proza

Rebeka Petković: Žmiri, pizda ti materina!

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Rebeka Petković (Varaždin, 2000.) trenutačno je studentica druge godine diplomskog studija anglistike i komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. U srednjoj školi počinje pisati pjesme i kratke priče. Nema puno iskustva s književnim natječajima. Loše se snalazi u pisanju kratkih biografija.



Žmiri, pizda ti materina!

 

Kava iz aparata u ovoj čekaonici najbolja je kava koju sam probala. To se mora priznati. Ove moje doma opsjednute su pripremanjem kave i već mi je do grla došlo slušanje prepirka o džezvama i moka aparatima, o arabicama i robustama, o žličicama i vremenu ključanja. Jedna od njih uvijek govori, prava kava je ona koju pripremiš s ljubavi. I ne kažem ja ništa, sve je to lijepo i fino, i popijem ja rado te njihove turske, ali ipak, ako se mene pita sve su to nepotrebni kerefeki. Na kraju krajeva, najbolja mi je baš ova, baš ovako. Bez kuhinje, bez pripreme, bez domaćinske ljubavi i, najvažnije od svega, bez pranja šalica. Samo baciš čašu u koš i zaboraviš. Papir, plastika, svejedno. Ta djeca nemaju pojma kako smo mi nekad živjeli. Oni bi birali, u svemu bi birali.  

(A na onom užasnom mjestu, imaju li i tamo takav aparat? Imaju, kupila sam joj čaj već sljedeći dan nakon što su je odveli. Trudila sam se, trudim se napraviti bilo što, samo da joj se na licu pojavi neka reakcija. Ali ne uspijeva mi, ona uvijek samo zuri u prazno i sliježe ramenima.)

Vrata se otvaraju i iz prostorije izlazi neki dečko, tinejdžer. Izgleda potpuno normalno, ima onaj životni sjaj u očima. Sa sjedala pored mene diže se lijepa mlađahna žena koja mu je očito majka. Što on tu radi? Zašto svi ti mladi ljudi koji imaju dobar, normalan život dolaze na ovakva mjesta, zašto daju novac šarlatanima? Kad sam ja bila mlada, takvo što mi ne bi ni palo na pamet, a čak i da je, mama bi mi kao odgovor opalila flisku. Kao ono kad sam markirala s nastave. 

Dok sam još išla u srednju, u grad je jedne večeri došao neki samozvani mag poznat po svojim moćima hipnoze. Imao je sve odlike pravog maga – upečatljivo ime, dugu bradu, prodoran pogled. Čarobni štapić. Kad je tražio volontere iz publike, javila sam se. Na pozornici su nas posjedali u krug, a on je hodao od osobe do osobe, dotaknuo svakog štapićem i govorio „spavaj“, na što bi osoba zažmirila. Kad je došao do mene, nije se dogodilo apsolutno ništa. Nisam zažmirila. Osjetila sam bolni ubod na ruci. „Žmiri, pizda ti materina!“ šapne. Pobjegla sam s pozornice. Neće iz mene nitko raditi budalu. Ljudi su me gledali s divljenjem. 

Ali takvima mladi danas vjeruju, stavljaju im čitav svoj život u ruke. Moja mala, ona se ovoj okatoj povjeravala. Njoj, a meni ništa, jedva „bok“ i „dobro“. I sad ti dijete napravi ovakvo sranje i tko je kriv? Mama, a nego ko. Ne valjda gospođa psihijatar. Ova najstarija pak je još gora. Život tretira kao proizvod s uputama za korištenje, pa mi svakodnevno šalje linkove na videe s dijagnozama u naslovima za kakve nisam nikad čula. „7 znakova da ste toksična osoba“, „Kako se ispričati za traume koje ste zadali svom djetetu“. Traume? Te balavice nemaju pojma o traumama, a meni pametuju. Meni, koja sam proživjela Domovinski rat, rodila troje djece, žrtvovala karijeru i cijeli svoj život da bi njima bilo dobro. Za što? Da mi se jedna smuca po inozemstvu, „traži sebe“, druži sa svakojakim ološima, a mogla je već biti vrhunska pijanistica. Da druga radi ovakve stvari, a ima obitelj koja joj sve pruža. I za to je sve kriva mama, govori starija, mama koja je zadala traume. Pitam ju o kakvim to traumama trabunja, ne zna mi reći. Je ti mijenjanje pelena zadalo traume? Ili svakodnevno kuhanje? Ili učenje napamet tri različite temperature i konzistencije čokolina? Vrući i rijetki, topli i gusti, hladni i ne pregusti... Ali sve sam to pamtila, sve sam radila, iz ljubavi. Ljubavi. A one sad govore da ja ne znam voljeti, da ne znam pokazati ljubav. 

Pokazati ljubav, pf. A kaj bi trebali svi hodat okolo i grlit se i ljubiti i govoriti si „mili moj“, ko ova tu ženskica svom sinu? Kupovati si bukete cvijeća? Čisto glumatanje, čisto mazanje očiju. Da meni moj muž donese cvijeće doma, bilo bi mi sumnjivo. To sam rekla i Sanji još davno, prošle su godine, kad mi se hvalila da njen muž njoj svaki tjedan donese buket cvijeća. I kaj misliš, ispalo je da ju čovjek vara. Meni nikad nitko nije „pokazivao“ ljubav i meni je to sasvim u redu. Znaš da nekog voliš i to je dovoljno. Ja znam da mene nitko ne voli niti razumije i pomirila sam se s tim. Mama je uvijek voljela Sanju više od mene jer ona liči na maminu mamu, a ja sam jednostavno ružna. Nitko od mojih ni sad ne nađe vremena slušati me kako sviram. Vide me kao skrbnicu, kuharicu. Čistaljku. 

One meni kažu da ne pokazujem ljubav. I dobro ajde, njima je to važno, i vidim kolko im je važno, sad mi je jasno, užasna sam, pa sam se počela truditi, zbilja se trudim. Jučer, kad smo bili u posjeti, približila sam joj se i stisnula ju svom snagom u zagrljaj. Ali ona se odmaknula s gađenjem i prosiktala „pusti me!“ I kaj da čovjek napravi u takvoj situaciji, svi su nas gledali, i ova starija je kasnije gunđala kako je meni samo bitno ko nas gleda, i ona kaže da sam ja rekla „daj zagrli me, pa svi nas gledaju“, ali ja se kunem da to nisam rekla, ja nikad ne bih to tako rekla. I nije mi najvažnije tko gleda, nego da one budu sretne. Kad su tužne, želim samo da prestanu biti tužne. Kažem im, „pliz nemoj plakati, jesi tužna? Nemoj biti tužna!“ i onda se one križaju od užasa.

Ali ti psihijatri, njih ne zanima što ja kažem. Ova okata, ona već ima sliku o meni, sliku koju je naslikala moja kći, sliku toksične mame psihopatkinje, mame koja zadaje traume, mame koja ne voli, mame koja nije mama. Čekam tu pred vratima njene ordinacije i osjećam se ko da idem na giljotinu. Sigurno će me gledati onim empatičnim tužnim očima, pod tužnim nakošenim obrvama kakve ima moj muž. 

Naravno da ih volim. Želim da uspiju u životu. Kuhala sam im i čistila za njima, kupovala im sve što smo si mogli priuštiti, zašto bih to radila ako ne jer ih volim? 

Na dan kad se ono dogodilo moj muž je puno plakao. Plakao je kad sam mu pokazala prazna pakiranja tableta, plakao je dok smo ju vukli do wc-a, plakao je dok je otključavao auto, plakao je dok smo se vozili. Ja nisam uopće plakala, ja sam vikala i sad svi misle da je on bio tužan, a ja ne. Zbog njegovog grandioznog plakanja ja sam loša mama. Loša sam mama jer se ne pretvaram, jer sam čvrsta i jer radim što se treba napraviti. On je dobar tata jer cmizdri i napravi scenu, a kad treba nešto zapravo poduzeti, ukipi se i bulji u mene bespomoćnim, psećim pogledom.  

Okata se napokon pojavljuje na vratima kancelarije i ljubazno me poziva da uđem. Ne vidim joj usta pod medicinskom maskom, ali osjećam smiješak koji ipak namješta, ne znam za koga. Ustajem, namještam svoju masku. Jebemu, kakve me sad prodike čekaju. Ulazim. Kaže mi da sjednem, premeće po papirima i prvo što me pita je da joj opišem kako je to sve izgledalo onog jutra kad se ono dogodilo. 

Počnem pričati sporo i otegnuto, odvagujem svaku riječ. Znam da ova traži nešto za što da se ulovi, da me uhvati u nečem, u laži, u pretvaranju, u prevelikoj ravnodušnosti ili pak precifrastoj rastuženosti. Traži kako da me odvede u zamku, kao ono prije par mjeseci kad sam došla tu s kćeri, kad me pitala što mislim, zašto bi dijete prospavalo cijeli dan i odgađalo sve obaveze, i mislila je da ću to reći, htjela je da to kažem, da su djeca danas jednostavno lijena… Ona želi misliti da sam loša mama, bila bi time zadovoljna, ona koja sigurno nema svoju djecu, koja ne zna što znači žrtvovati sve i nikad ništa ne dobiti zauzvrat. 

… A što ako ih zbilja ne volim? Ako ne znam osjetiti ljubav. Kad ih grlim, ne znam zašto ih grlim i radim to nasilu. Kad je moj muž plakao, mislila sam da i ja moram plakati, ali nisam znala kako, ni sad ne znam kako. A ova tu okata sad će me satrti.   

… i onda smo ju odveli na hitnu, kažem na kraju svog školskog izlaganja. Pogledam joj ravno u oči, želim joj pokazati da mi ona ne može ništa, da se nemam čega bojati. 

Gleda me tim svojim usiljeno suosjećajnim, okatim pogledom, tom svojom nagnutom glavom. Gleda me dugo i pozorno i sve se manje osjećam kao četrdesetšestogodišnja majka, a sve više kao curica koja je došla na špotanje. Osjećam njezino gađenje na sebi i čekam svoju presudu. Čekam čuti od nje u čemu sam sve pogriješila i što sam zapravo trebala napraviti. Zašto lijekove nisam zaključavala, kako nisam primijetila da nešto nije u redu, kako sam mogla vikati. Čekam čuti te riječi. Loša majka, loša žena. Užasna osoba.  

…Jeste se jako uplašili?

Otvorim usta da progovorim, ali sve se u meni odjednom zatvori. Pogled mi pada, u klopci,  bez zraka, i ne mogu pobjeći, ovoj koja me gleda, ovoj koja me piše. Ne trepće, želi da kažem da-da, uplašena, da, onemajčena, da, da, ja, koja sam poster na zidu, ti, čije su oči - dvije pribadače. Ja, prastari vulkan, ti, žareća tekućina što poplavljuje sobu, uništava namještaj, razrušava kuću. 

Ali zažmirim prije nego poteče. 


 

 

 

 

 

 

 

o nama

Nagrada ''Sedmica & Kritična masa'' – uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor sedmog izdanja nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autorice i autore. Pročitajte tko su finalisti.

proza

Robert Aralica: Gugutka

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Robert Aralica (Šibenik, 1997.) studij hrvatskoga i engleskoga jezika i književnosti završava 2020. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem proze i produkcijom elektroničke glazbe. Svoje literarne radove objavljivao je u studentskim časopisima Humanist i The Split Mind. 2022. kriminalističkom pričom Natkrovlje od čempresa osvojio je prvo mjesto na natječaju Kristalna pepeljara. Trenutno je zaposlen u II. i V. splitskoj gimnaziji kao nastavnik hrvatskoga jezika.

proza

Iva Esterajher: Priče

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Iva Esterajher (Ljubljana, 1988.) živi i radi u Zagrebu. Diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti. Aktivno se bavi likovnom umjetnošću (crtanje, slikarstvo, grafički rad), fotografijom, kreativnim pisanjem te pisanjem filmskih i glazbenih recenzija. Kratke priče i poezija objavljene su joj u književnim časopisima i na portalima (Urbani vračevi, UBIQ, Astronaut, Strane, NEMA, Afirmator) te je sudjelovala na nekoliko književnih natječaja i manifestacija (Večernji list, Arteist, FantaSTikon, Pamela festival i dr.).

proza

Nikola Pavičić: Suncem i vremenom opržena tijela

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Nikola Pavičić (Zagreb, 2004.) živi u Svetoj Nedelji. Pohađa Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Piše, napose poeziju i lirsku prozu, te sa svojim tekstovima nastoji sudjelovati u literarnim natječajima i časopisima. U slobodno vrijeme voli proučavati književnost i povijest te učiti jezike.

proza

Luca Kozina: Na vjetru lete zmajevi

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Luca Kozina (Split, 1990.) piše prozu, poeziju i književne kritike. Dobitnica je nagrade Prozak u sklopu koje je 2021. objavljena zbirka priča Važno je imati hobi. Zbirka je ušla u uži izbor nagrade Edo Budiša. Dobitnica je nagrada za poeziju Mak Dizdar i Pisanje na Tanane izdavačke kuće Kontrast u kategoriji Priroda. Dobitnica je nagrade Ulaznica za poeziju. Od 2016. piše književne kritike za portal Booksu. Članica je splitske udruge Pisci za pisce. Zajedno s Ružicom Gašperov i Sarom Kopeczky autorica je knjige Priručnica - od ideje do priče (2023).

proza

Ana Predan: Neke su stvari neobjašnjivo plave

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Ana Predan (Pula, 1996.) odrasla je u Vodnjanu. U šestoj godini počinje svirati violinu, a u šesnaestoj pjevati jazz. Po završetku srednje škole seli u Ljubljanu gdje studira međunarodne odnose, a onda u Trst gdje upisuje jazz pjevanje pri tršćanskom konzervatoriju na kojem je diplomirala ove godine s temom radništva u glazbi Istre. U toku studiranja putuje u Estoniju gdje godinu dana provodi na Erasmus+ studentskoj razmjeni. Tada sudjeluje na mnogo vrijednih i važnih projekata, i radi s umjetnicima i prijateljima, a počinje se i odmicati od jazza, te otkriva eksperimentalnu i improviziranu glazbu, te se počinje zanimati za druge, vizualne medije, osobito film. Trenutno živi u Puli, gdje piše za Radio Rojc i predaje violinu u Glazbenoj školi Ivana Matetića-Ronjgova. Piše oduvijek i često, najčešće sebi.

o nama

Eva Simčić pobjednica je nagrade "Sedmica & Kritična masa" (6.izdanje)

Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

proza

Eva Simčić: Maksimalizam.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.

poezija

Jyrki K. Ihalainen: Izbor iz poezije

Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".

intervju

Eva Simčić: U pisanju se volim igrati perspektivom i uvoditi analitički pristup u naizgled trivijalne teme

Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''

Eva Simčić je u uži izbor ušla s pričom ''Maksimalizam.''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednu od sedam natjecateljica.

poezija

Maja Marchig: Izbor iz poezije

Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.

poezija

Juha Kulmala: Izbor iz poezije

Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg