intervju

Dora Levačić: Pisanje književnosti je silazak s autoceste i vrludanje po nepoznatom

Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''

Dora Levačić je u uži izbor ušla s ulomkom ''Zavoj usred ničega''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednu od osam natjecateljica.

Gdje i kako živiš?

U Zagrebu, radim od doma i živim funkcionalno kaotično. Dosta vremena provodim u šetnjama po Trešnjevci i Voltinom sa svojom ludom psicom Krpicom. Puno sjedim na balkonu i gledam u Medvednicu. 

Reci nam neke stvari o svom društvenom životu, ne moraju biti najvažnije... (Općenito, i u doba postkorone, krize, ratova, inflacije...) 

U teoriji mi je svašta zanimljivo, ali previše volim biti doma pa na kraju većina toga otpadne. U veće izlaske zadnjih godina idem stihijski, vidim ih kao one šarene mrvice na torti koja je napravljena od druženja u manjim grupama ili jedan na jedan, koja su mi najdraža. 

Što je tebi, i za tebe, književnost?

Nešto puno sličnije muzici nego što se čini na prvi pogled. 

Što je ono najbolje u književnosti, odnosno u tvom privatnom odnosu s književnosti/pisanjem, ne mislimo na omiljene pisce i slično?

Ono najbolje u književnosti, kao čitateljici, su mi momenti kad pročitam nešto zbog čega moram odložiti knjigu od oduševljenja i nevjerice da sam naišla na nešto što mi je istovremeno potpuno novo i dubinski poznato. Kao spisateljici, najdraže mi je što kroz pisanje iznenađujem samu sebe – slično kao u razgovorima u kojima uspijemo uloviti misli koje bez pravog sugovornika nije ni moguće izgovoriti. Najbolje je što prazan papir ili prazna stranica u Wordu mogu biti takav sugovornik. Kad usporedim pisanje s novinarstvom koje mi je (drag) posao, pisanje književnosti je silazak s autoceste i vrludanje po nepoznatom. 

A ono najgore?

Najgore je kad ne ide, pa odustajanje od pisanja kad zapne, zato sam se prvi put prijavila na književni natječaj s 34 godine iako već dugo pišem. Nedavno sam odlučila da ću u idućih godinu dana radije napisati užasan roman nego nikakav. 

Koje su tvoje teme?

Vjerojatno apsurd u ljudskom ponašanju, obiteljski ili općenito međuljudski odnosi. Zapravo, ne znam točno. Možda će odgovor biti konkretniji kad ću imati više napisanog materijala iza sebe, ali općenito su mi teme sporedna stvar. Znam da je mnogima razmišljanje o temi, radnji i likovima unaprijed potrebno da bi uopće krenuli pisati, a ja spadam među one druge, koji kreću od mikro detalja, atmosfere ili maglovite ideje, pa kroz pisanje otkrivaju o čemu se to sve skupa radi. Važno je otkriti u koju od te dvije grupe pisaca spadaš, pogotovo u početku. Ni za svoje najdraže knjige ne znam reći o čemu su, jer su o svemu i o ničemu. 

Što ti je motiv za pisanje?

To što se, koliko god muke pisanje ponekad donosilo, osjećam gore kad ne pišem. Nepisanje s vremenom postaje dosadni glas koji te posvuda prati, pa je bolje popustiti, početi pisati i prigrliti nove, ali bolje probleme. Kao povod i motiv za pisanje mi može poslužiti svašta, najčešće mi se ideje javljaju dok šetam ili kad čitam nešto što mi se svidi. Volim te trenutke inspiracije i volje za pisanjem koji se pojave sami od sebe, ali najvažnije što sam naučila na radionicama pisanja je da se sve to može pojaviti i kad samo kreneš pisati o bilo čemu, ne treba čekati da se nebesa smiluju. 

Što te drži u ovom vremenu?

Moj krevet!

Postoji li mlađa književna scena u tvom okruženju (užem i širem) i ima li tu nešto/netko što/koga bi željela istaknuti, reći, napomenuti?

Kad čujem izraz scena, pomislim na neku samoorganizaciju, kao što je na primjer bila grupa 90+. Ne znam postoji li tako nešto trenutno u Zagrebu, ali postoji, naravno, puno mladih ljudi koji pišu i puno književnih događanja. Od mlađih autora/ica čije pisanje volim, tu su Sana Perić, Lana Bastašić, Dora Šustić, Lara Mitraković, Ružica Aščić, Igor Ivko, Mirta Maslać. 

Koji su tvoji najvažniji književni/kulturni utjecaji – bilo vezano, bilo nevezano za tvoje pisanje?

Najvažniji su mi definitivno Christopher Isherwood, Hera Lindsay Bird i Elif Batuman. Od njih sam svjesno učila o pisanju zadnjih desetak godina, ali vjerojatno su na mene najviše utjecali autori/ce koje sam čitala dok sam bila mlađa. Prva fascinacija su mi bili oni ljubići na tankom rozom papiru u sredini „Glorie”, u trećem razredu osnovne sam krenula pisati jedan takav, glavni lik se zvao Manuela, imala je dugu crnu kosu i svilenu ljubičastu spavaćicu. Obožavala sam „Kiklopa” od Marinkovića, „Stakleno zvono” od Plath, Hemingwayevo „A sunce izlazi”, „Žensku francuskog poručnika” Johna Fowlesa, kasnije ruske klasike, Buzzatija, Nabokova, Bernharda, romane Olje Savičević Ivančević, ali jesu li to utjecaji u smislu da se to vidi u mojem pisanju, ne znam. 

Kako vidiš svoju generaciju?

Svoju klasnu frakciju generacije u usporedbi s onom naših roditelja vidim kao sebičniju, ali na dobar način. Osim toga, zarađujemo puno manje, a puno više trošimo na psihoterapiju, ali valjda ćemo barem izbjeći krizu srednjih godina. 

Već nekoliko godina zaredom u finalu ove Nagrade za mlade pisce – autorice imaju većinu. U nekim malo starijim naraštajima bilo je obratno. Smatramo to, ipak, važnom činjenicom. Kako to komentiraš?

Bit će da se više žena prijavljuje na natječaj nego prije, bilo bi zanimljivo usporediti omjer prijavljenih i finalista po godinama. Moj komentar je da je to super i da je bilo vrijeme da se to dogodi, kao i u drugim umjetničkim poljima. 

Što je ono što bi željela napisati?

Velebitsku „Heidi”. Sočnu obiteljsku dramu. Verziju „Plavetnila neba” Georgesa Bataillea u kojoj je glavni lik žena. Self-help knjigu u formi poeme. 

Što ti znači (ako išta) da si ušla u uži izbor 7Km?

Ma vijest godine! Bila sam jako sretna kad sam dobila mail. Puno mi znači, već mi je i samo slanje teksta na natječaj bilo važno jer se dosad to nisam usudila. Još nisam stigla procesuirati tu vijest, ali sigurna sam da će mi to biti poticaj za nastavak pisanja. 

Što pisac treba raditi?

Naučiti kome treba, a kome nikako ne smije pokazivati svoje tekstove. 

Trebaju li književnost i pisac biti angažirani?

Ah, vječno pitanje! Neka cvijeta tisuću cvjetova, mogu i ne moraju. Oboje može biti i fantastično i užasno izvedeno, po tom pitanju sve teme stoje jednako. Ponekad mi se čini da kritika to jedino i očekuje od književnosti bez obzira na temu, kao da se pobrkalo što je književnost, a što politički pamflet, i to me živcira jer književnost pada u drugi plan. S druge strane, čak je i priču o ljubavnom odnosu nemoguće ispričati bez ikakvog društvenog komentara, uvijek će to negdje promoliti glavu. Trebalo bi očekivati da taj društveni komentar nije nazadan, naravno, ali mislim da za neko eksplicitno političko osvještavanje postoje i drugi, bolji načini od književnosti. Za početak publicistika. 

Mišljenje o (odnos prema) suvremenoj hrvatskoj književnosti, čitate li hrvatsku književnost uopće i ako da, koga biste istaknuli?

Više čitam strane autore, ali čitam i hrvatske koliko stignem i mislim da imamo dosta aseva. Uz mlađe autore/ice koje sam već navela, najviše volim Olju Savičević Ivančević i Želimira Periša, a od onih nešto manje poznatih, Stanislava Habjana, Sanju Baković, pokojnu Martinu Aničić. Iako nije da idem jako često u kazalište, sve što sam u zadnje vrijeme pogledala u KunstTeatru mi je bilo odlično, a predstava „Možeš biti sve što želiš” Ivane Vuković je nešto najbolje što sam vidjela godinama. 

Kako vidiš svoj odnos prema pisanju u budućnosti? Koliko ti je važno da se nastaviš (intenzivno) baviti književnošću? Koji poticaji, ako neki, djeluju ili su djelovali na tebe u tom smislu (motivacije)?

Svoj odnos prema pisanju u budućnosti vidim kao puno discipliniraniji i ozbiljniji nego dosad, a tu mi je najbolja motivacija pogled na kalendar. Puno je nedovršenih tekstova, a ja sve starija. Veliku motivaciju za pisanje mi je dala književnica i psihologinja Tomica Šćavina, koja vodi jako netipične radionice pisanja, kao stvorene za one koji posustaju. Važno mi je da se nastavim baviti književnošću, ništa drugo me ne privlači u toj mjeri. Moja vizija sreće je malo konkretnija „Vlastita soba”: soba s policama za knjige koje sežu do stropa, na sredini veliki pisaći stol okrenut prema staklenoj stijeni iza koje je vrt s ružama, i puno slobodnog vremena koje mogu tamo provoditi. I na stolu obavezno ona zelena bankarska lampa. 

Što biste sami sebe pitali (makar u šali), a ovdje je propušteno?

Misliš li da bi portal Kritična masa trebao napraviti društvene mreže, barem Facebook stranicu? 

I što biste odgovorili?

Apsolutno! 

Ulomak Dore Levačić možete pročitati ovdje.