proza

Filip Jurjević: Odlomci iz veće prozne cjeline

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Filip Jurjević (Zadar, 1994.) diplomirao je dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Surađuje kao dramaturg na projektima Kazališta lutaka Zadar, Dubrovačkih ljetnih igara i Kazališta Marina Držića, HNK Zagreb, Teatra Fort Forno i Kazališta Virovitica, Satiričkog kazališta Kerempuh, Kotar teatra i mnogih drugih. Također piše za film i televiziju.
Član je Saveza scenarista i pisaca izvedbenih djela.

Odlomci iz veće prozne cjeline

1.

Gledajući s ceste dok mu je iza leđa stajala velebna spavaonica iz doba socijalizma - betonsko zdanje posivjelo od vremena i ljudske nebrige - M. se nije mogao oteti dojmu kako zuri u neku izmještenu španjolsku hacijendu. Kuća, jednokatnica do koje vodi put posut bijelim šljunkom, bila je sva obrasla u drveću i lišću koje je štitilo stanare od pogleda. Negdje u tom drveću stajala su i dva natpisa, oba izblijedjela; prvi s lijeva oglašavao je, plavim slovima na bijeloj podlozi, rješavanje bolova u vratu i kralježnici, namještanje atlasa, medicinsku masažu, vratnu kralježnicu (?!) te izjednačavanje dužine nogu. Ispod tog natpisa i ispred garaže bio je parkiran sivi VW Touran iz 2016. godine. Desni natpis je reklamirao excursions, ausflus, izlet, gita, výlet  u nacionalni park. U betonskoj spavaonici stanovao je Gabi i M. ga nije htio sresti pa je požurio preko ceste; dok je prelazio razmišljao je radi li grešku što je došao tu.

Ušavši u dvorište i vidjevši tople zemljane tonove na inače bijelom pročelju kuće osjećaj hacijende samo ga je još više obuzeo. Iako je dan išao svom kraju vrućina nije popuštala. Sjeo je u plastičnu stolicu ispod jednog od stabala, smotao i zapalio cigaretu. Čuli su se automobili koji prolaze i udarci loše postavljenih šahtova na cesti. Dok je pušio osjećao je kako mu filter od vrućine postaje gnjecav među prstima; mislio je o tome kako mu cigareta uopće ne paše, kao i o tome što može očekivati kad ode gore. 

Razmišljanje je prekinulo otvaranje vrata i starija žena s plastičnom kantom u ruci. Predstavila se kao Vesna i M. joj je rekao da čeka termin, a ona njemu da vjetar raznosi lišće po cijelom dvorištu. M. je rekao da je bolje kad puše jer ipak ima zraka, a Vesna nije rekla ništa nego je stala kupiti tvrde zelene listove s poda. M.-u nije bilo jasno zašto to radi s rukama. Kad je pokupila nekoliko listova otišla je unutra, ali je ostavila vrata otvorena i M. je gledao kako se penje po stepenicama; primijetio je da ima jako duge okser noge i isturenu guzicu koja kao da joj je grbila gornji dio tijela. Učinilo mu se kako je sasvim moguće da u toj kanti nosi netom zaklane piliće za nekakav vudu obred ili barem piletinu raspakiranu iz celofana koju je onda oprala na slavini u vrtu i sad je ide baciti u lonac skupa s nešto otpalog lišća i peršina. Pokušavao je zamisliti kako čovjek kod kojeg ide izgleda i kako izgleda njegov i Vesnin seks, ako se uopće seksaju. Bila je visoka i crvenokosa sa sijedim izrastom. Zatim je neki čovjek sišao, pogledao ga u oči, kimnuo pa prošao. M. je ugasio cigaretu, još jednom pomislio da se zajebao, a onda krenuo gore stepenicama u svijetlom mramoru. Prošao je pored Vesne koja je stajala na odmorištu, kanta je bila pored njezinih nogu i letimični pogled otkrio mu je da unutra nema nikakve piletine. Ušao je u prostoriju. 

2.

Na zidu boje breskve pisalo je (krasopisom) “Isus je rješenje”, a ćelavi čovjek koji se predstavio kao Goran dohvatio je plastičnu kralježnicu i odmah prešao na stvar. Objasnio je M.-u da problem počinje rođenjem. Dijete se rađa glavom prema naprijed i kad dođe do zastoja babica ga za istu tu glavu vuče pa je prema tome i izbaci iz prirodnog ležišta što, demonstrirao je pokazujući različite dijelove plastične kralježnice, rezultira daljnjim problemima. 

M. je legao na stol i slušao uputstva, cijelo vrijeme misleći kako je sasvim moguće da mu Goran okrene vratom. Ipak, to se nije dogodilo i M. se sve više prepuštao jer je, kada bi njegove kosti pod Goranovim pritiskom proizvele zvuk sličan lomljenju, ustvari osjetio olakšanje. Shvatio je i da mu je glas ugodan.

Dok mu je namještao kralježnicu, Goran je pričao:

o tome koliko se takvi tretmani naplaćuju vani,

o tome kako je M. mlad pa mu se kičma možda i ispravi,

o vlastitoj poročnoj mladosti i trenutku prosvjetljenja u kojem je obrijao glavu i pješke se vratio iz Francuske u Hrvatsku,

o vegetarijanstvu, ozonu i kravljim prdežima,

o slavnom citatu Oscara Wildea koji govori o grešnicima i svecima i kojeg zaista treba prestati citirati, a radi čega je M. pomislio kako je samo logično da Goran svoj put poistovjećuje sa Isusovim, a zatim i to da ga lako može zamisliti kako vodi sektu koja završi poput one u Waco-u na što neki šesti luđak odluči odgovoriti bombardiranjem Glavnog kolodvora vođen svojim principima, a zanemarujući to da Arsen Dedić pjeva kako je baš tamo stigao sa kartonskim koferom 

i naposljetku o tome kako je i on poput M.-a umjetnik, a neke i sam pozna - što je M. pokušao okrenuti na šalu govoreći kako je raditi sezonu svakako umjetnost, ali Goran se nije dao i M. je morao priznati da spomenute umjetnike ne poznaje. Upitan čime se bavi, odgovorio je da peče nakit koji onda prodaje (M. je obrazovanjem vezan uz kazalište).

Tokom cijele seanse čulo se lupanje ulaznih vrata i prozora sa stubišta. Goran je viknuo Vesni neka ostavi prozore zatvorene, no njezin odgovor je bio nerazumljiv, a lupanje se nastavilo. Ako neki iz doba novog vala pamte zvuk usisavača nije neobično da je M.-u naizmjenično udaranje prozora i vrata ostalo kao zvučna kulisa tog susreta. 

Po završetku je Goran upisao M.-ove podatke u bilježnicu tvrdih korica s listovima na kockice, a onda su se dogovorili za sljedeći susret. M. je platio i otišao. 

Silazeći stubištem prošao je pored Vesne koja je sa krpom brisala rukohvat i ničim nije dala do znanja da ga je primijetila. Izašao je na sunce sa slikom Gorana i njegovim plavo-sivim očima koje mu se smješkaju skupa s ustima i shvatio da želi s nekim popiti pivo. Malo zatim je parkirao auto ispred zgrade u kojoj je živjela Andrea.

3.

Andrea je nedvojbeno bila jedan od najvećih umova svog vremena ili, ako već ne svog vremena, onda barem svoje generacije te je kao takva bila predodređena za neuspjeh. Sposobnost njezina zaključivanja impresionirala je odrasle i od rane dobi predviđali su joj velike stvari. Do šestog razreda osnovnu školu je prolazila s izvrsnim, a onda joj ocjene počinju patiti, jedva upisuje gimnaziju i provlači se kao osrednji đak.

U drugom razredu srednje škole mama joj se razboljela; kad je prvi put pala, Andrea ju je nosila skupa sa svojim tadašnjim dečkom, bikerom na skuteru od pedeset kubika (Mate) i od tada ga nije mogla pogledati. Mama joj umire od posljedica raka dojke tik prije početka trećeg srednje i pogreb odgađaju dok se otac, hitno pozvan, ne vrati s broda. Andrea se između problema u organizaciji pogreba (nitko u tim situacijama ne shvaća ozbiljno šesnaestogodišnjakinju) pita kako može biti odgođen kad je vruće i tijelo se brže raspada. 

Dan sprovoda je oblačan, ali pred kraj ceremonije kroz oblake se probija sunce. Slijedi zajednički ručak s rodbinom, a onda se ona i otac vraćaju u stan. Iako bi možda i htjeli, jedno drugome nemaju ništa za reći. Ubrzo zatim odnos s ocem postaje gori. On je se boji, smatra je ludom i izbjegava je gledati jer ga podsjeća na pokojnu ženu. U tom periodu njezin otac revno pohodi teretanu, tamani Snickers čokoladice, izlazi, pije martinije i nosi kaput od crne kože. Naposljetku ulazi u vezu sa Elvirom, djevojkom iz mladosti koju je slučajno sreo tik prije nego mu se žena razboljela. Andrea ne vjeruje u slučajnosti i počinje misliti kako Elvira ima nešto s tim. Nabavlja knjige iz područja paganizma, proučava ih, a zatim baca uroke, no bez uspjeha; otac se seli kod Elvire, naoko briše sve tragove prijašnjeg života i ostavlja Andreu da živi sama. Novca joj ne nedostaje.

Nakon toga ona pohađa tri fakulteta, redom povijest umjetnosti u Zadru, modni dizajn u Zagrebu i menadžment u kulturi u Osijeku. Nezadovoljna fakultetima, dva puta ide prijamni ispit iz filmske režije, ali ne upada. Drugi put je izbacuju ocjene i komisija joj savjetuje da dođe na jesenski rok gdje će je primiti preko reda - žele je. Andrea im odgovara da su je trebali željeti više. 

Kroz sve to neumorno piše i slika; djela su nedovršena s izuzetkom scenarija za kratki film Pank živi i pjesama koje je kroz godine pogubila, bilo one ispisane po raznim bilježnicama, bilo one koje nikad nisu ni izašle iz bespuća njezina uma. 

Nedovršena djela broje dva portreta Edgara Allana Poea, dramsku trilogiju “O majko…” koja se bavi majkama kao vješticama, teorijski rad iz filmologije na temu meta komentara u Kuća koju je Jack sagradio Larsa von Triera, distopijske serije inspirirane njezinim snovima u kojoj je glavni lik mačka koja govori i grubu verziju kratkog igranog filma Zlato i srebro grada Zadra o djevojci koja svoj talent žrtvuje heroinskoj ovisnosti, s plakatom u njezinom dizajnu koji se referira na ruke s poznatog izložbenog postava.

M. se u nju zaljubljuje nakon što ju jedne večeri vidi kako pod utjecajem gin-tonica na ruskom recitira Puškina i ljubav je obostrana. Skupa žive u nekoliko gradova, idu na koncerte, gledaju utakmice, pišu, piju, odlaze u kazalište, putuju i prave sendviče za izlete, svađaju se i strahuju od neželjene trudnoće, a onda se razilaze i ostaju prijatelji. Nakon toga Andrea je imala nekoliko kraćih odnosa, a onda je upoznala SexyBoia, zaljubila se i odlučila s njim imati dijete.

SexyBoi je bio visok metar šezdeset dva, naspram Andrejinih metar sedamdeset i imao je približno devedeset kila, naspram njezinih niti pedeset. Predani gurman,  stručnjak za MMA borce, vodio je podcast na tu temu i bio je sexy, odnosno nešto oko njegovog garda i stava činilo ga je takvim. Andreu je kupio svojom prizemljenošću i humorom naspram dosadne ozbiljnosti i apstrakcije ljudi s kulturne scene. Odrastao je u Njemačkoj, na MTV spotovima hard rock bendova i mitu o Golfu 2 koji vozi na to da mu se popišaš u rezervoar i volio je piti pivo s kolom (diesel, zbog boje), kako Nijemci to rade. Inače nije pio. I premda to još nije znao, spoznaja koju će imati o tome da odabir upravo tog pića govori nešto o karakteru njemačkog naroda, bit će presudan u njegovom životu.  

Pod Andrejinim utjecajem SexyBoi otkriva poeziju i čita sve, od Jesenjina i Majakovskog do Lorce i Elouarda. Guta stihove kako je prije toga gutao hranu, mršavi i postaje opčinjen. Ideja ga pogađa jedne večeri dok su ležali u krevetu - napisati će Manifest borilačke poezije. Andrea mu govori neka se ostavi gluposti, ali on ustraje; neće s njom imati dijete dok to ne napiše. Udaljava se od svega i od svih, čak i svoj kanal stavlja na pauzu i povlači se u razmišljanje. Andrea danima ne može shvatiti što nije u redu s njim, ispituje ga, ali on se ne predaje i to poslijepodne, kad su sjeli u kafić Riva, nasuprot gradske rive, Andrea je svoju zabrinutost po prvi put na glas izrekla M.-u.

Činilo joj se da pisanje Manifesta nije nego izgovor za nesigurnost koja mu se javila sad kad su stvari trebale postati ozbiljne. Čak ga ni ne piše! Samo šuti i razmišlja…

Nije se mogla otresti osjećaja da on nestaje; nestao je iz online prostora, iz njihovog zajedničkog života i kao pojedinac - nastavit će mršavjeti dok sasvim ne nestane. 

M. primijeti da svako pisanje zahtijeva promišljanje i da čovjek ne može početi odmah, kao i to da je dobro što Sexy manje jede. Andrea mu kaže da to nije istina. 

Poezija se piše iz inspiracije, a i on joj se tako mršav ne sviđa kao što joj se sviđao prije. I što je najgore, postao je ozbiljan. To je dio koji ne može podnijeti i dođe joj da ga ostavi iz inata jer s kojim pravom on to radi? 

S kojim pravom itko išta radi, M. pomisli ali ne izgovori jer znao je bolje od toga da pokrene filozofsku debatu s Andreom u trenutku u kojem mu misli nisu bile na temi i mjestu. Andrea je nastavila pričati i otkrila mu je da jede više puta dnevno, kao manijak. Kao da sam nam obrnula uloge, ali ne mogu prestati. I počela sam ići u teretanu. Ne znam zašto, ali ponavljanja i serije me smiruju. Budem luda ako tjednom ne odem bar pet puta. U teretani sam čak stekla i prijateljicu. A znaš kako je meni to teško. Mislim da je vidjela da sam čudna ko kurac i stisnuta pa mi je prišla. Mlada cura s nekim neobičnim imenom, ne mogu se sad sjetiti… Nešto kao Antea ili Ardea ili tako nešto. Grozna sam. Mislim da je mađarsko. Ako išta, ona me se ne boji, za razliku od ostalih. Predivna je, ustvrdi, a onda se sjeti - ti si rekao da ideš kod nekog kiropraktičara? 

Bio sam danas.

Ona mi je govorila da je boli kičma pa da bi to probala. Jel ti pomoglo?

Ne znam, tek sam bio.

Aha.

Zanimljiv je tip.

Zvučiš skeptično.

M. stane razmišljati i shvati da ne zna što bi rekao. Cijelo vrijeme se osjećao kao da želi nešto reći o svom iskustvu s Goranom, nešto bitno i nešto što u svemu tome nije štimalo, ali nije znao što pa kaže samo - vidjet ćemo. 

Nebo se zatvorilo i počelo je puhati. Andrea kaže da će pasti kiša i M. se složi. Sranje! Prošlo je sedam. Moram se naći s Ardeom, Anteom. Ti ćeš ostati? 

Popiti ću još pivo.

Andrea naruči čašu vode pa onda zamuti proteinski shake i pita M.-a hoće li probati - ima okus kao cheesecake, kaže, ali M. odbije. Andrea popije, zagrle se i ona ode.

M. ostane sjediti. 

Počelo je jače puhati i pogled mu uhvati skupina cura u penthouseu na vrhu moderne bijelo sive zgrade; dvije su vrištale i vješale se po drvenoj konstrukciji koja tijekom sunčanih dana pravi hlad, a treća je širila ruke u lanenoj košulji i izgledala kao da pušta vjetru da je nosi, pa onda od uzbuđenja isto zavrišti. Bile su mlade i puno su se smijale; crvena koža i plava kosa otkrivali su ih kao turistkinje. Dok ih je gledao, zapitao se što sad radi Vesna.

Prozori i vrata su sigurno udarali i ona je radila sve što može da se tako i nastavi. Možda su to bili njezini unutarnji krici, možda pozivi u pomoć ili možda, kad je sve mirno i tiho i nikakva buka ne tjera misli nazad u bezobličnost, u eter, upozorenje o tome kakav život odabereš ili kakav život te potrefi - premda radikalno drugačiji pojmovi, u M.ovoj su glavi to mogle biti istoznačnice jer je ishod svakako isti; završiš na nekom mjestu i gotovo je, a sve druge prilike su propuštene i tko s punim uvjerenjem može reći vrijedilo je? Čovjek u isto vrijeme ne može pobjeći od usuda i vlastite odluke. 

Razmišljao je dalje. Nije mogao izbaciti iz glave njezinu bezvoljnost i smijeh u njegovim očima. Njegov život i njezinu očitu smrt. Činilo mu da su sve Goranove priče zapravo Vesnine; kao da joj je ukrao život i iskustvo kroz namještanje kralježnice, ako je tako nešto moguće, kao da je vampir koji joj je posrkao koštanu srž, izlomio joj kosti i kičmu i sada je od nje ostala samo lutka kojom više nitko ni ne upravlja, koja samo postoji, prazna i u odsudstvu bilo kakve životne energije briše rukohvate i skuplja lišće. Ustvari je ona ta koja se probudila u Parizu, Bordeauxu ili nekom drugom francuskom gradu (Goran nije imenovao, zašto?!), vidjela ruševine svog života pa obrijala glavu i hodočastila nazad u Hrvatsku. Jednog dana je upoznala Gorana i samo mu ponudila svoj život na dlanu, a on ga je uzeo znajući što uzima i za što će mu koristiti. Za razliku od nje, on je imao predumišljaj, znao je što radi i sad je od nje napravio ovo. A onda opet, možda je to ljubav? Je li normalno da jedan kopni dok drugi cvijeta? O čemu razmišlja Vesna kad sve utihne? Da li je Goran mazi? Vole li se? Da li on umišlja? Nije znao i umorio se od razmišljanja. Turistkinje su nestale, a stolovi oko njega su promijenili ljude. Vjetar je oslabio i krenulo je vedriti dolje iznad otoka. Zapara je bila nepodnošljiva, pivo u čaši toplo. Popio ga je i otišao dalje.

4.

Dalje / Next 🡪 je bio krcat; široka kuća s lošom fasadom u prizemlju koje je samoposlužna craft pivovara, a u dvorištu stolovi s ljudima ispod lampica imala je energiju mjesta na kojem se nešto događa. Energiju kakvu čovjek zamišlja da ima kuća u New Orleansu iz Oh Mercy faze Bob Dylana. Red za šank je sezao do polovice dvorišta, a dvije konobarice, Brigita (crnka) i Melisa (plavuša) su pokušavale biti brže od svojih pokreta u akciji točenja piva i izdavanja računa. Sve to se činilo kao uvertira u plakatom najavljeni događaj: Večer poezije. 

Gabiju se mjesto nije sviđalo, ali je došao zbog M.-a. M. se osjećao kao da bi tamo mogao pripadati, najviše zbog Brigite; jednom je naručio dva piva i rekao: kartica (metoda plaćanja), a ona je rekla: kartice ne poslužujemo pa se nakon trenutka tišine nasmijala i rekla: glupo znam. Od tada ih je obje malo pozornije promatrao pa je svašta i primjećivao: recimo da ne otvaraju prije četiri poslijepodne i da ne rade nakon ponoći, da je Brigita zgodna (ima lijepe prste), da je Melisa flegma (ali ima radoznale oči), kao i to da Melisa ima prijatelja koji joj donosi pizzu, da ga voli zbog toga i da on voli biti s njom (pogotovo kada su sami, prije nego što se skupi ostatak ekipe, kad ima njezinu punu pažnju i ne mora je dijeliti ni s kim drugim, pogotovo ne s nekim tko bi joj mogao biti ne samo prijatelj), to da one same kupe prazne boce sa stolova, kao i to da može sam svoju odnijeti na šank.

Sjedili su za stolom i Gabi je pričao o slici na kojoj trenutno radi, o idejama i o tome kako mu se njegov život nekad čini nikad bolji, a nekad da nije vrijedan življenja. Stvar je percepcije i rutine. M. je razmišljao kako svatko bira za sebe i pitao se postoji li trenutak u kojem se sudbina ili svemir ili svijet jednostavno uplete i preusmjeri tok kojim sve ide. 

Gabi je izabrao vjerovati da je to što radi jedino što ima smisla i život kao takav je izašao iz njegova života; Gabi živi u egzilu od života, a on, činilo mu se, u egzilu od samoga sebe. Pitao se hoće li se to ikada promijeniti, Gabijeva rutina i njegov život bez reda i rasporeda, izgubljen između svega. Jesu li njih dvojica različite krajnosti i je li život između uopće moguć? Postoji li? 

Gabi je primijetio da se M. ne čini dobro. M. mu je rekao da je umoran. Sutra ima slobodan dan i onda opet mora raditi. Pričao je o aerodromu i bijelim svijetlima, buci s razglasa i pjesmama s radija (strane cajke), propelerima aviona od kojih ne možeš misliti, taksijima i taksistima i vrisci i deranju i traženju automobila za najam na svim svjetskim jezicima un coche, la macchina, sprechen du Deutsch? i hordi turista s Google prevoditeljima u rukama (kula Babilonska turistima ne predstavlja ništa). O tome kako nekad gleda vlastite prste požutjele od dima i osjeti hladan zrak u grlu, znak da je popušio previše. Turizam, zaključi pa zapali novu cigaretu i ode po još piva. 

Ovaj put ga je dočekala Melisa: rakija (pokušao je naručiti) se odavno popila. Ušla je Brigita i rekla Melisi da izvadi bocu od ispod šanka. M. se zahvalio, a ona je rekla da ga časti. Popio je pa uzeo pive i vratio se do stola. Gabi je strpljivo čekao prijatelja, kad će mu biti dosta da mogu otići. Još su pili. Gabi ga je pitao piše li što i M. mu je rekao da ne piše. Zatim ga je pitao čuje li se s njom. M. ga je pitao s kim i Gabi mu je rekao: pa s Elenom. M. odgovori da se ne čuje.

Melisin je prijatelj došao kasnije nego inače i svi su već bili na okupu. Dok je ona jela pizzu netko je pričao kako će raditi na jahtama za bogate: ne možeš ni zamisliti te novce. Prijatelj ustvrdi da je to tortura jer ti taj za koga radiš može reći što hoće. Može ti se posrati u usta, a ti moraš reći mmm, danas ste jeli biže, gospodine, fantastično živite zdravo. Melisa se smijala, a prijatelj se od dragosti posramio pa se posvetio okretanju čaše piva, kao da je može namjestiti u točan položaj.

M. je razmišljao, odnosno sjećao se perioda kada je svugdje išao s knjigama Roberta Bolana, svaki put sa drugom, a onda opet s istima, i uvijek kao sa šifrarnikom pomoću kojeg će odgonetnuti zagonetke svijeta. Življeno iskustvo pretakao je u pisane stranice među kojima bi se onda izgubio pa više ni svijet oko sebe nije vidio, odnosno gledao ga je, ali mu se činio besmislen pa bi opet zaronio među stranice, među Bolanove riječi i rečenice, nalazio smisao i mogao vidjeti opet. Bila je to inspiracija u svom najčišćem i najljepšem obliku, ravna onoj nove ljubavi ili čak veća, ali se kao i ljubav potroši, jer svi ljudi samo toliko mogu dati, baš kao što svi ljudi samo toliko mogu uzeti. Čak i pisci. 

Luce (vlasnica lokala) je zabavljala svoje društvo okupljeno oko dva spojena stola. Jedan od lokalnih pjesnika je izvadio gitaru i krenuo govoriti pjesmu u kojoj je iskoristio usporedbu “krv crvena kao komunizam”. Pljeskali su mu, a onda su prešli na raspravu o kvaliteti različitih craft piva. Kemičar (Johann) je sjedio pored Luce, neoduševljen jer je prestao piti, razmišljajući da se treba proširiti na hranu i otvoriti kuhinju.

Kakav komunizam kad je sezona, otjelovljenje kapitalizma kao što je crkva tijela Krista, M. je pokušao reći dok mu se jezik pleo. Shvatio je da se napio. Gabi je sugerirao da trebali ići. Večer je izgubljena i bilo je vrijeme za odlazak. 

M. je došao do kuće, popeo se uz stepenice, sjeo i otvorio pivo. Psi su počeli lajati, njega je počela prati glad. Otvorio je kekse i jogurt, a onda se izvrnuo na balkonu.