proza

Esther Davies: Beznačajno putovanje kroz sada

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Esther Davies (Zagreb, 1996.) je apsolventica studija dramaturgije i istražiteljica novih kazališnih formi u suvremenom cirkusu. Završila je i scenarističku školu Palunko, te ljetnu školu pisanja u Nottingham University. Već u srednjoj školi do početka studentskih dana je pisala dramske predstave za polaznike grupa ZKM-a. Interesira je world building, gaming development i svjetovi skriveni u svakidašnjici. Radno iskustvo joj je od A do Ž, što joj je dalo mnogo inspirativnog materijala, a sada radi na tome da freelanca članke za stranicu namijenjenu umjetnosti i filozofiji, te integraciji filozofskih struja misli kroz književnost.

Beznačajno putovanje kroz sada

(Patella Vulgata)

“Ubili smo sve što je stvarno.” Mislio sam si dok se zvuk prometa s ceste polako počeo uzdizati do mojeg prozora. Ljudi kreću sa svojim danom, a ja sam utonuo u svoj kauč, u kojemu nikada ovako ne sjedim. Ali sada čekam Tomu da me pokupi u svom starom Fordu kako bi se uputili na obalu i malo zasvirali na ulici. 

Prašina se vrpoljila po zraku u dijelu osunčanog svijetlosti koje se probijalo kroz prozor zubatim zrakama sunca. Moj mačak Oreo spavao je taman na tom dašku svijetlosti, a iznad njega odvijao se ples prašine i dlake, te se činilo kao da je to nešto što on sanja. Bio je stopljen s okolinom dnevnog boravka, kao da je dio postave, samo ga cvat i skupljanje njegove dlake u disanju odavalo da je ipak živo biće. 

Nikada iz ovoga kuta nisam osvijestio prostor. Tko sam u ovom međuprostoru gdje ne mogu odjuriti, prigušiti, nego samo mogu čekati. Najviše me uzbuđivalo to što nakon svirke planiramo otići na obližnji nenaseljeni otok i provesti tamo neko vrijeme. Želimo vidjeti što će to probuditi u nama. Iako sve već nosimo sa sobom, u sebi, tamo nam možda zasićeno nebo donese novu ingenioznu misao, s kojom ćemo se vratiti na papiru, u glazbi ili na platnu.

Gledam u kovitlajuću prašinu I razmišljam o slobodi. Nema više stvarnog, samo interpretacija onog što bi stvarno trebalo biti, imitacija već iskonstruirane slike nečega, društveno naslonjenog talogom koncepata koji se toliko odvojio od biti da više nitko ne bi primijetio ovaj ples prašine i dlaka, ne vidi se više ljepota u ostacima prošlosti kako plove kroz vrijeme. Prašina je poetika prošlosti koja izgleda kao da je dio sna spavajućeg mačka. Nema više istine u tome. Sve je odmet pronađeno, dalje naslagano, svi misle da su iznad toga, iznad sada i ovdje… 

Odjednom mi je misao presjekla truba auta. Zvuk je trajao pet sekundi duže nego što je trebao, a trajao je oko pet sekundi. Obzirom na to na to da me mogao uredno nazvati I zamoliti da siđem, ovo je bilo nepotrebno.

Ovaj prizvuk insinuirao je na moć entuzijazmom ispunjenih dječačića pod krinkom testosterona. Toma i Krešo zvan Keks. 

Naoštrio sam mentalno koplje u lovu na slobodu, na pustom otoku gdje ću zaroniti u one najdublje ponire sebe I vratiti se s eliksirom.

Sišao sam s torbom preko ramena do dolje. Keks je sjedio na suvozačkom i derao se kroz prozor. Tomo se još malo povukao u rikverc. Izašao je van I zalupio vrata za sobom iako ni to nije bilo potrebno, zvukovi su samo bili nastavak unutarnjeg plamena koji je stremio za nečim nedostižnim, što idemo dosegnuti skupa. Oslobodio mi je mjesta u prtljažniku, a Keks je zaronio u stražnje sjedalo i maknuo gitaru kako bi mi napravio mjesta.

Toma je napravio ilegalni zaokret nasred ulice i mi smo krenuli.

Ceste su mi davale osjećaj lakoće. U isto vrijeme spajaju nas i odvajaju, povezuju nas u cjelinu. Meni je lakoća bio mutni prizor kroz prozor, kojeg je slikala brzina vožnje. Tu ne mogu fiksirati pogled ni na što pa mogu osjetiti sebe ponovno.

Stigli na obalu na sjeveru Jadrana. Naš plan, da odsviramo malo u gradu i onda platimo prvog vlasnika broda na kojeg nabasamo, polako se približavao realizaciji. Trebali smo požuriti. Šetali smo uzduž parkiranih brodića, kao da gledamo u izloge. Zvuk udaraca mora o njihove lukove davao je nekakav melankolični ugođaj, u kojemu nismo imali vremena uživati. Keks je gazio svojim sandalama koje su proizvodile zvuk svaki put kada je nagazio, onaj ispušnih balončića zraka zarobljene u vlažnoj gumi. Hodao je ispred nas raskoračen kao kauboj, spreman da izvuče revolver i nažica lokalnog građana da nas odveze na Istok.

Pogled sam zadržao na jednoj polu raspadajućoj barci. Unutrašnjost njenih lukova podsjećala su na rebra, a kako se dizala i spuštala na morskom ritmu, činila se kao da diše. Zaustavio sam se i promotrio ju detaljnije - činila se kao da skriva tajne u svojim pukotinama, a prednja vratašca bila su ofarbana u nježni svijetlo plavi ton. Vlasnik mora da je bio brižan mornar, koji je krpao ovaj brodić do zadnje preostale nade. Tko god je bio vlasnik, vjerojatno je prošao mnogo toga s ovom barkom, bio joj je privržen I znao je svoje morske puteve.
Toma se zaustavio par metara ispred mene, gledao u barku, pa u mene kako gledam u barku, pa je dozvao Keksa da se zaustavi.

Morali smo saznati tko je vlasnik. Keks je pomislio da bi dobra ideja bila porazgovarati s lokalnim starcem koji je sjedio na klupici, s tri odložene flaše pored sebe I četvrtom u ruci, te pričao u zalazak.
„Mora da on sve zna.“ – Konstatirao je. Nakon uspješne uspostave komunikacije s njim uspio nabaviti je broj vlasnika. Zvali smo. Čekali. Javio se.

Čovjek je stigao, kao naručen. Falila su mu oba pretkutnjaka i pušio je neku smrdljivu škiju. Tomo i Keks izmasirali su ga riječima, iako nije bilo potrebno. Čovjek je htio podržati našu avanturu, a pogledom na njegovu ruko tvorevinu od barke, znao sam da je zasigurno takav čovjek u pitanju. Momci su mu dali zaradu s ulice i krenuli smo silaziti u barku koja je, iako krhkog izgleda, i dalje je odzvanjala dok su gusti zvukovi udaraca valova udarali o nju. Klaustro fobično smo se šćućurili dok je on odvezivao brodić i krenuo pokretati motor. Ovo je ugasilo sve mogućnosti za razgovor, a udaljavajući se od obale svi smo čuli misli jednih drugih; “Zar zbilja to činimo, čija je ovo glupa ideja bila?”

Imali smo sa sobom sve što smo trebali; tri kanistra vode, đuveč u konzervi, rižu, upaljače, vreće za spavanje, gitaru, džepni saksofon, cigarete i zob.

Prvu večer smo zabetonirali pjevanjem uz vatru koja bi bacila pokoji ugrušak iskre u zrak. Zvuk cvrčaka izdominirao nas je. Pogledao sam u zasićeno nebo. Slobode je bilo previše. Nije bilo okvira. A okviri su potrebni da se unutar njih izrazi neki koncept, sučeljenje iracionalnih emocija u kontekstu ljudskih priča. Nebo je bezgranično i bez grešaka, nema prašine u zraku, sve se rasprostire u nedogled. I opet sam isti kao što sam bio na kauču. Isto nigdje nisam, od nigdje nisam došao I nigdje ne idem. S čim ću se onda vratiti? Pa moram se vratiti s nečim.

Dečki su kitili vrijeme glazbom, ja sam obzervirao prostor, doprinoseći mu svojom mišlju. Mogao sam gledati u horizont sve dok tama nije počešljala nebo. U tami valovi su bili kao obrisi izdisaja mora dok on negdje duboko sanja šareni teatar morskih bića. 

Brzo nam je ponestalo zobi. Pažljivo smo si solili količine zobi u vruću vodu. Nismo više imali toliko energije i entuzijazma. Dani su postajali duži, a mi sami sebi nesnosniji.

Četvrti dan nismo imali više što više za jesti, pa sam odlučio sagledati bolje oko nas da vidim što bi moglo biti iskoristivo za hranu. Odjednom, sinuo mi je onaj prizor prašine i dlaka u svijetlu ispred prozora u dnevnom boravku. Baš kao i tamo, samo sam drugačije osvijestio prostor. Mi smo okruženi priljepcima. Jestivim i sočnim. Lako je osjećati se kao mužjak kada uloviš nešto što se ni ne kreće. Ali to ne umanjuje njihovu vrijednost. Oni su samo primitivni puževi, koji ne koriste modernu tehnologiju kretanja. Oni su pripijeni uz svoju stijenu. Ima toliko avanture u nečemu što klasični puževi ganjaju, ima i onih koji su se odrekli kuće kao takve i žive kao golaći, kao nomad puževi. Ali ima nešto toliko romantično u tome da bivaš cijelo vrijeme na jednom mjestu, u istoj rutini. Konačno sam pronašao ono što sam tražio. Eureku.  Bili smo okruženi priljepcima. Ljudi često čeznu za zvijezdama. One su daleko, ne možeš ih dosegnuti, ali ono pravo, konkretno, opipljivo, čeka te da to dotakneš. Ta čežnja nalazila se u meni- Ne tamo negdje iza ograde, već ovdje. Nešto toliko predivno leži u ulaganju dubine i svetosti u jedno mjesto, jednu rutinu. Ja nigdje ne moram zapravo ići. Već sam ovdje. Želim biti priljepak. Želim da sve bude onako kako jest, ponovno ispočetka.

Oni su sveprisutni u svakoj plimi i oseki, koja je pritom ekstenzija mjesečevih mijenja. Svako klizanje i uzdizanje mora doživjeli su. Bili su povezani sa zemljom i nebeskim tijelom. Time oni su ekstenzija mjeseca. Bili su tu uz svaku oluju, osjetili su prženje sunca i hladnu snagu bure, sve to bivajući privrženi uz svoju oštru stijenu. Kao mudraci i nositelji zemljinih najdubljih tajni.

Zaboravili smo se okretati stvarima nama bliskima, stvarima oko nas. Koliko je to čudesno maleno stvorenje imalo živčanih završetaka, mjerodavne činjenice nisu bile famozne koliko poetičnost iza njegovog života. … A koliko se samo odupiru. Kad bih barem imao njihovu snagu. Ta mala svijest gumenastog stopala ne daje se. Bilo mi je žao otimati ih sa stijena, ali odali smo im počast u slast, kao što su drevni ljudi znali raditi.

I priljepak je bio taj obilježavatelj trenutka. Isto kao i prašina.

Toma je rekao da će se ispovraćati od te silne soli, Keks je počeo sanjat hamburgere kako ga zavode. Ja sam ovdje ojađen i ogoljen htio ostati i promatrati. Biti dio kopna. Poput piramida, priljepci su grobnice  zaboravljenih sjećanja svega što je obitavalo u njihovoj prisutnosti. Sadrže simfoniju zemlje i neba, a vjerojatno su ispupčene spirale na njima označavale zvučne valove stvorene u toj simfoniji. Htio sam čuti njihov jezik, doseći tu frekvenciju, ali vjerojatno su komunicirali pukom prisutnošću. Onom koju čovjek ne može imati.

Ostali su kao otisci u vremenu. I mi smo ga svojevrsno obilježili. Nitko za to ne zna, ali oni znaju. Možda je i to samo konceptualni nagoviještaj, ali bila je činjenica da smo bili skupa u vremenu.

„Naš život samo je fatamorgana našeg bitka. Samo iluzija, virtualna realnost za naše istinsko biće.„ – Rekao sam.

„Daj idemo odavde, prije nego se Darko pretvori u kamen.“ – Rekao je Tomo cinično. Nije razumio da mi je to sada i cilj, te da se s tom percepcijom vraćam u svoj život.

„Idemo.“ - Ustao sam i otresao borove iglice i granje s hlača. 

Nazvali smo starca da nas skupi. Vidjeti drugu osobu bilo je olakšanje i užitak, iako mu je gubavo lice bilo sve osim toga. Grdost mu je bila ojačana masnim izgledom koje mu je sunce doprinijelo. Kako je škiljio nisi mu vidio oči, time je sakrio jedini prozor u dušu koju si mogao pretpostaviti da ima, a brod jedina raspadajuća ostavština na koju si mogao računati.

Pri odlasku s otoka, uz plovidbu i brujanje motorčića koji je rezao more, gledali smo u iza, u otok koji je postajao sve manji. Bio je obuzet morem koje ga nastanjuje, ali pritom ne umanjuje, već dapače naglašava njegovu moć da se uspio izvinuti iz mora. Kao dašak inspiracije u moru mrtvog I praznog, a znamo da se unutra krije još toliko toga. Postajao je sve manji i manji dok ga nebo nije progutalo.

Kad smo stigli na obalu, odmah smo se zaletjeli u pekaru i jeli najfinije buhtle na donjoj granici prosjeka. 

„Hoćemo zasvirat još jednu za kraj?“ – Toma je zgužvao škarnicl.

„Ma daj idemo ća. Još mi samo to treba.“ – Keks je zagrizao u sumnjivi hot dog. 

Vozeći se natrag Keks je imao priljubljeno glavu uz staklo dok je spavao. Nije mi bilo jasno kako nekim ljudima ne smeta to drndanje auta, no ima nešto toliko smirujuće u tom repetitivnom i  uzastopnom, te se baš kao priljepak odvezao kući. 

Umorni od suočavanja sa sadašnjosti na dnevnoj bazi odvelo je naše umove u težak umor. 

Vratio sam se kući. Sunce je već bilo na odlasku pa nije imalo isti utjecaj na prostoriju i njezinu ispunjenost lebdećim česticama. Samo sam htio sjesti ponovno u onu istu poziciju, gledati u istu onu točku. Nisam se vratio ni sa čim. I dalje čujem gitaru I džepni saksofon u ušima, jedva se čekam naviknuti na tišinu i izoliranost iza prigušenih zvukova automobila. Kao da nigdje nisam bio, na istom mjestu sam bio i ostao. Kad sam legao u krevet, disao sam dublje nego ikad, osjetiomore u sebi, a iznad mene se vjerojatno odvijao ples čestica u zraku nevidljim golim okom, ali znao sam da je tu. Znao sam još nešto zasigurno.

Sutra idem istim putem do posla kojim uvijek idem. Uzet ću onu istu kavu iz aparata koju uvijek uzmem. I gledat ću u pod, jer odgovore neću naći u zvijezdama.