proza

Mihovil Rismondo: Skidanje (ulomak)

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Mihovil Rismondo (Zagreb, 1999.) maturirao je u Klasičnoj gimnaziji u Zagrebu 2017. godine te je iste godine upisao Preddiplomski studij Dramaturgije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Na studentskoj reviji DeSADU do sada je predstavio četiri drame; Hipolit iz predgrađa (2017.), Ljubav u afteru (2021.), Pater familias (2022.) i Viktorija (2023.), a na studentskom festivalu KRADU jednu; Vampir alergičan na krv (2021.) Osim navedenih, tu je i drama Obojani (2020.) Pater familias izveden je u siječnju 2023. na Hrvatskom radiju 3, u sklopu programa „Radio igra“, a u režiji Mislava Brečića. Potpisuje i adaptaciju Šume Striborove pod nazivom Začarani sin (2019.) nastalu u suradnji s kazališnom radionicom Malik, Rijeka. Kao scenarist i koscenarist potpisuje scenarije za tri kratkometražna filma: kao scenarist za kratki igrani film Bloodline, kao koscenarist za kratki animirani film Ispod maske nastao u suradnji s Akademijom likovnih umjetnosti (Undercover, 2022. prod. Hrvatski audiovizualni centar, red. Darian Bakliža), te kao koscenarist za igrano-eksperimentalno-animirani film Uloga (2020. prod. Zagreb film, red. Darko Bakliža). Kratki animirani film Ispod maske temeljen je na autorskoj priči Terase, prvi put objavljenoj u višejezičnoj zbirci Biber (04), u sklopu radova koji se bave temom pomirenja u kontekstu nasljeđa rata i nasilja u zemljama bivše Jugoslavije. Od veljače 2022. započeo je, kao redatelj, nezavisni autorski projekt Ljubav u afteru.



 

 

Skidanje

 

„Splićo. Jebo vas Splićo. Kako volim kad me netko pita jesam li iz Dalmacije, pa ja odgovorim da jesam, i odma postanem Splićo. Pa je, da, Split je jedino mjesto u Dalmaciji, jebem vas u čelo blesavo.“ – rekao je Splićo. Bilo je deset ujutro, a Krkan mu se već popeo na živac. Splićo je ležao u krevetu, na drugoj strani prostorije i gledao kroz rešetke na prozoru. „Čujem li ga još jednom da me zove Splićo… krvi ću mu se napiti. Mater narkomansku.“ 

„SkIdAm Se. KaKo Me NiTkO nE rAzUmIje…“ Kesio se Splićo. „Pa kako će te i razumjet, boga li ti jebem, kad zvučiš ko mongoloidni majmun. Gdje je ta terapija više?“ Bila je nedjelja. Crna rupa tjedna. Po običaju sve kasni. Zatvorio sam knjigu i okrenuo se na drugu stranu kreveta, poklopio glavu jastukom. „Hvooćeš mi dvat kave, Spvićo?“ – Krkan je slinio ispred naših vrata. „Spvićooo!“ Splićo je ustao i krenuo prema vratima. „Nemoj, skida se.“ – Dobacio sam mu u prolazu. „A šta to mene jebe što se on skida ili ne? I ja se skidam, ti se skidaš, svi se skidamo. Nek mi se skine više s kurca.“ Nije mi se dalo previše se uplitati. Neka ga prebije ako hoće. Nije moj problem. Barem će ih vidjeti na kameri, pa će možda netko više donijeti tu terapiju. Prokleti tehničari, ionako nikad ništa ne rade. „Kave hoćeš?“ – čuo sam Spliću, a zatim Krkanov grgljavi glas koji ga preklinje za malo kave. „Jesi pustio vodu u zahodu?“ – pitao ga je Splićo. 

„Aha.“ Odgovorio je Krkan. „'Ustio sam onako khako si hekao. Žhljicu aam sa-avio i i-i-de topva voda.“ Čuo sam Splićine korake, vraćao se nazad do kreveta i iz noćnog ormarića vadio kavu. „Hoćeš da i tebi odma napravim?“ Kimnuo sam glavom. Kofein je kofein, bitno je da nekako uđe u organizam, pa makar to bilo i s mlakom vodom. Tehnika je vrlo jednostavna, u stvari. Da bi dobili toplu vodu, potrebno je izvaditi držač od tuša, zabiti u njega žlicu i okrenuti za sto osamdeset stupnjeva. Zatim treba pustiti vodu da teče nekih desetak minuta. Prije nego počne teći topla voda. Ili relativno topla. Istom tehnikom služimo se i navečer, prije tuširanja. „Hhhvala Spvićo.“ 

„Nabijem te na kurac.“ Odgovorio je i otišao. Vratio se par trenutaka kasnije, s dvije kave. „Jesi napravio i meni?“ – Pitao je Johnny Cash. Kojeg je probudilo Krkanovo zavijanje. Splićo i ja bili smo na nogama već neko vrijeme, obojica imamo problema sa spavanjem. „Pa jebem li vam svima sunce blesavo…“ – krenuo je Splićo, pa sam ga prekinuo. „Nek uzme moju. Ne treba mi ionako.“ 

„Šta ti sad ne treba?“ Bio sam budan od dva ujutro, umarali su me. „Hvala, Pisac.“ – Johnny, je brže bolje uzeo kavu i eksirao ju. „Šta si mu popio kavu?“ „Dobro je, reko sam da može.“ – odgovorio sam. „Sad ću ti napravit ja još.“ – otišao je. 

Johnny se protegnuo, po običaju spustio na pod i napravio pedesetak sklekova. Njegov kasnojutarnji trening kojim će usmrditi cijelu sobu upravo je započeo. Dok sam čekao da se Splićo vrati s mojom kavom, gledao sam u zid preko puta sebe. U urezana slova. Jedan od ovih dana i ja ću urezati svoje inicijale u njega. Splićo se vratio i kava je odagnala moje misli negdje daleko. Otišli smo zapaliti cigaretu u dnevni. „Jesi pročito knjigu?“ – pitao me. Odmahnuo sam glavom. „Jel dobra?“ Kimnuo sam. „O čem se radi?“ Čitao sam Hadrijanove memoare Marguerite Yourcenar. „Oke je. Ništa specijalno.“ Da budem sasvim iskren, više je ta knjiga čitala mene, nego ja nju. „Nešto kao Ja, Klaudije, samo s više filozofije.“ Blijedo me pogledao. „Kao… memoari jednog rimskog cara. S više filozofije.“ Teško mi je bilo fokusirati se na pisanu riječ. Ali, obzirom na to koliko sam čitao kod kuće, i ovo je za mene bio neki napredak. Korak po korak. Neće sve sjesti na mjesto odmah. Daj si vremena. Johnny je uletio unutra, zadihan. „Već je gotovo, Johnny?“ – pitao je Splićo. 

„Daj mi cigaru.“ Ostavili smo mu zadnja dva dima. Ja sam se vratio u krevet i nastavio čitati. Nastavio sam se 'truditi' čitati. Kao i puno puta do sada, okretao sam stranice, ne znajući zapravo zbog čega to radim, kao pas koji trči za autom. Kava je malo pomogla, pa bi mi tu i tamo koja rečenica ostala u sjećanju. Neke dijelove sam morao pročitati naglas, da mi uđu u glavu; „Nevjerojatna smirenost me obuzela. Ambicija i strepnja činile su mi se kao minula mora. Moj vlastiti život nije me više brinuo. Mogao sam opet misliti na druge ljude.“ Slova su se prelijevala iz stranice u stranicu, čineći nekakve svoje oblike i cjeline, gotovo kao crteže. Na trenutke, kad bi se okrenuo prema zidu, te kad bih u pozadini knjige vidio urezane inicijale, činilo mi se kao da riječi Marguerite Yourcenar gmižu po zidu, a inicijali sa zida pretvorili bi se u njene riječi. Knjiga koju sam držao u rukama, pretvorila se u zid, a riječi autorice bile su urezane u njega. Ali činila su mi se tako daleka. Pokušao sam ih uhvatiti rukom, dograbiti, približiti sebi, no što sam se više trudio, to su više slova bježala od mene. „Nevjerojatna smirenost me obuzela.“ Odustao sam. Gledao sam u zid ispred sebe, ispisan inicijalima i riječima. Pomislio sam kako su te riječi glavno građevno tkivo zida. Koliko ruku, koliko ljudi, koliko imena. Ljudi koji su sazidali ovaj zid, ljudi čija imena nikad neću saznati. Ljudi koji se nikad nisu vratili svojim kućama. Pretvorili se u zid. Skrenuo sam pogled. Bio sam na prostranoj livadi. Vjetar je njihao travke oko mene i milovao mi obraze. Mogao bih se potpuno opustiti, kad ne bih znao bolje. Ovaj blagi povjetarac u Britaniji može biti velika klopka. Iako trenutno nema ni oblačka na nebu, već u idućem trenutku ono bi moglo postati sivo, a nakon toga, Jupiter će početi zabijati svoje munje u zemlju. Ili neće. Vrijeme ovdje nepredvidivo je koliko i Jupiterova volja. Pitam se što bi Antinoj rekao na to, moj stari učitelj grčkog. „Cezare.“ Skrenuo sam pogled sa zida. Bio je to moj savjetnik. Jedan od novih. Nisam mu se mogao sjetiti imena. „Cezare. Vrijeme je za terapiju.“  

⃰ 

Dnevni boravak bio je krcat pacijentima, svi u krugu oko tehničara koji je prozivao ljude i dijelio im terapiju. Osoba koja bude prozvana uzima terapiju i ide natrag u svoju sobu. Dok ih gledam kako to čine, čudim se, jer navikao sam na nadimke koje smo si međusobno dodijelili. Lica i imena su mi sad sasvim nespojiva. „Matija!“ – tehničar je povikao. A Splićo je došao do njega. „Ohoho, gospon tehničar. Pa kak ste vi meni?“ – rekao je tehničaru. Znao sam što slijedi i nije mi se dalo slušati ih. Ali bio sam među zadnjima po abecedi i morao sam čekati. „Fenomenalno, a vi?“ – odgovorio je tehničar. „Nekako vam ne vjerujem. Zašto vas čekamo dva sata da nam donesete terapiju?“ 

Pogledao sam ljude oko sebe, nikome se nije dalo slušati. Svi su samo htjeli svoju terapiju i u svoje sobe. „Kad vam kažem, fenomenalno sam. Kako bi se drugačije osjećao, čim se moram vratiti u ovu vukojebinu.“ Splićo se na to nakesio kao riba, i nalaktio na stol koji centimetar preblizu tehničaru. Gledao sam mu oči i zjenice u njima koje su bile neobično smanjene, jedva vidljive. „Kako to mislite – vi morate dolaziti ovdje? Šta smo onda mi ako ste vi taj koji morate dolaziti ovdje?“ Protegnuo sam ruke iza sebe. Nešto je kvrcnulo u leđima, predugo sam bio van treninga. „Vi ne morate dolaziti ovdje, Matija. Ja moram, jer mi je to posao. Ja nemam izbora.“ – „Aha. Mislite da mi imamo izbora.“ – „Naravno da imate.“ Divio sam se tehničarevoj smirenosti i staloženosti. Nije pogledao Spliću niti jednom, dok je govorio. „Mi smo bolesni.“ – Splićo je nastavio – „Nemamo izbora.“ 

„Bolesni? Znate što je bolest? Rak. Bolest je nešto što ne možete kontrolirati ni na što ne možete utjecati. Vi posežete rukom za alkoholom, vi uzimate drogu, ne uzima droga vas. A ovo je bolest – samo na papiru – jer su naši pametni doktori tako odlučili. Matija, tu vam je terapija ako ju želite.“ Splićo je uzeo terapiju i nasmijao mu se u facu – „Nemate vi pojma o čem pričate.“ 

„Vidjeli bi vi što je bolest kad bi bili zaista bolesni. Ne bi vam onda padalo na pamet da se zajebavate ovako. Znate u čemu je vaš problem? U tome što nemate problem. Vi ste točno onaj tip ljudi koji iz ničeg napravi problem. Za svako rješenje imate problem! Ajde, budimo ozbiljni, molim vas… Kruno.“ Pružio mi je tablete u ruku. Progutao sam ih. „Ni ove tablete vam ne pomažu, znate. Samo potpirujete vatru u sebi… ali dobro. To je moje mišljenje. A vi slušajte doktore koji vam ih daju. Stjepan.“ Dok je Krkan gutao sedative, promatrao sam Spliću. Tresle su mu se ruke. Kontrolirao se, ali s teškom mukom. Već je jednog tehničara bio nokautirao, pa su ga držali vezanog nekoliko dana u sobi koju zovemo samicom, za posebno agresivne pacijente. Najčešće je namijenjena onima koji dođu pod utjecajem, pa se smire nakon što ih sredstvo koje su uzeli pusti. Sjećam se svog prvog dolaska ovdje, vezali su me za krevet i pustili da me prođe na jedan dan – i ja sam također bio prilično veseo kada sam došao ovdje. Splićo je pak imao drugi problem, on je bio nasilan čovjek po prirodi, a koristio je alkohol i drogu da se smiri. Kao da mi je pročitao misli, pogledao me i spustio ruke pod stol. Mišljenje jednog tehničara nije bilo važno. Još je manje bilo važno u kontekstu toga da opet završi u samici na nekoliko dana. „Zašto ne promijenite posao?“ – pitao sam. Splićo je potvrdno kimnuo glavom; „Zašto? Ako vam je ovo takva tlaka?“ Tehničar je ustao. Mislio sam da mu je dosta razgovora i da će samo otići. „Radio sam na hitnoj dvadeset godina. Istina, ovaj posao je, kao i onaj prvi, moj izbor. Što da kažem… ovdje barem, pored svega, imam pravo otići na zahod kad želim. Star sam. Hitna je s vremenom postala previše stresna za mene. Ima netko još koje pitanje?“ Sjeo sam na stolac i protegnuo prste na rukama. „Ne?“ Valjalo bi nešto i zapisati prije nego što se povučem u krpe. „Onda doviđenja.“ Izvadio sam iz džepa malu bilježnicu, zarolanu u tubu, u koju sam bilježio stvari. Ispala mi je olovka, a podignuo ju je Charles Manson koji je sjedio kraj mene. „Hoćeš zapisati ovo što je rekao?“ Slegnuo sam ramenima. „Nije rekao ništa što već ne znam.“ – odgovorio sam. 

„Mogu ti ja ispričati jednu priču ako želiš.“ Nasmijalo me to. Manson je uvijek imao neku priču za ispričati. „Ako želite.“ Ovisnik o heroinu, koji je proveo ovdje dugi niz godina, znao je sve o svima. Imao je tisuće i tisuće priča o mnogima koji su prošli ovom bolnicom. Znao ih je sve, jer ih je čuo. I volio ih je pričati. I volio je to što je pronašao nekoga tko ga sluša. Ljudi su većinom pored njega prolazili kao pored duha. Znao sam da mu u tom kontekstu puno znači to što ga slušam. Povremeno bih mu kimnuo glavom, pitao nešto tipa „zbilja?“ ili izjavio samo „zanimljivo.“ I to je bilo dosta. Konačno, ni on sam većinu vremena nije znao što govori. Njegove misli bile su zamršene u nekakav gordijski čvor, čista prašuma. Pogubio bi tok misli netom nakon što bi krenuo, ali nije se dao smesti. Izgubio bi tok jedne priče i započeo s drugom. Nikakav problem. „Jesi znao da se u ovoj prostoriji objesilo troje ljudi?“ Pitao me. „Zanimljivo.“ Rekao sam. „Da. Uzeli su poplone i objesili se, tu o ove rešetke.“ Pokazao je na prozor, ograđen rešetkama. „Hm.“ – rekao sam i odmah potom priupitao; „Zbilja?“ Dok je govorio, pokušavao sam odgonetnuti što sam zapisao u bilješkama do sada. Ona. Mi. Zajedno. Sreća. Sve je bilo u natuknicama, nekim strelicama, neke stvari prekrižene; većinom na onim mjestima gdje sam pokušao napisati pokoji ulomak, složeniju rečeničnu cjelinu. Sintaksa je ovdje najviše u komi. Volio bih da smo zajedno. Bilo bi lijepo. Moje bilješke bile su kao priče Charlesa Mansona. Bez puno logike ali s puno iskrižanih dijelova, uzaludnih pokušaja da se nešto započne i završi. Nije bilo ni čudno, obzirom na to koliko vremena mi je bilo potrebno da koncentrirano završim čitanje jednog ulomka iz  Hadrijanovih memoara. Kako bih uopće i mogao pisati, kad nisam u stanju čitati. Nedostaješ. Nedostaje mi tvoja kosa. Podigao sam pogled. Splićo me gledao i kesio se. Mahnuo sam glavom i pitao ga kako je. Rekao je „Ravno mi je sve od Alpa do Dunava. A ti?“ Slegnuo sam ramenima. I meni će uskoro biti isto tako. Samo da proklete tablete počnu djelovati. 

„Ukupno dvadeset i trojica. Ili trideset i trojica. Ne sjećam se više. Neki su se predozirali. Neki su si oduzeli život, kao ova trojica na rešetkama. Bio je jedan koji je naručio limenke Coca-Cole, pa ih je raskupusao i razrezao se na njih. Jedan si je zabio žilet u grkljan. A mali Petar nije htio umrijeti.“ – pričao je Manson čiji je piskutavi glas šumio kraj mojeg uha, vodeći me rijekom neistraženih puteva. Bujica riječi počela se polako miješati i s mojim mislima, dok je moja ruka slikala slovima po papiru. „Imao je četrnaest godina kada je došao ovdje. Prvi put si je heroin gurnuo u venu s jedanaest. Od jedanaeste do četrnaeste pretvorio se u iglomana koji će si gurnuti u žile više manje sve što mu dođe pod ruku. Mrvio je sedative, pa ih onda palio na žlicu i trpao u iglu. Alkohol je konzumirao preko igle. Došlo je do toga da je prije prijema u bolnicu njegovo tijelo bilo tako mršavo, a njegove žile tako usahnule, da su izgledale kao neke nakaradne tetovaže. Na kraju se mogao pikati samo u kurac, jer je jedino tamo još imao kakav takav normalan protok krvi. Došao je ovdje, gdje su ga stavili na metadon.“ Hvala bogu na metadonu. „Nije doživio petnaesti rođendan. Jadno dijete... nije znao što čini. Ah, to ti je život. Bio je dobar dečko. Šteta. S vedrije strane, barem je uspio urezati svoje inicijale u zid.“ Mansonov glas polako se gubio u vjetru, a ja sam ostao sam u svojoj barci na rijeci, moleći nebo da me njegovi vjetrovi čim prije dovedu do cilja. 

 

⃰    ⃰

„Curi ti krv. Daj da ti izvadimo to.“ – govorio je Splićo dečku koji je sjedio par stolaca dalje. „Iskrvarit ćeš, gle.“ Mansona više nije bilo, pretpostavljam da se povukao u svoju sobu kad je vidio da sam zaspao na bilježnici i zabalavio izdrkotinu njegovih riječi slinom. 

Ustao sam i otišao pogledati koliko je sati u hodnik. Kapljice krvi, kao mrvice kruha, vodile su natrag do dnevnog. Bilo je tek jedan. Kriste, nedjelje traju dugo. Ponedjeljak se činio tako daleko. „Odjebi od mene... makni se...“ – govorio je dečko Splići. Dovraga, kad bi samo tablete počele djelovati kako spada, pa da spavam i noću. Da mi je biti kao ovaj mali, koji je zadnja tri dana proveo u krevetu.

Iz ruke mu je virila cijev koja je bila spojena na infuziju. Samo što je infuziju odavno potrošio, tako da se vrećica sad punila njegovom krvlju, koja je uz to i kapala iz njegove ruke obzirom da mu je već nekoliko dana zabodena cijev u nju. Ubodna rana se očigledno proširila. „A šta ga gnjaviš?“ – pitao je Johnny. „Šta šta ga gnjavim? Iskrvarit će mali, pogle ovo.“ – uzvratio je ovaj. „Odi po tehničara onda.“ – nastavio je Johnny. „Pisac, jel moš ti, molim te? Dok ja pazim na malog. Mali, drži ruku gore sam ti reko. Gore ju drži!“ Otišao sam nazad do hodnika, do staklenih vrata koja su se nalazila između našeg i ženskog odjela. „Kaj tvebas?“ – pitao me Krkan, koji je sjedio na podu. Preko puta njega, iza staklenih vrata, sjedila je Ciganka. Staklo između njih bilo je zamagljeno od poljubaca koje su si dijelili. „Trebam tehničara. Jel mogu tvoju dragu zamoliti da pokuca tamo, da dođe?“ Krkan je kimnuo i okrenuo se Ciganki. „Uubafi, movim te da odeš po tekničava.“ Ciganka se nasmiješila, pokazala nam rupe među svojim zubima, pa ustala i prešla koji metar do drugih staklenih vrata na koja je pokucala. Tehničar nije reagirao dok ona nije počela lupati. Nakon par rečenica koje smo izmijenili preko dva para staklenih vrata, uspio je shvatiti da je hitna situacija, pa je otvorio vrata i odveo sam ga u dnevni boravak, dok su Ciganka i Krkan iskoristili priliku da podijele slinu. „E moj Davide. Pa šta ti se to desilo?“ Promatrao sam dečka dok mu je tehničar vadio infuziju. Kad je podignuo glavu, pozornost su mi privukle njegove oči. Bile su zelene, vjerojatno najzelenije oči koje sam imao prilike vidjeti. „Sad ti moramo donijeti novu, okej? Izgubio si puno krvi.“ – govorio je tehničar. 

Tako je lijepo spavao zadnjih par dana, bila ga je naprosto grehota buditi. Prvi dan kad je došao, spremili su ga u samicu, pa nakon toga u Krkanovu sobu. Od onda nije komunicirao ni sa kime, a nije htio ustati iz kreveta ni da jede i pije. Smrad koji je izlazio iz njega nije bio ljudski i iznenadio je moj nos, a želudac je tjerao na povraćanje. Podsjećao je na miomiris beskućnika na kojeg je moj nos navikao tokom dugih noćnih vožnji autobusima i tramvajima. Miris koji se gotovo pa i ne može isprati, jer uvukao se preduboko ispod kože, u kosti čovjeka. Neka mješavina nikotina, alkohola, znoja, neoprane odjeće, a i umirućeg tijela. Apsolutno jeziv i specifičan miris truleži – bio mi je spletom okolnosti vrlo poznat i ne bih se iznenadio da dječak preda mnom nije bio i suviše mlad, da može zaudarati tako. Proveo sam na kojekakvim mjestima i previše vremena, u noćnim autobusima sate, dane, tjedne, možda čak i mjesece – kad se sve zbroji i oduzme – vraćajući se kući iz izlazaka tijekom svog života. I znam da je ovaj vonj karakterističan za starije ljude od njega, za koje se lijepio dugi niz godina. Ne za ljude njegovih godina, koji čak ni ne izgledaju kao beskućnici. Ništa na njemu nije, osim smrada, odavalo dojam zapuštenosti. Dečko je bio recentno šišan, a plava kosa za koju sam mogao pretpostaviti da ju inače zalizuje unatrag, kao ja nekada, bila je zalijepljena za njegovo znojno čelo. Bočne strane glave bile su obrijane gotovo na ćelavo, s elegantnim prijelazom na nepošišani dio. Arijevka se frizura nekad zvala; ili smo ju bar mi tako zvali. 

Ispred njega, na stolu, nalazila se kutija šibica. Na kutiji piše; Esplanada, Zagreb. „Trebaš cigaru?“ – pitao sam ga. „Odjebi.“ – uzvratio je, što je nasmijalo Johnnya. Tehničar se nekoliko trenutaka kasnije vratio s novom infuzijom, stavio mu ju je u drugu ruku i dao neke tablete za spavanje. Mali ih je progutao u sekundi, pogledao prvo nas pa onda tehničara i molećivo ga pitao: „Biste li mi molim vas mogli dati nož?“ 

 


 

 

 

 

 

o nama

Nagrada ''Sedmica & Kritična masa'' – uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor sedmog izdanja nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autorice i autore. Pročitajte tko su finalisti.

proza

Robert Aralica: Gugutka

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Robert Aralica (Šibenik, 1997.) studij hrvatskoga i engleskoga jezika i književnosti završava 2020. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem proze i produkcijom elektroničke glazbe. Svoje literarne radove objavljivao je u studentskim časopisima Humanist i The Split Mind. 2022. kriminalističkom pričom Natkrovlje od čempresa osvojio je prvo mjesto na natječaju Kristalna pepeljara. Trenutno je zaposlen u II. i V. splitskoj gimnaziji kao nastavnik hrvatskoga jezika.

proza

Iva Esterajher: Priče

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Iva Esterajher (Ljubljana, 1988.) živi i radi u Zagrebu. Diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti. Aktivno se bavi likovnom umjetnošću (crtanje, slikarstvo, grafički rad), fotografijom, kreativnim pisanjem te pisanjem filmskih i glazbenih recenzija. Kratke priče i poezija objavljene su joj u književnim časopisima i na portalima (Urbani vračevi, UBIQ, Astronaut, Strane, NEMA, Afirmator) te je sudjelovala na nekoliko književnih natječaja i manifestacija (Večernji list, Arteist, FantaSTikon, Pamela festival i dr.).

proza

Nikola Pavičić: Suncem i vremenom opržena tijela

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Nikola Pavičić (Zagreb, 2004.) živi u Svetoj Nedelji. Pohađa Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Piše, napose poeziju i lirsku prozu, te sa svojim tekstovima nastoji sudjelovati u literarnim natječajima i časopisima. U slobodno vrijeme voli proučavati književnost i povijest te učiti jezike.

proza

Luca Kozina: Na vjetru lete zmajevi

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Luca Kozina (Split, 1990.) piše prozu, poeziju i književne kritike. Dobitnica je nagrade Prozak u sklopu koje je 2021. objavljena zbirka priča Važno je imati hobi. Zbirka je ušla u uži izbor nagrade Edo Budiša. Dobitnica je nagrada za poeziju Mak Dizdar i Pisanje na Tanane izdavačke kuće Kontrast u kategoriji Priroda. Dobitnica je nagrade Ulaznica za poeziju. Od 2016. piše književne kritike za portal Booksu. Članica je splitske udruge Pisci za pisce. Zajedno s Ružicom Gašperov i Sarom Kopeczky autorica je knjige Priručnica - od ideje do priče (2023).

proza

Ana Predan: Neke su stvari neobjašnjivo plave

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Ana Predan (Pula, 1996.) odrasla je u Vodnjanu. U šestoj godini počinje svirati violinu, a u šesnaestoj pjevati jazz. Po završetku srednje škole seli u Ljubljanu gdje studira međunarodne odnose, a onda u Trst gdje upisuje jazz pjevanje pri tršćanskom konzervatoriju na kojem je diplomirala ove godine s temom radništva u glazbi Istre. U toku studiranja putuje u Estoniju gdje godinu dana provodi na Erasmus+ studentskoj razmjeni. Tada sudjeluje na mnogo vrijednih i važnih projekata, i radi s umjetnicima i prijateljima, a počinje se i odmicati od jazza, te otkriva eksperimentalnu i improviziranu glazbu, te se počinje zanimati za druge, vizualne medije, osobito film. Trenutno živi u Puli, gdje piše za Radio Rojc i predaje violinu u Glazbenoj školi Ivana Matetića-Ronjgova. Piše oduvijek i često, najčešće sebi.

o nama

Eva Simčić pobjednica je nagrade "Sedmica & Kritična masa" (6.izdanje)

Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

proza

Eva Simčić: Maksimalizam.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.

poezija

Jyrki K. Ihalainen: Izbor iz poezije

Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".

intervju

Eva Simčić: U pisanju se volim igrati perspektivom i uvoditi analitički pristup u naizgled trivijalne teme

Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''

Eva Simčić je u uži izbor ušla s pričom ''Maksimalizam.''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednu od sedam natjecateljica.

poezija

Maja Marchig: Izbor iz poezije

Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.

poezija

Juha Kulmala: Izbor iz poezije

Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg