proza

Marija Krešić: Rozi poniji su opasna stvar

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Marija Krešić (Zagreb, 1993.) bavi se radnom terapijom na Odjelu fizikalne terapije u KB Dubrava. Pisanjem se bavi u slobodno vrijeme, te do sada nije objavila veće radove. Bila je finalistkinja u natjecanju za kratku priču na Europskom festivalu kratke priče.

Rozi poniji su opasna stvar

Odmah se u početku ispričavam radi pretvaranja, ali pokušavam nešto dokazati, tako da ću samo zasad biti muškarac. Ali ću sve odraditi kako treba, obući ću i kostim, jednu od onih bijelih majica sa logom špedicijske kompanije, malo širih, tako da ne vidiš obrise moga struka, da ne možeš ni odrediti što ja to jesam. A znam da ćeš pokušavati, vireći kroz moju majicu, tražeći ključne kosti, tražeći bilo što ispod njih, ali nećeš naći ništa. To ti obećajem, jer ću ugurati glavu toliko nisko između ramena da ćeš pomisliti da mi je kralježnica pukla napola. A ja poznajem vas, znam da volite svoje cure sa dugim vratovima i izvijenim lumbalima. Pa ću još za svaki slučaj staviti i ruke u džepove, onako kako moj brat to radi, sasvim duboko unutra, češkajući si koljena kroz flis. Naravno koljena će biti raširena, ali četvrtasto, oštro, bez ovalnosti. I sad možemo biti samo prijatelji, jel’ tako? Ti ćeš reći nešto strašno smiješno, a ja ću uzvratiti istom mjerom, s nečim neprikladnim i apsurdno bedastim, nečim što ti cura ne bi nikad rekla. I oboje ćemo urlati od smijeha. Hej, možda mi čak i komadić kikirikija ispadne iz usta. To je nešto što se ponekad dogodi, pogotovo kad izgovorim “p” u tvom imenu. Možda se čak i zasmijuljim na to, ali prije nego išta primijetiš, podrignut ću. Tri gutljaja kole će odraditi svoje. Ma da, podrignut ću se i to je to. Ja sam sigurna, mi smo sigurni. 

Nemoj me krivo shvatiti, ovo nije tipična priča o ženama koje provociraju svojim ključnim kostima i muškarcima koji se pretvaraju u divlje životinje zbog toga. Možda malo je, ali ću se oduprijeti gravitaciji problema i prijeći preko toga jer mislim da niste krivi. Znam da niste krivi jer mi je sestra to rekla. Sestra mi je rekla da čovjek najbrže uči po modelu. A majka mi je rekla da sve što muškarac želi je seks. A otac nije rekao ništa, ali je dopustio njenoj kolegici da drži svoju ruku u njegovom krilu, ispod stola, tijekom cijele novogodišnje večeri. Nitko to nije vidio osim moga brata i mene. Moj brat se samo jezivo nasmijao i uštipnuo me za podlakticu na neki sadistički, ali djetinje nemoćan način, a majka je, sjećam se, samo gledala u nas. Nekoliko dana kasnije sjedila je u kuhinji, pored prozora, sa ružičastim bjeloočnicama i nabreklim licem jer je otac te večeri došao kući kasno, pijan, sa polupraznom kutijom kondoma u džepu balonera. Znam zato što nas je sljedeće jutro tjerala da ih brojimo. Kasnije, sa praznim pogledom uperenim u krletku na susjedovom balkonu, rekla mi je da ne posjedujem apsolutno jednu jedinu stvar koju muškarci žele više od onoga što imam među nogama. Ne znam zašto mi je to rekla, imala sam osam godina i nisam znala što to imam među nogama osim gaćica sa Pikachuom. Ali da, rekla je da ne posjedujem niti jednu jedinu stvar, niti ja, niti moja sestra, niti moja prijateljica Katica. 

Da sam barem bila pametnije dijete, pitala bih je je li sto posto sigurna u to, ne postoje li možda ljudi koji ne misle tako i da li je možda ona jedna od njih, i može li to biti dovoljno. Trebala sam pitati, ali nisam jer je moja majka obojala cijeli svoj svijet u nijanse moga oca, a ja sam već dobrano bila u procesu učenja po modelu. A model je diktirao da se gaćice uvuku u guzicu, pa sam to i radila. A vjeruj mi, ima stvarno bolesnih ljudi na ovom svijetu ako par devetogodišnjih nožica sa gaćicama uvučenim u guzicu može stvoriti toliku frku. Nakon što se moja majka već umorila od upozoravanja i izvlačenja tih gaćica iz moje guzice, ošamarila me, tamo na plaži, pred svima i rekla mi kako su to opasna posla. Nakon što sam prestala plakati pitala sam je zašto. Nije mi odgovorila, ali je rekla da bih trebala uživati dok još mogu, dok sam još uvijek dijete. I jesam. Uživala sam. Još dva mjeseca. 

Imali smo devet godina kad mi je rekao da ga pričekam ispred učionice nakon što se školsko zvono oglasilo. Tada sam bila cura u punoj snazi: siva haljinica, bijele štrample, jedan ljubičasti pramen u kosi i jedan ružičasti poni u džepu. Nije mi učinio puno, koliko se sjećam, nije mogao ili nije znao, pretpostavljam. Jadničak se samo pritisnuo uz mene i slabašno trljao. Bilo je očigledno da ni njemu model nije bogzna što objasnio. Da se ponašao barem malo manje glupavo u tom trenutku možda bih ga pitala što on misli o curama koje guraju gaćice u guzicu i modelima koji su mu rekli da se trlja o mene na takav način, ali čistačica nas je prekinula, pa smo pobjegli. E sad, ne uzimaj me za riječ, ja znam da smo trčali, ali meni se učinilo kao da smo padali: preplašeni, spotičući se jedan o drugoga, gurajući i sudarajući se. Ja sam bježala od njega, ali istovremeno usporavala da me sustigne. Svako toliko, ta budala bi me opet primio i pritisnuo čvrsto uz sebe. A ja bi se nasmijala, nasmijala bi se onako kako sam se smijala prvašićima kad bi upirali štapiće u nas i vrištali Harry Potter čarolije. 

Pad je napokon prestao, ali kakav je to bio pad, kad shvatiš da su dječaci muškarci, a djevojčice žene i majka je u pravu. Vani, na školskom dvorištu, pristisnuo se uz mene još jedan zadnji put, ovaj put nježnije i šapnuo: 

“Ti si kriva. Izazivala si.” 

Rekla sam mu da nisam. Sa jezivim cerom ponovio je: “Jesi, izazivala si me.” A onda se okrenuo i otišao, a meni su se, kunem se, te riječi zaplele u kosu jer ih otad nisam uspjela izvući iz glave. Mjesecima sam promatrala samu sebe, pitajući se na koji način sam ga izazvala. Jesu li to bile moje bijele čarape, ili možda ružičasti poni u džepu moje haljine, ili moje transformacije Mjesečevih ratnica koje sam znala odglumiti pod odmorima. 

Koji god razlog tome bio, slijepila sam se s tim uvjerenjem. Na neki mi je način postao životni moto. Dokle god sam ja ta koja izaziva moja majka nije u pravu. Drugog razloga nije bilo. Jer ako postoji drugi razlog kako je moguće da je taj jedan drag, debeo 50-ogodišnji kuhar koji je uvijek bio dobar prema meni, stavio ruku u svoje gaće dok smo plivali jedno popodne? Koja druga bolesna teorija to može dokazati? 

Vjerojatno sam ga izazvala svojim jedva odraslim polugolim tijelom, ovalnošću pregiba svojih koljena dok migoljim kroz vodu. Tad sam osjetila njegovo divljenje, danas osjećam ništa drugo do gađenja. Njegovo odvratno, ljubičasto lice, patetičan način na koji je jednom rukom pokušavao ostati na površini mora, dok je drugom masirao svog malog kožnog puža. Njegov slabašan, dahtav glas: “Samo ga takni, molim te. Samo malo.” 

Od modela sam naučila da bi svijet trebala obojiti nijasnom muškarca, ali dragi Bože, ta je boja bila odvratna. No dan danas, najgori dio svega toga bila sam ja, i moje ruke kako sežu i protežu se i dodiruju ga, tog proksimalnog pužolikog modela. Svršio je istoga trena. Bijela je bujica bljesnula između nas, ja sam se odmaknula, gledajući distorziju njegova tijela dok su se post-ekstaza i sram sukobljavali na njegovom licu. 

Voljela bih da sam mu prasnula u smijeh, ali nisam, samo sam se osjećala kao neka idiotska robotska ruka za amputirce koji ne mogu sami drkati. Kao da nisam prava osoba. 

Sve je to zapravo lov na patke, cijela dužina toga jer ono što te model zapravo uči je upravo suprotno. Model diktira da se pravom osobom postaje u onom trenutku kada te muškarac izuzme iz vrste. Više nisi Pinocchio. Sad si prava pravcata osoba bačena u opako začarani krug jer je jedini put kad je tvoj otac pogledao u tvom smjeru bio onda kada te neki drugi muškarac nazvao ljepoticom. U tom trenutku model više nije glas u tvojoj glavi, on je golema kuća, sa kamenim temeljima, a ti si u središtu njena podruma, u vrsti, čekaš da budeš izuzeta. Model nalaže da se to tako radi. Ono što ne smiješ raditi jest istupiti iz vrste sam, tako se dobiva loša reputacija. A nijedan otac ne voli kćerku sa lošom reputacijom. Zapravo, nitko ne voli cure sa lošom reputacijom. Ali greške se događaju u mraku podruma. Ne vidiš puno ispred sebe, ideš svojim ritmom i odjednom se nađeš negdje strano, sa crvenim pićem u ruci, dvije lijeve noge i zelenookim čudovištem ispred sebe. On pjevuši, suznih očiju jer svira pjesma koja je svirala na sprovodu njegova prijatelja. A ti se pitaš zašto ti to govori. I gleda te nježno, i izgovara tvoje ime, i zaštitnički te približava sebi svaki put kada neki stranac prođe pored vas u nagomilanom studentskom klubu. I želiš ga pitati pitanja i želiš znati s kojim je modelima on odrastao i što on zna od bijelim bujicama što mute vodu. Ali glupava kakva sam bila tada, sve što sam mogla je izazivati. Izazivala sam kosom, usnama i prstima, melemom sam namazala prvo svoje usne, a onda njegove. Nasmijao se na takav način da sam istog trena počela preklinjati sve modele ovog svijeta da izbrišu cijelu vrstu i ostave samo mene. 

U tom trenutku poželiš da si više, da si ogroman, i da možeš prerasti sve modele i cijelu vrstu. Pa se izdigneš visoko sa izborom. Ali model je golem, veći od nas, a čak i da nije, njegova sjena prati nas kroz generacije čineći nas toliko jako malenim. 

Pa uzmeš svoje zelenooko čudovište za ruku i odvučeš ga van, odvedeš ga iza kluba, u sjenu noćnih lampi, i prvo skineš njegove hlače, pa svoje. Zbunjen, on se nasmije, zastane samo na tren, ali onda popusti. I ne znaš s kakvim je modelima on odrastao, ali se moliš da je njegova majka veća od tvoje. 

Greške se ponavljaju. Prošlost ih je puna, pa igram jednu igru. Isceniram sve te događaje u svojoj glavi. Reminisciram uspomene, samo što ovoga put imam bijelu majicu i kratku kosu. Ovu majicu malo širu oko struka. Ovog sam puta 9-ogodišnji dječak. On me pita da li ga mogu pričekati poslije sata, kaže da mi želi pokazati nešto. Kasnije, iza zatvorenih vrata wc-a on izvadi sfrkanu stranicu istrgnutu iz nekog porno časopisa i pokaže mi klečeću golu plavušu sa crvenom vrpcom u kosi i bijelim čarapama. Nasmijem se naglas. On me pogleda sav zbunjen, suptilno skrivajući svoju izgriženu stranicu. “Što će ti to?” Pitam ga. Još zbunjeniji on odgovori. “Št… Budalo, ti nisi nikad vidio golu ženu?” 

“Ne. A šta radiš s tim?” 

“Pa gledaš u nju.” 

“Gledaš u nju?” 

“Da. Mislim, možeš je i dirati.” I počne micati svojim palcem prljavim od tinte i ljepljivim od bogzna čega preko plavušinih sisa. “Ili ovdje.” Hvala Bogu, čistačica nas prekine prije nego njegovi prljavi prsti odu južnije. Izlijećemo na stubište, trčimo niz stepenice, smijemo se, uzbuđeni. On gura papir u stražnji džep svojih traperica, a ja ga zadirkujem, trljajući palac o kažiprst, onako kako je on to činio plavuši. I onda smo vani, na školskom dvorištu. Njega je previše sram da priča o onome što se sad dogodilo, pa počinje pričati o svom labradoru i kako ga je naučio kašljati umjesto lajati.

A debeli gad u moru? Da, i njega isceniram. Dapače on mi je najdraži film. Sebe učinim tridesetogodišnjim muškarcem, plutam na jednom od onih ogromnih napuhanih pelikana, sav sam mišić. On je tamo, u moru, znoji se k’o svinja, sav crven u licu, sat mu odbrojava na čelu, nervozno gleda s desna na lijevo i obratno. I taman što se sat okrene na nulu, on eksplodira, i ne mislim da eksplodira onako kako je zadnji put eksplodirao. Ovoga puta počinje rigat, srat, šmrklji mu idu iz nosa, a suze iz očiju. Pokušava doći do daha da mi se ucviljeno ispriča, a ja samo promrmljam nešto zgađenoga lica, kimajući kao da je u redu, dok rukama veslam što dalje od njegovih prljavih voda. 

Lako je razmišljati o nama na taj način zbog toga kakvi smo bili dok ja sam još bila jedna od vas. Dok ste vi bili jedni od nas. Imam fotografiju negdje doma. Na toj fotografiji, dječak sjedi na zeleno obojanoj, drvenoj stolici, sa papirnatom krunom na glavi. Njegov je rođendan i ja sam jedina djevojčica tamo. Oslanjam se na njegovo rame, izgledam drsko sa isturenom bradom. Tamo je još jedan dječak iza nas, stoji na rubu stolice, držeći se za naša ramena. Još jedan stoji pored mene, držeći ruke oko moga vrata, i još jedan leži na podu pod našim nogama. 

Tako je to nekad bilo. Svi mi međusobno isprepleteni dodirom koji nije nužno morao biti moja smrt. Tog mi je dana slavljenik rekao da mu se sviđam i pobjegao u wc. To je bilo samo par tjedana prije no što me stisnuo uz zid i srušio nas sa tih visokih tornjeva što su nam ih izgradili naši modeli. Ružan je to pad kada dolaziš do razumijevanja da više nismo djeca, nismo jednaki, sad smo muškarci i žene. Nema više igrališta, svaka vrsta bježi svojim rovovima, provodeći ostatak života svađajući se, tražeći razlike, regrupirajući se, sakrivajući se i plašeći se međusobno. Svako toliko nalazeći svjetlo, ubijajući boga u njemu. 

Vrtim ja još jednu scenu. Radi se o igralištu, ali malom, sa setom ljuljački, dvjema kutijama pijeska i procvalom trešnjom u uglu. 

Dječak i djevojčica stoje u pješčanicima, zakopani gotovo do koljena, grade kuće od pijeska. Djevojčica je strašno pažljiva pedantno oblikujući zidove tunela, dok je dječak sav u žurbi da napuni kante pijeskom i brzo ih joj odnese.

Nema klupica oko njih, nitko ih ne nadzire, nitko ne baca sjene.