proza

Helena Mašaberg: Gorki pelin

Helena Mašaberg (Osijek, 1987.) završila je Poljoprivredni fakultet na diplomskom studiju bilinogojstva - smjer zaštita bilja, te je po struci agronom. Tokom studiranja je počela pisati članke za nekoliko različitih portala. Dok je pisala za Agroklub - najpoznatiji poljoprivredni portal u regiji objavljivala je dobre priče o obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima. Voli pisati realne priče o životu, a najviše preferira one sa ljubavnom tematikom koje imaju elemente romantičarske zanesenosti, ali i motive gorčine, tuge, boli i bijesa. Takva je i njezina prva dosad napisana i neobjavljena kratka priča pod nazivom Gorki pelin. Helena Mašaberg živi i radi u Osijeku.



 

 

GORKI PELIN

 

Gledam u zlatne ribice u svom akvariju, pijem gorki pelin s ledom i razmišljam o smislu života iako ljeto tek počinje. Prije nekoliko dana saznala sam da imam rijedak tumor u odraslih, poznat kao neuroblastom, koji se u mom slučaju nalazi neposredno pored srca. Prema prognozama mi je ostalo najviše 6 mjeseci života. Otkad sam saznala za dijagnozu, propala sam u vlastitu samoću, u svijet potpunog ništavila lišen bilo kakvog osjećaja radosti. Osim članova moje obitelji, nitko ne zna da umirem. Tek sada shvaćam koliko sam se u životu zamarala nepotrebnim sitnicama. Mislim da sam trebala puno bolje iskoristiti vrijeme koje mi je dano. Dolazim do spoznaje da sam iznevjerila samu sebe i da nisam živjela život punim plućima. Smatrala sam da se u životu trebam posvetiti poslu i bližnjima, a svoje vrijeme za uživanje sam odgađala misleći da će ga biti napretek. Sada želim proputovati svijetom i posjetiti mjesta koja sam oduvijek htjela vidjeti, naći se s ljudima koje dugo nisam vidjela, a najviše od svega, želim upoznati ljubav svog života jer nikad nisam doživjela pravu ljubav i strast. 

Dok razmišljam o smislu života  i kako bih mogla iskoristiti još malo vremena što mi je ostalo, zazvoni mi mobitel.  

„Bok, Iris, Laura  je! Što radiš?“, upita me.

„Hej, draga, upravo pravim tortu.“, odgovaram. 

„Zovem da te pitam bi li htjela da odemo danas na  festival vina i umjetnosti?“

„Hvala ti na pozivu, Laura, zvuči kao super ideja.“

„Ako ti odgovara, ostale detalje ti mogu javiti porukom.“, kaže mi.

„Može, naravno, čujemo se i vidimo svakako!“, rekla sam.

Nalazimo se u 19.30 h ispred Gajevog trga, a s Laurom si došao ti koji si mi već bio poznat odnekud. Nije mi rekla da će netko doći s njom pa pomišljam da si ti možda njezin novi dečko. U bijeloj košulji se toliko znojiš da na trenutke razmišljam želim li ti uopće pružiti ruku. Gledam te u čudu i pitam se što s tobom nije u redu.    

Laura me upozna s tobom i kaže:

 „Ovo je Amian.“ 

Pružim ti ruku i kažem: „Drago mi je. Ja sam Iris.“

Sjedamo u autobus za Erdut i pričamo o životu. Počinjemo svi razgovarati te shvaćam da si sasvim normalan dečko i da me prvi dojam o tebi prevario. Zaintrigirana sam savjetima koje daješ Lauri jer shvaćam koliko imamo sličan pogled na život. Nikada u životu mi srce nije toliko zaigralo kao sada i stavilo pred mene ovakav izazov. Osjećam da unutar mene počinju plesati drveni konjići iako ne mogu dokučiti zašto mi se uopće javljaju takvi osjećaji. U Erdutu se dobro zabavljamo, plešemo i  degustiramo razna zanimljiva vina, a  onda dolazi vrijeme da krenemo kući. Laura  želi ostati na partyju. Ti i ja kažemo Lauri da se zabavi, ali da mi ipak idemo kući autobusom.

Sjedamo jedno do drugog u autobusu i šutimo neko vrijeme, a zatim počneš pričati kao navijen. Pitam se kada ćeš više prestati i o čemu uopće pričaš. No, iako si mi malo naporan, osjećam neku povezanost među nama - kao da se znamo godinama. Autobus dolazi do zadnje stanice u Osijeku, a ja te zamolim da me otpratiš kući.

Pratiš me do kuće i pitam te: „Čime se ti inače baviš u životu? Imaš li curu?“

Odgovaraš: “Nemam curu i nisam oženjen. Trenutno radim na recepciji na Grand Circle Cruise Lines - poznatoj riječnoj kompaniji, ali imam ambiciju postati uspješni programski direktor. No, s obzirom na to da je trenutno pandemija koronavirusa, nismo plovili već pola godine.“

„Nadam se da ćete što prije početi ploviti. Bilo mi je lijepo u tvome društvu. Vidimo se opet nekom prilikom.“, odgovaram.

„Naravno da ćemo se vidjeti, jako si mi zanimljiva, ali uskoro idem na 2 mjeseca na brod.“ Zagrliš me, poljubiš u obraz i odeš kući pješke. 

Nakon što odeš kući osjećam uzbuđenje, sreću, ali i pomalo zbunjenost, jer mi se čini da si u dubini sebe potišten i da te nešto muči unatoč tome što te znam samo jednu večer. Prije nego odeš na brod u 2 tjedna se slučajno susrećemo nekoliko puta. Svaki put provedemo skoro cijeli dan zajedno, razgovaramo o svemu, šetamo, gledamo skupa filmove i uživamo u zagrljajima. Prvi put me neočekivano poljubiš zadnji dan prije tvog odlaska na brod.

Za vrijeme tvog boravka na brodu prvih mjesec dana dopisujemo se skoro svaki dan, a često me nakratko nazoveš i pitaš kako sam. Nekoliko puta tokom naših razgovora mi kažeš da ti je jako stalo do mene, no s obzirom da se kratko znamo uzimam tvoje rečenice s dozom opreza. Iako me tokom naših telefonskih razgovora slušaš što govorim, samoincijativno rijetko pokazuješ interes za moj život. Zbog toga se nekad znam osjećati kao da sam ti dosadna i čini mi se da me nisi prihvatio u potpunosti. Nakon što razgovori završe često se osjećam usamljeno jer mi na kraju razgovora nikad ne kažeš da ti falim. Preko poruka si mi u početku znao zaželjeti laku noć i poslati pusu, no sada s vremenom sve rjeđe šalješ romantične poruke. Ne muči me toliko to što osjećam da postaješ emocionalno nedostupan, nego mi jako fale tvoji zagrljaji i dodiri. Kroz njih osjećam da smo povezani i da si prema meni razvio snažne emocije. Zbog svoje bolesti sve češće znam imati nesnosne bolove u svim mišićima u tijelu. Povremeno sumnjam da možda imaš drugu curu, pa ti iz toga razloga sve više prigovaram kada se ne javljaš u večernjim satima. 

Vraćaš se s broda u Osijek, a ja se u međuvremenu, dok si ti na brodu, zbližim s tvojom tetom. Ona me jedan dan pozove za svoj rođendan na večeru u Rustiku, a ni jedno ni drugo nismo znali da smo oboje pozvani. Nakon večere ona odlazi kući i kaže da ima hitnu situaciju za riješiti, a mi ostajemo sami i odemo prošetati do promenade. Šetajući kroz razgovor uspijevamo riješiti nesuglasice koje su se događale dok si bio na brodu, definiramo da želimo biti u vezi i nakon toga skoro čitavu jesen provodimo skupa. 

Obilazimo biciklom i autom skoro cijelu Baranju. Posebno mi je lijepo kada odlazimo jedno popodne u Tikveš i šećemo stazom u šumi. Dok nam lišće šušti pod nogama, mi upijamo posljednje zrake sunca. Sjedamo na klupu i planiramo kako ćeš renovirati svoj stan i kako ćemo skupa živjeti u njemu. Kada jedan vikend prenoćimo u Didinom konaku u blizini Kopačkog rita, osjećam da zajedno možemo osvojiti svijet. Odlazimo se provozati biciklima i sjedamo u jednu od nekoliko sjenica koje su uz močvaru. Zalazak sunca u Kopačkom ritu me očarava svojom neizmjernom ljepotom, a divlji bijeli labudovi lepetaju svojim velikim krilima – kao da žele otpratiti sunce na počinak. Ispred nas se njiše trska na povjetarcu.

Dok sjedimo u sjenici uz močvaru već pada noć, a na vedrom se nebu stvara puno zvijezda. U jednom trenutku ti sjedam u krilo, a ti mi razdragano kažeš: „Ludo moja“ i snažno me zagrliš. Šutimo tako pola sata i na trenutke se smijemo od radosti. Uzdahnem duboko, zagrlim te i niz obraz mi padne kap suze koju odmah brišem da ne vidiš koliko mi je bolno što znam da ću ti reći nešto zbog čega se bojim da će ti srce puknuti i razliti se poput tinte u ocean pun boli. Svjesna sam da si napokon pronašao ljubav svog života. No, nekako uspijevam naći snage i hrabrosti jer ne želim ostati s tobom u vezi, gledati te svaki dan u oči i davati ti lažnu nadu da ćemo zauvijek ostati skupa.

Govorim ti: „Amiane, moram ti reći nešto važno. Nisam te htjela ranije opterećivati svojim zdravljem. Ja bolujem od rijetkog tumora, neuroblastoma, i trebala bih umrijeti za 2 mjeseca. Naša veza nema budućnosti.“

Ti ljutito odjuriš biciklom do Didinog konaka, a ja ostajem plakati u sjenici još neko vrijeme. Poslije mi kažeš da si otišao u sobu koju smo iznajmili, lupio šakom u zid i dugo plakao. Osjećaš se bespomoćno, ali nisi htio da ja vidim tvoje suze. Zapljuskuju me valovi iznenađenja i zahvalnosti jer si mi rekao prije nego si otišao iz sjenice da ćeš dati sve od sebe kako bi mi našao najboljeg specijalista koji postoji u području moje bolesti da mi uljepšaš to malo vremena što mi je ostalo. Spreman si uložiti sav svoj novac i vrijeme za moju skupu operaciju, a ja sam duboko zatečena i emocionalno potresena što će netko tko me poznaje tek nekoliko mjeseci učiniti takvu veliku gestu za mene. Kroz tvoje djelo milosrđa osjećam koliko ti je zapravo stalo do mene i koliko me voliš, iako često sumnjam u tvoju ljubav. Iako sam mišljenja da prava ljubav ne postoji i po tom pitanju sam nevjerni Toma, ni u snu ne pomišljam da bi itko radi mene žrtvovao sve što ima. Ali, shvaćam da sam u krivu i žao mi je zbog toga što ti ne vjerujem da me voliš. Uvijek govorim da hoću djela, a ne riječi. Sada shvaćam da sam licemjerna i neiskrena te zapravo hoću da mi ljubav dokažeš i riječima i djelima, a s obzirom da mi ljubav rijetko izražavaš riječima, to ti jako zamjeram.

 Nakon sat vremena dolazim u sobu i govorim bojažljivo, da te ne povrijedim još više:

 „Oprosti… znala sam da ovo ne može potrajati pa ti nisam htjela ranije reći. Razumijem tvoju reakciju.“

„Draga moja… znaš koliko te volim… trebala si mi to ranije reći. Učinit ću sve da ostaneš što duže živjeti. Ne smiješ sada umrijeti i napustiti me! Trebaš mi više od svega!“, govorio si  prestrašeno kroz suze. „Ti si u potpunosti promijenila moj život… Prije su svi za mene govorili da živim u svom svijetu i da ne znam izražavati emocije, ali ti si moje čudo. Otkad sam tebe upoznao, više nisam isti čovjek. Mislio sam da se nikada neću ženiti, ali sada bih istog trena otišao s tobom u crkvu i oženio te. Osim svećenika, nitko nam više ni ne treba. Znam da ti je bila želja da se vjenčaš u crkvi.“, rekao si odlučno i ponosno.

Klekneš pred mene i pitaš me: “Hoćeš li se udati za mene?“

Ostajem u šoku, jer se znamo tek 4 mjeseca, ali govorim: “Da, naravno!“

„Mustro moja“, kažeš mi i zavrtiš me u krug.  

Odlazimo do restorana nazdraviti čašom našeg omiljenog pelina, a zatim završimo u krevetu i cijelu noć strastveno vodimo ljubav do jutra. Ti si prvi muškarac s kojim sam spavala. Nakon što tebi dajem dozvolu da uđeš u moj skriveni vrt u u kojem je dopušten pristup samo odabranim osobama koje to moraju zaslužiti, okrećem ti leđa, sklupčam se u krevet i počinjem tiho plakati da me ne čuješ. Kad mi se približiš, tješiš me, grliš te počneš plakati sa mnom. Nakon toga zaspemo i ujutro krećemo biciklima prema Osijeku, no već na početku puta se počinjem osjećati jako iscrpljeno, a moje zdravstveno stanje sve teže podnosi bilo kakve fizičke napore. U jednom trenutku me obuzima toliki ogroman bijes da bacam bicikl na zemlju i odlučim leći na travu kako bih se odmorila. Osjećala  se strašno ogorčeno i očajno jer shvaćam da stanice u mom tijelu zbog tumora sve više odumiru i hvata me panika da ću umrijeti i prije prognoze liječnika. Iako se osjećam umrtvljeno, pokušavam se opustiti zureći u oblake. Na svu sreću, u ruksaku pronalaziš ampulu magnezija. Nakon što je popijem, ona me ubrzo počinje dizati iz mrtvih. Ti legneš kraj mene i pokušavaš me opustiti, pričaš mi šale sve dok ne dođem k sebi, a onda nastavljamo dalje biciklirati.

Na povratku dolazimo do ranča s konjima gdje ih hranimo jabukama i tamo se uspijevam opustiti i zaboraviti na bol u prsima koju sam osjećala dok sam ležala na travi. Uživamo u svakom trenutku jer znamo da nam svaki od njih može biti posljednji. Iako mi se u društvu drugih ljudi često činiš kao zatvorena i neraspoložena osoba, u mojoj si blizini uvijek nasmijan i to su rijetki trenuci kada se uz tebe osjećam voljeno.

Ubrzo odlaziš raditi mjesec dana na brod jer ti još ta plaća treba kako bi platio moju operaciju. Istovremeno sam i tužna i smirena jer prihvaćam da netko gore u svemiru zna zašto se sve ovo događa. Prije nego odeš na brod, zoveš stotine različitih brojeva, no svi ti govore da je vjerojatnost mog preživljavanja mala i većina se doktora odbija naći i razgovarati s tobom. Činiš baš sve kako bi mi našao najboljeg doktora, no nikako ti ne uspijeva i već postaješ jako ljut i očajan. Uspijevaš zadnji dan prije polaska na brod naći specijalista koji bi se usudio napraviti herojski operativni zahvat da mi spasi život jer ima najveći postotak preživjelih pacijenata. Razgovaraš s njim, odlaziš do Zagreba, ali doktor ti govori da je moja bolest rijetka. Nekim čudom pristaje na operaciju, i kaže ti u kojem terminu da me dovedeš na operativni zahvat.

Bliži se vrijeme Božića, a ti se vraćaš s broda. Jedno popodne dolazim kod tebe i tada ostajem  prespavati. Rano je jutro. Kuhaš mi tursku kavu. Ti, koji nikada nisi bio jutarnji tip, na svom balkonu mi pripremiš božićno iznenađenje dok spavam. Nakon što se probudim postajem preplavljena emocijama, razdragana i prpošna. Nema suza, samo osmijeh koji ne silazi s usana. Krećem prema balkonu i baš se u tom trenutku onesvijestim. Zoveš hitnu i odlaziš sa mnom u bolnicu gdje me oživljavaju, a zatim me vode u operacijsku salu. To se događa baš u terminu kad sam i trebala imati operaciju. Iako nisi vjernik, moliš Boga da mi spasi život.

Nakon nekoliko sati operacije dolazi kirurg tužnog pogleda i kaže ti:

„Gospodine, dao sam zadnji atom snage da joj spasim život. Operacija je djelomično uspjela, ali budućnost s takvom vrstom bolesti je neizvjesna. Ne možete je sada vidjeti. Dođite sutra pa ćemo više znati.“

Dolaziš danima u posjetu, a ja se ne budim. Dolazi Božić. Pada snijeg. Zvoni crkveno zvono. Ulaziš u sobu i, ugledavši prazan krevet, shvaćaš da ja više nisam tamo.Primjećuješ da sam ti na bolničkom stoliću ostavila pismo i mali češer koji si mi poklonio kad smo jednom prilikom šetali šumom u blizini tvoje vikendice. Odlaziš na bolnički balkon i čuje se samo zvuk riječnih galebova.

Otvaraš pismo i čitaš:

„Jedne ljetne večeri na tvom balkonu dok sam bila sklupčana u tvom naručju shvatila sam što je ljubav. Sada kada znam da je samo pitanje dana kada ću vjerojatno umrijeti, pišem ti ovo pismo. Znaj da sada možeš biti miran jer, dok ti budeš čitao ovo pismo, ja ću možda biti gdje sam oduvijek htjela - na mjestu za koje si ti mislio da je izmišljena bajka. Znam da si zbog svog posla na daljinu uvijek strepio hoću li umrijeti baš dok si ti na brodu. U mojim najtežim trenucima bio si uz mene. Zahvalna sam ti što si me vodio na sve izlete koje sam htjela i na svakom trenutku koji smo proveli zajedno. Sad te moram napustiti i idem u drugi grad , a ti ne brini za mene jer sam u sigurnim rukama u drugoj bolnici. Bolna mi je pomisao da ću ti biti na teret i da nećeš biti slobodan u toj ljubavi. Sretna sam što si ti bio uz mene ovih 6 mjeseci. Sjećat ću te se kao samozatajne, razigrane, vesele, pričljive i kreativne, strpljive i smirene osobe čija mi se duša, poput dječje, posebno urezala u srce. Moja duša čezne i vjeruje da ćemo se opet sresti i da ćeš mi oprostiti što sam se s tobom rastala na ovakav način. Nadam se da ćeš pamtiti sve lijepe trenutke koje si proveo sa mnom i da ćeš mi napisati pismo za uspomenu sebi za sve ono što je ostalo neizrečeno među nama jer, da je ostalo više vremena, vjerujem da bi svoje emocije izrazio riječima. Ali, pošto više neće biti prilike za to, od tebe očekujem da ostaviš to pismo na mjestu na kojem ti je sa mnom bilo najljepše. Tvoje ruke će me uvijek grijati kad mi je najteže. Znaj, nisam te ostavila, kad ti bude teško sjeti se naših zagrljaja. Tvoja voljena.“

 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

 

o nama

Natječaj nagrade ''Kritična masa'' (8. izdanje) otvoren do 10. prosinca

Kritična masa raspisuje novi natječaj književne nagrade "Kritična masa" za mlade autorice i autore (do 35 godina).
Ovo je osmo izdanje nagrade koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena.
Prva nagrada iznosi 700 eura (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu.
U konkurenciju ulaze svi dosad neobjavljeni oblici proznih priloga (kratka priča, odlomci iz većih formi, prozne crtice). Osim prozne fikcije, prihvatljivi su i dokumentarni prozni tekstovi te dnevničke forme koji posjeduju književnu dimenziju.
Prethodnih su godina nagradu dobili Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj, Mira Petrović, Filip Rutić, Eva Simčić i Ana Predan.
Krajnji rok za slanje prijava je 10.12.2024.
Pravo sudjelovanja imaju autorice i autori rođeni od 10.12.1989. nadalje.

proza

Robert Aralica: Gugutka

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Robert Aralica (Šibenik, 1997.) studij hrvatskoga i engleskoga jezika i književnosti završava 2020. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem proze i produkcijom elektroničke glazbe. Svoje literarne radove objavljivao je u studentskim časopisima Humanist i The Split Mind. 2022. kriminalističkom pričom Natkrovlje od čempresa osvojio je prvo mjesto na natječaju Kristalna pepeljara. Trenutno je zaposlen u II. i V. splitskoj gimnaziji kao nastavnik hrvatskoga jezika.

proza

Iva Esterajher: Priče

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Iva Esterajher (Ljubljana, 1988.) živi i radi u Zagrebu. Diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti. Aktivno se bavi likovnom umjetnošću (crtanje, slikarstvo, grafički rad), fotografijom, kreativnim pisanjem te pisanjem filmskih i glazbenih recenzija. Kratke priče i poezija objavljene su joj u književnim časopisima i na portalima (Urbani vračevi, UBIQ, Astronaut, Strane, NEMA, Afirmator) te je sudjelovala na nekoliko književnih natječaja i manifestacija (Večernji list, Arteist, FantaSTikon, Pamela festival i dr.).

proza

Nikola Pavičić: Suncem i vremenom opržena tijela

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Nikola Pavičić (Zagreb, 2004.) živi u Svetoj Nedelji. Pohađa Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Piše, napose poeziju i lirsku prozu, te sa svojim tekstovima nastoji sudjelovati u literarnim natječajima i časopisima. U slobodno vrijeme voli proučavati književnost i povijest te učiti jezike.

proza

Luca Kozina: Na vjetru lete zmajevi

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Luca Kozina (Split, 1990.) piše prozu, poeziju i književne kritike. Dobitnica je nagrade Prozak u sklopu koje je 2021. objavljena zbirka priča Važno je imati hobi. Zbirka je ušla u uži izbor nagrade Edo Budiša. Dobitnica je nagrada za poeziju Mak Dizdar i Pisanje na Tanane izdavačke kuće Kontrast u kategoriji Priroda. Dobitnica je nagrade Ulaznica za poeziju. Od 2016. piše književne kritike za portal Booksu. Članica je splitske udruge Pisci za pisce. Zajedno s Ružicom Gašperov i Sarom Kopeczky autorica je knjige Priručnica - od ideje do priče (2023).

proza

Ana Predan: Neke su stvari neobjašnjivo plave

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Ana Predan (Pula, 1996.) odrasla je u Vodnjanu. U šestoj godini počinje svirati violinu, a u šesnaestoj pjevati jazz. Po završetku srednje škole seli u Ljubljanu gdje studira međunarodne odnose, a onda u Trst gdje upisuje jazz pjevanje pri tršćanskom konzervatoriju na kojem je diplomirala ove godine s temom radništva u glazbi Istre. U toku studiranja putuje u Estoniju gdje godinu dana provodi na Erasmus+ studentskoj razmjeni. Tada sudjeluje na mnogo vrijednih i važnih projekata, i radi s umjetnicima i prijateljima, a počinje se i odmicati od jazza, te otkriva eksperimentalnu i improviziranu glazbu, te se počinje zanimati za druge, vizualne medije, osobito film. Trenutno živi u Puli, gdje piše za Radio Rojc i predaje violinu u Glazbenoj školi Ivana Matetića-Ronjgova. Piše oduvijek i često, najčešće sebi.

proza

Eva Simčić: Maksimalizam.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.

poezija

Jyrki K. Ihalainen: Izbor iz poezije

Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".

poezija

Maja Marchig: Izbor iz poezije

Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.

poezija

Juha Kulmala: Izbor iz poezije

Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg