proza

Lovre Rončević: Špirodanov

Lovre Rončević (Vrsi, 1992.) izdao je zbirku priča ''Nesretni Luka Tančulović''.

ŠPIRODANOV

Nećemo odmah u startu sve reći, ali ćemo polako doći i do toga. Siguran sam da će neki čitatelji željeti čuti priču o njemu, i ako je to tako, ne preostaje ništa drugo nego da krenemo. 

Selo K., izgovoreno na ovaj ili onaj način, selo se smjestilo uza sami rub jugozapada. Nalazi se na jednom otoku, okruženom morem sa svih strana. Kućice sela sve jednake i ukusno raspoređene. Jutro tek počelo izlaziti, malo, činilo se kao da sa sobom povlači i nešto vjetra. Još sunce nije potpuno provirilo iza brda koje se uspinjalo, a onda se naglo spuštalo na drugu stranu, sunce još malo škiljilo, svaki tren izaći će. Pokazati u punini svoju svjetlost.

Ne zna se točno dan, ali se zato zna godina kada se rodio Špiro Špirodanović, ili Špirodanov, ipak, koristio je ono drugo. (Reče otac da je rođen nekoliko minuta prije ponoći, a majka da je ipak počeo novi dan. Ni oni nisu bili sigurni.) Eto, rodio se negdje prije, ili iza ponoći, 17. ili 18. listopada, i već je sada napunio dvadeset osmu godinu. Nitko ga nikada nije zvao imenom; jer, rekli bi stariji kada bi nekome željeli objasniti: „To ti je Špirodanova sin“, i svi su odmah znali; pa se tako on nikada nije predstavljao svojim imenom. Živio je u uvučenoj, malenoj ulici sa samo jednom svjetiljkom koja je noću jedva osvjetljavala dio puta, a tim putem gotovo nitko nikada nije prolazio, nitko osim njega. 

Špirodanov, jak je mladić lijepih crta lica, visok; možemo reći, malo viši od većine. Kako čitatelji ne bi pomislili da je on samo to, bio je on i ono najvažnije za jednog čovjeka, bio je, štono riječ, bolji od kruha. On je uvijek imao nešto u sebi što bi tražilo od njega da se zapita. I kada bi se zapitao nad svojim godinama, uhvatio bi ga mali sram, nelagodno mu bijaše da je sve još isto. „Već sam odavna trebao otići“, samo bi tužno pomislio. Mislio je da bi već do sada trebao otići iz mjesta gdje se rodio, a još nije. U njemu je godinama rasla ta ideja da treba otići, nije znao zašto ali je znao da mora. Godine su ga već godinama pritiskale i jednako je toliko godina kasnio, mislio je. Svaki dan tih nekoliko godina on je negdje drugdje želio biti. 

Tako je bilo i danas, kao i svim onim neiskorištenim danima prije. I kada je Špirodanov otvorio oči, ne gubeći ni trena, odmah iskoči iz kreveta. „Zakasnit ću, moram se požuriti“, pomisli pospan. Napravi par koraka po kući i ode se srediti za izlazak. Otvorio je ormar i unutra pronašao lijepo složenu robu, spremnu za nošenje. Uvijek je Špirodanov tako znao raditi, svaki put prije spavanja on bi odlučio što će sutra sa sobom ponijeti na put. Jednom riječju, izvadio je sve što će mu trebati, iz druge prostorije uzeo kofer i u njega sve složio. Napravi još par koraka po kući, uđe u dugi hodnik pokriven uskim tepihom što se isplazio s jednog kraja na drugi, i izađe. 

Dan lijep i sunčan, napunjen suncem, sunce osunčalo sve dokle dopire, i na nebu ništa od ružnih oblaka da bi to pokvarilo. Nosio je kofer, čvrsto ga držao, i ponovno mislio: „Zakasnit ću, neću stići. Trebao sam ranije krenuti.“ I tako misleći, izleti iz kavane njegov prijatelj, počne mu mahati, zvati ga. „Dođi na kavu!“ vikne glasno s druge strane ulice. „Stvarno ne mogu, u žurbi sam, samo što ne zakasnim!“ vikne natrag Špirodanov. Ali onaj ga nastavi nagovarati. I on, onako dobar kao što je i bio, poslušao je. Prijeđe cestu i uđe u kavanu. Sjeli su za stol i ovaj se odmah uhvatio jedne teme, ono novo što se dogodilo u selu; zapravo, ono što se uvijek događalo u selu. To ga zanimljivo zabavlja, i Špirodanovu prođe kroz misli kako nešto od korisnog vremena sigurno mu je sada iscurilo. „Ponovno ću zakasniti, moram odmah krenuti ako mislim stići“, korio se u sebi slušajući ovoga nasuprot što govori. I napokon, morao je i ovu priču završiti. „Dragi moj, stvarno sam u žurbi, moram krenuti ako mislim stići“, reče i ovaj se tome čudio, pa dodao: „Kamo se žuriš, imaš vremena koliko hoćeš... Ostani još malo da ti ispričam do kraja što se dogodilo…“ Ali to nije mogao. 

Špirodanov brzo ustane te napusti kavanu u žurbi, zna da mu ovo nije trebalo, i ta teška misao sada ga dobrano uznemiri. „Opet ću zakasniti kao i jučer“, pomisli on u hodu. Nešto malo dalje susretne još jednoga prijatelja, i taj odmah reče, veselo: „Ne mogu vjerovati! Puno je vremena prošlo“, i počne mu stiskati ruku od uzbuđenja, „moramo se ispričati... Moraš doći kod mene... Evo, baš idem na ručak... Znaš da Katica odlično kuha, sprema nešto predivno“, govorio je, i Špirodanov nije znao kako odbiti. „Došao bih ja ali stvarno sam u žurbi, zakasnit ću, stvarno moram ići!“ reče ozbiljno. Ali ovaj ga nije htio pustiti. Na kraju, Špirodanov doda da se neće puno zadržavati i da ima vremena ostati samo nakratko. Hodali su tako, i ovaj, gotovo nestrpljivo, započne priču o svemu što se izdogađalo u međuvremenu, a ništa se nije dogodilo toliko važnoga da bi bilo potrebno o tome trošiti vrijeme, sve se samo ponavljalo. Zajedno sa započetom pričom koja se tamo nasuprot razvezala predugo, došli su. Ovoga je supruga Katica dočekala na vratima i razveselila se kada je vidjela Špirodanova. I za ručkom je nastavljao svoju priču o svemu što se dogodilo. Gledao je Špirodanov na veliki sat na zidu što je kucao i vidio da već puno kasni, žuljalo ga je to saznanje. Već je postao jako nervozan. Kazaljka sata sa svakim pokretom sve više je užasavala, sve više grebala. „Stvarno moram krenuti,“ sada reče odvažno, „ne mogu više ostati, zakasnit ću!“ I ova što je kuhala ručak doda iznenađeno: „Još uvijek negdje kasniš? I prošli put pred nekoliko godina kada smo razgovarali, i prošli put si negdje kasnio... Otkako te znam ti žuriš... Smiri se malo, imaš vremena. To što želiš možeš napraviti i sutra, uvijek imaš novi dan da počneš ispočetka.“ I te riječi su malo smirile Špirodanova, znao je, da je to istina pa je ostao malo duže. Na kraju, zahvalio se na predivnom ručku, pogledao ponovno na sat i rekao kako ozbiljno kasni.

Koračao je sada užurbanim korakom, morao dobro produžiti korak. Zajedno s koferom, nosio je i teške misli koje su ga uvjeravale koliko je glup što se toliko zadržao, koje su ga uvjeravale da je već zakasnio. Išao je, a dan već prešao u večer; dolazi red na noć. Već mrak potpuno poklopio sve što je ostalo od dana, zaklopio i zadnje izbijanje svjetlosti… Nakon nekog vremena dođe na mulo, ono preostalo puta pretrčao je. Međutim, došavši pred brod, počne razmišljati drugačije, zavrti unatrag sve promišljeno. „A zašto da se ukrcam? Nemam se za što ukrcavati; koja je svrha mog odlaska?“ reče Špirodanov sebi, sjedne na klupu i obori tužno glavu. Sjedio je i obećao sebi da će se sutra sigurno ukrcati, da će sutra sigurno naći razlog ukrcaja i odlaska. Ponovi to još par puta. A onda, već kada je mrak uglibio u samo dno noći, zaputi se kući. 

Jutro nakon noći, polagano dolazi. Obećanje koje je jučer sebi na mulu izrekao, sada treba i ostvariti. Iskoči iz kreveta, pogleda na sat i pomisli: „Opet ću zakasniti, moram se što prije spremiti i što prije otići.“ Otišao je do ormara i ono što je jučer izvadio iz kofera i spremio, sada je to ponovno vratio. To mu je davalo nešto kao da odlazi po prvi puta, kao da se prvi puta sprema za polazak, to mu je odvlačilo misli od onoga da godinama pokušava otići; samo da se sve ne ponavlja, jer, već spreman kofer ukazivao bi na to koliko puta se već uzaludno vraćao. Ovako, male stvari ga smiruju, i treba mu to da bude lakše. 

Kako je išao, nečega važnog se sjetio: sjeti se da je pred neki dan obećao prijatelju da će mu doći na rođendan. Nije mogao vjerovati da je zaboravio, i koliko god htio nastaviti, toliko i nije htio prekršiti obećanje. 

Došao je do ispred kuće svoga prijatelja. Slavlje već otpočelo unutra, ljudi su se zabavljali. Često u žurbi ne bi uopće slušao što drugi govore. Kimao bi glavom i gledao na sat, i svaki put kada bi pogledao, shvatio bi da negdje drugdje treba biti. Tako je bilo i sada, gledao je na sat dok su prijatelji razgovarali. Nekako, za divno čudo, nejasno i njemu samom, u jednom trenutku čak je zaboravio na to da kasni. Ali opet, kao i uvijek kada bi zaboravio da kasni, sjetio bi se da ipak negdje mora biti. Prošlo je nešto vremena i on pomisli kako se dovoljno zadržao. „Ti si jedini čovjek kojeg ja znam koji se stalno nekamo žuri“, reče jedan ozbiljno, nastavi: „Vidi mene, meni je potpuno dobro, nikamo se ne žurim i sve je u redu. Daj se malo smiri i uživaj, stići ćeš, imaš vremena –“ Ubaci se u taj mah drugi: „Tako je“, dobaci to kao potvrdu na rečeno, „zašto si ti silne godine uvijek u nekakvoj žurbi, zašto se uvijek žuriš, pogledaj malo nas, budi malo kao i mi, ugledaj se na nas“, zaključio je. I tako su ga svi nagovarali da ostane. Špirodanov je to slušao, ali opet, nije mogao ostati. „Stvarno ne mogu, žurim se, zakasnit ću“, reče na izlaznim vratima. Lijepo pozdravi još jedanput i izađe na ulicu. Znao je, vrijeme što je izgubio morat će nadoknaditi trčanjem.

Išao je brzim koracima po trotoaru, i nije znao da li će stići na vrijeme. Ali opet, kada je stigao na mulo, kao i prije, odluči sasvim suprotno. „Kada bih ja barem našao svrhu svog odlaska, kada bih ja barem znao zašto idem…“ pomisli on, i nije mogao pronaći ono što je tražio. Tužan i razočaran, okrene se na mjestu i ode. 

Sve dane samo je na jedno razmišljao, samo o tome kako će otići. Današnji dan bijaše bogat, prepun lijepog vremena, bilo je lijepog vremena u izobilju. Sunce postepeno grije jutro onako kako izbija. Iako dani lijepi, ipak se vraćaju na to da su ponovno isti, popraćeni jednakim stvarima. I ono što je radio opet bijaše isto. Radio je na sudu, tamo slagao fascikle po dugačkim i visokim policama. Slagao je i danas, a onda je među hrpom ugledao jednu otvorenu fasciklu. Pažljivo, pogledavši časkom uokolo, počne listati kaznena djela onih iz sela. Znao je da ne bi smio, ali opet, listao je stranice. I što je više čitao, sve se više zgražao. „Bože dragi, kako mogu?“ pomisli on, a zatim otvori još neke fascikle... Čitao je cijeli dan; i nije se mogao načuditi, preznojavao se čitajući što su sve radili. Noć već dobro nalegla, pritisnula selo svojom tamom, a Špirodanov je i dalje listao.

Sutradan, potaknut razmišljanjima ode kod suca, a sudac, jedan od najvažnijih u ovom, možemo to reći, malenom dijelu svijeta. U svom uredu, okružen knjigama, za stolom, sjedio je sudac. Uđe unutra Špirodanov pristojno i, uz učtiv pozdrav, upita: „Poštovani suče, trebao bi mi Moral, mogu li ga posuditi?“ I ovaj se namršti gledajući ga takvim jasnim izrazom na licu, koji sve sam od sebe govori. „Što će ti Moral, nije to za tebe“, odgovori hladno i nezainteresirano, udubljen u papire ispred sebe. „Molim vas, želim naučiti sve vezano za moralnost. Želim naučiti sve vezano za moral“, reče Špirodanov navaljujući od silnog uzbuđenja. Sudac ga je malko gledao, kao da nešto nije potpuno razumio, a zatim nakon razmišljanja, ponešto ozlovoljen jer se morao dva-tri puta vraćati na istu rečenicu, doda: „U redu, kada ti tako kažeš… Slobodno uzmi knjige; samo, kada pročitaš, moraš ih vratiti tamo gdje si ih i našao!“ I sudac, nakon tog čudnog zahtjeva, ipak nije vidio ništa loše u tome. 

Knjige su imale zajednički naziv: Moral, i svaki sudac mora znati svaku riječ Morala, jer su u njima sadržana sva pravila ispravnog. Nekoliko je mjeseci proveo u danonoćnom učenju, sve htio naučiti, držati se svake riječi. I kako je čitao, tako je sve više moral postajao dio njega. I sada, vrijeme se okretalo kao što se okretala kazaljka na satu, ponavljalo se. Svakim danom on je živio ono pročitano.

Čitao je Špirodanov jednog neradnog popodneva, i tako najednom, još udubljen u rečenice, odluči otići nešto pojesti, uhvati ga glad. Začas izađe vanka, te nakon kratkog vremena koračajući kroz ulice, uđe u gostionicu. I gostioničar, iznenada, tek što ovaj sjedne, ni od kud se pojavi pored njega te reče uljudno: „Znam da ti se žuri, znam da kasniš ali moraš malo sačekati, u gužvi smo!“ Špirodanov ništa nije odgovorio, samo je čekao. A tamo, za stolom nasuprot, odvijala se vesela rasprava. Među ljudima prepozna jednog o kojem je čitao, pa se učas namršti. Smijali su se svakoj rečenici, naginjali čaše s velikim užitkom… I Špirodanov se sve više zgražao; a jelo, naručeno pred par trenutaka, onako udubljen u duboke misli, razmišljajući o onima nasuprot, nije uopće primijetio servirano na stolu. „Uh, što je dobro ovako se naroljati vinčine i ne misliti! Kako je život dobar!“ dobaci jedan. „Al ćemo lijepo spavati nakon još nekoliko čašica!“ dobaci drugi. Tako su se opijali i glasno smijali. 

Ljutnja je u njemu bujala. Nije shvaćao kako se mogu veseliti, kako mogu bez iti malo stida pred druge ljude doći, pokazati svoje lice. Nije mogao shvatiti. Izašao je Špirodanov iz gostionice; dugo hodao i samo mislio o onome što je čuo. Nije mogao doći sebi od ljutnje, jer, on je znao cijeli Moral, on je znao kakav čovjek treba biti. I, dok se mrak lijepio za veliko okno neba, u malenom parku pored ceste ugleda onog što se hvalio kako je tamo neku jadnu sirotu opljačkao. Spavao je potpuno bezbrižno na travi, pod stablom. „Kako može?“ upita se Špirodanov gledajući ga, gadio mu se njegov miran san, ona bezbrižnost. „Kako mu ne smeta?“ upita se još jednom i nastavi dalje ulicom. Međutim, već poslije nekoliko koraka, zaustavi se, opet mu nešto nije dalo mira, nepravda ga zaustavi, nije mogao nastaviti i ne uraditi ništa. Zato se okrenuo i vratio gdje je ovaj spavao. Gledao ga dok spava, onako iznad njega, i to bezbrižno spavanje ga počne mučiti, vrijeđati; a onda, kao ni od kud, kao grom iz vedra neba, napravi korak unatrag i udari ga nogom među rebra. „Aghhh!“ glasno krikne ovaj, i počne se izvijati od bolova, kašljati. Pogleda prema gore, te bijesno reče: „Platit ćeš mi za ovo! Tko si ti?“ „Kako te nije sram spavati, kako možeš?“ upita oštro Špirodanov. Ovaj se na podu i dalje izvijao. Ništa mu nije bilo jasno. „Što pričaš ti –“ „Znaš ti dobro što ja govorim, Snikolaja Snikolajeviću! Nemoj se praviti glup!!“ prekine ga bijesno. Pogleda ga Špirodanov kako se izmotava na podu; te najzad, nakon nešto tišine, iznenadivši ponešto i samog sebe tim činom, okrene se i brzim koracima otiđe kući. Na putu osjeti ogromno zadovoljstvo, veliko olakšanje. 

Izvaljen na krevetu, nije mogao skinuti osmijeh s lica. „Napokon znam što moram“, reče sebi oduševljeno. Nije pronalazio svrhu odlaska, ne kao i oni veliki ljudi prije njega, svi su otišli iz svojih sredina. U velikim ljudima postoji nešto što im govori da moraju otići, jer postaje im tijesno. Sredina u kojoj su odrasli postaje im pretijesna; potreba za odlaskom i promjenom urođena je u velike ljude. Odlazak je najplemenitija stvar koju čovjek može učiniti, pa makar i ne uspio, plemenitost odlaska je veća od neuspjeha. Znati da je neuspjeh gotovo siguran ali svejedno otići na temelju hrabrosti, upravo to velike ljude čini velikima; mislio je sa smiješkom na usnama. Sada, ono što mu se dogodilo odredi ga. Napokon Špirodanov shvati svoju svrhu života, eto, nakon toliko godina. „Svaki čovjek mora imati svoju svrhu. Ako sam ja oličenje morala, ako sam ja moral, onda ja po tome moram i postupati. I nitko ne smije gaziti po meni! Neće spavati mirno oni koji to ne zaslužuju!“ govorio je to naglas, i istom mu se zarumeni lice, dođe mu toplo oko srca, jako ugodno. Osjeti toliku snagu da bi mogao početi trčati i ne zaustavljati se.

Svako jutro jednako je onom od jučer, i svaki dan je takav, večeri mogu biti malo drugačije, ali samo onda kada se mijenjaju godišnja doba pa time i duljine večeri. Došao je Špirodanov na posao i počeo listati; brzo napravio popis onih koji su počinili nemoralna djela. Sve je lijepo zapisao i bio potpuno spreman, čekao da padne noć. I noć ponovno došla. Neprekidnim i brzim hodom nije mu trebalo puno da dođe do jedne ulice. Provali nečujno na vrata i tiho uđe unutra. Ušao je u sobu i tamo vidio onog kako lijepo spava, on spava, a ono što je napravio njega kao da nije ticalo. Približio se Špirodanov s dva-tri koraka do kreveta, a onda mu odvalio takvu pljusku da ovaj samo što nije pao s njega. „Što?!“ usklikne zabezeknut. „Ustaj!“ glasno će Špirodanov. „T-tko si ti… Š-što radiš ovdje?“ nastavi ovaj zaprepašteno. „Ja sam ovdje da te probudim, to ti je valjda jasno!“ „Z-zašto ja ne mogu spavati, spavati u miru?“ „Nema spavanja, Grgice Grgiću, za takve kao što si ti nema spavanja...“ „M-molim... Molim...“ mucao je od straha. „A-ha! Sada se bojiš, a baš si prije lijepo spavao, što se kaže: bez brige na pameti. Da si se držao ispravnog, ja bih te pustio da spavaš. Ovako, ovako nema razgovara –“ „N-ne razumijem...“ prekine ga. „Nema se tu što ne razumjeti, napravio si nešto što nisi smio i to ne zaslužuje miran san.“ Završio je s tom rečenicom, pa dodao na kraju, već odlazeći: „Ja sada idem a ti malo razmisli.“ 

Tako je i bilo, onaj je drhtao od straha, cijelu noć nije spavao. Noć je za neke tekla mirno, a za neke, za one koji su napravili nešto nemoralno, za te je noć bila duga, neprespavana. Provaljivao je u kuće i budio ih, nije im dao da bezbrižno spavaju.

Nakon nekoliko dana, jutro se približilo sasvim tiho i mekano. Jutro sada već podebljalo, zabrazdilo dovoljno dugo. Špirodanov je bio na poslu, pretvarao se da radi; tražio ono što mu je trebalo. Otvarao razne kutije i u njima pronalazio nova imena, imena onih iz grada. „Našao sam vas, svi ste tu“, doda potiho i pogleda dvaput oko sebe. Onako skrivećki, tamo za stolom, napravi kao i prije jedan spisak imena. „Danas idem“, reče sebi, jedva je čekao. Nije ni sekunde vrtio razmišljanja, nije trena rastezao odluku. 

Dan se pred maloprije, prebacio u nešto tamnije, malo tmurnije uz naoblaku koja sada posvuda prevladava. Otišao je do ormara, uzeo sve što mu je trebalo, i lijepo, pažljivo, ponavljajući sebi da ne zaboravi, unutra stavio spisak. Bio je spreman. „Zakasnit ću, moram se požuriti“, upozori se u mislima. Zato, nije se puno zadržao, čak i ono što ostavlja iza sebe nije u njemu pobudilo ništa što bi mu reklo da će mu jednom nedostajati. 

Išao je Špirodanov, trčao prema mulu, nije se zaustavljao. Približavao se sve bliže privezanom brodu, koji umalo kobilicom samo što nije ostrugao plitko dno mora. Srce mu je jako lupalo.

Mornar ga dočeka sa smiješkom na usnama, pa upita: „Reci mi, dragi Špirodanove, da li se ovaj put ukrcavaš ili ne?“ „Ovaj put se svakako ukrcavam“, odgovori on uzbuđeno i sretno, zatim nastavi: „Pronašao sam razlog odlaska, i sada napokon mogu otići!“ „E, da ti budem iskren, nisam mislio da će doći dan kada ćeš ti, dragi Špirodanove, otići s otoka. Ali, drago mi je, i nek ti je sretno!“ Ne časeći ni časa, ukrca se, napravi par koraka po palubi, nasloni se na ogradu i pogleda u daljinu, kao nikada osjeti takvo olakšanje. A brod, već dobrano otplovio. 

Brod je plovio po lijepom, ali i po ružnom vremenu, moru uvijek nešto ne da mira, bili to vjetrovi što valjaju odozgo, ili struje odozdo. More pretrpano valovima, kao što je i nebo pretrpano oblacima za vrijeme nevremena. Samo ponekad kiše znaju biti umirujuće kada padaju polako i umjereno, samo toliko dovoljno da i more ne bi isplivalo na obalu. Uglavnom, došao je. 

Došao je u grad N., izgovoren na ovaj ili onaj način. Tamo gdje su ljudi, još nekada, izgradili pristaništa za brodove što dolaze izdaleka. Brod je pristao, i Špirodanov napokon ispred sebe vidi drugačije: more je posvuda bilo jednako, i ovdje i odakle je krenuo, ali sada krajolik nije takav. I prvi korak koji napravi, bijaše malo nestabilniji no inače, ali ništa što će ga spriječiti da nastavi. Po prvi puta ide novim putevima, i to mu ulijeva zadovoljštinu, novo u njemu budi uzbuđenost. Prvi puta doživljava toliku raznu lepezu postavljenih zgrada i toliku brojnost ljudi na jednom mjestu. Tražio je gdje bi mogao ostati, i tako nađe sobicu u zgradi već dotrajalih zidova, tamo, na kraju grada. Unutra samo krevet i noćni ormarić. Ništa više i nije moglo stati. Svoj kofer je lijepo smjestio u kut, otvorio spisak, pogledao na sat i pomislio: „Trebao bih krenuti!“ I bijaše upravo tako, preskoči stepenice i izleti na ulicu.

Kao i uvijek, mrak je neprekidno padao. I mrak se umalo polomio od brzog pada, svu tamu posvuda prosuo. Sve se od one tame spustilo na zemlju. Uletio je u jedan stan i našao onoga koji spava potpuno umiljato, bez brige na pameti. Tiho se približio Špirodanov – i opalio mu takvu ćušku da se ovaj s fotelje srušio na pod. „Aaaah! Što?!“ usklikne, i izbezumljeno pogleda oko sebe. „Ustani i sjedni natrag u fotelju“, počne Špirodanov, „moram ti nešto reći!“ „Š-što se d-događa?...“ „Nema spavanja, za ono što si ti učinio nema spavanja! Možda mirno spavaš zato što ne vidiš loše u svojim djelima, ali ja sam tu da te podsjetim što si radio... Ja sam Moral, a ti si po meni dobro nagazio!“ „Što... Kakav moral, o čemu ti pričaš? Nisam ja ništa napravio…“ „Slušaj me, Paškvo Paškvoliću, u tvojim spisima ne piše tako…“ „Nije me briga, ići ću ja ponovno spavati!“ prkosno odgovori ovaj u fotelji, ali ipak uplašeno. „Možeš ti ići spavati, samo, nemoj zaboraviti da nikada nećeš znati kada se ja mogu vratiti. I kada se vratim, nemoj misliti da ću te potapšati, da ću ti šapnuti... A ti sada razmisli…“ Rekavši to, učas se Špirodanov okrene i ode. Ovaj je cijelu noć mislio o onom što je napravio, i nije mu to dalo mira. Nije mogao zaspati. 

Nakon nekoliko dana, po gradu se pročulo kako ima tamo neki koji budi one slabih morala. Ležao je Špirodanov na krevetu potpuno zadovoljan učinjenim, i već zamišljao sljedeći dan. Izvadi popis, dođe do zadnjeg imena u gradu, i to do zloglasnog gradonačelnika. „Dragi moj Igore Igoriću, ti si sljedeći“, reče on gledajući popis. 

Gradonačelnik Igor Igorić, gojazan čovjek punih obraza, u košulji što mu je bila kratka u rukavima, hlače su mu bile nekoliko brojeva veće kako bi mogao stati u njih; ali nije kod krojača skratio nogavice, pa su mu bile navučene preko pete, šuljale se po podu. Nije htio ostati i čekati kako će mu netko noću doći u kuću. Cijeli se uzvrtio na stolici. „Neće mene nitko buditi! Nitko! Ja ću mirno spavati!“ galamio je. Natrapao punu vreću novca i dao se u bijeg. 

Noć se zatrpala mrakom, gradonačelnik se našao na ulici, i tamo u daljini, ugleda onog tko je upravo dolazio po njega. Špirodanov se približi i stane ispod svjetiljke, pokaže lice. „Nemaš kamo pobjeći, ja ću te uvijek naći!“ vikne. „Ne približavaj se, ne približavaj se! Makni se od mene!“ uplašeno uzvrati gradonačelnik. Pobaca u strahu stvari u automobil i pobježe. Špirodanov je stajao tamo pod svjetiljkom s rukama u džepovima, hladni podsmijeh pojavio mu se na licu. „Ma vidi ti njega, on misli meni pobjeći. On uistinu misli meni pobjeći“, pomisli i odmah ode, ne želeći se previše nepotrebno zadržavati.  

Vratio se u sobicu. Lijepo spakirao kofer i bio spreman za polazak. „Vrijeme je da krenem za njim“, ponovi još jednom dok se spremao; uvjeri se u to kada pogleda na sat. Vrijeme je uvijek jednako prolazilo, sati, dani, uvijek previše brzo.

Špirodanov je raznim sredstvima prijevoza nastavljao danima. I polagano su se pred njim izmjenjivali drugačiji obrisi krajolika. Ali napokon, i tamo gdje je želio doći, nakon svega, došao je. Vrijeme, kada je došao u Rim, bilo je ništa drugačije od već viđenog, vrijeme se ponavlja ukrug, uslijed ograničenih odabira, uvijek slično. Proveo je nekoliko dana u Rimu, tražio svaki trag, ono što je ostavio iza sebe Igor Igorić, i tako, nakon nekoliko dana lutanja po gradu, jasno je vidio kamo bi se trebao zaputiti. „Nećeš ti meni pobjeći“, reče prije odlaska. 

Spustio se na jug Italije i brodom zaplovio prema Grčkoj. Mediteransko plavo more koje je brod pramcem razdvajao na dva dijela, obiluje plavetnilom i morskom solju izbačenom valovima dok se suši na zalijepljenom suncu preko čitavog kamenog mula. Poneki vinogradi presavijaju se prebačeni preko brda. Stare masline sunčaju se poredane. Priroda, najveći umjetnik ljepote, prati Špirodanova na putu. I tako dođe do Atene. 

A zatim, u Istanbul. I grad, kao i oni prošli, odiše bogatom prošlošću, ljepotom koja se gradila od davnih vremena pa sve do sada. Gradovi na putu do ovdje imali su jednako dugo godina u prošlosti da preko sebe nabacaju razne kulturne znamenitosti. Išao je dalje uz obalu, zatim došao do grada iznad kojeg su se protezale predivne planine koje nadgledaju. Nastavio od tamo brodom do Cipra, a onda do Egipta. U Egiptu nešto sasvim novo, piramide špicasto se spajaju na vrhu. Stepeničasto se uzdižu prema nebu. Nešto drugačije ali podjednako prelijepo. Ide i tako nastavlja, nakon svega dolazi i do Sirije.

Prošao je, obilazio sve gradove od Armenskog visočja pa sve do Perzijskog zaljeva. U blizini svega toga, na jednom plodnom području, zaustavio se nedaleko od mjesta gdje rijeka polako teče prema dolje, čini se kao da ide nizbrdo. Grad, za vrijeme svoje najveće slave bio je važan centar robne razmjene. Sve kulture svijeta ulijevale su se zajedno ovdje. U jednoj gostionici, glazba svirača oblaže cijelu prostoriju lijepim melodijama. Sjedio je gojazni Igor Igorić udobno zavaljen, i veselo jeo naručeno. „Uf, lijepo li je ovako uživati, uz dobre domaćine, izvrsnu hranu. Divota. Bez briga, bez obaveza“, mislio je Igor Igorić, uživao u velikim porcijama ispred sebe. Uživao u najslađim svjetskim nektarima. 

Došao je Špirodanov u grad, raspitivao se za Igora Igorića, opisivao njegovu pojavu ljudima, i oni su mu rekli da ima jedan takav, i da ga sigurno može naći u gostionici. Unutra, galama ljudi ukrašavala je veselu atmosferu. I dok je Igor Igorić prekomjerno uživao u hrani, dok se zabavljao u pjesmi, vidio je krajičkom oka starog poznanika. Zagrcne se istog časa, umalo se ne ugušivši. „Nije moguće! Kako me uspio pronaći?“ upita se izbezumljen; naglo ustane, prošulja se kroz gomilu ljudi i izleti kroz stražnja vrata. Uspio je ponovno pobjeći. 

Nije Špirodanov znao da ga je već vidio i da je pobjegao, samo je malko promatrao iz daljine da se uvjeri kako je ovaj uistinu tu, i kako će ga skriven nastaviti pratiti. Međutim, njega nije bilo. Došao je Špirodanov do stola (rekli su mu gdje Igor Igorić uživa biti) i vidio ono što je ovaj ostavio iza sebe… Stajao je onako iznad, s prezirom gledao, pogledao malo uokolo, ali ovoga nigdje nije bilo. „Nećeš ti meni pobjeći, naći ću ja tebe. Naći ću ja tebe gdje god se ti skrivao, nećeš mirno spavati“, reče sebi Špirodanov.

Nastavio je... Prateći sami tok puteva, nakon nekoliko dana uspio je izbiti iz pustinje koja je vječno okovana suncem. Postepeno se pojavljivala vegetacija, jasno se vidjelo da dolazi do drugačijih oblika, pred njim se pojavila ogromna planina koja se ponosno isprsila. Pratio je dugačku planinu koja kanda nikada ne završava, i koja ga je dovela do grada prepunog predivnog zelenila i prepunog raznog cvijeća koje se rascvjetavalo u raznim žarkim bojama. Nastavio je putovanje Perzijom, vidio sve što su ljudi davno u prošlosti ostavili iza sebe kroz umjetnost i arhitekturu, došao tako do rijeke Ind u Pakistanu koju je pratio, a potom ušao u Indiju; i tamo, prešavši nekoliko gradova, naletio je na jednako predivnu rijeku Ganges, obišao sve gradove na njoj. Vidio razne hramove, razne građevine koje nije nikada do tada. Išao sjeverno i ušao u Kinu, a zatim se zaputio brodom prema Japanu. Kulture su se mijenjale, kultura je išla za kulturom, išao je putima koji su mu govorili da je jednom tu, onaj kojeg prati prolazio. 

Jedan dio Amerike prešao je po najvećem snijegu, dok je drugi prešao po najvećim kišama. I po Africi je obilazio gradove, pratio svaki trag koji je onaj ostavljao za sobom. I tako, prolazeći raznim saharskim karavanskim putevima, došao je do rijeke. Na obali te kolosalne i spektakularne rijeke, u gradu L., izgovorenom na ovaj ili onaj način, napokon, u malenoj kućici pronašao je Špirodanov gradonačelnika Igora Igorića. Zora još nije izbila, mrak je još držao konce. 

Ovaj je spavao na malenom krevetu uza zid. Približio se Špirodanov polako, lagano... A onda, s velikim užitkom mu odvalio jednu preko ušiju da je ovaj odskočio kao mačka. Sve mu je umah bilo jasno; cijeli se skutrio, prilijepio uza zid, u trenu preznojio. Nakon nekoliko časaka, nakon što se ovaj malo smirio, sjedne Špirodanov na rub kreveta i počne: „Ako si ti mislio, Igore Igoriću, da ćeš mirno spavati nakon onog što si napravio, prevario si se, gadno si se prevario. I te kako si se prevario. Moraš znati jednu stvar, i to zapamti, našao sam te na kraju svijeta, cijeli svijet sam prošao da te nađem, i opet ću! Možda si mislio da mi možeš pobjeći, ali to nije moguće. Pobjeći od mene nitko ne može, a znaš li zašto? – Čovjek ne može pobjeći od onog što je učinio, ni ti nećeš. Čovjeka će uvijek sustići, prije ili kasnije, ono što je napravio. Godinama te tražim, ali sam te opet našao, i uvijek ću te naći. U to budi siguran, i budi siguran da mirno spavati nećeš...“ I ovaj, onako uplakano, drhteći reče: „Sve... sve ću vratiti, samo me pusti na miru... Sve što sam ukrao vratit ću, samo da mogu u miru spavati, samo to želim... Otići ću pred sud i sve ću priznati, ne mogu više ovako… Ne mogu više bježati, želim se napokon mirno naspavati... Otkako sam počeo bježati od tebe, ne mogu se prestati okretati...“ Uto spusti pogled i obriše suze. „Možeš se kajati, možeš sve priznati da olakšaš dušu, ali opet, ne mogu dopustiti da zaboraviš, ne bi bilo pošteno prema onima čiste savjesti, prema onima koji su zaslužili mirno spavati“, reče i doda još ovo: „Neću ja puno dolaziti, ali ću dolaziti dovoljno, tako da nikada ne zaboraviš što si napravio, neću ti dati toliki poklon da zaboraviš. I vratit ću se onda kada budeš najtvrđe spavao, kada budeš mislio da možeš bezbrižno.“ Ustane, pogleda ga uplakanog, te završi s blagim smiješkom na licu: „U redu, ja sada idem, a ti razmisli o svemu. Vidimo se!“ Okrene se i ode. Nije tu noć ovaj spavao, oka nije mogao sklopiti, samo je razmišljao o svojim djelima. 

I tako, oni koji su činili ispravno, dobro, oni su zaslužili ono vrijedno u životu jednog čovjeka, zaslužili su miran san, otići u krevet ponosni svojim djelima, ne imajući se čega bojati. A oni drugi, koji su postupali nemoralno, suprotno svemu što odlikuje dobrog čovjeka, oni su imali razloga za zabrinutost, brigu; jer, mogao ih je probuditi jedan neugodan udarac, u neko gluho doba noći.