proza

Tihana Sinobad: Daleko tamo na morskoj pučini

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Tihana Sinobad (Split, 1997.) u Zagrebu je diplomirala Komparativnu književnost i Švedski jezik i kulturu. 2015. joj je priča objavljena u zbirci „Brod kulture“. Sudjelovala je na Ferićevoj radionici kratke priče u Booksi. 2022. priča joj je ušla u uži izbor natječaja „Prozak“.

Daleko tamo na morskoj pučini

More je bilo kupka, a njegova barka gumena patkica. 

Jučer ga je neugodno i neočekivano, kao prljava kap iz vanjske jedinice klima uređaja, dok je hodao ulicom pogodila spoznaja da već dugo nije bio dobre volje. To što je bio petak popodne učinilo je problem težim, ali rješenje lakšim jer je mogao doći u stan, spakirati ruksak, napisati Martini kratku poruku i zaputiti se na autobusni kolodvor. 

Devet sati noćne vožnje kasnije, bio je doma, u Dubrovniku. Pa onda i još jedno doma dalje, u Konavlima, u kući svog pokojnog đeda. Par sati dnevnog sna kasnije, bio je na svojoj barci, koja je zapravo isto bila đedova, ali više se nije bojala ostati sama s drugim ljudima.

Motor je bio glasan, kao i sunce. Prvi proljetni kupači natjerali su ga da plovi čak deset minuta kako bi dobio dovoljno privatnosti da ugasi motor i krene vrištati. 

Bio je lijep momak, s tamnosmeđim pogledom koji je izgledao kao da ti stalno namiguje i tetovažom neočekivane životinje, koze, na očekivanom mjestu, nadlaktici. Tamo malo dalje, u brdu, i još malo dalje, kad je bio dječak, imali su koze i jarce i on je bio jedan od njih. Zato nije čudno da mu je jedna od njih zalutala na kožu kad već odavno ni njega ni njih tamo više nije bilo. 

More je bilo orkestar specijaliziran za uspavanke za odrasle.   

Martina je u zadnje vrijeme bila kao tuš koji milimetar lijevo peče, milimetar desno smrzava. Prije tjedan dana, na je njezinom laptopu htio guglati „vrijeme sutra“ i čim je upisao slovo „v“, ponudilo se „vjenčanice s dugim rukavima“. Martina misli da ima neproporcionalno velika ramena. Ima, ali njemu to stvarno nikad ništa nije značilo. Problem je što mu se sve češće čini da mu više ništa ne znači ni cijela Martina, ne samo ramena. 

More je bilo lepršava haljina na nekoj djevojci koju je zadnji put vidio kad su bili djeca. Ponovo je upalio motor i nastavio još dalje od tanke crte obale. Usput je nešto vikao, nitko nije čuo što.

Prije mjesec dana, majka ga je nazvala da mu kaže da misli da ima Alzheimera. Kad je pitao zašto to misli, morao je pričekati da ponovo otvori članak iz Jutarnjeg u kojem su opisani glavni simptomi. Kad je jednom na njezinom kompjuteru išao pročitati mailove, vidio je da se većina njezinih pretraživanja unazad koliko Google pamti odnosila na bolesti. Na popisu su bile i voda u koljenima i voda u plućima. Kad ju je uvjerio da nema Alzheimera jer i on ima sve nabrojane simptome, rekla je da bi joj zapravo dobro došao da može neke stvari zaboraviti. Ali on je još mlad da to razumije. I neka se samo drži svoje Martine. Sve je češće govorila o prošlosti loše cenzuriranoj kao „neke stvari“, zalazila u velike teme o kojima se prije nije izjašnjavala i davala mu životne savjete koje ničim nije pokazao da treba. Nije trebao ništa čitati ni istraživati. S lakoćom nečijeg odraslog djeteta prepoznao je to kao prve simptome starosti. 

More je bilo velika plava dekica. Još malo pa će doći tamo kamo ide. 

Prije nekoliko mjeseci, otac ga je zvao da mu kaže da je odlučio otići u penziju. On i Alma će odseliti natrag u Dubrovnik. To je značilo da će njemu ostaviti potpunu brigu o kafiću. Rekao je i da računa na Martinu kao glavnu konobaricu, a kad završi fakultet kao računovođu. Na njega računa kao na novog sebe. Morao je otići kod njih da provjeri je li mislio ozbiljno ili se radi o još jednom Alzheimeru. Nije volio dugo biti u njihovom stanu. Uvijek je bilo neprozračeno, osjećao se miris kiselog kupusa koji je ko zna kada bio za ručak, televizija je bila preglasna, Almine su priče bile ubi Bože dosadne, a otac je radio nešto svoje i nije osjećao obavezu da sudjeluje u razgovorima. Kretao bi se njihovim hodnikom mic po mic prema ulaznim, odnosno izlaznim vratima, skupljenih prstiju kao da su mu cipele promočene. Tog je dana to nešto svoje čime se otac bavio bilo proučavanje kako se može prebaciti kod dubrovačkog doktora, a Alma se razvezala o bojanju stolica i stola u staroj kući. Izašao je s grčem u jednom plućnom krilu jer su mislili ozbiljno, ali s olakšanjem u drugom jer se više ne mora brinuti jesu li umorni. 

More je bilo široko polje svježe oprane posteljine. Ugasio je motor. 

Prije dvadeset godina, rijetko je izlazio iz svoje sobe. Kad bi izašao, kretao bi se hodnikom kao da preskače lokve ili kao da hoda po jedva zaleđenom jezeru. Nije htio propasti u hladne svađe ili tišine koje su se odvijale po odraslim sobama. Bili su u đedovoj kući, s njim još tamo, kad je otac rekao da seli kod Alme. Imao je jedanaest godina i uvijek su mu govorili da nema dovoljno snage da sam upali brodski motor, ali probao je i uspio. Lagali su. Plovio je i vrištao. Došao je do jednog mjesta između dva otočića u sredini uvale. Tamo je dugo ostao. Kad se vratio, morao je obećati da mu više nikad neće pasti napamet tako se izgubiti. Lagao je. Sada je opet, po tko zna koji put, odveslao do tamo. Znao je da ga nitko neće vidjeti. 

More je bilo kazališna zavjesa koju rastvara samo kad nema publike. Ne samo da su ga stijene zaklanjale od ribarskih i ronilačkih pogleda, nego je bio siguran da se nijedan neće tamo približiti. Mjesto je bilo među lokalnim stanovništvom legendarno po tome što tamo nitko nikad ništa nije ulovio. Otkad se pamti, uglavnom nitko nije ni pokušavao, iz poštovanja prema precima i njihovoj mudrosti, ali i zbog straha da ćeš ispasti budala kao onih nekoliko budala koje su kroz desetljeća potvrdile poznati fenomen. 

Bacio je sidro i čekao da valići nestanu. Sjeo je na rub barke, skinuo patike i bućnuo noge u more na neki dječji način. Samo na trenutak. Onda je ustao i počeo se skidati. Prvo majicu, pa hlače, pa bokserice. Bio je zgodan momak, tamnije kože, možda malo premršav. Stajao je nekoliko sekundi gol i tih na ljuljajućoj barci, a onda ponovo sjeo na njezin rub. Na valove je svečano položio prvo lijevo, pa desno stopalo. Gledao je kako nestaju. Sjetio se kako je zadnji put trčao natrag jer se predugo zadržao. Onda je gledao kako mu kurac lagano zakrivljen na desnu stranu također nestaje. Sjetio se kako se prvi put prepao da se neće vratiti. Pojavio se njegov rep, ljuskast, sluzav, sjajan, oko metar dug i uvijek boje doba dana. Sada se razlijevao iz podnevno žute preko čiste bijele boje stijena do borovite zelene. Zamahnuo je njime, ležerno ali kontrolirano. Zatim malo snažnije, da napravi vodoskok koji će mu završiti na već vrućoj glavi. Nasmijao se. Onda je skočio u more. Bilo je poznato, isto kao i zadnji put, i novo, kao prvi put. Plivao je među kamenjem zaogrnutim u dekicu od morske trave. Gledao kako se školjke lagano njišu, kao da čuju skladbu nekog orkestra koju je možda i on čuo. Nije morao disati, mogao je samo mirisati svježu sol. Nije morao u dubini izjednačiti pritisak jer nikakav pritisak nije postojao. Na tom mjestu nitko nikad, otkad se pamti, ništa nije ulovio. Tamo se moglo jedino oslobađati.