Jelena Radovanović (Bor, 1972.) diplomirala na Odseku za anglistiku Filološkog fakulteta u Beogradu. Živi i radi u Nemačkoj od 2002. godine i bavi se predavanjem engleskog i nemačkog jezika i književnim prevođenjem sa nemačkog. Do sada je objavila četiri knjige poezije: Povremeni prekidi sa zujanjem (2000), Sitne iznutrice (2002), Džibra (2006), Otvoreni prelomi (2012) i Strano telo (2024). Dobitnica je Disove nagrade 1999. godine za prvu knjigu pesama, Brankove nagrade Društva književnika Vojvodine 2001. godine, Nagrade za knjigu godine Narodne biblioteke u Boru 2003. godine i dve prve nagrade Univerziteta u Braunšvajgu, Nemačka, za poeziju pisanu na engleskom jeziku.
LUDA CANA
džaba joj krvave petlove kreste
u avliju bacasmo
mrtvu mačku pod prag zakopasmo
džaba pseća creva na tarabu kačismo
i suvim joj balegama vrata gađasmo
što se nije udala
što je šepavo kopile rodila
što ga je sama čuvala
što je devojče sve na nju ličilo
što ga je vazda u školu pratila
što ga kad poginu u bašti sahranila
džaba eno
svi krišom od celog sela
po meleme i trave još kod nje idemo
za naše žive rane
za bolesna srca
za naše trule kosti
sve džaba –
Cana suva kao orah
pod sijalicom
još crne čarape štrika
i gavranima na prozoru proju drobi
šeboj u bašti buja
sve nas Cana pokopa
ni na grob da nam pljune neće
CARPE FUCKING DIEM
Govore mudraci
smireni
srećni
oni u ravnoteži klatna
kažu budisti
i oni koji su pronikli u tajnu
ne živi u prošlosti
ostavi se budućnosti
ceo život je u jednom danu
i taj dan je danas
carpe zato taj diem
carpe diem majkumu
carpe fucking diem
ščepaj dakle današnji dan
za njegova otečena potentna muda
čak i ako si navukla žaluzine
i sklupčala se u pokrivač kao u pokrov
hraniš se svojim mrakom nasušnim
valjaš se u marinadi svojih izlučevina
i celog života nemaš namere da ustaneš
dok napolju muve vrcaju valcer
u orgazmu proleća bubri vazduh
ljudi žamore pod prozorom i žele ti možda i dobro
i ceo svet je kao ispao iz reklame za prašak za rublje
čak i ako ti je danas u stomaku puklo neko granje
srce ti je implodiralo
i suština ti je iscurila u posteljinu
neće nikad biti više ovakvog dana
baš nikad više ovakvog
jedinstvenog neponovljivog dana
kad si skupljala srču sebe po sobi
ustani zato draga i
carpe diem
carpe diem
carpe fucking diem
TO DOLAZI
u ponoć kad pokorica pukne
iz podrumskih skladišta
kulja iz bunjišta tame
lomi zglobove ulica
crna ga plima valja
nosi škrgut iz podzemlja
nadire ispod podova
iz mulja u potpalublju
iz prastare pomrčine
kroz membranu sveta
dolazi golemo
za ova rebra
za korset ove sobe
za tesni kosmos
preveliko
***
Sad tamo opet bukti nar, pukle su smokve
citrus sunca tone u crno ogledalo
i prosut je bakar nad čempresima.
Iste su hridi i strašna raskoš mora
u istom avgustu sam doživotno
živa zakopana
u stub soli pretvorena
samo je breskvin baršun tvoje kože
sad pepeo
i izdaleka se ka meni valja
mrtva pučina.
***
Bežali smo kroz raž
goleme zenice suncokreta
zurile su u nas
gonili su nas neki
dlakavi dvonožni bezrepi
sunce je ravnodušno pržilo
naše i njihove
kiša nije ništa oprala
požnjeli su posle mirno
kao vekovima pre
i klasje i kosti
TRČI, JELENA, TRČI
Imali smo četrnaest godina
išlo se u Francusku na đačku razmenu
sve devojčice u busu su imale minival
dvojica na sedištu ispred mene
besomučno su drkala dva dana
i dve noći
mislila sam otpašće im do Francuske sigurno
slušao se stalno ušljivi Djuran djuran
i svi su znali reči napamet
a kad smo stigli cela Burgonja je mirisala
na praline i sveže bagete
i sve Francuskinje su se odmah
smrtno zaljubile u naše dečake
i sve naše devojčice su se ljubakale sa Francuzima
a ja sam htela da se ljubakam i da se smrtno zaljubim
ali u koga dođavola ovako nadrkana
pa sam se pretvarala da mi je to ispod časti
da moj nadmoćni duh lebdi iznad ljudi, stvari i pojava
i takvih trivijalnosti
kao što je držanje za ruke
žvalavljenje sa protezom
i mršenje minivala u mirisu kroasana
pa su nas onda domaćini odveli
u ogromni gradski park
kakav je to samo park bio
parkčina
kao pola našeg malog grada
trava zelena kao čoja
drveće kao iz slikovnice
ne kao prašnjavi platani naše industrijske kasabe
i tu se onda pravio neki piknik
i svi su očijukali puštali kasete i fenomenalno se zezali
a meni je došlo
popela sam se na vrh parka
raširila ruke i obrušila se na sve njih
letela sam iznad travnjaka koliko me ruke nose
i vrištala sam iha-iha-ihaaaa
naši su vikali šta ti je sedi majketi
brukaš nas
Francuzi su se kikotali
„mais ce quoi...“
nastavnicima je bilo neprijatno
izvinjavali su se u moje ime
kazali su da normalno nisam takva
da sam normalno fino vaspitana
normalno ja
nisam takva
zato i trči
trči
trči
trči
Jelena
trči
POSLE SAHRANE
Ovde su ti dokumenta za sud.
Treba samo da potpišeš.
Tamo su kutije sa njegovom garderobom.
Ovde su ti papiri za pogrebno.
Treba samo lična karta.
Tamo ti je večera.
Treba ipak nešto da jedeš.
Ovde na gomili su sve njegove knjige.
Tamo ti je broj telefona pekare.
Trebaće za prvu subotu.
Ovde su ti naočare.
Tamo su ti ključevi.
Ovde ti je lek.
Tamo ti je daljinski.
Ovde ti je telefon.
Tamo ti je ćebe.
Ovde ti je čaša.
Tamo su ti novine.
Ovde ti je kafa.
Tamo ti je bol.
Ovde ti je očaj.
ELEGIJA ZA DEVEDESETE
Pa sad objasni drčnim balavcima
da taj retro nije fensi:
kako smo tad hodali gradom kao usijane žice
kako se u vrveži sve razbežalo
od rata kame gladi granata
dok smo spremali ispite u rapsodiji smrti
kako smo bubrili od besa
kao pasulj u vodi
kako smo tupili očnjake
u aulama jalovog univerziteta
kako smo žonglirali žilete
kako smo hodali po srči
kako su nam cvrčali mozgovi
kako smo drhtali
po studentskim sobama punim košave
kako smo se grejali na rešo
kako nam je iz džepova virio šipak
kako smo bili gladni kao kojoti
kako smo živeli na lebu i džemu
kako su nam se zemlja i roditelji raspali
kako je istorija eksplodirala
kako smo od zapetih pantera
postali mladi starci
kako je strah na ulicama bujao
kako su nam drljali glave
da što bolje nikne seme zla
kako su nas đubrili ratom i lažima
kako smo dezertirali iz vojske i života
kako smo bili mladi majmuni
naseli na iluzije promena
kako smo putovali petnaest sati vozom
u rodne provincije
kako smo davali bogatstvo za sapun i brašno
kako su kokice koštale milijarde
kako je beograd potonuo
u kal glad i smrad
kako je sava ravnodušna
nosila u sebi leševe
i sjaj dorćolskog jutra
kako su nas zaključali u rezervat
u srcu evrope
kako je krvavi vek tu prožderao sebe
kako su nam ružu života uzeli
kako su ubice sve zajahale
kako je počela pljačka
kako se još nije završila
objasni im ako možeš
nasušnu nužnost nežnosti
kako smo se mračno i mnogo voleli
i u takvim pomijama
kako su nam
kulovi džiberi i papci
nitkovi hulje kurve podlaci lupeži protuve
oteli zemlju
kako je nikad nisu vratili
kako su nas rasejali po globusu kao proso
kako smo sa dna kutije čupali nevidljivu nadu
kako je stalno sve padalo
sarajevo slavonija srebrenica krajina vukovar
kako su samo groblja
rasla
rasla
i rasla
TOUCHÉ
Evo me hodam
sa tvojim noževima u leđima
smetaju mi kad se sagnem
malo me žuljaju dok spavam
teže se oblačim
i probada me u srcu
ali može se.
Ponekad ih vadim
oližem krv sa njih
cakle mi se oči u sečivima
ređam ih u krilo
i čekam da ti ih uredno vratim
čekam dugo
čekam
ionako nigde ne žurim
ovako mrtva.
RUPA
ustanem
ustane i rupa
doručkujem
hoće i rupa
napunim je hranom
zatrpavam je poslovima do večeri
zapušim je šetnjama i umorom
novim cipelama i krpama
bacam joj sve ljude koje sretnem
sipam u nju reči lopatom
ona zeva
ubacujem joj knjige filozofe pozorišta
ona se čačka od dosade
širi samu sebe
sipam joj sećanja
onaj bol
onu sreću
kaže još je gladna
otputujemo rupa i ja
punim je morima i ostrvima
suncem na vrhu katedrala
gradovima među narandžama
ona i dalje zjapi
ugasim svetlo
legnem
legne i rupa
upadnem u nju
pitam je: šta hoćeš?
haha smeje se rupa:
zar ti stvarno misliš da ja
imam dno
NEMA ME
Kod kuće su me čekali.
Kad sam stigla
tamo me nije bilo.
Otrčala sam niz ulicu
pitala sam kod prijatelja –
niko od njih me nije video.
Otrčala sam na posao
ni tamo se nisam našla.
Došla sam bez daha kod tebe
ali tu me odavno nema.
Trčala sam kroz grad
kroz raku koja zveči
i nigde me nema nema
Kritična masa raspisuje novi natječaj književne nagrade "Kritična masa" za mlade autorice i autore (do 35 godina).
Ovo je osmo izdanje nagrade koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena.
Prva nagrada iznosi 700 eura (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu.
U konkurenciju ulaze svi dosad neobjavljeni oblici proznih priloga (kratka priča, odlomci iz većih formi, prozne crtice). Osim prozne fikcije, prihvatljivi su i dokumentarni prozni tekstovi te dnevničke forme koji posjeduju književnu dimenziju.
Prethodnih su godina nagradu dobili Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj, Mira Petrović, Filip Rutić, Eva Simčić i Ana Predan.
Krajnji rok za slanje prijava je 10.12.2024.
Pravo sudjelovanja imaju autorice i autori rođeni od 10.12.1989. nadalje.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Robert Aralica (Šibenik, 1997.) studij hrvatskoga i engleskoga jezika i književnosti završava 2020. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem proze i produkcijom elektroničke glazbe. Svoje literarne radove objavljivao je u studentskim časopisima Humanist i The Split Mind. 2022. kriminalističkom pričom Natkrovlje od čempresa osvojio je prvo mjesto na natječaju Kristalna pepeljara. Trenutno je zaposlen u II. i V. splitskoj gimnaziji kao nastavnik hrvatskoga jezika.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Iva Esterajher (Ljubljana, 1988.) živi i radi u Zagrebu. Diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti. Aktivno se bavi likovnom umjetnošću (crtanje, slikarstvo, grafički rad), fotografijom, kreativnim pisanjem te pisanjem filmskih i glazbenih recenzija. Kratke priče i poezija objavljene su joj u književnim časopisima i na portalima (Urbani vračevi, UBIQ, Astronaut, Strane, NEMA, Afirmator) te je sudjelovala na nekoliko književnih natječaja i manifestacija (Večernji list, Arteist, FantaSTikon, Pamela festival i dr.).
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Nikola Pavičić (Zagreb, 2004.) živi u Svetoj Nedelji. Pohađa Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Piše, napose poeziju i lirsku prozu, te sa svojim tekstovima nastoji sudjelovati u literarnim natječajima i časopisima. U slobodno vrijeme voli proučavati književnost i povijest te učiti jezike.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Luca Kozina (Split, 1990.) piše prozu, poeziju i književne kritike. Dobitnica je nagrade Prozak u sklopu koje je 2021. objavljena zbirka priča Važno je imati hobi. Zbirka je ušla u uži izbor nagrade Edo Budiša. Dobitnica je nagrada za poeziju Mak Dizdar i Pisanje na Tanane izdavačke kuće Kontrast u kategoriji Priroda. Dobitnica je nagrade Ulaznica za poeziju. Od 2016. piše književne kritike za portal Booksu. Članica je splitske udruge Pisci za pisce. Zajedno s Ružicom Gašperov i Sarom Kopeczky autorica je knjige Priručnica - od ideje do priče (2023).
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Ana Predan (Pula, 1996.) odrasla je u Vodnjanu. U šestoj godini počinje svirati violinu, a u šesnaestoj pjevati jazz. Po završetku srednje škole seli u Ljubljanu gdje studira međunarodne odnose, a onda u Trst gdje upisuje jazz pjevanje pri tršćanskom konzervatoriju na kojem je diplomirala ove godine s temom radništva u glazbi Istre. U toku studiranja putuje u Estoniju gdje godinu dana provodi na Erasmus+ studentskoj razmjeni. Tada sudjeluje na mnogo vrijednih i važnih projekata, i radi s umjetnicima i prijateljima, a počinje se i odmicati od jazza, te otkriva eksperimentalnu i improviziranu glazbu, te se počinje zanimati za druge, vizualne medije, osobito film. Trenutno živi u Puli, gdje piše za Radio Rojc i predaje violinu u Glazbenoj školi Ivana Matetića-Ronjgova. Piše oduvijek i često, najčešće sebi.
NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.
Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".
Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.
Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.