekome izgledao starim, i jeste dijete jer će se smrću vratiti u bijele pelene, a i dijete zauvijek čuči u nama. S jedne mi je strane to zapažanje godilo jer sam se njime lišavao nesigurnosti, ali zar je otac osoba pokraj koje se trebam osjećati velikim, pogotovo kada u obzir uzmem činjenicu da ljudskim kvalitetama, a pogotovo zahvalnošću prema njegovu doprinosu obitelji, nisam zavrijedio da se u njegovim očima doimam velikim. Na Sretenovu sam licu, koji se negdje uputio biciklom, prepoznao osmijeh, no ne mogu odrediti je li šeretski ili je iskren. Mislim da je glasio: „Lijepo ste pokušavali lijepo pjevati pjesme koje volim i za vrijeme slavlja održavati privid funkcionalne obitelji“.

 

2.5.23.

 

Sreten je otišao, ali je ostao njegov crveni rog bicikl koji sada čudnovato klopara kad ga netko drugi vozi. Guvernal je već ranije poprimio svu hrđu, ali ta hrđa makar nije narušavala funkcionalnost bicikla. Moguće objašnjenje da je otkazao neki šraf odbijam prihvatiti, prije da je navikao na dušu čovjeka koji ga je vozio. Nije neka argumentacija, ali ni praznovjerno, simbolističko, mističko objašnjenje ne mora biti daleko od istine. Slična je i narav Jaspersova doživljavanja božjeg postojanja pa ga nitko zbog toga ne smatra redikulom. Otišao je u zemlju koja je u njegovim koncepcijama njegova popudbina. Sada više nitko ne može upirati prstom i govoriti da su želje o odlasku puste tlapnje.

-Idi više u tu Srbiju, jebala te ona. Primaš socijalnu pomoć od Hrvatske, a ne valja ti. Idi onda pametnjakoviću u Srbiju, tamo ti i je mjesto među ciganijom.  San je dosanjan, tavan na kojem je živio u svom je glavnom dijelu izbe zatvoren. Ostao je otvorenim jedino plakar s očevim radnim stvarima. Nitko se više na drvenom krevetu ne lomi oko ključnih egzistencijalnih pitanja. Nitko više iz obijesti ne spava cijeli dan. Nitko više nije figura autsajdera koji prezire vrijednosti hrvatske države, a od iste te države prima socijalnu pomoć. Neki oblik kontradiktorne subverzije. Nije ostalo gotovo ništa što ta popudbina u sebi ne sjedinjuje, a da nije podleglo rastakanju zablude. Od sna o državi koja će ga prigrliti ostale su samo svađe sa ženom koja se stara o dvjema kćerima koje žele uživati povlastice visokog društva bez vlastita napora i jedan dobri i pitomi slabovidi dječak koji vidi svega 5%. – Daj da vidim ko ti je tu u sobi. – Ma Boban, brat i sad će doć Raša. – A neće doć ona tvoja koju su razvlačili muslimani po Bosni i koju si krio od mene.

- Ne krijem ja nikoga. – Ozbiljan je ovaj tvoj brat filozof, veći i od tebe. – Nema većeg filozofa od njega, samo nije pošten pa da mi kaže da me laže. On mu veže cipele dok njegova majka plače zbog njegove brižnosti. Meni je pripisivao zadaću psihologa koji bi kćerima mogao ukazati na pogrešnost njihovih životnih nazora i na problematične točke u ponašanju. Dobrano je precijenio mogućnost da se vrijednosti koje većina današnjih djevojki njeguju prevrednuju i moju moralnu neoskvrnutost. A ovim gradom i dalje teče ista rijeka, podređena njegovu vidokrugu dok je šetao nasipom s Ritom, istraumatiziranim neuhranjenim psom pasmine Cane corso koju je je morao povjeriti na brigu starim vlasnicima. 

 - Ovaj nasip i ova rijeka izvlače ovu Županju. Inače bi sve ovo bilo teška žalost 

– Ma dopizdio mi više i ovaj nasip, stalno sam tu. – Jebo ti to kad se cijeli život osjećaš kao da si u zatvoru. Nikada u njegovoj svijesti njezin lik ne iskrsava toliko živo kao kada ima temperaturu i kada ga bolest, makar i kratkotrajna, prisiljava na svođenje životnih računa. 

- Cijelog dana me muči ova temperatura, gledao sam na internetu može li se od nervoze dobit temperatura, piše ne može.  

Dok je bila s njim, isticao je da ju ne voli jednakom silinom kao prošlog psa zato što izbjegava kontakt očima. Izgleda da je spoznaja da nekoga volimo najviše tek kada ga izgubimo pravilo primjenjivo ne samo za ljude nego i za životinje. Ovim gradom šeće i dalje ista besperspektivnost, a on je u glavama onih koji misle da ga poznaju sinegdoha nesreće ove elegične slavonske regije. Mnogi budžovani čija je životna filozofija vezana uz pristajanje na naporan rad i dalje žive u tom mjestu dok se on odlučio na radikalan rez, ali kojim će se, umjesto ka boljitku, okrenuti u smjeru klatna nestabilne volje i provale bijesa kada dođe do zaoštravanja u međuljudskim odnosima. No ima li bijega od sredine u kojoj je protukao tolike godine bivajući predmetom rasprava kako je protratio svoj život. Poznato uljuljkuje, stvara osjećaj topline i sigurnosti sve dok ne nastupi razdoblje kada vlastiti dom više ne pričinjava ugodu. Tada se ličnost nalazi na razmeđini. U najboljem slučaju uspijeva povratiti osjećaj ugode spram doma ili pronaći isti osjećaj negdje drugdje, no zastupljeniji je scenarij uviđanja da nije moguće priuštiti, u slučaju protraćenog velikog broja godina, luksuz promjene, pogotovo kada je ličnost obilježena nizom loših osobina. Preostaje jedino rezignacija i tiho umiranje, tako svojstveno, kako je za vrijeme rata zaključio Ivan Faktor, slavonskom prostoru. Pojedinačno ponekad zrcali kolektivno, no najveća je istina da je svatko odgovoran za sebe i svoje postupke. Samim time, kolektivna slika i kolektivno stanje ne mora uvijek biti udes pojedinačnom ako individua posjeduje dovoljno jaku motivaciju i skup osobina kojima može umaći nepovoljnom udesu. Lijepo zvuči, no bojim se da metafizička objašnjenja „suvišnih ljudi“ nisu tek modeli isključivo vezani uz fikciju, nego su u slučaju pojedinih egzistencija vrlo životni i stvarni. Ovih dana sve su češće nesanice nalik Pečorinovim nesanicama. Tko je zapravo u ovom tekstu suvišan čovjek koji priča suvišnu pripovijest?









 

 

o nama

Eva Simčić pobjednica je nagrade "Sedmica & Kritična masa" (6.izdanje)

Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

proza

Eva Simčić: Maksimalizam.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.

intervju

Eva Simčić: U pisanju se volim igrati perspektivom i uvoditi analitički pristup u naizgled trivijalne teme

Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''

Eva Simčić je u uži izbor ušla s pričom ''Maksimalizam.''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednu od sedam natjecateljica.

poezija

Juha Kulmala: Izbor iz poezije

Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.

poezija

Jyrki K. Ihalainen: Izbor iz poezije

Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".

poezija

Maja Marchig: Izbor iz poezije

Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg