Vojo Šindolić rodio se 14. rujna 1955. u Dubrovniku. Osnovnu školu i gimnaziju pohađao je u Dubrovniku, a Filološki fakultet (grupa za komparativnu književnost) u Beogradu i Naropa University u Boulderu, Colorado.
U razdoblju od 1975. do 1979. bio je jedan od urednika tada jedinog jugoslavenskog časopisa za rock glazbu Džuboks. U tom razdoblju, a i poslije, napravio je brojne razgovore s članovima rock & roll grupa kao što su Grateful Dead, Pink Floyd, Led Zeppelin, The Who, Allman Brothers Band i pojedincima kao što su Leonard Cohen, John Lennon, Van Morrison, Neil Young, Kris Kristofferson, Patti Smith, Bob Dylan, Johnny Cash itd.
Počasni je član Američke akademije umjetnosti i književnosti. Također je počasni član američkog PEN centra. Bio je gostujući predavač suvremene američke književnosti na University of California u San Franciscu i Berkeleyju. Član je hrvatskog PEN centra, HDP-a i DHKP-a.
Od 1982. suradnik je Trećeg programa Hrvatskog radija za koji je priredio preko šest stotina polusatnih emisija s prijevodima najznačajnijih američkih i svjetskih pjesnika i književnika.
Od 1979. bavi se likovnom umjetnošću kao drugim oblikom svog umjetničkog izražavanja. (Slike i crteži nalaze se u muzejima i privatnim zbirkama u San Franciscu, Los Angelesu, New Yorku, Leedsu, Amsterdamu, Veneciji, Trstu itd.)
Od 1975. naizmjenično je živio u Beogradu, San Franciscu, Veneciji, Trstu, Kopru, a 2008. godine vratio se u rodni Dubrovnik gdje živi kao slobodni umjetnik.
Prvu knjigu pjesama pod naslovom Prelazni prizor objavio je u Dubrovniku 1979. Za knjigu Svakodnevica, objavljenu na Cetinju 1985. dobio je Nagradu Aleksandar Leso Ivanović. Sredozemna medvjedica objavljena je u Dubrovniku 1987. kao bibliofilsko izdanje. Pjesme nastale od 1980. do 1984. tiskane su 1988. u zbirci Dekompresija. Biblioteka Feral Tribune objavila je 2002. Šindolićeve opsežne izabrane pjesme pod naslovom Poziv na crninu, a drugi dio izabranih pjesma objavila je nakladnička kuća Vuković & Runjić 2010. pod nazivom Povijest bolesti: rane, neobjavljene i nove pjesme, 1973.-2008. Ista nakladnička kuća objavila je 2013. njegove nove izabrane pjesme pod naslovom Smrt i druge ljubavi. Potkraj 2020. u nakladi Vuković & Runjić objavljene su mu nove pjesme pod naslovom Više lica jednine: nove pjesme 2014.-2019.
U Srbiji su mu objavljene izabrane pjesme pod nazivom Nevidljivi bjegunac (2013.), a u Crnoj Gori pod nazivom Točka otpora (2019.).
Na stranim jezicima izabrane pjesme objavljene su mu na engleskom Behind the Darkness (Butcher Shop Press, 2005.), japanskomYami no Haigade (Blue Jacket Press, 2008.) i talijanskom Il Punto della Resistenza (Casa della Poesia, 2015.).
Objavio je i prijevode pedesetak knjiga iz suvremene američke književnosti: Lawrence Ferlinghetti, Jack Kerouac, Allen Ginsberg, Gary Snyder, Gregory Corso, Michael McClure, Charles Bukowski, Ezra Pound, Sam Shepard, John Fante, Patti Smith, Jim Morrison, Thomas Merton, Tennessee Williams, William Carlos Williams itd., a s japanskog jezika preveo je djela pisaca kao što su Yukio Mishima, Haruki Murakami, Shusaku Endo, Junichiro Tanizaki, Yoko Ogawa, Ryunosuke Akutagawa itd.
Izbor pjesama iz knjige EVO ŠTO SU MI RIJEČI UČINILE (Sandorf, 2023.) – Antologija pjesnika Beat generacije, pjesničke renesanse San Francisca, pjesnika s Black Mountain koledža,Njujorške škole poezije
11 od 22
Lawrence Ferlinghetti – Pozdrav
Alan Ginsberg – Pjesma
Peter Orlovsky Ameriko nije mi svejedno
Jack Spicer Pismo uredniku
Michael McClure Ludi sonet
John Ashbery Oni jedino sanjaju o americi
Gary Snyder Što sve trebaš znati da bi bio pjesnik
Robert Kaufmann Ratna uspomena: Jazz…
Denise Levertov Uspomena zahtijeva jako puno
Kenneth Koch Ključala voda
Anne Waldman Mladom pjesniku
Odabrao, preveo s engleskoga i priredio VOJO ŠINDOLIĆ
Lawrence Ferlinghetti
kamioneta ispunjenog ulovom
I svakom snajperistu ili dragovoljcu
s teleskopskim ciljnikom
I svakom konzervativnom ekstremistu u čizmama
sa skraćenom sačmaricom i psima
I svakom redarstveniku s psima istreniranim
da progone i ubiju
I svakom detektivu ili tajnom agentu pod čijim je pazuhom
futrola s pištoljem punim smrti
I svakom čuvaru javnog reda koji otvara vatru na ljude
ili puca s namjerom da ubije zločince u bijegu
I svakom članu Narodne garde bilo koje države u kojoj
s lisicama i karabinom stražari nad narodom
I svakom graničaru na bilo kojoj granici
s bilo koje strane Berlinskog zida
ili željezne zavjese
I svakom pripadniku teritorijalne policije i prometniku u jahaćim hlačama
krojenim po mjeri s plastičnom zaštitnom kacigom
i kravatom uskom poput vezice za cipele i
revolverom sa šest metaka u srebrom ukrašenoj futroli
I svakom patrolnom autu s kratkocijevnim sačmaricama i sirenama
i svakom policajcu u protuštrajkačkom oklopnom vozilu
ispunjenom palicama i suzavcem
I svakom pilotu koji upravlja avionom koji pod krilima nosi
rakete i napalm bombe
I svakom vojnom kapelanu koji blagosilja bombardere pri uzlijetanju
I svakom Ministarstvu vanjskih poslova bilo koje supersile
koja prodaje oružje objema zaraćenim stranama
I svakom nacionalistu nije važno koje nacije u nije važno kojem svijetu
Crnom Smeđem ili Bijelom
koji ubija u ime svoje nacije
I svakom proroku ili pjesniku s pištoljem ili nožem i svakom
nasilniku koji silom nameće duhovno prosvjetljenje
i svakom nasilniku bilo koje nasilničke države
I bilo kome i svima koji ubijaju i ubijaju i ubijaju i ubijaju u ime Mira
podižem srednji prst
kao jedini dostojan pozdrav
Zatvor Santa Rita, 1968.
Allen Ginsberg
Teret svijeta
je ljubav.
Pod bremenom
samoće,
pod bremenom
nezadovoljstva
teret,
teret koji nosimo
je ljubav.
Tko je može poreći?
U snovima
ona miluje
tijelo,
u mislima
stvara
čudo,
u mašti
tuguje
dok se ne ostvari
u ljudskosti –
viri iz srca
plamteći čistoćom –
jer breme života
je ljubav,
mi nosimo teret
umorni,
i napokon
moramo se odmoriti
u naručju ljubavi,
moramo se odmoriti u naručju
ljubavi.
Nema spokoja
bez ljubavi,
ni sna
bez snova
o ljubavi –
veseo ili potišten
opsjednut anđelima
ili strojevima,
krajnja želja
je ljubav
– ne može biti gorka,
ne može se poreći,
ne možeš je zadržati
ako je poričeš:
teret je pretežak
– moraš davati
nepovratno
kao što se misao
daje
u samoći
u svojoj savršenoj
punoći.
Topla tijela
sjaje zajedno
u tami,
ruka se pomiče
prema središtu
putenosti,
koža drhti
od sreće
i duša radosna
svjetluca u očima –
da, istina je,
to je ono što sam
želio,
ono što sam uvijek želio,
uvijek sam želio
vratiti se
u tijelo
iz kojeg sam se rodio.
San Jose, 1954.
Peter Orlovsky
Koliko nebrojenih kilograma fekalija moj grad svakog dana proizvede?
Kako da sve to sakupimo ?
i razgradimo i pretvorimo u gnojivo i ponovno
vratimo na obradive površine
gdje sve skupa i pripada.
To je golemi posao i moja nagrada je ljudsko gnojivo,
želim pedeset kilograma na sat
jer ja sam marljiv
ili trebam tražiti još više?
Oduvijek sam želio kopati lopatom
ispred našeg stana na istočnom Manhattanu.
Znam da gnojivo koje proizvode gliste košta 15 dolara za pola kilograma.
Morat ću bolje proučiti plan gradske kanalizacije,
i uređaje za preradu otpadnih voda
sanjajući zahode u kojima će se umjesto vodokotlića
upotrebljavati vakuum-pumpe.
Sjećam se kako smo Allen i ja šetali uz Istočnu rijeku
oko Sedamnaeste ulice
gdje smo ugledali kanalizacijski odvod gotovo metar dubok
koji je izlazio iz tunela promjera dva metra
polako otječući i miješajući se s vodama Istočne rijeke.
Zanimljivog li iznenađenja pri pogledu na smeđu struju fekalija,
na svom putu prema zelenim površinama Istočne rijeke.
Čak se ni krave ne odriču svojih balega
nego puštaju da padnu
na brojne pašnjake s kojih pasu
i sljedeće godine gnojivo se pretvara
u još sočniju travu.
Časopis za vrtlarenje organskim gnojivom s uzbuđenjem izvještava
o kineskoj ingenioznosti u recikliranju 99 % ljudskog izmeta
14 milijuna stanovnika Šangaja
a mlade kineske seljanke na poljima pjevaju
ode ljudskom gnojivu
dok grabljama po zemlji voćnjaka rasprostiru
osušeno ljudsko gnojivo oko stabala voća
a njihove bebe sjede na zemlji u njihovoj blizini i gledaju
u plavo vedro nebo
osluškujući maminu pjesmu o ljudskom gnojivu.
Jack Spicer
Sve donedavno vjerovao sam kako pisanje objašnjenja za pojedine pjesme predstavlja ili priznanje da su te pjesme u velikoj mjeri nedorečene i privremene (poput vulkanizerove zakrpe na probušenoj gumi) ili da predstavljaju ponižavajuće priznanje da je pjesnika mnogo više zanimao ovozemaljski uspjeh kod književne kritike nego nebeski nauk o poeziji – kao i da je takvoj vrsti napora prije mjesto u garaži ili konjušnici nego među Muzama.
Muze postoje, ali sada znam da se ne boje uprljati svoje ruke objašnjenjima – strpljive su kada su u pitanju istina i tumačenje sve dotle dok istinu i tumačenje ne pokušamo uvući u pjesmu; ako smo dovoljno hrabri i mudri da ih ne samo čujemo nego i poslušamo, one nam šapuću: “Pjevaj o čemu god želiš, ali ne okolišaj nego prijeđi na stvar.”
Ova gotovo seksualna metafora uvodi me u prvi problem. U ovim pjesmama ja opsceno (u jezičkom i konceptualnom smislu) ne upotrebljavam, zbog intenziteta i žestine, kao što je to u većini slučajeva uobičajeno, nego mnogo više kao svojevrstan ritmični šumor grana koji se poput sna provlači kroz djelo Finnegans Wake, ili, da analogiju učinim još zanimljivijom, kao veselu grupu navijača na uzbudljivoj ragbi utakmici. Upravo stoga što opscenost nije nužno potrebna ja je upotrebljavam, jer isto sam tako mogao upotrijebiti neku drugu vrstu emocionalnog nemira, kao što sam možda mogao upotrijebiti bilo što drugo (poput ritma u jazzu) što je uobičajeno i nesvrhovito.
Svrhovitost. Ali, možda si odveć uljudan da bi mi postavio pitanje: “A što je to uopće svrha?” Nisu li ove pjesme zajedničke svim muškarcima, poput Rorschachovih mrlja-crteža ili kurvi? Jesu li one išta bolje od bilo kakvog psihološkog ogleda sa zrcalima?
Što se samih pjesama tiče, nisu. Svaka od njih je zrcalo, posvećena osobi u koju se na sebi svojstven način želim zagledati. Ali zrcala se mogu postaviti na različite načine. Niz obostrano postavljenih izobličavajućih zrcala u lunaparku mnogo je djelotvorniji kao cjeloviti doživljaj nego što je učinak svakog zrcala za sebe.
Oni koji prave zrcala znaju tajnu – čovjek ne pravi zrcalo da bi, gledajući se u njemu, nalikovao na sebe, čovjek želi vidjeti samoga sebe u zrcalu.
Michael McClure
Ja sam umiljati čovjek svojeg doba.
VOLIM
kitove ubojice i spiralne galaksije,
Keatsa, viruse, subatomske čestice,
otmjenost i tajanstvenu perverznost ljupkih žena
orlovskih noseva i crne kose – jednako tako i plavokose i punačke
kao i one vitkih gležnjeva – Brahmsa,
MELVILLEA, i MARXA (Harpoa), REICHA, FREUDA,
i mladenačke zablude Einsteinove.
Volim salo i mišić, slatko i gorko,
i svaki dio Božanstvene komedije.
ČUJTE ME,
ako izumre posljednji golemi prirodni filozof
– grizli s planinskog vrhunca –
ili nježni noćni leptir
s kaktusovog cvijeta…
-------------------------------------------------------------------------------------------------
OPREZ!
Oni se ne mogu zamijeniti
robotima.
John Ashbery
“ONI JEDINO SANJAJU O AMERICI”
Oni jedino sanjaju o Americi
I da se izgube između trinaest milijuna vlati trave:
“Ovaj med je jako ukusan
Premda me od njega grlo peče.”
Skrivajući se od mraka po hambarima
Sada bi mogli biti odrasli ljudi
A ubojičina pepeljara mnogo je lakša –
Jezero podsjeća na svijetloljubičastu kocku.
On u svojoj desnoj ruci drži ključ.
“Pomozite mi”, spremno je kazao.
Trideset mu je godina.
To je bilo prije
No što smo mogli voziti stotinama kilometara
Noću između poljâ maslačaka.
Kad mu se glavobolja pojačala,
Zaustavili smo se pokraj žičane ograde benzinske crpke.
Sada je jedino brinuo za prometne znake.
Je li i cigara bila dio ponude?
A što je s ključem?
Polako je otišao u spavaću sobu.
“Ne bih slomio nogu da nisam pao
Preko stolića u dnevnoj sobi. Kako li je ponovno sjediti
Pokraj kreveta? Ne postoji ništa što bismo mogli učiniti
Za naše oslobođenje, osim čekati, užasavajući se toga.
Usput, izgubljen sam bez tebe.”
Gary Snyder
ŠTO SVE TREBAŠ ZNATI DA BI BIO PJESNIK
sve što možeš o životinjama kao ličnostima.
Nazive drveća i cvijeća i biljaka.
Imena zvijezda i kretanja planeta
i mjeseca.
Vlastitih šest osjetila, opreznog i budnog uma.
Najmanje jednu vrstu tradicionalne magije:
proricanje, astrologiju, knjigu promjena, tarot;
snove.
Nestvarne demone i nestvarne svijetleće bogove;
poljubiti đavla u guzicu i jesti govna;
jebati se s njegovim rogatim kurcem;
jebati staru ružnu vješticu
i sve nebeske anđele
i namirisane i zlatne djeve –
a potom voljeti ljude: žene muškarce i prijatelje.
Dječje igre, stripove, žvakalice,
užas televizije i reklamnih poruka.
Rad, duge teške sate tegobnog rada kojeg si izgutao i prihvatio
s kojim si živio i konačno ga zavolio. Iscrpljenost,
glad, odmor.
Divlju slobodu plesa, ekstazu
tiho samotno prosvjetljenje, enstaziju
stvarnu opasnost. Rizik i neizvjesnost. I oštricu smrti.
Bob Kaufman
RATNA USPOMENA:
JAZZ, NEMOJTE GA SLUŠATI NA VLASTITU ODGOVORNOST
U početku, u vlažnom
Toplom i tamnom mjestu,
Pokušavajući se izvući, razvlačeći čudnovate kabele
Čuvši ženski smijeh i viku
“Kasnije smo se posve izgubili, nismo znali za sebe”
Neki tajni jazz
Viknuo je, čekajte, ne idite.
Nestrpljivi, dotrčali smo, nevini
Smijući se kapljicama krvi i povjerenja.
Ovoj majci i ovom ocu, u svijetu
U kojem se smijeh doima neumjesnim
Zato smo naučili plakati, zadovoljni
Izrazito humani.
Tajni jazz je uzdahnuo
Neki poznati glas je odjeknuo, čekajte
Neki su zli, a neki će osjećati mržnju.
“To je samo Jazz, iznova u punom sjaju”
Zato smo požurili smijući se.
Gurali smo se i hvatali
Dok je Jazz odjekivao kroz noć
Odjednom smo bili odveć zaokupljeni da bismo čuli zvuk
Bili smo zaokupljeni guranjem blata u usta muškaraca
Koji su bili zaokupljeni umiranjem na zemlji živih
Zaokupljeni dobivanjem medalja zbog ubijanja djece na
opustjelim uglovima ulica
Okupirajući njihove očeve, silujući njihove majke,
ljudi su bili
Zaokupljeni ubijanjem Japanaca u atomskom kolor cinemaskopu
U stereofonskim kricima,
Zašto bi potpuni, punokrvni divljak gubio dragocjeno vrijeme
Slušajući Jazz, dok se tako puno važnih stvari događa
Ali čak se i najokorjelije ubojice moraju odmoriti
Zato smo sjeli na našu odjeću natopljenu krvlju
I slušali Jazz
izgubljeni, utonuli u sve naše snove
Bili smo zaprepašteni žamorom života, davno iščezlim iz našeg vlastitog
Bilo smo ogorčeni na one koji su zviždukali, razmišljali, pjevali, svirali,
plesali,
Na zvukove života koji nam se narugao, ali nam je dopustio da
ponovno osjetimo slast života
Za kojim smo plakali, grlili ga, s kojim smo se ljubili, voljeli ga,
sudjelovali u njemu, kojeg smo ispijali,
Pušili ga, jeli i spavali s njime
Nagovorivši naše djevojke da ga odjenu dok vode ljubav
Umjesto besmislenih čipkastih spavaćica,
Sada u ovim strašnim trenucima kada se mračne uspomene javljaju
Ti tajni trenuci kojima ne dopuštamo da se itko približi
Dok ljutito puzimo natrag u vrijeme, udaljavajući se od nas samih
Čujemo poznati zvuk,
To je Jazz, ječi, cvili, tuguje, jazz,
I mi ga slušamo
I mi ga osjećamo
I mi ga živimo.
Denise Levertov
USPOMENA ZAHTIJEVA JAKO PUNO
Uspomena zahtijeva jako puno,
ona traži da svaki detalj
bude ispripovijedan bezbroj puta.
Ona pruža mnogo toga
ali ima svoju visoku cijenu, navodeći čovjeka
da se izvrgne opasnosti mukotrpna rada
i da sklizne u dokumentarnost, u varljivost
užarenog podneva i spori hod.
Liste nikad prije
viđen ili zamišljen, neumorni pauče
crvenkaste jeseni, ti koji plešeš
na samotnom vrtuljku neodlučnog vjetra,
podigni me i ponesi
s ovog igrališta uspomena koje se lijepe
za moje noge poput ljepljive gline,
zahtijevajući zahvalnost za obilje varljivih darova.
Povedi me na putovanje prije
no što iščezneš, liste, prije
no što budem imala vremena da te upamtim
umjesto što uporno sudjelujem
u letu,
ovih nepredvidljivih riječi.
Kenneth Koch
KLJUČALA VODA
Ozbiljan trenutak za vodu je kad počne ključati
Premda ljudi uglavnom smatraju da je komfor
Imati svakog trena vrelu vodu pri ruci u kupaonici ili u kuhinji
Povremeno se nađe netko tko doista shvaća
Važnost tog trenutka za vodu – možda svetac,
Možda pjesnik, možda luđak ili netko tek trenutačno uznemiren
I emocionalno poremećen, čije misli “lutaju” od sasvim
Osobnih briga do mnogo “luđih” problema. Dobar dio poezije
Potječe od takvih poimanja, baš kao i od jako puno besmislenih diskusija.
Gorljiviji ljudi mogu kadikad ustrajati na takvim temama
I zadržati vas do kasno u noć. Ipak, istina je
Da je voda tek počela ključati. To je od iznimne važnosti
Za samu vodu! A sada vidim da se stablo njiše na vjetru,
Zapravo (pretpostavljam da je to zbog vjetra) – barem se njegove grane njišu.
Da bi uočio skrivena značenja, čovjek mora ignorirati
Ona najuzbudljivija, ona koja mu se čine najprivlačnija
A ipak, u većini slučajeva, jedino tim najprivlačnijima može vjerovati
Ako svoju umjetnost želi učiniti valjanom i istinitom,
baš kao što mora vjerovati
Seksualnoj privlačnosti, kad je zaljubljen. Tako i ozbiljnost ključale vode
Vjerojatno prolazi neopaženo sve do tog čudnog trena
(Kakvo je samo iskušenje završiti pjesmu baš na ovom mjestu
Nekim tajnim argumentom) kad čovjeku nesvjesno padne na pamet
Pa može pisati o njoj. Ozbiljan trenutak za ovu pjesmu bit će kad završi,
Jer to će biti kao da je voda proključala, jer dogodit će se ono na što smo čekali
Ne trudeći se o tome puno razmišljati, jer “lonac na koji se motri
nikad ne provri”,
A pjesmu sa završetkom koji bi bio logičan teško je napisati.
Jednom kad je voda već proključala, onaj koji ju je stavio na vatru može izabrati da
gleda u nju
Pustivši je da i dalje ključa, ili je skloniti s vatre i upotrijebiti za čaj,
Toplu čokoladu, kavu, možda i goveđu juhu. Naravno, ključalu vodu ne koristite
Odmah, dok još ključa, inače biste
Opekli jezik. Čak je i vruća voda opasna i ima bodlje
Poput ruže, ili rogove poput mladog ovna. Dakle, umjereno topla voda, i stablo
Što se njiše na vjetru. Pitanje je koliko je doista ozbiljna stvar za stablo
Što maše svojim rukama (granama)? Prije svega, kako je steklo takvu savitljivost?
I tko je vodi dao potencijal da može ključati?
Stablo neće proključati, kao što ni vjetar neće. Razmišljaš o večerima
Koje smo mogli provesti zajedno, kao i o snovima, da su se dogodili.
Ali čovjek ne razmišlja ozbiljno o tome što stvari doista predstavljaju.
Što se tiče stabla ne znam koliko je ozbiljno što se njiše, premda je ključanje vode
Mnogo dramatičnije, više podsjeća na snažnu oluju, plimu
I brod koji tone, ali nam se vraća kao kava, topla čokolada ili čaj.
S koliko sam sve ljudi pio čaj ili kavu
A da uopće nisam pomislio na ključalu vodu, jedino čekajući da proključa
Kako bih popio kavu ili toplu čokoladu ili čaj. I što onda?
Tijelo zadovoljno, mozak potaknut, talog u loncu,
A stablo se njiše, izvan prozora, možda s malo većim zanosom
Zato što ga takvim vidimo, jer je voda proključala, jer smo popili čaj.
Voda gotovo svaki put proključa na isti stari način
I uvijek je jednako ozbiljna, jer ključa. To je ono što bi,
Čini mi se, čovjek trebao shvatiti. Odatle može poteći samilost,
Samilost i poznavanje prirode, premda znam
Da mi većinu vremena to uopće neće pasti na pamet. Bilo bi ludo
Takvim stvarima davati prednost pred životnim događajima
Koji obuhvaćaju mnogo temeljitija zadovoljstva. Ali, je li odlazak na plažu
Bitniji od promatranja vode dok ključa? Štednja novca,
Dobro je poznato, može biti rezultat estetskog stava, jer jedan kamen
Podignut s ulice sadržava oblik i čvrstoću čitavog svijeta.
Jedan pločnik vodi bilo kuda. Čovjek ne mora biti u Estapanu.
Ozbiljan trenutak za otok je kad njegovo drveće
Počne stvarati hlad, a drugi je kad ocean velikim valovima
Počne zapljuskivati njegovu obalu. Čovjek hoda uokolo i gleda detalje otoka
Ali ne može ga cijeloga obuhvatiti pogledom, niti ono što je na njemu,
stoga čovjek misli:
Mora biti da je ozbiljna stvar biti ovaj otok,
Jer čitavom obalom leži izložen moru. Svaki njegov
Trenutak može biti ozbiljan. Ozbiljno je, po takvom vjetrovitom vremenu,
biti jedro
Ili otvoren prozor, ili ptičje pero što leti ulicom.
Ozbiljnost, koliko često li sam razmišljao o ozbiljnosti
I koliko slabo li sam je razumio, osim ovog detalja: svaka ozbiljnost je hitna
I povezana s promjenom. Obraćaš se vodi i govoriš joj:
Nije nužno da sada proključaš, i isključuješ plamenik. Prestaje
Ključati. I počinje se hladiti. Stavljaš ruku u nju
I govoriš: Ova voda nije više ozbiljna. Međutim, u njoj i dalje
Postoji potencijal – potreba da stvara mjehure. Da
Samu sebe pretvara u paru. I vjetar,
Kad postane dio orkana, udara o plažu
A pješčane dine ne mogu ga zaustaviti.
Nesvjestica je jedan znak ozbiljnosti, plač je drugi.
Ježiti se po cijelom tijelu još je jedan.
Ozbiljan čas za telefon je kad zazvoni,
I osoba se javi, to je Angelica, ili ste to vi
I na kraju krajeva, tko se javlja, tko odgovara, moja prošlost, moje krilo, moj
Anđeo, moja smetenost, moja ograničenost, moja naranča i moj
oproštajni poljubac,
Moja neumjerenost, moja tjelesna težina kad sam bio petnaestogodišnjak
I na vrhuncu oštroumlja,
C'est toi à l'appareil? Jesi li to ti pri
Telefonu, i kad sniježi, ozbiljan trenutak za autobus je kad sniježi
Jer tada mora usporiti zbog skliskosti, jer svaki trenutak je oblik odgovornosti.
Ozbiljan trenutak za muhu je kad maše krilima,
I ozbiljan trenutak za patku je
Kad pliva, najprije kad dodirne vodu, a potom kad raširi
Svoj osmijeh po vodi, i nogama počne udarati, u
Vodi je i iznad nje, i napreduje.
Ozbiljan trenutak za nebo je kad, sasvim vedro i plavo,
Osjeća da oblaci nailaze, a drugi je kad se smrkava.
Ozbiljan trenutak za šibicu je kad netko kresne njome i upali je
I sasvim je bespomoćna, živa, u tom času, toj divnoj sekundi za koju je stvorena.
Toliko toga je u njoj! Muškarci koji rade u tvornici šibica, raspoloženje
Kupaca, prašina što pokriva žitnicu
Bilo je jako teško otkriti fosfor, a sada ovaj plamen,
Ovo ružičastobijelo svijetloplavo ushićenje! Ozbiljan trenutak za telefon je
kad zazvoni,
Za vjetar kad puše, i za šibicu kad se pretvori u kratkotrajan plamen.
Ozbiljan, čitav naš život je ozbiljan, i svuda oko nas vidimo
Ozbiljan pristup prema drugim stvarima, to je ozbiljnost koja nas povezuje pa nam
se čini da nam možda nudi rješenje.
Ozbiljnost kuće dok je grade
I kad se bliže njezinu dovršetku, i potom čas kad je sagrađena.
Ozbiljnost pčele kad ubada. Kažemo, oduzela si je život
Samo da bi nas ubola. Zašto je to učinila? I osjećamo
Da nismo dovoljno usredotočeni, čisti, duboki
Kao pčela što zuji. Pčela ulijeće u kuću
I slijeće na vrh stolice, i stoji ondje nepokretna, i čeka da se dogodi nešto
Drugo od onoga što se događa kako bi opet mogla poletjeti. Ona duboko u sebi
bijesni dok strpljivo čeka. Ubrzo svi zaboravljaju na nju
I nastavljaju čavrljati.
Ozbiljnost, svi govore o ozbiljnosti
Uvjereni da znaju što je to ili se barem trude saznati. Dijete je
ugrizla neka životinja
I to je ozbiljno. Liječnik ima ozbiljan život. On, u neku ruku, podsjeća
na pčelu.
I voda! Voda – koliko nam je samo potrebna! I stalno teži prema dolje
Tražeći vlastitu razinu, isparavajući, ključajući, preobražavajući se u led
I snijeg, tvoreći naša tijela čak. Mi pijemo kavu
I negdje u tom trenutku je mogućnost
Da nikad više nećemo vidjeti jedno drugo. Ozbiljno za stablo je
Kad se njiše, savitljivost njegova njihanja
Postaje znak njegova dugog života. A sada je procvjetalo
I činjenica što ponovno cvjeta, što se ispunja
Ružičastim i bijelim pupoljcima, što ih ima jako puno, što vjetar puše,
Što je toplo, i toliko toga se događa, proljeće je, ljudi izlaze vani
A vrata se zatvaraju, i milijuni kukaca se rađaju svakog trena.
Javljaš mi se telefonom i govoriš mi
Da osjećaš da tvoj život nije vrijedan življenja. Govorim ti da te dolazim
vidjeti. Stavljam ključ u bravu
I automobil počinje kloparati, a ja vozim k tebi.
Ozbiljno po mene je što sam te sreo, i ozbiljno po tebe je
Što si me srela, i što ne znamo
Hoćemo li ikada više biti prisni prema bilo kome drugome. Ozbiljno je
priznanje vjerojatnosti
Da hoćemo, premda nas vrijeme sve više razdvaja. Ozbiljna je stvar ne znati
Ali i znati, i pokušavati otkriti stvari. Netko sjedi prekriženih nogu,
Povijenih stopala, cigareta gori i cvjeta u sivi buket,
Voda ključa. Ozbiljno je rođenje bilo čega (kakva li fenomena!) i
Njihanje stabala, a za ljubavnike
Sve što čine i sve što vide. Za svijest je ozbiljna isprekidanost u razmišljanju, to je
Znak da se nešto može dogoditi, uvijek, danas, bilo kada.
To je dovoljno. Za crva kad ulazi u tijelo ili kad ga napušta. Za muhu kad maše svojim
malim krilima.
Nikad ne zaboravi, ono si što
stvaraš, zamršenost osjećaja
mijenja se s jeseni – koliko li je bitan
bistar um, koliko li uznemiravajuće
izgleda lišće – i nikada ne budi ljut na bilo koga.
Možda je u pitanju nešto proturječno ili osobno
možda je riječ o nečemu političkom ili vjerskom
u smislu terminologije, stručnih izraza.
Vježbaj svoju strpljivost, stvar je
u izdržljivosti jer i poezija je važna,
ona je hrana. Riječi te nikad ne vraćaju
na početak s kojeg si krenuo, ali one
mogu promijeniti figurativnost
tvojih misli i zablistati punim sjajem. Lako
možeš opaziti sklad i ljepotu ako ne i logičnost
koja te može zbuniti, ali i oduševiti,
a u svojim kvartinama moraš pokazati uravnoteženost.
Ako si to shvatio, tako i učini – bez obzira je li riječ o mitu ili legendi.
Okušaj se u inverzijama, svoju sintaksu posve
promijeni, budi smion,
a glagole razmjesti na nova mjesta dok izbacuješ sve
nepotrebno – ne pretjeruj u neumjerenostima.
Dovoljan je osjećaj koji struji od glave k
srcu, prolazi kroz tijelo i srce, i vraća se u glavu a odatle
prelazi na jezik i u ruku, i u kolokvijalni govor
tako učestao i promjenljiv, upotrijebi ga!
Ono što možeš iskazati ne koristeći se
prijedlogom je sjajno ali ne budi
didaktičan već svjestan
da je sve što diše jednako vrijedno.
Možeš biti zabavan, znam to.
Ali sjeti se da je bit u istraživanju jezika:
nikada me nećeš uvjeriti osim
priznanjem da su izgovorene riječi zanimljive
koliko i njihov izgled na papiru.
Govoreći o stvarima koje nije baš svatko
iskusio, alat koji
upotrebljavaš za popravak, recimo krova, ili nešto
što si vidio sa zanimljiva mjesta u vrtu
također ti može biti od pomoći. U proširenom smislu
riječ je o prenošenju duhovnog stanja
u kojem se nalaziš u određenom času, opiši
to i ne brini se za stručne
izraze. Čudim se što se time
baviš sve vrijeme i stvaraš
dojam kojim nekoga možda možeš
utješiti, bolje i dugotrajnije od smijeha.
Slike i ritmovi svakodnevnog govora
građa su u tvojim rukama i možeš je
obogatiti bezbrojnim mogućnostima govora
baš kao što i poeziju možeš stvarati na temelju
stvarnosti koja je utjelovljena u jeziku.
Nije ti potrebna povijest književnosti
ali lijepo ju je poznavati.
Mi nismo pravi Europljani ali
volimo društveni život.
Nešto dendijevsko u nama prisiljava nas da se brinemo
za vrijednosti iz prošlosti.
Budući da si sada odrastao čovjek
razmisli kako ćeš sačuvati
ono do čega si već dospio i što si ostvario.
Namjerno izabrane i inventivne riječi
možeš zgusnuti u metafore
ali bez obzira zalažeš li se za zdravorazumski pristup stvarima
ne dopusti svojoj moralnosti da izbije iz tebe,
iako ti do toga možda nije stalo, već razvij
magičnu priču. Uspiješ li u svemu tome,
to će te potaknuti da ostvariš
i više od toga, ali uvijek imaj na umu da nema pravila.
Poezija neprestano mijenja svoje težište
i moglo bi se dogoditi da više živimo u našim
snovima no u ovoj opasnoj
stvarnosti, ali, možda i ne mora biti tako, svakako uoči
crvenu boju koja stoji pokraj plave,
ili ružičastobijele cvjetove na lijepom
bademovu stablu. Od slučajne uspomene do
svjesnog promišljanja, od strukture
soneta do upornog ustrajavanja na
snu, možeš stvoriti odveć opširnu
ili vizualnu pjesmu, kako ti se više sviđa, ili
pjesme lutajućeg ega u kojima “Ja”
putuje diljem svijeta,
ali to je pretjerano. Možeš biti osjećajan,
kao što se vidi iz tvoje pjesme o
sidru. Potiče li te alegorija?
Ili ti je draži narativni stil? Pokušaj stvoriti nekoliko
zvukovnih pjesama koje ćeš otpjevati stojećki!
Kritična masa raspisuje novi natječaj književne nagrade "Kritična masa" za mlade autorice i autore (do 35 godina).
Ovo je osmo izdanje nagrade koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena.
Prva nagrada iznosi 700 eura (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu.
U konkurenciju ulaze svi dosad neobjavljeni oblici proznih priloga (kratka priča, odlomci iz većih formi, prozne crtice). Osim prozne fikcije, prihvatljivi su i dokumentarni prozni tekstovi te dnevničke forme koji posjeduju književnu dimenziju.
Prethodnih su godina nagradu dobili Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj, Mira Petrović, Filip Rutić, Eva Simčić i Ana Predan.
Krajnji rok za slanje prijava je 10.12.2024.
Pravo sudjelovanja imaju autorice i autori rođeni od 10.12.1989. nadalje.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Robert Aralica (Šibenik, 1997.) studij hrvatskoga i engleskoga jezika i književnosti završava 2020. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem proze i produkcijom elektroničke glazbe. Svoje literarne radove objavljivao je u studentskim časopisima Humanist i The Split Mind. 2022. kriminalističkom pričom Natkrovlje od čempresa osvojio je prvo mjesto na natječaju Kristalna pepeljara. Trenutno je zaposlen u II. i V. splitskoj gimnaziji kao nastavnik hrvatskoga jezika.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Iva Esterajher (Ljubljana, 1988.) živi i radi u Zagrebu. Diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti. Aktivno se bavi likovnom umjetnošću (crtanje, slikarstvo, grafički rad), fotografijom, kreativnim pisanjem te pisanjem filmskih i glazbenih recenzija. Kratke priče i poezija objavljene su joj u književnim časopisima i na portalima (Urbani vračevi, UBIQ, Astronaut, Strane, NEMA, Afirmator) te je sudjelovala na nekoliko književnih natječaja i manifestacija (Večernji list, Arteist, FantaSTikon, Pamela festival i dr.).
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Nikola Pavičić (Zagreb, 2004.) živi u Svetoj Nedelji. Pohađa Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Piše, napose poeziju i lirsku prozu, te sa svojim tekstovima nastoji sudjelovati u literarnim natječajima i časopisima. U slobodno vrijeme voli proučavati književnost i povijest te učiti jezike.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Luca Kozina (Split, 1990.) piše prozu, poeziju i književne kritike. Dobitnica je nagrade Prozak u sklopu koje je 2021. objavljena zbirka priča Važno je imati hobi. Zbirka je ušla u uži izbor nagrade Edo Budiša. Dobitnica je nagrada za poeziju Mak Dizdar i Pisanje na Tanane izdavačke kuće Kontrast u kategoriji Priroda. Dobitnica je nagrade Ulaznica za poeziju. Od 2016. piše književne kritike za portal Booksu. Članica je splitske udruge Pisci za pisce. Zajedno s Ružicom Gašperov i Sarom Kopeczky autorica je knjige Priručnica - od ideje do priče (2023).
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Ana Predan (Pula, 1996.) odrasla je u Vodnjanu. U šestoj godini počinje svirati violinu, a u šesnaestoj pjevati jazz. Po završetku srednje škole seli u Ljubljanu gdje studira međunarodne odnose, a onda u Trst gdje upisuje jazz pjevanje pri tršćanskom konzervatoriju na kojem je diplomirala ove godine s temom radništva u glazbi Istre. U toku studiranja putuje u Estoniju gdje godinu dana provodi na Erasmus+ studentskoj razmjeni. Tada sudjeluje na mnogo vrijednih i važnih projekata, i radi s umjetnicima i prijateljima, a počinje se i odmicati od jazza, te otkriva eksperimentalnu i improviziranu glazbu, te se počinje zanimati za druge, vizualne medije, osobito film. Trenutno živi u Puli, gdje piše za Radio Rojc i predaje violinu u Glazbenoj školi Ivana Matetića-Ronjgova. Piše oduvijek i često, najčešće sebi.
NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.
Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".
Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.
Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.