Tatjana Gromača rođena je 1971. godine u Sisku. U Zagrebu je završila studij filozofije i komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu, nekoliko godina radila je kao profesorica filozofije, logike i etike, istovremeno sudjelovala je u uređivanju kulturnog magazina „Godine nove“ i objavljivala prve književne radove u časopisima.
Godine 2000., susreće svog životnog partnera, pjesnika i pisca Radenka Vadanjela iz Istre. Iste godine dolazi živjeti u Istru, počinje pisati za satiričko politički tjednik „Feral Tribune“ iz Splita, i otpočinje spisateljski put objavljivanjem prve knjige.
Kao novinarka „Feral Tribune-a“ bila je poznata po svojim literarnim reportažama iz Istre, ali i po intervjuima i tekstovima o književnosti i umjetnosti. Po gašenju novina, godine 2008., počinje pisati za riječki „Novi list“, gdje je do 2017. godine pisala i zapažene kolumne za kulturni podlistak „Mediteran“, oglede o knjigama i reportaže.
Kao književnica, gostovala je i predstavljala hrvatsku književnost i novu književnost zemalja nastalih raspadom bivše Jugoslavije na značajnim susretima i Sajmovima knjiga diljem Evrope. .. Bila je stipendistica berlinske Akademije umjetnosti, godine 2001.
Knjige su joj prevođene na brojne evropske jezike (engleski, njemački, talijanski, španjolski, češki, slovenski, poljski, bugarski, rumunjski, makedonski). Njemačko izdanje njenog romana „Božanska dječica“ (Stroux Edition, Műnchen, 2022., preveo Will Firth) nagrađeno je godišnjom nagradom Nezavisnih nakladnika Bavarske, u Műnchenu, 2022.
Prema njenom kratkom romanu „Crnac“, Hrvatsko narodno kazalište „Ivan pl. Zajc“ u Rijeci uprizorilo je 2009. godine kazališnu predstavu (u režiji slovenskog redatelja Tomi Janežića), koja je primila nekoliko značajnih godišnjih kazališnih nagrada u Hrvatskoj.
Roman „Božanska dječica“ primio je godišnju nagradu Republike Hrvatske „Vladimir Nazor“ za najbolje književno ostvarenje za godinu 2012., kao i nagradu „Jutarnjeg lista“ za roman godine.
Za knjigu pjesama „Ivan Bezdomnik i njegove pjesme“ primila je 2024. godine godišnju Nagradu „Tonko Maroević“, hrvatskog P.E.N. centra.
Od 2017. godine Tatjana Gromača djeluje kao samostalna umjetnica. Kontinuirano surađuje, esejističkim i književnim prilozima, sa Trećim programom hrvatskog radija, sa sarajevskim web portalom Prometej.ba, gdje ima stalnu rubriku „Ljudi i knjige“, također i sa zagrebačkim portalom Autograf.hr, gdje piše literarno obojane kolumne na društvene i kulturne teme, kao i sa portalom za knjigu Moderna vremena.hr, gdje piše književne oglede.
Majka je jedne djevojčice.
Do sada je objavila:
„Nešto nije u redu“ (poezija), 2000., Meandar, Zagreb
„Crnac“ (kratak roman), 2004., Durieux, Zagreb
„Bijele vrane – priče iz Istre“ (izbor iz reportažnih zapisa), 2005., Profil, Zagreb
„Božanska dječica“ (roman), 2012., Fraktura, Zaprešić
„Ushiti, zamjeranja, opčinjenosti“ (lirske proze), 2014., Fraktura, Zaprešić
„Bolest svijeta“ (roman), 2016., Sandorf, Zagreb
„Carstvo nemoći“ (roman), 2017., Sandorf, Zagreb
„Mrtav rukavac rijeke Save“ (lirske proze), 2018., Sandorf, Zagreb
„Početnica za luđake“ (roman), 2021.
„Berlin, Pula, Varšava“ (putopisne proze), 2022.
„Ivan Bezdomnik i njegove pjesme“ (poezija), 2023.
„Gospođa O.“ (roman), 2023.
„Osvajanje čitalačkog prostora“ (eseji o književnosti), 2024.
Nedovršen popis poučaka proizašlih iz čuđenja
Ustvari
Uvijek sam se čudila ovome svijetu
Vozeći bicikl uzduž močvarnih voda
Promatrajući kuće sazdane od raznih materijala
Od drveta, cigle, kamena, šperploče i stiropora
Od rastopljenog pakpapira
Prelijećući preko Indijskog oceana, Pacifika, Sredozemlja
Čudeći se tajnome ustrojstvu svijeta
Tome da jedni ustrajno i vješto emaniraju moć,
Držeći odstojanje, uskraćujući toplinu i ljudskost
Čak i majka svojemu djetetu
Da porodice kriju surove tajne
Nalik na drame, grčke tragedije
Da borbe za prijestolje
Intrige i spletke
Buđenje i neprekidno komešanje ljudskih zloduha
Okretanje jednih protiv drugih
Započinje već od malih nogu
Da je svačija sudbina zadana rođenjem
Ali da su izmjene, izmicanja, promjene ipak moguće
Jer ne postoji sveopća determiniranost
I da je život kao produkt, realizacija slobodne volje
Nešto što ipak treba uzimati s dozom rezerve
Da je iskrena zahvalnost rijetka, premda ne i sasvim izumrla
Da je izražavanje vlastitoga mišljenja, kao i njegovo posjedovanje, opasnije negoli se to doima na prvi pogled
Da je neukusno govoriti istinu, čak i u slučajevima kada je ona čedna i lijepa
Da je opća uspavanost duha nešto što je prvi i posljednji aksiom u popisu zadaća kojima je cilj buđenje i pokretanje čovječanstva
Da su oni kojima je darovano više, prinuđeni na žrtve
Da su nepravde učinjene nad čovjekom obilate jer je on taj koji posjeduje mogućnost oprosta i zaborava
Da je umjetnost vrsta čarobnjaštva
Da postoje riječi uz čije se izgovaranje čovjekov duh oslobađa nepotrebnih tereta
Da su manipulacija i strah dvije osovine koje leže na krajevima iste poluge
Da je ljubav riječ uz čije se nezlorabljeno značenje veže tajna našega postojanja
Da je duša vječna i da je smrt izvor novoga početka
Da je čovjek sazdan od svojih iskustava, i da je mudar onaj tko iz njih uči, smatrajući ih sredstvom za napredak
Da je sve prepušteno našem tumačenju i razumijevanju, mogućnostima koje su uvijek ograničene
Svijet atoma
U nevjerici blagoj i u čuđenju
Stojim pred vlastitim životom
Kao pred nečim što je za mene još uvijek nepoznanica
To kako me drugi vide
Bilo dobro ili loše
Ja ne zaslužujem
Ono kako sam se željela oblikovati
Ne znam što bi trebalo biti uistinu
Što sam uspjela ostvariti
I jest i nije moja zasluga
Sve što sam jednom bila
Već mi je odavno iskliznulo iz ruku
Kada se pogledam u ogledalo
Vidim lice jednako zbunjeno, uplašeno
Kakvo me odande tijekom dugih godina nijemo promatralo
Svoju budućnost još nisam kadra nazrijeti
Sve što je bilo i što tek ima biti
Držim slučajnim
Proizvoljnim sudarom atoma
Koji jesu i nisu morali kao takvi postojati
Kroz vjekove
Tišina.
Tišina prošlih vjekova, što se probija tu do mene
Vrlo rječita tišina, koja sama od sebe niže slike, nizove
Rasporede ljudskih sudbina:
Rasporen trbuh nekog goluba ili zeca na dvorišnom, drvenom stolu
S kojega kaplje još svježa krv
Lice nekog svećenika, ili baruna
Veoma odsutno, zamišljeno
Bačena perika na izglancanom podu
Tintarnica, guščje pero zabodeno u njen uzak grlić
Lavor i vrč vode, oslikana posuda za sapun
Buka prošlih stoljeća, razuzdana i nervozna zvonjava s crkvenog tornja
Duga pogrebna povorka, predvođena kanonikom u crnom
Topot kopita osvajačke vojske, koja pljačka, pali, razodijeva, siluje žene
I djevojčice
I još mnogo surovosti koje ne želim spominjati
Mnogo, previše
Izopačenosti i zla
Čovjekov život stiješnjen između ovoga i onoga
Vučen prohtjevima i težnjama, ambicijama, strašću
Uvijek samo prividno zreo i iskusan
Prividno mudar
Uvijek na koncu kao izokrenuta rukavica, sve suprotno od nabrojanog
Nadigran od života, slomljen
Kroz stoljeća, vjekove
Ječi kamen
Posivio od vremena, još uvijek tu
Nepomičan
Rječit, brbljav o onome što je prošlo pored njega,
Što ga je dodirivalo, svijalo se uz njega
Čudno, čudno
Prevarene žene, prerano zatrudnjele, prevareni muškarci
Zločini učinjeni iz mržnje, iz koristi
Ljudska glupost i nečasnost
Kao najneosporniji dokazi ustrajnosti
Skalameriji u čast
Trgovci duhom, lihvari, prodavači roga za svijeću,
Mali pazarski šibicari
Koji se sakupe na sajmeni dan
Ili na autobusnim postajama
Prljavim od rastopljenog snijega
Kojima novčanice, mjesto maramica, strše iz džepa
Prodavači ljekovitih pomada
Malih ogledala, češljeva
I tupih noževa s plastičnim drškama
Puni visokoparnih riječi
I mudrosti
Koje cure u potocima.
Lisičari podvijena repa
Koji na vrijeme spaze kada se treba povući
Korak dva unatrag iz noćnog kokošarenja
Gubica punih sline.
Dobrodušne, prijazne hijene, oštrih, obojanih pandži
Od čijeg dodira ostaju ožiljci
Umorni, bolesni vuci
Kojima zubi još nisu toliko otupjeli
Da se ne bi mogli nauživati sisanja svježe krvi
Mlada poslušna janjadi,
Koja se spremno klatiš za ovim ponosnim zdrugom
Prepunim časti i visokih odličja,
S područja čovještva i humanosti
Pogni glave spremno
Bilježeći u svoje notese marno
Sve ono što mora se znati
Da bi se opstajalo.
Zidari našeg vremena
Ne podnoseći jedni druge ali uvažavajući se nominalno
Dolazili ste u velike gradove pokoriti svijet
Uvijek iste ulice gradskih jezgri
Bile su prošarane vašim koracima
Vas što ste kolebljivo i drsko oprobavali intelektualne vatre svoga vremena
Pazeći da ne opečete vlastite ruke
I da od njih istovremeno stradaju oni koje smatrate najvećim neprijateljima,
Konkurencijom.
Opasani štitovima znanja, rupa koje sakrivali ste prezirom i cinizmom
Nadmenošću ili prijetvornom skromnošću
Krili ste vlastite slabosti kao zmija noge
Ne dajući od sebe uvijek svu iskrenost, zadnji talog dobrote
Mnoge su nadživjele vlastite političke igre
Suzdržanost što ste je gradili u držanju, pri važnim izmjenama pogleda
Jer u svakome „Dobar dan!“ mogao se skrivati ubojiti metak
Ili onaj koji bolno ranjava
Neki su potonuli u samohvali i alkoholizmu
Neki u podilaženju moćnicima
Neki su odabrali suviše častohlepne žene
Koje su od njih u čas načinile krpe za brisanje cipela
Sve zajedno, malo vas je ostalo
Prijeke bolesti i nepravedne, okrutne smrti
Nisu mimoišle niti najveće među vama
Iza vas stigli su novi
Koračaju istim gradskim trasama
U pogledu ista nadmenost, ista odlučnost i vjera u slavodobitno pokoravanje, pobjedu, doživotnu nadmoć,
Nad neprijateljem
Koji je mogao biti svatko
Za kojega čuvala se najotrovnija riječ, najubojitija misao
Municija vrijedno probrana u marljivim čitanjima povijesnih djela
Filozofije, teorije, Marxa
Krleže i Shakespearea
Kojima tobože
Bogatio se duh
Vama iz hotela
Vi koje sasjekle su strijele nebeske
Munje nenadanih gromova
Koje spalili su strašni požari ljubavi
Nesretni u svojim srcima
Ostavljeni negdje daleko, u hladnoj hotelskoj sobi
S tabletama pored uzglavlja i cigaretom u ruci
I bocom jakog brandyja
Sa šahovskom tablom postavljenom nasred staklenog stola
Za partiju koju nitko neće odigrati
Jer onaj što se trebao pojaviti nije imao dovoljno hrabrosti
Ili naprosto nije bio čovjek od povjerenja
Vama, ostavljenima da čekate sami u bunilu noći
Spasioca koji se nikada neće pojaviti
Vašem ljubavnom sagorijevanju, ludilu, strasti
Koja nije dobila priliku biti udvostručena, podijeljena, poklonjena
Vama, vašem sjedenju na rubu kreveta u hotelu
Posvećen je ovaj trenutak
Kritična masa raspisuje novi natječaj književne nagrade "Kritična masa" za mlade autorice i autore (do 35 godina).
Ovo je osmo izdanje nagrade koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena.
Prva nagrada iznosi 700 eura (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu.
U konkurenciju ulaze svi dosad neobjavljeni oblici proznih priloga (kratka priča, odlomci iz većih formi, prozne crtice). Osim prozne fikcije, prihvatljivi su i dokumentarni prozni tekstovi te dnevničke forme koji posjeduju književnu dimenziju.
Prethodnih su godina nagradu dobili Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj, Mira Petrović, Filip Rutić, Eva Simčić i Ana Predan.
Krajnji rok za slanje prijava je 10.12.2024.
Pravo sudjelovanja imaju autorice i autori rođeni od 10.12.1989. nadalje.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Robert Aralica (Šibenik, 1997.) studij hrvatskoga i engleskoga jezika i književnosti završava 2020. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem proze i produkcijom elektroničke glazbe. Svoje literarne radove objavljivao je u studentskim časopisima Humanist i The Split Mind. 2022. kriminalističkom pričom Natkrovlje od čempresa osvojio je prvo mjesto na natječaju Kristalna pepeljara. Trenutno je zaposlen u II. i V. splitskoj gimnaziji kao nastavnik hrvatskoga jezika.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Iva Esterajher (Ljubljana, 1988.) živi i radi u Zagrebu. Diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti. Aktivno se bavi likovnom umjetnošću (crtanje, slikarstvo, grafički rad), fotografijom, kreativnim pisanjem te pisanjem filmskih i glazbenih recenzija. Kratke priče i poezija objavljene su joj u književnim časopisima i na portalima (Urbani vračevi, UBIQ, Astronaut, Strane, NEMA, Afirmator) te je sudjelovala na nekoliko književnih natječaja i manifestacija (Večernji list, Arteist, FantaSTikon, Pamela festival i dr.).
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Nikola Pavičić (Zagreb, 2004.) živi u Svetoj Nedelji. Pohađa Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Piše, napose poeziju i lirsku prozu, te sa svojim tekstovima nastoji sudjelovati u literarnim natječajima i časopisima. U slobodno vrijeme voli proučavati književnost i povijest te učiti jezike.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Luca Kozina (Split, 1990.) piše prozu, poeziju i književne kritike. Dobitnica je nagrade Prozak u sklopu koje je 2021. objavljena zbirka priča Važno je imati hobi. Zbirka je ušla u uži izbor nagrade Edo Budiša. Dobitnica je nagrada za poeziju Mak Dizdar i Pisanje na Tanane izdavačke kuće Kontrast u kategoriji Priroda. Dobitnica je nagrade Ulaznica za poeziju. Od 2016. piše književne kritike za portal Booksu. Članica je splitske udruge Pisci za pisce. Zajedno s Ružicom Gašperov i Sarom Kopeczky autorica je knjige Priručnica - od ideje do priče (2023).
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Ana Predan (Pula, 1996.) odrasla je u Vodnjanu. U šestoj godini počinje svirati violinu, a u šesnaestoj pjevati jazz. Po završetku srednje škole seli u Ljubljanu gdje studira međunarodne odnose, a onda u Trst gdje upisuje jazz pjevanje pri tršćanskom konzervatoriju na kojem je diplomirala ove godine s temom radništva u glazbi Istre. U toku studiranja putuje u Estoniju gdje godinu dana provodi na Erasmus+ studentskoj razmjeni. Tada sudjeluje na mnogo vrijednih i važnih projekata, i radi s umjetnicima i prijateljima, a počinje se i odmicati od jazza, te otkriva eksperimentalnu i improviziranu glazbu, te se počinje zanimati za druge, vizualne medije, osobito film. Trenutno živi u Puli, gdje piše za Radio Rojc i predaje violinu u Glazbenoj školi Ivana Matetića-Ronjgova. Piše oduvijek i često, najčešće sebi.
NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.
Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".
Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.
Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.