proza

Dora Šulentić: Nemeza

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Dora Šulentić (Zagreb, 2002.) studira Ekonomski fakultet u Zagrebu. Nada se upisati smjer marketing jer smatra da je kreativna osoba. San joj je jednog dana napisati roman. Žanr u kojem najviše voli pisati je fantasy, ali se okušava i u drugim područjima. Pobjednica je natječaja Zagrebu-riječju i slikom iz 2020. i smatra to svojim najvećim dosadašnjim spisateljskim postignućem. Osim pisanjem, bavi se i šahom, gledanjem serija i čitanjem.



 

Nemeza

 

Bio je kraj kolovoza i ljetni dani postajali su sve kraći. Nebo na zapadu počelo se rumeniti, a oproštajne zrake sunca obasjavale su more i maleno seoce pored njega. Još su imale dovoljno snage da se zavuku u uske kamene uličice i obasjaju lončanice na prozorima pitoresknih kućica. 

U jednoj od takvih kuća, malo većoj nego ostale u selu, sjedio je mladi svećenik. Smjestio se na jednostavnu drvenu stolicu i promatrao usnulu staricu koja je ležala pred njime na krevetu. Čekajući da se probudi, ogledao se po sobi. 

Prozor je bio širok i čist, a zavjese široko razmaknute. Sunce je obasjavalo police s knjigama, ormar, komodu s fotografijama i udobnu crvenu fotelju. Bolesničin krevet bio je smješten desno od prozora, zaklonjen od sunca, i gledao je prema otvorenim vratima. 

Svećenik začuje kucanje i okrene se. Na vratima je stajala mlada djevojka zabrinutog pogleda. 

"Budi li se?" upitala je. 

"Ne još," odgovorio je svećenik. 

Djevojka je u nedoumici stajala na vratima, a onda krenula prema krevetu. 

"Probudit ću je," rekla je "da niste bez veze dolazili. I sama je rekla da tako učinimo ako zaspi." 

Nježno je uzela staricu za ruku. 

"Bako," rekla je. 

Starica otvori oči.  

"Došao je svećenik." 

Starica polagano okrene glavu prema njemu, ne puštajući unukinu ruku. Oči su joj bile plave i lucidne.

"Vi ste, mladiću?" upitala je. 

"Jesam." 

"Niste li malo premladi za ovu profesiju?" 

Svećenik se nasmiješio. 

"Mnogi mi to kažu," rekao je. 

"Koliko vam je godina," upitala je starica, "ne može vam još biti dvadeset pet." 

"Dvadeset dvije," odgovorio je. 

Starica ga je gledala, zainteresirana. Bila je izborana, zgurena u krevetu i krhka poput suhe zimske grane, ali nimalo senilna.

"Hvala vam što ste došli," konačno je rekla. Sklonila je pogled i nakašljala se. Lagano je stisnula unuci ruku. 

"Molim te, ostavi nas sada. Ovo je moja posljednja ispovijed." 

Unuka joj stisne ruku i ustane. Sakrila je lice dok je odlazila, ali svećenik je začuo tihi šmrcaj. 

Vrata su se zatvorila. Starica je gledala pred sebe, zadubljena u misli. Svećenik je nije prekidao. 

"Recite, mladiću, može li se smrtni grijeh oprostiti?" iznenada je progovorila. 

Svećenik lagano nakrivi glavu i polagano kimne. 

"Ako priznamo grijehe svoje, vjeran je Bog i pravedan; otpustit će nam grijehe i očistiti nas od svake nepravde." 

"Čak i oni najteže?"

"Bog voli grešnike, a nitko od nas nije bez grijeha." 

Starica polagano kimne. Naboranim prstima odsutno se igrala rubom plahte kojom je bila pokrivena. 

"Uvijek mi se činio tužan život svećenika," rekla je, "a vama? Moje unuke svaki vikend izlaze i zabavljaju se u klubovima, kafićima, kinima... Razgovaraju o ljubavi, šminkaju se i žive. A vi? Slušate neku staricu."

Svećenik se nasmiješi. 

"To je moj poziv. U klubu se ne bih osjećao ispunjenim kao što se osjećam ovdje. Rado ću vas poslušati."

Starica uzdahne i počne pripovijedati.

"Gledajući me, zacijelo mislite da nikad nikoga ne bih mogla povrijediti. Slaba, bolesna, stara. Nije oduvijek bilo tako. Nekada, bila sam mlada djevojka.

Došli smo u grad dok sam bila vrlo mlada, ali otac je to učinio protiv svoje volje. Dane je provodio na gradilištu, a večeri kod kuće, žaleći se na sve. Nije se sprijateljio ni s kim, odlučan u tome da uštedi svaki novčić i vrati se na selo čim prije. 

Ja sam mu bila veliki trošak. Gledao mi je u tanjur na kojem ionako nije bilo bogzna koliko hrane, zabranio da čitam kad se smrači i branio da idem ikamo osim u školu. Čak ni u crkvu nismo išli. On nije davao milodare."

Starica zakašlje, ovaj put malo intenzivnije. Svećenik joj natoči čašu vode. Otpila je, zahvalila i nastavila.

"Oko škole se često motao jedan mladić u srednjim dvadesetima. Često me gledao, a jednog dana mi je i prišao. Ja sam tada imala šesnaest godina. Počeli smo svaki dan razgovarati. Razumio je i suosjećao sa mnom. 

Uskoro nam je banuo na vrata, proseći moju ruku. Nisam se ni snašla, a otac je već pristao. Majka se nije protivila i za nekoliko tjedana moj dom je postala otmjena kuća na drugom kraju grada. 

Više se nikada nisam vratila u školu, a htjela sam. Zatvorio me u kuću, nisam smjela izaći čak ni u vrt. Jednom kada sam to napravila, istukao me i zatvorio u sobu na tjedan dana."

Svećenik je pozorno slušao. 

"Mjeseci su prolazili, a ja sam venula. Nije bilo potrebe da održavam kuću, on je za to imao poslugu. Dane sam provodila lutajući po hodnicima i sobama, a kada bi on navečer došao, morala bih s njime provesti nekoliko sati tijekom kojih nije gotovo uopće razgovarao sa mnom."

Starica je otpila još malo vode. Pogled joj je bio usmjeren negdje u daljinu.

"Uskoro je počeo u kući održavati zabave. Nisam bila pozvana na njih, ali gotovo svake večeri iz svoje sam sobe čula žamor gostiju. Tada nisam smjela silaziti s kata.

Jedne takve večeri išla sam šetati po sobama i zatekla sam ga s drugom ženom.

Kakva je to djevojka bila, svećeniče! Nikad se dotada nisam osjećala neznatnije i bezličnije nego pred njom. Oboje su se počeli smijati kad su me vidjeli, a on me natjerao da im donesem vina. Dok sam im točila piće u čaše, osjetila sam kako me ona gleda. Nakon toga sam izašla.

Tijekom sljedećih nekoliko tjedana, on nije spominjao naš susret, a nisam ni ja. Otada sam se za vrijeme zabava držala samo svoje sobe. 

Jedne noći, začula sam kucanje. Mislila sam da je netko od posluge pa sam otvorila.

Na vratima je stajala njegova djevojka. Stavila je prst na usta i poput sjene ušla u moju sobu. Zatvorila sam vrata. Nikada nisam bila ovoliko iznenađena, ali koliko god znatiželjna sam bila, osjetila sam strah u grlu. Počela sam je moliti da ode.

"Ššš, tiho," rekla je i primila me za ruke. Bile su nježnije nego što sam očekivala. Posjela me na krevet i sjela preko puta mene. Nismo upalile svjetlo, ali mjesečina je te noći bila jaka te čak ni rešetke na prozorima nisu spriječile jasan pogled na njezino lice. Izgledalo je potpuno drugačije nego one noći kada mi se smijala.

"Želiš li otići odavde?" pitala me.

Zatekla me. Nikad nisam razmišljala o tome do tog trenutka. Prihvatila sam da je život takav. Nisam odgovorila ništa.

"Ti si živa u grobnici, djevojko, a ni ja nisam daleko od toga. No, još nije prekasno. Možemo se spasiti."

I dalje nisam odgovarala. Ona je nastavila, usrdnije.

"Kad bi imala novca, mogla bi otići gdje želiš. Grad je veselo mjesto, puno prijatelja koje još nisi upoznala. A van grada je priroda, šuma, planine."

"More," rekla sam. 

"Da," potvrdila je, "more isto. Želiš li vidjeti more?"

Kimnula sam.

"On te nikada neće pustiti. Čula sam, na zabavi je rekao da mu dosađuješ i da te se želi riješiti."

"Izbacit će me?"

"Neće. Nešto gore."

Trebalo mi je nekoliko sekundi da shvatim na što je mislila. Moj se strah pretvorio u užas. Počela sam se tresti.

"Ako mi njemu to prve napravimo, spasit ćemo se i imat ćemo novac."

Gledala sam je. Ovaj put sam odmah shvatila što želi. Nisam odgovorila.

"Imam već plan, ali nemam razloga to učiniti ako ne dobijem novac. Ti ćeš kao njegova žena sve naslijediti. Obećaj da ćeš mi dati pola. Ako to ne učiniš, a ja provedem svoj plan, reći ću policiji da smo skupa planirale."

Ponovno nisam ništa rekla.

"Ali ja ne želim da bude tako," rekla je blažim glasom, "vidim kako ti je i znam kakav je on inače. Nisi jedina koju zlostavlja. On je čudovište i nikad neće prestati. Policija sumnja na njega, ali previše je bogat pa zatvaraju oči pred svime. Moramo si same pomoći."

Starica zakašlje ponovno. Ovaj put joj je trebalo nekoliko minuta da se smiri. Posljednje zrake sunca bacale su krvavocrveno svjetlo na namještaj, a staričin se lik sve više pretvarao u siluetu.

"Ostatak noći prošao mi je kao u snu. Kimnula sam i ona je otišla. Par sati kasnije začula sam vrištanje i kaos. Ne znam što je učinila, ali hitna pomoć stigla je prekasno, a nitko nije ni sumnjao na ubojstvo. 

Dalje je zakonski sve učinjeno prema normi. Sprovod je obavljen. I ona je bila jedna od ožalošćenih. Nismo progovorile, ali osjećala sam njezin pogled na sebi. Nakon što su odvjetnici i država sve riješili, postupno sam joj slala obećanu polovicu novca. Nikada je više nisam vidjela.

Ne znam, svećeniče, je li me iskoristila tada. Možda je smatrala da sam emocionalno ili psihički zaostala te da se neću buniti. Nije tako bilo. Znala sam što radim, svoju ulogu žalosne udovice odigrala sam uvjerljivo i više se nisam osvrtala. Proputovala sam svijet, okušala se u glumi i plesu, pila, pušila i vozila, a sljedeći put udala sam se bogata, iz ljubavi."

Glas joj je postajao sve slabiji.

"Nikada nikome nisam rekla za to. Molim vas, neka ostane tajna."

Svećenik kimne. U sobi je ostalo taman dovoljno svjetla da starica to uoči. Zahvalno mu je stisnula ruku.

"Ne kajem se," šapnula je, "nikada nisam. To je najbolje što sam u životu napravila. Pa ipak... Nemirna sam."

Stisak staričine ruke u njegovoj je popustio. Svećenik ju je zadržao i nečujno molio. Nakon toga, nježno ju je položio na postelju uz staričino tijelo i učinio znak križa.

 

 

 

 

 

 

o nama

Nagrada ''Sedmica & Kritična masa'' – uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor sedmog izdanja nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autorice i autore. Pročitajte tko su finalisti.

proza

Robert Aralica: Gugutka

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Robert Aralica (Šibenik, 1997.) studij hrvatskoga i engleskoga jezika i književnosti završava 2020. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem proze i produkcijom elektroničke glazbe. Svoje literarne radove objavljivao je u studentskim časopisima Humanist i The Split Mind. 2022. kriminalističkom pričom Natkrovlje od čempresa osvojio je prvo mjesto na natječaju Kristalna pepeljara. Trenutno je zaposlen u II. i V. splitskoj gimnaziji kao nastavnik hrvatskoga jezika.

proza

Iva Esterajher: Priče

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Iva Esterajher (Ljubljana, 1988.) živi i radi u Zagrebu. Diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti. Aktivno se bavi likovnom umjetnošću (crtanje, slikarstvo, grafički rad), fotografijom, kreativnim pisanjem te pisanjem filmskih i glazbenih recenzija. Kratke priče i poezija objavljene su joj u književnim časopisima i na portalima (Urbani vračevi, UBIQ, Astronaut, Strane, NEMA, Afirmator) te je sudjelovala na nekoliko književnih natječaja i manifestacija (Večernji list, Arteist, FantaSTikon, Pamela festival i dr.).

proza

Nikola Pavičić: Suncem i vremenom opržena tijela

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Nikola Pavičić (Zagreb, 2004.) živi u Svetoj Nedelji. Pohađa Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Piše, napose poeziju i lirsku prozu, te sa svojim tekstovima nastoji sudjelovati u literarnim natječajima i časopisima. U slobodno vrijeme voli proučavati književnost i povijest te učiti jezike.

proza

Luca Kozina: Na vjetru lete zmajevi

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Luca Kozina (Split, 1990.) piše prozu, poeziju i književne kritike. Dobitnica je nagrade Prozak u sklopu koje je 2021. objavljena zbirka priča Važno je imati hobi. Zbirka je ušla u uži izbor nagrade Edo Budiša. Dobitnica je nagrada za poeziju Mak Dizdar i Pisanje na Tanane izdavačke kuće Kontrast u kategoriji Priroda. Dobitnica je nagrade Ulaznica za poeziju. Od 2016. piše književne kritike za portal Booksu. Članica je splitske udruge Pisci za pisce. Zajedno s Ružicom Gašperov i Sarom Kopeczky autorica je knjige Priručnica - od ideje do priče (2023).

proza

Ana Predan: Neke su stvari neobjašnjivo plave

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Ana Predan (Pula, 1996.) odrasla je u Vodnjanu. U šestoj godini počinje svirati violinu, a u šesnaestoj pjevati jazz. Po završetku srednje škole seli u Ljubljanu gdje studira međunarodne odnose, a onda u Trst gdje upisuje jazz pjevanje pri tršćanskom konzervatoriju na kojem je diplomirala ove godine s temom radništva u glazbi Istre. U toku studiranja putuje u Estoniju gdje godinu dana provodi na Erasmus+ studentskoj razmjeni. Tada sudjeluje na mnogo vrijednih i važnih projekata, i radi s umjetnicima i prijateljima, a počinje se i odmicati od jazza, te otkriva eksperimentalnu i improviziranu glazbu, te se počinje zanimati za druge, vizualne medije, osobito film. Trenutno živi u Puli, gdje piše za Radio Rojc i predaje violinu u Glazbenoj školi Ivana Matetića-Ronjgova. Piše oduvijek i često, najčešće sebi.

o nama

Eva Simčić pobjednica je nagrade "Sedmica & Kritična masa" (6.izdanje)

Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

proza

Eva Simčić: Maksimalizam.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.

poezija

Jyrki K. Ihalainen: Izbor iz poezije

Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".

intervju

Eva Simčić: U pisanju se volim igrati perspektivom i uvoditi analitički pristup u naizgled trivijalne teme

Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''

Eva Simčić je u uži izbor ušla s pričom ''Maksimalizam.''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednu od sedam natjecateljica.

poezija

Maja Marchig: Izbor iz poezije

Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.

poezija

Juha Kulmala: Izbor iz poezije

Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg