proza

Luka Ivković: O razgovoru

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Luka Ivković (Šibenik, 1999.) student je na Agronomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Radove objavljuje po raznim časopisima. Dobitnik je nagrade Trećeg Trga za zbirku pjesama Gospodar pčela, te nagrade izdavačke kuće Slavitude za istu knjigu. Ove godine dobitnik je nagrade Zadravko Pucak za zbirku Novi strojevi, knjiga druga.



 

O razgovoru

 

O nepobjedivosti razgovora učilo se u dvoru šukundida Šime, davno podijeljenom između dva brata, prvo dračom, potom bodljikavom žicom, a kasnije niskim betonskim zidićem; kao da je s vremenom srdžba nekdašnjih nevjesta splasnula, i među nasljednicima, sad već prisnim rođacima, utonula u pristojniju arhitekturu podjele. 

O razgovoru se učilo slušajući, bježeći od njega, zatvarajući se iza škura, iza zelenih vrata konobe, duboko u šuštama, u čvrsto zakveštanoj sobi koja nije bila garancija tišine. Smatrali smo tada tišinu nečim vrijednim jer je bila rijetka, gotovo nemoguća, nezamisliva pokraj njih dvoje. 

Stara kuća šukundida Šime, kao i dvor, bila je podijeljena napola,  ali ne baš pravilno napola, onako kako se zamišljaju stvari prerezane nožem, nego više, tako, životno napola, kako je diktirao oblik zemljišta i položaj ulaznih vrata, stubišta, pa je tako zid počinjao na način da se velik dio naše kuće, zajedno s prozorom spavaće sobe na katu, otvarao u njihovo dvorište. Tako je bilo, i stari su smatrali da je tako bilo dobro. 

Razgovor je počinjao (bolje reći, nastavljao) u cik zore, kad se nebo zarumeni kao mladost na prvi poljubac i kad zemlja diše duboko, puneći pluća rosnim danom. Prije ptica, prije nego li prva kap vode s česme kapne u kantu, prije nego li se noge sasvim ispune krvlju i s očiju sklone noćne magle, njih dvoje će progovoriti i najaviti sigurnost još jednog dana. 

„A koju ćemo pomidoru danas ubrat, a?“ –on će kao da u iglu dana udjeva crven konac. 

„Vid'la san jučer tamo uskraj zida, u kantunu da će jutros sazorit jedna lipa.“ – odgovara mu ona upirući prstom prema vrtu u kojem su se pod zelenilom caklile sočne crvene kugle. 

„Ne znan, ne znan, čini mi se ka još teke tvrda, iđen vid't  još koju, neka nje.“ – sagnut nad stabljikom pažljivo opipava plod i pogledava oko sebe koja li je crvenija. 

„Stav'la san kavu, sad će, aj uberi dvi-tri smokve pa dođ'.“ – brišući ruke o pregaču na stol pod balaturom konobe rasprostire krpu s plavo-bijelim kvadratima. 

Mi smo svi već bili budni i jalni, krmeljavi, očajni od rađanja još jednog beskrajnim razgovorom gusto ispletenog dana, nabijali smo, svak u svom krevetu, jastuke na glavu u pokušaju umrtvljivanja tog raskokodakanog jutra. Ali ni najdeblji vuneni jastuci nisu mogli zagušiti njihov razgovor, pa kad bi se jastučnica upila u lice do granice tišine, razgovor bi probio kroz podnice, ojačao na napetim federima štramca i onda s posebno potmulom snagom nastavljao odzvanjati odozdo. Svi su ustajali, živčani, smeteni i tko god bi prvi otvorio vrata i izišao na taracu, suočio bi se s njima kako pred svojom konobom sjedeći za stolom ispijaju kavu, mljaskaju ledene smokve i divane o rajčicama posloženim na krpi, a oni bi ga s iskrenim veseljem pozdravili prvi i pitali kako je spavao. Tada bi taj netko skupljenih čeljusti uzvraćao pozdrav i odgovarao uvijek isto: nikako!, a oni bi se, rekavši da su velike vrućine, mirno vraćali svojoj kavi dok su im se nasmiješena lica zrcalila na zrelim, crvenim plodovima. 

Čitav taj ritual branja nije bio kraj, nakon njega slijedio je razgovor o hlađenju, o tome kako bi ih do ručka najbolje bilo staviti u konobu, na kamenicu da se prirodno ohlade jer su takve najslađe i najzdravije. Između razgovora o tome postojao je razgovor o nečemu drugom, a između njega o trećem, i tako je dan rastao kao razgovor između razgovora. Bilo je naročito opasnih razgovora, kad bi se u našoj kući činilo da će svima glave prsnuti kao prezele lubenice. Bili su to njihovi razgovori o tišini! 

„Koji mir, lipa moja, samo se tice čuju. Ko ovo more platit!“ 

„Je, ne bi ti ja živ'la u gradu za sve pare ovog svita.“

„Ma šta ti je, ko bi to izdura, aute, gužvu, motor'ne, kamione, biž' ća, nika' mira.“

„Dašta, a još kad vidin one kebe od nebodera di trpaju svit, a zidovi o' karte, svak svakog mora slušat i trpit...“

U tim smo trenucima grizli žlice i svijali vilice, stezali šake, žile su na čelima za ručkom iscrtavale tokove davno utonulih rijeka, i čekalo se samo na onih par svetih minuta kad bi otišli nahraniti kokoši, kad je u dvor, kao kuna brzo i nevidljivo, upadala tišina. Dobro, barem osjećaj tišine jer radio se nije gasio nikad, trebao je barem glas spikera da ih dočeka iz štale kad su im već djeca otišla u grad za poslom. Veselili smo se radiju, klapama, vijestima, čak i ako su bile velike nevolje ili krize, ratovi, sve, baš sve je bilo bolje od razgovora o pomidorama i miru. 

Kad bi završilo ljeto i kad bi odlazili iz naše stare kuće natrag u grad, još dugo smo u ušima nosili njihove glasove poput školjaka što u sebi nose more. Nije ih bilo lako istjerati, i što je najgore, što je bilo tiše, oni su više jačali, bubrili, širili se i prijetili da sasvim ispune glavu, da iz nje izmaknu i protresu hrpe misli kao bujice planinskih potoka. Tek što bi se nekako snašli, zaboravili ili konačno otupjeli, došlo bi novo ljeto i s tim isti dvor, iste priče, iste pomidore. 

Jedne godine, znalo se da to dolazi, čulo se, selo kao da se pripremalo na to, njegovi napadaji astme postali su nešto gore i bilo je to ljeto u znaku čovjeka s bocom kisika na taraci, s maskom i pištenjem nalik zvuku probušene gube. Svaki dan udisao bi čisti kisik pola sata, kasnije sat, dva, a onda su to postali sati, čitava popodneva i na koncu se nije micao od velikih metalnih boca u kojima je bio pohranjen njegov dan. S početka je bilo neobično, nešto se bilo naglo prekinulo, presjeklo, nešto je nedostajalo, spavalo se, razmišljalo se, a onda smo shvatili da razgovor nipošto nije mrtav, dapače, činio se življi no ikad. Radili su prsti, obrve, pokreti ruke bili su čitavi pasusi radnje, a ritam njegovog disanja šuštanjem je postavljao zareze, točke, uskličnike ili upitnike. Ona je odgovarala naglas i ako bi se stvari samo slušale, činilo bi se da je luda, da je u muževoj bolesti sasvim šenula, omakla se i upala u mjehuriće. 

Ne prođe dugo, a da njoj usred tijela otkriju nešto nalik korijenju goleme koštele čija je krošnja, iako je rasla u njihovom dvorištu, prekrivala i naše, i spajala nas na nebu kad smo na zemlji već podigli zid. Vratili su je sa stomom, nikad je nismo vidjeli, ali smo je čuli. On je pištao, ona je šuškala plastičnom vrećicom, i s vremenom su ti zvukovi osvojili pašnjake značenja, poseban udah ili pokret proizvodili su nizove nama nerazumljivih pojmova koji su njima bili sasvim jasni i razgovijetni, možda čak i iscrpniji od samih riječi. 

Ljeti smo došli, njega već dugo nije bilo, pištanje je izišlo iz dvora i ostalo je samo šuškanje. Uvečer, kad bi ljubičasta ispunila sve pukotine i izbrisala siluete, moglo se čuti šuškanje i po tome znati da je ona još tu, da je blizu i da razgovor traje, a onda, ode i ona. Odlučila je otići umrijeti u bolnicu, da ne umre dici u kući, da se ne boje doć, rekla nam je i doista, otišla umrijeti.

Dugo nakon svega dolazimo i dalje u isti dvor šukundida Šime, i ponekad, sjedeći na taraci gledamo u njihov dvor, prema žutoj kocki starog vrta i pričamo o onim staklenim pomidorama, pričamo kako takvih više nema i da je prava šteta da nema ni sjemena. Stvari se teže izgubiti. Dok razmišljam o tome kako sam sve što danas o razgovoru znam naučio slušajaći njih, učini mi se da odnekud, odozgo, preko koštele, dopire razgovor, živ, sočan i nakon svega, neugasiv. 



 

 

 

 

 

 

o nama

Nagrada ''Sedmica & Kritična masa'' – uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor sedmog izdanja nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autorice i autore. Pročitajte tko su finalisti.

proza

Robert Aralica: Gugutka

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Robert Aralica (Šibenik, 1997.) studij hrvatskoga i engleskoga jezika i književnosti završava 2020. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem proze i produkcijom elektroničke glazbe. Svoje literarne radove objavljivao je u studentskim časopisima Humanist i The Split Mind. 2022. kriminalističkom pričom Natkrovlje od čempresa osvojio je prvo mjesto na natječaju Kristalna pepeljara. Trenutno je zaposlen u II. i V. splitskoj gimnaziji kao nastavnik hrvatskoga jezika.

proza

Iva Esterajher: Priče

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Iva Esterajher (Ljubljana, 1988.) živi i radi u Zagrebu. Diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti. Aktivno se bavi likovnom umjetnošću (crtanje, slikarstvo, grafički rad), fotografijom, kreativnim pisanjem te pisanjem filmskih i glazbenih recenzija. Kratke priče i poezija objavljene su joj u književnim časopisima i na portalima (Urbani vračevi, UBIQ, Astronaut, Strane, NEMA, Afirmator) te je sudjelovala na nekoliko književnih natječaja i manifestacija (Večernji list, Arteist, FantaSTikon, Pamela festival i dr.).

proza

Nikola Pavičić: Suncem i vremenom opržena tijela

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Nikola Pavičić (Zagreb, 2004.) živi u Svetoj Nedelji. Pohađa Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Piše, napose poeziju i lirsku prozu, te sa svojim tekstovima nastoji sudjelovati u literarnim natječajima i časopisima. U slobodno vrijeme voli proučavati književnost i povijest te učiti jezike.

proza

Luca Kozina: Na vjetru lete zmajevi

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Luca Kozina (Split, 1990.) piše prozu, poeziju i književne kritike. Dobitnica je nagrade Prozak u sklopu koje je 2021. objavljena zbirka priča Važno je imati hobi. Zbirka je ušla u uži izbor nagrade Edo Budiša. Dobitnica je nagrada za poeziju Mak Dizdar i Pisanje na Tanane izdavačke kuće Kontrast u kategoriji Priroda. Dobitnica je nagrade Ulaznica za poeziju. Od 2016. piše književne kritike za portal Booksu. Članica je splitske udruge Pisci za pisce. Zajedno s Ružicom Gašperov i Sarom Kopeczky autorica je knjige Priručnica - od ideje do priče (2023).

proza

Ana Predan: Neke su stvari neobjašnjivo plave

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Ana Predan (Pula, 1996.) odrasla je u Vodnjanu. U šestoj godini počinje svirati violinu, a u šesnaestoj pjevati jazz. Po završetku srednje škole seli u Ljubljanu gdje studira međunarodne odnose, a onda u Trst gdje upisuje jazz pjevanje pri tršćanskom konzervatoriju na kojem je diplomirala ove godine s temom radništva u glazbi Istre. U toku studiranja putuje u Estoniju gdje godinu dana provodi na Erasmus+ studentskoj razmjeni. Tada sudjeluje na mnogo vrijednih i važnih projekata, i radi s umjetnicima i prijateljima, a počinje se i odmicati od jazza, te otkriva eksperimentalnu i improviziranu glazbu, te se počinje zanimati za druge, vizualne medije, osobito film. Trenutno živi u Puli, gdje piše za Radio Rojc i predaje violinu u Glazbenoj školi Ivana Matetića-Ronjgova. Piše oduvijek i često, najčešće sebi.

o nama

Eva Simčić pobjednica je nagrade "Sedmica & Kritična masa" (6.izdanje)

Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

proza

Eva Simčić: Maksimalizam.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.

poezija

Jyrki K. Ihalainen: Izbor iz poezije

Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".

intervju

Eva Simčić: U pisanju se volim igrati perspektivom i uvoditi analitički pristup u naizgled trivijalne teme

Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''

Eva Simčić je u uži izbor ušla s pričom ''Maksimalizam.''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednu od sedam natjecateljica.

poezija

Maja Marchig: Izbor iz poezije

Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.

poezija

Juha Kulmala: Izbor iz poezije

Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg