proza

Tihana Sinobad: Daleko tamo na morskoj pučini

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Tihana Sinobad (Split, 1997.) u Zagrebu je diplomirala Komparativnu književnost i Švedski jezik i kulturu. 2015. joj je priča objavljena u zbirci „Brod kulture“. Sudjelovala je na Ferićevoj radionici kratke priče u Booksi. 2022. priča joj je ušla u uži izbor natječaja „Prozak“.



 

Daleko tamo na morskoj pučini

 

More je bilo kupka, a njegova barka gumena patkica. 

Jučer ga je neugodno i neočekivano, kao prljava kap iz vanjske jedinice klima uređaja, dok je hodao ulicom pogodila spoznaja da već dugo nije bio dobre volje. To što je bio petak popodne učinilo je problem težim, ali rješenje lakšim jer je mogao doći u stan, spakirati ruksak, napisati Martini kratku poruku i zaputiti se na autobusni kolodvor. 

Devet sati noćne vožnje kasnije, bio je doma, u Dubrovniku. Pa onda i još jedno doma dalje, u Konavlima, u kući svog pokojnog đeda. Par sati dnevnog sna kasnije, bio je na svojoj barci, koja je zapravo isto bila đedova, ali više se nije bojala ostati sama s drugim ljudima.

Motor je bio glasan, kao i sunce. Prvi proljetni kupači natjerali su ga da plovi čak deset minuta kako bi dobio dovoljno privatnosti da ugasi motor i krene vrištati. 

Bio je lijep momak, s tamnosmeđim pogledom koji je izgledao kao da ti stalno namiguje i tetovažom neočekivane životinje, koze, na očekivanom mjestu, nadlaktici. Tamo malo dalje, u brdu, i još malo dalje, kad je bio dječak, imali su koze i jarce i on je bio jedan od njih. Zato nije čudno da mu je jedna od njih zalutala na kožu kad već odavno ni njega ni njih tamo više nije bilo. 

More je bilo orkestar specijaliziran za uspavanke za odrasle.   

Martina je u zadnje vrijeme bila kao tuš koji milimetar lijevo peče, milimetar desno smrzava. Prije tjedan dana, na je njezinom laptopu htio guglati „vrijeme sutra“ i čim je upisao slovo „v“, ponudilo se „vjenčanice s dugim rukavima“. Martina misli da ima neproporcionalno velika ramena. Ima, ali njemu to stvarno nikad ništa nije značilo. Problem je što mu se sve češće čini da mu više ništa ne znači ni cijela Martina, ne samo ramena. 

More je bilo lepršava haljina na nekoj djevojci koju je zadnji put vidio kad su bili djeca. Ponovo je upalio motor i nastavio još dalje od tanke crte obale. Usput je nešto vikao, nitko nije čuo što.

Prije mjesec dana, majka ga je nazvala da mu kaže da misli da ima Alzheimera. Kad je pitao zašto to misli, morao je pričekati da ponovo otvori članak iz Jutarnjeg u kojem su opisani glavni simptomi. Kad je jednom na njezinom kompjuteru išao pročitati mailove, vidio je da se većina njezinih pretraživanja unazad koliko Google pamti odnosila na bolesti. Na popisu su bile i voda u koljenima i voda u plućima. Kad ju je uvjerio da nema Alzheimera jer i on ima sve nabrojane simptome, rekla je da bi joj zapravo dobro došao da može neke stvari zaboraviti. Ali on je još mlad da to razumije. I neka se samo drži svoje Martine. Sve je češće govorila o prošlosti loše cenzuriranoj kao „neke stvari“, zalazila u velike teme o kojima se prije nije izjašnjavala i davala mu životne savjete koje ničim nije pokazao da treba. Nije trebao ništa čitati ni istraživati. S lakoćom nečijeg odraslog djeteta prepoznao je to kao prve simptome starosti. 

More je bilo velika plava dekica. Još malo pa će doći tamo kamo ide. 

Prije nekoliko mjeseci, otac ga je zvao da mu kaže da je odlučio otići u penziju. On i Alma će odseliti natrag u Dubrovnik. To je značilo da će njemu ostaviti potpunu brigu o kafiću. Rekao je i da računa na Martinu kao glavnu konobaricu, a kad završi fakultet kao računovođu. Na njega računa kao na novog sebe. Morao je otići kod njih da provjeri je li mislio ozbiljno ili se radi o još jednom Alzheimeru. Nije volio dugo biti u njihovom stanu. Uvijek je bilo neprozračeno, osjećao se miris kiselog kupusa koji je ko zna kada bio za ručak, televizija je bila preglasna, Almine su priče bile ubi Bože dosadne, a otac je radio nešto svoje i nije osjećao obavezu da sudjeluje u razgovorima. Kretao bi se njihovim hodnikom mic po mic prema ulaznim, odnosno izlaznim vratima, skupljenih prstiju kao da su mu cipele promočene. Tog je dana to nešto svoje čime se otac bavio bilo proučavanje kako se može prebaciti kod dubrovačkog doktora, a Alma se razvezala o bojanju stolica i stola u staroj kući. Izašao je s grčem u jednom plućnom krilu jer su mislili ozbiljno, ali s olakšanjem u drugom jer se više ne mora brinuti jesu li umorni. 

More je bilo široko polje svježe oprane posteljine. Ugasio je motor. 

Prije dvadeset godina, rijetko je izlazio iz svoje sobe. Kad bi izašao, kretao bi se hodnikom kao da preskače lokve ili kao da hoda po jedva zaleđenom jezeru. Nije htio propasti u hladne svađe ili tišine koje su se odvijale po odraslim sobama. Bili su u đedovoj kući, s njim još tamo, kad je otac rekao da seli kod Alme. Imao je jedanaest godina i uvijek su mu govorili da nema dovoljno snage da sam upali brodski motor, ali probao je i uspio. Lagali su. Plovio je i vrištao. Došao je do jednog mjesta između dva otočića u sredini uvale. Tamo je dugo ostao. Kad se vratio, morao je obećati da mu više nikad neće pasti napamet tako se izgubiti. Lagao je. Sada je opet, po tko zna koji put, odveslao do tamo. Znao je da ga nitko neće vidjeti. 

More je bilo kazališna zavjesa koju rastvara samo kad nema publike. Ne samo da su ga stijene zaklanjale od ribarskih i ronilačkih pogleda, nego je bio siguran da se nijedan neće tamo približiti. Mjesto je bilo među lokalnim stanovništvom legendarno po tome što tamo nitko nikad ništa nije ulovio. Otkad se pamti, uglavnom nitko nije ni pokušavao, iz poštovanja prema precima i njihovoj mudrosti, ali i zbog straha da ćeš ispasti budala kao onih nekoliko budala koje su kroz desetljeća potvrdile poznati fenomen. 

Bacio je sidro i čekao da valići nestanu. Sjeo je na rub barke, skinuo patike i bućnuo noge u more na neki dječji način. Samo na trenutak. Onda je ustao i počeo se skidati. Prvo majicu, pa hlače, pa bokserice. Bio je zgodan momak, tamnije kože, možda malo premršav. Stajao je nekoliko sekundi gol i tih na ljuljajućoj barci, a onda ponovo sjeo na njezin rub. Na valove je svečano položio prvo lijevo, pa desno stopalo. Gledao je kako nestaju. Sjetio se kako je zadnji put trčao natrag jer se predugo zadržao. Onda je gledao kako mu kurac lagano zakrivljen na desnu stranu također nestaje. Sjetio se kako se prvi put prepao da se neće vratiti. Pojavio se njegov rep, ljuskast, sluzav, sjajan, oko metar dug i uvijek boje doba dana. Sada se razlijevao iz podnevno žute preko čiste bijele boje stijena do borovite zelene. Zamahnuo je njime, ležerno ali kontrolirano. Zatim malo snažnije, da napravi vodoskok koji će mu završiti na već vrućoj glavi. Nasmijao se. Onda je skočio u more. Bilo je poznato, isto kao i zadnji put, i novo, kao prvi put. Plivao je među kamenjem zaogrnutim u dekicu od morske trave. Gledao kako se školjke lagano njišu, kao da čuju skladbu nekog orkestra koju je možda i on čuo. Nije morao disati, mogao je samo mirisati svježu sol. Nije morao u dubini izjednačiti pritisak jer nikakav pritisak nije postojao. Na tom mjestu nitko nikad, otkad se pamti, ništa nije ulovio. Tamo se moglo jedino oslobađati. 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

o nama

Nagrada ''Sedmica & Kritična masa'' – uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor sedmog izdanja nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autorice i autore. Pročitajte tko su finalisti.

proza

Robert Aralica: Gugutka

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Robert Aralica (Šibenik, 1997.) studij hrvatskoga i engleskoga jezika i književnosti završava 2020. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem proze i produkcijom elektroničke glazbe. Svoje literarne radove objavljivao je u studentskim časopisima Humanist i The Split Mind. 2022. kriminalističkom pričom Natkrovlje od čempresa osvojio je prvo mjesto na natječaju Kristalna pepeljara. Trenutno je zaposlen u II. i V. splitskoj gimnaziji kao nastavnik hrvatskoga jezika.

proza

Iva Esterajher: Priče

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Iva Esterajher (Ljubljana, 1988.) živi i radi u Zagrebu. Diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti. Aktivno se bavi likovnom umjetnošću (crtanje, slikarstvo, grafički rad), fotografijom, kreativnim pisanjem te pisanjem filmskih i glazbenih recenzija. Kratke priče i poezija objavljene su joj u književnim časopisima i na portalima (Urbani vračevi, UBIQ, Astronaut, Strane, NEMA, Afirmator) te je sudjelovala na nekoliko književnih natječaja i manifestacija (Večernji list, Arteist, FantaSTikon, Pamela festival i dr.).

proza

Nikola Pavičić: Suncem i vremenom opržena tijela

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Nikola Pavičić (Zagreb, 2004.) živi u Svetoj Nedelji. Pohađa Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Piše, napose poeziju i lirsku prozu, te sa svojim tekstovima nastoji sudjelovati u literarnim natječajima i časopisima. U slobodno vrijeme voli proučavati književnost i povijest te učiti jezike.

proza

Luca Kozina: Na vjetru lete zmajevi

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Luca Kozina (Split, 1990.) piše prozu, poeziju i književne kritike. Dobitnica je nagrade Prozak u sklopu koje je 2021. objavljena zbirka priča Važno je imati hobi. Zbirka je ušla u uži izbor nagrade Edo Budiša. Dobitnica je nagrada za poeziju Mak Dizdar i Pisanje na Tanane izdavačke kuće Kontrast u kategoriji Priroda. Dobitnica je nagrade Ulaznica za poeziju. Od 2016. piše književne kritike za portal Booksu. Članica je splitske udruge Pisci za pisce. Zajedno s Ružicom Gašperov i Sarom Kopeczky autorica je knjige Priručnica - od ideje do priče (2023).

proza

Ana Predan: Neke su stvari neobjašnjivo plave

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Ana Predan (Pula, 1996.) odrasla je u Vodnjanu. U šestoj godini počinje svirati violinu, a u šesnaestoj pjevati jazz. Po završetku srednje škole seli u Ljubljanu gdje studira međunarodne odnose, a onda u Trst gdje upisuje jazz pjevanje pri tršćanskom konzervatoriju na kojem je diplomirala ove godine s temom radništva u glazbi Istre. U toku studiranja putuje u Estoniju gdje godinu dana provodi na Erasmus+ studentskoj razmjeni. Tada sudjeluje na mnogo vrijednih i važnih projekata, i radi s umjetnicima i prijateljima, a počinje se i odmicati od jazza, te otkriva eksperimentalnu i improviziranu glazbu, te se počinje zanimati za druge, vizualne medije, osobito film. Trenutno živi u Puli, gdje piše za Radio Rojc i predaje violinu u Glazbenoj školi Ivana Matetića-Ronjgova. Piše oduvijek i često, najčešće sebi.

o nama

Eva Simčić pobjednica je nagrade "Sedmica & Kritična masa" (6.izdanje)

Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

proza

Eva Simčić: Maksimalizam.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.

poezija

Jyrki K. Ihalainen: Izbor iz poezije

Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".

intervju

Eva Simčić: U pisanju se volim igrati perspektivom i uvoditi analitički pristup u naizgled trivijalne teme

Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''

Eva Simčić je u uži izbor ušla s pričom ''Maksimalizam.''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednu od sedam natjecateljica.

poezija

Maja Marchig: Izbor iz poezije

Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.

poezija

Juha Kulmala: Izbor iz poezije

Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg