Dinko Telećan rođen je 1974. godine. Prevodi i piše. Dosad je objavio šest zbirki pjesama, dvije knjige eseja, dvije putopisne knjige i jedan roman. U više navrata su ga preveli i nagradili. Počasni je konzul Republike Užupis u Zagrebu.
Dinko Telećan Knjiga posjeta (2023.)
Posjet luci
Luka u kojoj ovo pišeš i danas se vedro odupire pretvaranju u metaforu. Luka pamti i prešućeni zločin i trenutak jedne raspjevane, mlade radosti. Večeras će u nju uploviti čovjek kojemu je propao buran brak s kopnom. Danas nitko na ovim terasama ne razgovara o vrstama besmisla, o nestajućoj ribi i o strahu od raja, i nitko ne pije vino bez dodataka. Priča se da je nedavno na obližnjoj pučini potopljen brod luđaka. Životinje nestaju u sjeni bugenvilije. Granice se rastvaraju u slanoj otopini. Žene bez prethodnog dogovora podižu pogled prema toploj zvijezdi. Brod u svojoj boci trubi pred uplovljavanje. Ovdje, nakon sveg vremena, valja ostati neko vrijeme, bez rezervnog para sandala i bez zadanog oblika. Ne mari za mrlju ostalu na koži od naslanjanja na veliko ruzinavo sidro postavljeno kao ukras pored puta. Luka ne postoji. Ne poštuj ništa što ne izbacuje iz ravnoteže.
Posjet potoku
Ovaj put idem uzvodno, riješen da te pratim do kraja, to jest do početka, jer negdje moraš počinjati. Iako, dok tako vijugam s tobom, sad s jedne, sad s druge strane ulice, motreći te pripitomljenog betonom, motreći se pripitomljenog betonom, pomišljam i na ono što tom početku prethodi, jer nešto mu mora prethoditi, iz nečeg i izvor izvire, a i to iz čeg izvor izvire negdje izvire, i tako dalje, pratim plitke kaskade, dremljive močvarice i druge tvoje stanarice, i onda završava ulica, završava grad, naglo skrećeš uzbrdo, to jest skrećem ja i penjem se dok ti silaziš. Tu više nema korita, nema pokoravanja, izgubiš se u guštiku pa se nađeš, potoneš pa izroniš, i slijedim te dalje, do tamnog mjesta gdje ponireš posve, tamnije zvučiš, i zavlačim se tuda, smanjivši se dovoljno, puzim kroz utrobu brda i onda se sve rasvijetli, tijelo gubi težinu, tvar gubi masu, a tvoj žubor postaje zbor, jednak u toj dubini kao što je, bit će, u visini. Nikakvo čudo: na njemačkom se zoveš Bach.
Posjet planini
Proizvoljna izbočino, prištu na zadanoj površini. Viša si nego što jesi. Moram na te, viši nego što jesam. Neću biti viši kada budem u tvom visu, ali moram. Gott will nicht, dass ich steige, ich aber, ich muß. Urezat ću putove k tvome ravnodušnom, milenijima šibanom tjemenu, baciti se naglavce u visinu. Nemam zašto, ali hoću. Razbježat će se oni razumniji, raspršiti se oni umjesniji. Ali smislit ću sto naknadnih razloga za taj uspon, za to teturanje po siparu, za to zališno znojenje i traženje sićušnih uporišta na okomici. Za tu psovkama popraćenu radost, to slobodno moranje. Za tvoje postojanje, napokon. Nema razloga, nema nijednog, ali ipak hrlim gore, u tvoju vatu, u tvoju zubatu mekotu, u tvoje hladno naručje, tamo gdje je dozvoljen samo kratak posjet, što poput vučjeg urlika ili kozorogovog oka podsjeća na to da je svugdje dozvoljen samo kratak posjet. Iz glave načas izađe sve, sve osim samih koraka, i smrt biva samo jedan kamenčić pod đonom, i taj vrh koji je eto nadohvat ne znači više ništa osim samoga sebe, i ta provalija niti poziva niti odvraća, samo je drugi oblik, drugi način vrha da bude što jest, što jesam, što jesi.
Posjet jezeru na otoku
Ovamo koze dolaze da piju. Bića manja od kozjih očiju mreškaju površinu, neka druga se pod njom kriju. Bilo bi dobro da se ne ponovi povijest: ono kad jezerskoj žabi u posjet dođe žaba s mora i priča joj o velikoj vodi, a ona ne vjeruje. Pa je žaba s mora povede do mora, a žabi iz jezera prepukne srce od prizora. Ja sam, bit će, na čuda oguglao: napravim tih hiljadu koraka od jezera do uvale lijepog imena, odakle se može oploviti svijet, i srce mi nastavi jednako biti. Vratim se do jezera i kažem žednoj kozi: čudo je u tvom oku. Ona podigne glavu, pogleda me i trepne. Shvatim to kao mig.
Posjet jezgri
Zovem se Ono Bezimeno Divlje.
Heinrich Suso, Knjižica istine
Četrdeset prvi dan u srcu australske pustinje, izvan dometa sveg oružja i oruđa. Nikad ništa nije bilo dosta, je li sada dosta? Nisu me inicirali, niste me inicirali, sam gonetam pjesmu crvene zemlje. Ali nisam više sâm, više nikad neću biti sâm. Skinuo sam cipele, nakit i donje rublje. Tabani se debljaju, oklopi se tanje. Tri su svjetlosne godine odavde do prve vode. Noću se zamrzne što se danju usije, no ne hodam više samo noću, hodam stalno, moram hodati, mogu hodati. Ništa ne kaže da sam blizu osim jednog stiha u koji sam naučio biti siguran. Pazim da ne stanem na iscrpljenog kukca. Tragovi se zrakasto šire iz središta, ali u središtu nijedne stope. Iz strahovite se, a nevidljive blizine čuje ono što je bilo dalek bruj. Pjesma je rekla da idem na mjesto svog začeća. Nemam dokaza. Knjiga je rekla da se to mjesto – srce sunca – tiho hladi. Druga je knjiga rekla da je to mjesto more, ali danas ne slijedim tu knjigu. Knjige su izgorjele. Posljednji put mokrim u grm. Jedem njegovu posljednju bobicu, tvrdu kao metak. I ona je crvena kao posljednja mijena, kao moja koža što se nabire i osipa, kao, nekad davno, moja krv. Smanjujem se i prekrivam ljuskama. Već sam niži od grma, bliži sjeni. Bolovi su pali u prašinu. Podižem glavu i više ne moram treptati. Spreman sam.
Posjet Mjesecu
Neću na tebe. Neću u tvoju prašinu zabadati zastave niti ću tvoj lik crtati na ičijoj zastavi. Neću uzimati uzorke tebe. Neću kao čelični kobac kružiti oko tebe u modulima i kapsulama. Neću ti prijetiti nastanjivanjem niti ću sijati zečeve po tebi. Neću te uspoređivati sa srpovima, diskovima i drugim hladnim predmetima, kao ni s licima blijedih djeva. Neću tvoje ime povezivati ni s čijim ludilom, ni u jednom jeziku. Neću ni tvoju lipost razotkrivat. A pogotovo te neću bombardirat da na tebi nađem vodu, a to su ti također činili. I o tome je netko napisao pjesmu za koju su mislili da je nadrealni zamišljaj, a mislili su to jer su zaboravili da je svaka novinska vijest nadrealni zamišljaj i zato vijest o tome nisu ni primijetili. Ne. Ostat ću s Li Baijem u vrtu kraj jezera, i supijani ćemo te gledati, šutjeti i možda oko ponoći, kad se oblaci raziđu, zapisati svatko svoj stih ili dva.
Posjet novoj uvali na staroj obali
Nije san, iako sve upućuje na to, nije ni alegorija, iako sve upućuje na to: onaj početak staze na kojem si u tolikim sumracima zastao i okrenuo se ima nastavak, treba se samo malo smanjiti, duboko udahnuti, podnijeti par sitnih ogrebotina na nadlakticama i potkoljenicama, zaboraviti na sat i krenuti dalje kroz makiju. Staza će se suziti, grane izoštriti, nastat će tamnozeleni privid nepropusnosti, strane starosti, stare stranosti, a onda proširenje, omekšanje, podatna crljenica, pucketanje nevidljivog, put kojim su preci predaka jednom nekamo išli, ili nitko nije išao i bila je i ostala samo mogućnost puta, proboja na drugu stranu otoka. Koze sigurno znaju nešto o tome, veprovi također. Nastavljaš dakle, sve dalji od prvotnog straha, sve manje krut, sve manje stari ti, ne trzaš se na šušnjeve jer ih proizvodiš sam, a ako ih i ne proizvodiš sam, netko ili nešto što ih proizvodi neće ti ništa, i ne zapinješ više o kamenje i korijenje, a ako i zapneš, ništa zato. I ukažu se tumul, mogila, odavno već izlišna gromača u gustišu, oblici o kojima ni pretkov predak nije više znao ništa. I smjenjuju se svjetlo i tama, i ogrebe te šparožina i načas oslijepi debela paukova nit razapeta između dvije maginje. I bude uzvisina i bude udolina, i budu znaci i bude njihovo razlistalo odsustvo. I bude kao da nije, i ne bude kao da jest. I već znaš da tvoji koraci remete nešto, ali znaš i da više neće dugo, da se prostor lako rastegne i da se vrijeme rado poigra sa sobom, ali tome negdje mora biti kraja ako baš ne ideš u krug, a sunce koje povremeno prosjaji kroz gustiš kaže ti da ne ideš. Nisi mu vjerovao uvijek, sad mu vjeruješ, nadomak njegova pretkazanog hlađenja. I što: trnovite grane u visini iznad dvonoščeve glave zaoble se, spoje se kao na gotičkom prozoru, put postaje postojano silazan i u dnu se nešto rasvjetljava. I još misao, uvijek ta neka misao zbog koje su noge teže: sve se to zapravo ne događa i u promicanju i nastajanju i nestajanju svega ostaje samo taj jedan glagol kojemu se dvonožac dovinuo i koji će uskoro biti zaboravljen. Kao što si ti već zaboravio početak puta, početnu strepnju, ogrebotine, malenost otoka, veličinu sebe, razlog zbog kojega si krenuo u istraživanje dalje od svoje sobe. I tako silaziš i razvezuju ti se uzice na cipelama i uzlovi u nutrini, i nije to više smjena svijetlog i tamnog, nego svijetlog i svjetlijeg, i staza se najednom širi i i i otvori se ta zadnja, neomeđena svjetlina i gore nebo i dolje more, kao u prvome prvcatom danu, i pod nogama obluci na koje je, odoljevši napasti nepostojanja, stao prvi čovjek, stao i zastao i raširio ruke i noge i svukao se i zasjala mu bjelina neiskusne kože i na sunčev znak bacio se u ono iz čega, bar tako kaže staro sunce, nikad nije trebao izaći.
Posjet poharanoj obali
U plićaku su pougibale morske zvijezde, na masnim mrljama treperi sitno bijelo perje, ptičje kandže lijepe se za katran, ljubavnici više ne dolaze na tu obalu. Zovem stotinu prijatelja da skidamo tone najlona sa zadavljenih životinja, s površine umirućih zvijezda, a onda stigne deset tisuća neznanaca i poubija više nego što se može oživjeti, mrve stiropor, rastežu aluminij, prolijevaju tintu kojom se više ne piše, bacaju strojeve koje su zamijenili novima, šaraju grafite po oblacima i tetoviraju tu nježnu zemlju. Svi se mi zapanjeno zgledavamo i tu nije riječ o ekologiji, tu je riječ o ljubavi i neljubavi, o obali koja moli za još dva udaha i izdaha, o djevojci koja plače jer njezinoj nerođenoj djeci oduzimaju svijet.
Posjet kaiću u makiji
Na crno-bijeloj fotografiji snimljenoj prije mog rođenja sjediš u njemu, s veslima u rukama, još jakim rukama, u svome naponu, u ponosu nakon porinuća. U njemu ćeš sa ženom na susjedni otok, na kojemu ćete napraviti moga mrtvorođenog brata. Sa mnom ćete biti oprezniji i praviti me na kopnu, i koju godinu potom prvi put ću, za ruku vođen, stupiti na provu, ne pramac, kaića, ne čamca, u tom beskrajnom skoku s ruba kopna. Na povratku s ribolova, u sumrak, bit će hladno i vlažno i vjetrovito, i ja ću se šćućuriti u uskom, natkrivenom dijelu prove, kunjati u tom polumraku naslonjen na mokru užad sidra i sve će biti peckavo slano i brujati i povremeno ponirati i poskakivati. Kad mi bude zapinjala tablica množenja, ponavljat ćemo je između dva trzaja najlonom u lovu na lignje. Sedam puta devet, trzaj, pet puta šest, trzaj. Lignje će, po tvojim riječima, kihati, mijenjat će boje pored naših prozeblih stopala i štrcati crnilo po pajolama. Otada će proći mnogo godina, valjda onoliko koliko je trebalo pukovniku Aurelianu Buendíji od dana kad ga je otac poveo da vidi led do trenutka pred streljačkim strojem, i kaić, a ne čamac, završit će iskrcan na kopnu, jer ga ni ti ni ja više nikad nećemo porinuti. Eno ga gdje stoji prevrnut u makiji što ga sve tješnje i sladostrasnije opasuje, i uskoro se više od mirisnih trava neće vidjeti ni ta dva slova i dvije brojke koje neću zaboraviti ni kad zaboravim sve drugo, ma koliko nekad bilo muka s tom tablicom množenja. Eno i tebe, ne predaleko odande, ne tebe, nego tvog praha, pod pločom koju branimo od mirisnog korova. Vesla su, koliko znam, na šufitu.
Posjet gradini
Na vrhu otoka, na dnu vremena. Ono najnovije biva najstarije. Koji se od ovih kamenova znojio u onoj prvoj, tamnoj ruci, kad još otok nije bio otok, kad se nisu ostavljali znakovi na zemlji? Govori li nešto baš ovaj zavijutak žutog lišaja? Ili je dobro što sve ovdje tako žarko šuti? Evo udubine, pravilne, četvrtaste. Oblik nametnut stihiji. Netko je prije Rima, prije Betlehema, prije Memfisa ovdje odbijao ništavilo od sebe, netko je htio da bude manje boli, manje gladi, nekome je neka zvijezda nešto kazivala. Netko je možda otišao do kraja, a onaj tko se danas uspne tamo nema od toga ništa. Neko se dvoje voljelo, ili neko petero, netko je bratu polomio kosti, netko se bojao kad je grmjelo. Netko je urlao za umrlima, zamatao se u smrdljivu kožu neke životinje i davao sve od sebe da bližnjima oduzme želju za životom. Nekome su govorili da manje tare glavu neodgovorivim pitanjima, jer da se djeca od toga neće najesti. Netko, neki, neka slijedila je časne prohtjeve svoga tijela, izlagala kožu pogledima novorođenih bogova. Na vrhu otoka su živjeli. I barem nešto dijelimo, nepoderivo: ova svjetalca u gornjem mraku, na istim mjestima na istome crnom platnu. Na vrhu otoka, na dnu vremena, kamenje govori jezikom tvojih tabana.
Kritična masa raspisuje novi natječaj književne nagrade "Kritična masa" za mlade autorice i autore (do 35 godina).
Ovo je osmo izdanje nagrade koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena.
Prva nagrada iznosi 700 eura (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu.
U konkurenciju ulaze svi dosad neobjavljeni oblici proznih priloga (kratka priča, odlomci iz većih formi, prozne crtice). Osim prozne fikcije, prihvatljivi su i dokumentarni prozni tekstovi te dnevničke forme koji posjeduju književnu dimenziju.
Prethodnih su godina nagradu dobili Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj, Mira Petrović, Filip Rutić, Eva Simčić i Ana Predan.
Krajnji rok za slanje prijava je 10.12.2024.
Pravo sudjelovanja imaju autorice i autori rođeni od 10.12.1989. nadalje.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Robert Aralica (Šibenik, 1997.) studij hrvatskoga i engleskoga jezika i književnosti završava 2020. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem proze i produkcijom elektroničke glazbe. Svoje literarne radove objavljivao je u studentskim časopisima Humanist i The Split Mind. 2022. kriminalističkom pričom Natkrovlje od čempresa osvojio je prvo mjesto na natječaju Kristalna pepeljara. Trenutno je zaposlen u II. i V. splitskoj gimnaziji kao nastavnik hrvatskoga jezika.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Iva Esterajher (Ljubljana, 1988.) živi i radi u Zagrebu. Diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti. Aktivno se bavi likovnom umjetnošću (crtanje, slikarstvo, grafički rad), fotografijom, kreativnim pisanjem te pisanjem filmskih i glazbenih recenzija. Kratke priče i poezija objavljene su joj u književnim časopisima i na portalima (Urbani vračevi, UBIQ, Astronaut, Strane, NEMA, Afirmator) te je sudjelovala na nekoliko književnih natječaja i manifestacija (Večernji list, Arteist, FantaSTikon, Pamela festival i dr.).
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Nikola Pavičić (Zagreb, 2004.) živi u Svetoj Nedelji. Pohađa Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Piše, napose poeziju i lirsku prozu, te sa svojim tekstovima nastoji sudjelovati u literarnim natječajima i časopisima. U slobodno vrijeme voli proučavati književnost i povijest te učiti jezike.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Luca Kozina (Split, 1990.) piše prozu, poeziju i književne kritike. Dobitnica je nagrade Prozak u sklopu koje je 2021. objavljena zbirka priča Važno je imati hobi. Zbirka je ušla u uži izbor nagrade Edo Budiša. Dobitnica je nagrada za poeziju Mak Dizdar i Pisanje na Tanane izdavačke kuće Kontrast u kategoriji Priroda. Dobitnica je nagrade Ulaznica za poeziju. Od 2016. piše književne kritike za portal Booksu. Članica je splitske udruge Pisci za pisce. Zajedno s Ružicom Gašperov i Sarom Kopeczky autorica je knjige Priručnica - od ideje do priče (2023).
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Ana Predan (Pula, 1996.) odrasla je u Vodnjanu. U šestoj godini počinje svirati violinu, a u šesnaestoj pjevati jazz. Po završetku srednje škole seli u Ljubljanu gdje studira međunarodne odnose, a onda u Trst gdje upisuje jazz pjevanje pri tršćanskom konzervatoriju na kojem je diplomirala ove godine s temom radništva u glazbi Istre. U toku studiranja putuje u Estoniju gdje godinu dana provodi na Erasmus+ studentskoj razmjeni. Tada sudjeluje na mnogo vrijednih i važnih projekata, i radi s umjetnicima i prijateljima, a počinje se i odmicati od jazza, te otkriva eksperimentalnu i improviziranu glazbu, te se počinje zanimati za druge, vizualne medije, osobito film. Trenutno živi u Puli, gdje piše za Radio Rojc i predaje violinu u Glazbenoj školi Ivana Matetića-Ronjgova. Piše oduvijek i često, najčešće sebi.
NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.
Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".
Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.
Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.