NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR
Noa Fischer (Zagreb, 2004.) je 2022. godine završila srednju školu i uslijed selidbe u London na fakultet doživjela krizu srednjih godina (s nenapunjenih 19), te odlučila da će vlastitu patnju pretvoriti u tuđu. Stoga je počela pisati. Piše, zapravo, od godina kada je još bilo socijalno prihvatljivo zaspati na spojenim stolcima usred večere s vrlo dosadnim ljudima. Fale joj ti dani. Ne fali joj kvaliteta njenog pisanja u tim danima. Ovo je Noina prva ozbiljna prijava na književni natječaj. Nada se da neće biti i zadnja.
Pisanje je jeftinije od avionske karte
Ova kolekcija dnevničkih crtica napisana je kroz nekolicinu najturbolentnijih i prozaično egzistencijalnih mjeseci mog života. Uslijed selidbe u mokri, ljepljivi, pijani London, i moje pisanje postalo je mokro (četiri bilježnice s kojima sam pokrila glavu uoči pljuska), ljepljive (ontološki, jel - nakon par mjeseci u Engleskoj jedan postaje toliko skroman i ‘down to earth’ da je lako zaboraviti da ti džonovi čizama ipak nisu priljepljeni za tlo. Ili je to možda samo prolivena piva u Pub-u), te naposljetku pijano, što, imam osjećaj, nema potrebe daljnje obrazložiti. Život sama, i to nedugo nakon osamnaestog rodjendana, doveo je do ove antologije zamalo originalnih ali srcedrapajuće duhovitih, pa, kratkih eseja i kolekcija misli, snova, patnja i odrastanja. Iako, posljednja dva termina često se za ruke drže čvršće nego kraljica Elizabeta II za ostanak na životu.
9/2
Jutro je mirisalo na oprane lancune i promjenu vremena. Ponekad kada su zrake sunce prejake, jer loše spavam, otvorim desno krilo ormara koji se previja preko bijeloga kreveta i zatvorim zidove sna. Ponekad kada se probudim, ostanem ležati i lijevo stopalo izvadim iz plahte kako bi visilo par centimetara iznad ljepljivog parketa. Onda odlučim da sam spremna rastegnuti kosti po uskim hodnicima i prošećem do porculanske kupaonice. Otuširam se kupkom mirisa nugata i vanilije, operem lice mlijekom od shea maslaca i promijenim gaćice koje su do tada već vlažne od pare prevruće vode i prejakog mlaza. Radim kavu. Otvaram frižider. Nema više mlijeka. Razmišljam staviti “mlijeko” za suhu kožu lica unutra. Odlučujem ostaviti trovanje za neki drugi dan. Pušim u kuhinji. Sjetim se da ne smijem. Zatim pušim još malo jače.
Danas mi dolazi prijateljica iz Zagreba. Zove se Anja i ima smedju kosu koja je svjetlija od moje. Anja je i viša od mene. Ima i tanje ruke. Anja studira pravo. Anja takodjer puši unutra iako ne smije. Koristi istu kupku kao i ja. Kompatibilne smo u sunčevom I mjesećevom znaku natalnih karata astrologije. Anja I ja, stoga, izvrsno se slažemo. Danas će stići dok ću ja još biti na fakultetu. Ukrasti će komadić sira i kreker iz kabineta. Zatim će lagati da cijeli dan nije ništa pojela. Anja će spavati sa desne strane kreveta. Spavati će kroz noć, jer će biti umorna od puta, a ja ću razmuišljati o stvarima o kojima ona razmišlja, tako da i ja mogu doći sanjati s njom. Neću uspjeti. Ona ne pati od insomnije kao i ja. Ima drugačiji ukus u glazbu. Moj je bolji. Oko toga smo se složile već od prvoga puta. Ja ponekad lažem kada stvari ne podju kako sam ih zamislila. Anja je zato uvijek iskrena. Danas navečer ćemo piti vino od kojega će nas obje boljeti trbuh, sutra nećemo imati novaca za ići vanka. Ona će zatim htjeti ranije otići doma. Ja ću ju, kao i inače, nagovoriti da ostanemo do zatvaranja. Anja ima samo kontrole. Ja imam šarma. I problem sa fobijom izostanaka.
15/3
Od kada sam se doselila u London, pretek inspiracije, takodjer poznat kao unipolarna depresija, dovela je do nakupine raspisanih papira koji se sada već klaustrofobično rastežu po kuhinjskom stolu. Taktički, s toga, predala sam ih prijatelju, književniku, na lekturu i njegovo skromno mišljenje. Glavna kritika ili kako bih ja to voljela shvatiti: ‘kompliment umotan u zavist i crveni raskrižani papir’, bila je da pre naglo, iznenadno i nepovezano započinjem isječaj svakoga dana. Sugerirao je da otvorim s lepršavim komentarom anegdotalnog tona koji će moje čitatelje pozvati i upoznati s mojim pripovijedačem, te ih pripremiti na evidentnu mogućnost nervnog sloma u nadolazećim stranicama. Danas je dan kada ću tu metodu isprobati.
Sinoć sam sanjala mačku koja je izgledala kao pas. Evo da vam na sekundu obrazložim moj problem s djecom. U mom sudbonosnom mišljenju, osoba bi trebala imati barem nekakvo podloženo znanje prije nego li se svojim malim nestašnim nogicama uputi po svijetu. Djeca, s druge strane, to znanje nemaju. Čak i ukoliko su njihovi roditelji izuzeli trenutak od prematanja pelena i pijanog žaljenja susjedima - to znanje u najvećoj je vjerojatnosti gomila pizdarija koje bi ta djeca bolje iste sekunde i zaboravila. Kao na primjer, činjenično znanje da pas kaže “vau” a krava “mu” krajnje je beskorisno i mladencima glavu puni iskrenim nepotrebštinama. Nebojte se, dolazim u spas i na brzaka slažem listu alternativnih prijedloga za prve informacije s kojima biste trebali svoju djecu indoktronirati već od prvih koraka:
U kafiću i restoranu uvijek valja ljubaznim konobarima ostaviti poštenu bakšu
Plagijat valja ili dobro sakriti ili nije vrijedan truda
Ljudi koji redovito uživaju u cajkama ili country muzici ima zaseban krug pakla
Treći spoj znači seks
U širokom se luku treba izbjegavati sub kulturološka okupljanja i umjetničkih kružoka (npr. Pula : Rojc - Zagreb : Medika) ukoliko vam nije u interesu razviti osobnost ili dobar ukus u muziku, a posebice ako vaš idealni izlazak u srednjoj ne uključuje čekanje roditelja u policijskoj postaji.
Ako uzimate ecstasy, uzimajte ga u parovima
Dobra književnost uvijek je izvrsna taktika intelektualnog kastriranja inferiornih smrtnika
Ne vjerujte ženama s dva prva imena
31/3
Danas mi je rodjendan. Otvaram poruke čestitki, uzvraćam pozive onih nebitnih i dalekih slojeva obitelji, razmišljam poslati pismo doma. Još stojeći, uzimam papir i kemijsku u ruke i u zamahu tinte, zaboravim adresu od Zagrebačke kuće. Od doma. Udahnem. Otvorim email adresu i naidjem na elektroničko pismo od svoje Francuske prijateljice. Iako, ne znam zašto to spominjem, Pariška arogancija i ne mogućnosti dovršavanja misli i više je nego očita.
Dear Noa,
Instead of wishing you birthday merry, I will tell you what I have been thinking about lately. Considering the current state of affairs, it seems that true optimism can only be accomplished with unspoken prerequisites. Like a trust fund, or a father who owns a Bugatti. They often are mutually inclusive. My father drives a Volvo, and me insane, but no need to get into that. My mother does not drive at all. Her driver’s license remains buried beneath the pile of backlogged dreams she hid between the foundations of a Croatian Catholic Church, to avoid causing a ruckus. I’d dig them up was it not for the fear of facing everything she could've been, but is not. Additionally, I do not own a shovel.
People who claim to regret nothing are liars. There are so many things to regret. I for one regret more than I don’t, but that may just be a skill issue. Those who regret nothing live in one of those human-sized hamster balls. The inflatable ones. Do you think they make parachutes for horses? They are far heavier than humans. I would presume. I have never weighed a horse. I do not have a trust fund. Or a Bugatti. What happens in the unlikely case that a horse needs to be pushed out of an airplane? Does a horse even know what an airplane is? The answer to that is no. The horse does not think and therefore is not. Also, I'd like to point out that they have legs and are perfectly capable of reaching their destination without the unnecessary carbon emission of air travel.
Never truly yours,
Nina
2/4
Kasnije nego li inače, ovaj travanj sa sobom dovukao je skidanje u tanke materijale i još tanje smotane cigarete. Vrijeme je za duže izlaske i ranije sunce. Vrijeme je za kraj školske godine.
U Svibnju planiram put u Italiju. Put bi trajao otprilike tri tjedna i počeo u Veneciji, zatim Portofino, na kraju Napulj, pa preko Dubrovnika prema kući. Zagrebu, to jest, u Zagreb kada jest najljepši. Prije nego li se preplavi turistima i potopi u znoju prolaznika, Zagreb početkom ljeta nešto je posebno. Svi žubore od čežnje za tada već prašnjavim, mračnim vikendicama čiji insektoidni zimski stanari čekaju otvoren prozor i bježanje od ‘Raid’ sprejeva. Svi se spremni svoje posljednje dane, prije bjega na obalu, potratiti u dobrome društvu, glasnoj muzici i rastućoj amfetaminskoj sparini.
O tom po tom, tek je započeo travanj. Svaki put kada spomenem travanj, sjetim se Travnog, pa se sjetim svoje pratete koja je tamo živjela, pa se sjetim njenih kaputa koji sada vise u mojim ormarima. Sjetim se da je bila pijanistica i ime joj je bilo Dunja. Dunja je pila konjak prije svakog obroka i pušila dnevno kutiju Rothmansica. Nosila je zlatni nakit i imala izvrstan ukus u modu. I muziku. I filmove. I u pravilu sve što je u životu važno. Nisam sigurna, doduše, je li njen refinirani ukus uključivao mene. To kažem isključivo radi preostalih sjećanja od prvog desetljeća moga života gdje smo subotom ručali u njenim odajama u Travnom - a kao toplo predjelo uvijek je bila juha od gljiva. Samo se ne sjećam jesmo li doznali za moju fatalnu alergiju na gljive prije ili nakon prvoga ručka… Naravno, mom bratu je uvijek pri dolasku kupovala slatko a meni uručila kišobran da po stanu ne kapa. Njega je naučila svirati klavir a meni predložila da pozornost okrenem sportu ili ičemu za što ću već naći da sam više talentirana (njezin novac bio je na doźivotnom prenemaganju oko pospremanja sudja).
Iako ne mogu reći da ju ne razumijem. Bila sam zbunjeno i glasno dijete. Nisam bila duhovita a uvijek sam pričala. Moj brat oduvijek je bio zvijezda obiteljskoga kruga. Bio je i viši od mene. Sa šest godina smatrala sam da mi je upravo to najveća karakterna mana. Bila sam u krivu. Dane sam provodila gledajući Pink Panthera a noćima sma patila od paralize sna. Agonija, s toga, mi je urodjena. Navodno sam bila izrazito domišljata, medjutim jedino čega se moja mašta uspješno domislila su čudovišta koja bi se uvijek taktički sakrivala iza ormara ili pak, da ih baš ne mogu promašit, iznad moja kreveta. Kao skrivača - ali umjesto sedam prijatelja i smoki nakon kao poslastica, igrala sam sama i za poslasticu dobila posjetu neurologu. Vjerojatno su i te neprospavane noći dovele do sadašnjeg cinizma i beskrajnog šarma koji me sada redovito spašava iz neugodnih situacija konfrontacije mojih osjećaja. Trauma je zato: uvijek isplativa. Isto kao i maltretiranje u školi. Jer tko će te bolje uputiti na razornost odjevne kombinacije bolje nego li plavokosa Petra iz petog razreda koja je dobila mengu i ubrzo zatim sise prije svih ostalih osnovnoškolskih bezveznjaka. Petra nikada neću zaboraviti kada si mi ukrala dečka. Makar je naša jedina interakcija bila kada me na igralištu umjesto Noa nazvao Nora i pogodio nogometaškom loptom u glavu.
1/5
Cijeli dan sam nervozna. U početku sam mislila da je to samo zato što me ponedjeljkom inače bole mandule, pa sam se sjetila da je vrijeme platiti režije, pa sam se sjetila da nemam više ni cigarete.
A ne ne! Ne! Danas je mojoj najdražoj Parižanki rodjendan! A nisam joj ni na onaj prekrasan mail odgovorila! Idem pisati i odigrati to kao da sam namjerno, gotovo ceremonijalno, čekala ovaj dan za pošiljku odgovora.
Dear Nina,
I will admit I read and reread the email you had sent about a month back and could not shake the ingeniousness of your brief commentary regarding her father’s Volvo, your mother’s buried and forgotten dreams and your own lack of trust funds. The last of which should be read probable by a simple exercise of deduction provided by the two facts mentioned immediately before it, of course.
Besides being astoundingly clever and rather infuriatingly witty writers, which are virtues we naturally share, we come from entirely different and diametrically opposing backgrounds. Beginning with her mother’s abundance of “Catholic Church foundation” pamphlets and my father’s abundant Jewish heritage and nasal structure, we had grown up in a world conjoined by the same literature and different social classes. My father drives a Range Rover. And I do have a trust fund. Additionally, I own a shovel.
But it’s interesting to observe that regardless of whether or not one’s mother drives, it seems most natural for a teenage girl to turn her chin upwards and beg God for help whence trying to reveal all her parents could have been, but gave up for us. It’s even more interesting being a teenage girl, especially when estimating the aerodynamics of large mammals falling out of airplanes. It is interesting to wake up with mascara clinging your eyelashes shut and take note of how the mind changes quicker than the heart. And how our periods come quicker than the ability to think before we fuck. And most interestingly, perhaps, it is to find a person so similar but so far apart, and watch them grow and linger and know that you’re alive, while knowing they’re alive, while knowing you’re growing up but will never grow apart.
I know you would find it embarrassing that I just rhymed. But I am trying to become a writer and unbecome so unbearable. Tell me if the rhyming distracted you from the unbearableness. Do not tell me if it didn’t. Also, dearest Nina, horses do know what an airplane is. And no they do not make parachutes for them. Do hop on an airplane, or trot along on a horse, and come see me this summer on the coast. I miss you endlessly.
Insincerely,
Your Noa
25/6
Sjedim u nedjeljno jutro u nepoznatoj kavani na Hvaru. Zbunjena, kao i obično, sa zatvorenim očima i otvorenim ustima, nisam znala kakvu vrstu kave naručiti u ovo vrijeme dok još i more spava. U Zagrebu je procedura nešto jednostavnija; uvijek u istome kafiću uz istoga konobara. Istoga u smislu : student filozofskog fakulteta koji radi poslijepodnevnu šihtu u Milčecu za 20 eura i bakšu s kojom onda kupe kutiju cigareta i pivu u Roxtaru minutama kasnije.
Spominjem Zagreb jer je to mjesto rutine i navike. Navike u smislu da u Zagrebu uvijek minute traju istu količinu sekunda, mjesta uvijek ostaju ista, ljudi nezamjećeni, a muzika loša. U Zagrebu uvijek pijem kavu s mlijekom. Kava s mlijekom imperativ je Zagrebačkog porijekla.
Kava s mlijekom je jednostavna. Kava s mlijekom je brza. Jeftina je i pitka. Laka je za napraviti. Kava s mlijekom najprigodnija je nakon ručka ali ne prije večere. Kava s mlijekom pije se u svakom sezonskom stanju, u bilo kakvom okruženju. Kava s mlijekom siguran je odabir sa prvi sastanak s novim potencijalnim dečkom na čvenku ili pak već debelo utvrđenim bivšim na sedamnaestoj oproštajci. Narudžba je mršave i debele djevojke. Ide savršeno uz cigaretu i blagi poremećaj anoreksije svake srednjoškolke.
Kava sa šlagom radikalno je drugačija. Kavu sa šlagom narućuju je ljudi koji su progresivno i avanturistički nastrojeni. Kavu sa šlagom narućuju ljudi koji nemaju strah od Boga. Šlag na kavi nagoviješta nekolicinu stvari. Prvenstveno to da jedan manjka sposobnosti razaznavanja izmedju deserta i poslijepodnevnog pića. Takva osoba, s obzirom na to, najvjerojatnije ne jede desert nakon obroka. Ili pojede sve s menija. Ljudi koji naručuju kavu sa šlagom najvjerovatnije priželjkuju nekakvu vrstu šljokica na svome šlagu. Ukoliko su žene, u rozoj boji. Ako su muškarci, homoseksualni su, i takodjer šljokice preferiraju u (minimalno) rozoj boji.
Ljudi koji naručuju ledenu kavu neodlučni su i ljeni ljudi, te sukladno s time materijaliziraju se u muškarce koji još nisu imali svoj prvi threesome, ali o njemu sanjare svakodnevno (vjerovatno ispijajući ledenu kavu). Ljudi koji naručuju ledenu kavu definitivno su na odmoru (čitaj: nezaposleni), i ne mare za generalnu linearnost vremena. Ljudi koji naručuju kavu s ledom spremni su obračunati se, i to fizički, sa konobarom oko toga žele li i kuglicu vanilije u tome. Još tema koje inspiriraju fizički ili verbalni napad uključuju: manjak ekološke svijesti, manjak spiritualne privrženosti astrologiji, manjak štovanja njihovog Instagram feed-a kao sljedećeg ‘major influencera’, manjak politički korektnog vokabulara u razgovoru oko binarnosti spolova i raznolikosti seksualnih iskoraka.
Narudžba espressa odlučna je i respektabilna narudżba. Prostora za amaterizam nema. Osobe koje naručuju espresso okupiraju jednu od dvije radikalne strane spektra brige i interesa za porijeklom zrna kave koju, zatim, takodjer na radikalnoj skali, ispijaju ili unutar prve minute sjedenja, ili u narednih sat i pol vremena. Ili koliko već treba njihovom društvu na kavi ukoliko su naručili kavu sa šlagom i šljokicama. Moj otac naručuje espresso, notorni megalomanijak i invazivno inteligentan: ovo su odlike svakoga tko ima jaja za naručiti samo espresso. Takvi ljudi oličenja su A tipa osobnosti što možete primjetiti po preciznom i vječno nervoznom perfekcionizmu motanja vlastitih cigareta ili tudjih živaca oko palčeva. Oni su tip ljudi koji hodaju i plivaju isključivo sa svrhom, umjesto da kao obični smrtnici rade stvari iz zanimacije ili, ne dao Bog, kao”hobi”.
Svi koji naručuju hladni nes imaju nisu ljudi već djeca ispod šesnaest godina. Ili trudnice. Ili trudnice od šesnaest godina.
Moguće je da sam ovoliko ogorčena je jer sam ovo ljeto, po prvi (i zadnji) puta, radila kao konobarica. I to na sezoni. I to na Hvaru. Ah, kako je lijepo biti odrasla osoba. Kako je lijepo trovati turistima kave. Kako je lijepo biti ponovo doma.
Nakon šireg izbora slijedi uži izbor sedmog izdanja nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autorice i autore. Pročitajte tko su finalisti.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Robert Aralica (Šibenik, 1997.) studij hrvatskoga i engleskoga jezika i književnosti završava 2020. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem proze i produkcijom elektroničke glazbe. Svoje literarne radove objavljivao je u studentskim časopisima Humanist i The Split Mind. 2022. kriminalističkom pričom Natkrovlje od čempresa osvojio je prvo mjesto na natječaju Kristalna pepeljara. Trenutno je zaposlen u II. i V. splitskoj gimnaziji kao nastavnik hrvatskoga jezika.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Iva Esterajher (Ljubljana, 1988.) živi i radi u Zagrebu. Diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti. Aktivno se bavi likovnom umjetnošću (crtanje, slikarstvo, grafički rad), fotografijom, kreativnim pisanjem te pisanjem filmskih i glazbenih recenzija. Kratke priče i poezija objavljene su joj u književnim časopisima i na portalima (Urbani vračevi, UBIQ, Astronaut, Strane, NEMA, Afirmator) te je sudjelovala na nekoliko književnih natječaja i manifestacija (Večernji list, Arteist, FantaSTikon, Pamela festival i dr.).
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Nikola Pavičić (Zagreb, 2004.) živi u Svetoj Nedelji. Pohađa Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Piše, napose poeziju i lirsku prozu, te sa svojim tekstovima nastoji sudjelovati u literarnim natječajima i časopisima. U slobodno vrijeme voli proučavati književnost i povijest te učiti jezike.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Luca Kozina (Split, 1990.) piše prozu, poeziju i književne kritike. Dobitnica je nagrade Prozak u sklopu koje je 2021. objavljena zbirka priča Važno je imati hobi. Zbirka je ušla u uži izbor nagrade Edo Budiša. Dobitnica je nagrada za poeziju Mak Dizdar i Pisanje na Tanane izdavačke kuće Kontrast u kategoriji Priroda. Dobitnica je nagrade Ulaznica za poeziju. Od 2016. piše književne kritike za portal Booksu. Članica je splitske udruge Pisci za pisce. Zajedno s Ružicom Gašperov i Sarom Kopeczky autorica je knjige Priručnica - od ideje do priče (2023).
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Ana Predan (Pula, 1996.) odrasla je u Vodnjanu. U šestoj godini počinje svirati violinu, a u šesnaestoj pjevati jazz. Po završetku srednje škole seli u Ljubljanu gdje studira međunarodne odnose, a onda u Trst gdje upisuje jazz pjevanje pri tršćanskom konzervatoriju na kojem je diplomirala ove godine s temom radništva u glazbi Istre. U toku studiranja putuje u Estoniju gdje godinu dana provodi na Erasmus+ studentskoj razmjeni. Tada sudjeluje na mnogo vrijednih i važnih projekata, i radi s umjetnicima i prijateljima, a počinje se i odmicati od jazza, te otkriva eksperimentalnu i improviziranu glazbu, te se počinje zanimati za druge, vizualne medije, osobito film. Trenutno živi u Puli, gdje piše za Radio Rojc i predaje violinu u Glazbenoj školi Ivana Matetića-Ronjgova. Piše oduvijek i često, najčešće sebi.
Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.
NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.
Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".
Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''
Eva Simčić je u uži izbor ušla s pričom ''Maksimalizam.''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednu od sedam natjecateljica.
Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.
Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.