proza

Dunja Lacković: Berlin, prvi put (ulomak)

Dunja Lacković (Zagreb) je nesuđena anglistica koja je s vremenom postala magistra politologije. Tijekom nekoliko godina života u Berlinu neizbježno se kretala u umjetničkim i aktivističkim krugovima. Pisanjem se bavila kroz glazbeno novinarstvo, a jedan od njezinih proznih rukopisa našao se u finalu V.B.Z.-ovog natječaja za najbolji neobjavljeni roman 2023. godine. ''Berlin, prvi put'' njezin je prvi rukopis koji je u kraćem formatu, na engleskom jeziku, objavljen ovog proljeća u Njemačkoj.




Berlin, prvi put

 

Berlin je prepun ulaznih vrata stanova, mrtvih riječnih kanala, prozora na drugom katu, stolovima u kutovima barova, koji su zapravo crne rupe u svemiru. Tko neprimjetno klizne kroz njih, može se u sljedećem trenutku naći na istome mjestu kao i ostarjela Alisa na drugoj strani ogledala, a da pritom ne bi mogao reći što je sve za to vrijeme radio i kamo je sve to vrijeme otišlo. 

Aleš Šteger, Berlin

 

Moja daleka i nepoznata zemlja, moj sjeverni pol koji je trebalo otkriti, bio je od Zagreba udaljen samo 1000 kilometara. 

Irena Vrkljan, Berlinski rukopis


II.

 

Ustajem prije svih i šuljam se do kupaonice. Na hrpi cipela u hodniku primijetim jedne lakirane ženske gležnjače. Sve moje cipele još uvijek su spakirane. Spremam se bez doručka, u čašu mlake vode iscijedim tek malo limuna. Moram napuniti svoj dio frižidera. Vani je sivo maglovito jutro. Prozor kuhinje gleda na dvorište omeđeno kompleksom zgrada od kojih se jedan dio obnavlja. Crvene i bijele zaštitne kacige cirkuliraju između željeznih šipki i golih betonskih zidova. U sredini dvorišta jedno je drvo ostalo samo, gole grane ne odaju znakove života iako je visinom krošnje dostojna konkurencija dizalicama i kranovima. Ostavljam čašu u sudoperu i na prstima hodam do vješalice s kaputima, prebacujem torbu preko ramena i za sobom tiho zaključavam ulazna vrata.

Prvi dan u školi prolazi u rješavanju papirologije i upoznavanju kolega iz grupe. Ljudi sa svih strana svijeta, Čile, Kolumbija, Koreja, Španjolska, Italija. Većina su studenti na razmjeni ili nadobudni IT-jevci, suvremeni digitalni nomadi. Neki od njih u Berlinu su već nekoliko godina, nimalo zabrinuti zbog svojeg neznanja jezika, samouvjereni i zaštićeni u svojim balonima sigurnih zaposlenja. Osim mene u kolektivu je tek jedna osoba bez definiranog cilja, kojoj je učenje njemačkog tek sporedna stvar u traženju sebe i upoznavanju života ovog fascinantnog grada. Razmjenjujemo brojeve i međusobno slovkamo vlastita imena. Dogovaramo kavu za sutra nakon predavanja.

U maloj samoposluzi na uglu ulice blizu stana kupujem paketić duhana. Ako nastavim pušiti cigarete ovom brzinom i u ovim količinama bankrotirat ću za tjedan dana. Zagledam se u nepregledan niz staklenih boca bezalkoholnih gaziranih pića i turskih jogurta u frižiderima duž zidova. 

- Vi ste Ruskinja? - simpatično me pita mlađahni prodavač tamnih očiju.

- Heh, nisam - uzvratim na njemačkom a na engleskom objasnim od kud sam.

- Ja sam iz Armenije ali dobro mi je poznat ruski jezik. Imate sličan naglasak.

Pružam mu novce i ne odgovaram. Ruski naglasak ima Šerbedžija u holivudskim filmovima, pomislim. Moj izgovor je sasvim normalan. Uzimam još paket Fishermansa s cimetom obješen na pultu ispred prodavača. Izlazim uz kiseli smiješak, ne znajući kako bih odzdravila a da ne zvučim kao Ruskinja.

Na ulazu u stan osjetim miris indijskih začina i izgorjelih pačuli štapića. Iz kuhinje dopiru fragmenti nerazgovijetnog razgovora i prigušena instrumentalna muzika s laptopa. Ostavljam svoj set ključeva na ormariću pokraj cipela, ženskih lakiranih gležnjača više nema. Taman zakoračim u svoju sobu kad se trčećim korakom niz hodnik iza mene stvori poznata plavokosa pojava.

- I, kako je bilo? - pita me uzbuđeno.

- Pa ono, OK, prvi dan, puno novih lica - odgovaram nezainteresirano.

- Što ste radili, s čim ste počeli? Trebaš pomoć oko zadaće?

- Nema još zadaće ali hvala - nasmijem se i ulazim u sobu.

On stane na vratima i naslanja se na štok. Gleda me dok vadim knjige iz torbe i skidam šal zamotan oko vrata. Sjedam na rub kreveta, madrac na tankom okviru tek nešto iznad razine poda. Pogledom prelazim po sobi, zastanem na njemu. Izlizana crna majica kratkih zavrnutih rukava, s unutarnje strane podlaktica nekoliko sitnih jednostavnih tetovaža.

- Niste me još proveli u potpuni obilazak stana.

- Istina, pa počnimo s tvojom sobom. To je ionako najbolji dio - nasmije se i ulazi.

- Ali nema balkon - dodajem uz smiješak.

Ignorira moj komentar i priča mi o porijeklu portreta naslonjenog na jedan od zidova, o nekoliko polaroidnih fotki zalijepljenih na okvir prozora. Zastaje nad crno bijelom kožom nepoznate životinje rasprostrtom po sredini sobe umjesto tepiha. 

- Znam, ne moraš ništa komentirati. Jedna od onih stvari nađenih odbačenima na cesti s hrpom odličnog namještaja. Renovacija stana nekog starog yuppieja. Od tud i ova sofa.

Sjedne na izblijedjelu sofu ispod jednostruke zidne police s knjigama. Ustajem i prelazim rukom preko korica. Norman Ohler, Hesse, dva toma Hegela. Delphine de Vigan, No i ja.

- Uzela sam samo jednu knjigu od doma - dobacim ne gledajući ga.

- Na hrvatskom? Koju?

Odlazim do kofera i među neraspakiranim stvarima tražim knjigu. Pružam mu je izdaleka.

- Elfride Jelinek, Pijanistica - govorim mu kao da ne zna čitati i ne može razumjeti ovaj naslov i na njemu nepoznatom jeziku.

Ne komentira. Razmišljam zašto sam baš to uzela. Možda zato što je s njemačkog govornog područja, možda da se pravim važna. Ili da konačno pročitam knjigu, nakon davno odgledanog filma. Inače me nerviraju ljudi koji to rade, ne držeći se redoslijeda. Knjiga uvijek dolazi prije filma. 

- Postoji film Michaela Hanekea...

- Znam - prekida me, zagledan u knjigu.

- Ali čitanje Hegela na njemačkom, to mi je cilj - skrećem razgovor natrag na policu.

- Sumnjam da ćeš ga razumjeti i nakon svih završenih škola stranih jezika.

Bila sam ironična, pomislim u sebi i okrećem očima jer znam da me ne gleda.

- Uzmi ovo - pruža mi džepno izdanje knjige jednostavnih plavih korica. - Zgodno je i lako se čita.

Prevrćem knjigu u rukama i nasumično otvaram stranice ne loveći se ni za jedan odlomak. Wolfgang Herndorf, Tschik. Nikad čula.

- Možda ipak original Stepskog vuka - vadim Hessea s police.

- Kako hoćeš - ustaje naglo i izlazi ozbiljna lica. - Dođi do kuhinje, ručak te čeka. 

 

Nisam planirala ručati s njima. Nisam planirala ovakvo gostoprimstvo, obiteljsku, patronizirajuću atmosferu samo jedan dan nakon upoznavanja. Ja sam samo gošća koja je platila mjesec dana stanarine. U vjerojatno većem iznosu od jučer iseljenog Australca. I kakve su to nagle promjene raspoloženja? Koja je to sjebana razina? Iako sam se u stan vratila gladna, hrana mi je u ovom trenutku prisjela. Svejedno, moram se ukazati i biti pristojna. 

- Hej, hej - pozdravlja me moj drugi cimer srdačno, diže se od stola, prilazi mi i grli me.

Osjećam toplinu njegovog glatkog obraza, blagi miris muškog dezodoransa. Uzvratim zagrljaj, pod prstima gruba tkanina friško oprane neispeglane pamučne majice, ispod nje čvrsta leđa. 

- Hajde sjedni, ja ionako moram van, već kasnim - pokazuje mi na svoju stolicu i vadi čisti tanjur iz perilice za suđe.

Za malim starinskim stolom samo su dvije stolice, različite, no dizajnom i patinom pomalo sliče na sofu iz moje sobe. Sjedam za stol, nasuprot mene pogrbljena plavokosa prilika lica sakrivenog iza čeličnog ekrana MacBooka. Preko svjetleće jabuke izlizana crna Anarchy naljepnica, pokraj nje još jedna crvena s nerazgovijetnim slovima. Zagrabim žlicu curryja iz masivne tave na sredini stola, dodajem par listova salate koji su ostali u staklenoj zdjeli. Razmotana rolica rizli i zeleni vrhovi posušene biljke razbacani su pokraj tanjura. Iz prazne boce nekog francuskog vina strši obična bijela svijeća, vosak kapa po drvenom stoliću što očito nikome ne smeta. Drugi cimer fućka u krug jednu te istu melodiju, ulazi i izlazi iz kuhinje, petlja oko sudopera. On i dalje tipka. Dobacuju si nekoliko rečenica na njemačkom ne obraćajući pažnju na mene. Ne trudim se razumjeti, jedem u tišini. 

- Idem do dućana, treba nekome nešto? - pitam pri kraju jela.

- Ne brini, dobro smo - odgovara iz hodnika moj srdačni cimer dok drugi i dalje ne diže pogled sa svojeg Maca.

Ustajem i razmišljam da li da pomognem sa suđem, ali ne pitam ništa.

- Vidimo se onda kasnije, hvala za ručak - dobacim ne gledajući ih.

- Uživaj! - čujem s odmakom drugog cimera dok za sobom zatvaram vrata.

 

Na ulici gledam lijevo i desno, krenem prema obližnjem supermarketu ali odlučim produžiti mimo njega. Skrećem iza ugla i produžim uz rub malog parka. Ljudi sjede na klupama, nisko sunce probija se između oblaka. Zastanem kod sljedeće sporedne uličice i vadim mobitel. Savršena fotka. Nema prometa, ni pješaka ni biciklista, duž svake strane niz parkiranih automobila i drvored japanskih trešnji u sramežljivom, ranom cvatu. Divim se prizoru nekoliko trenutaka i krenem niz ulicu popločanu kamenim blokovima. Što je bilo prije pola sata već sam zaboravila. Što se događalo u mojem životu prošli tjedan daleka je druga dimenzija.

Hodam bez cilja. Fali mi samo neka popratna melodija. Opijena atmosferom i zaslijepljena suncem koje je potpuno rastjeralo oblake spotaknem se ali ostajem na nogama. Nasmijem se, pogledam oko sebe, i dalje nema nikoga. Pogled mi padne na malu zlatnu pločicu ispod vrhova tenisica. Hier wohnte Else Lewkonja, geboren Michaelis 1880, deportiert 24.10.1941, Litzmannstadt, ermordet. Nesvjesno se opet okrećem oko sebe, kao da tražim potvrdu onoga što sam upravo pročitala. Onoga na čemu sam stajala. Krenem dalje ali hodam oprezno, naglo probuđena iz svojeg zanosa.

Još jedna, ugledam je izdaleka. Brzim pogledom preletim preko pločice, preskačem datume, čitam samo imena. Elisabeth Gossmann. Theresienstadt. Deportiert, ermordet. Pokraj nje Margarete Gossmann. Neka nevidljiva sila pritišće mi grlo, dišem ubrzano. Nastavljam hodati, potpuno smetena. Edith Jaskulski. Erna Jaskulski. Eugen Jaskulski. Ne zastajkuj, hodaj, govorim u sebi. Više ne čitam ni imena. Auschwitz. Ermordet. Ubrzavam korak. Gazim po tim ljudima, hvata me sve veća tjeskoba. Birkenau. Treblinka. Djedovi, bake, roditelji, djeca. U glavi mi odzvanja, jedva razabirem slova. Pretrčavam glavnu cestu i ulazim u park. Hodam bez zaustavljanja vijugavim stazama. Mimoilaze me joggeri sa slušalicama u ušima, mame s bebama u kolicima. U daljini vidim obrise stolica i stolova, trčim prema toj terasi, dolazim do vanjskog šanka. Naručujem šalicu crne kave i sjedam za prvi prazan stol. Ne znam gdje sam ali to me trenutno ni najmanje ne zabrinjava. Sjedim tako tupog pogleda sve dok mi podmukla hladnoća zalazećeg sunca ponovno ne probudi sva osjetila.

Orijentiram se prema neizbježnim GoogleMapsima i shvatim da nisam predaleko zalutala. Na izlazu iz parka trgam grančice japanske kerije pune sitnih narančastih cvjetova. Pretpostavljam da se u javnim parkovima velikoga grada to ne radi ali nije me briga. Te cvjetne loptice znam od djetinjstva. Prođe me blagi osjećaj nostalgije, još samo mjesec dana.

Na povratku u stan ne zatičem nikoga. Iz platnenih torbi u kuhinji vadim kutije tjestenine i čajeva, banane, korijen đumbira. Prekapam po metalnoj polici sa šalicama i čašama, tražim vazu ili barem nešto slično tome. Na podu pokraj frižidera zagledam prazne boce piva. Poslužit će. Isperem jednu bocu od smeđeg stakla, natočim vode do pola i uguram tri grančice narančastih bombica. Preostale otpale cvjetove stavljam da plutaju na površini vode u jednoj od niskih prozirnih čaša. Uzimam vazu i nosim je u svoju sobu, smještam je na prozorsku dasku ispod zalijepljenih polaroida. Izgleda kul, odlična Instagram kompozicija. Otvaram laptop, guglam nekoliko minuta. Stolpersteine. Nova njemačka riječ mojeg oskudnog vokabulara. 


VIII.

 

Stojim u hodniku naslonjena na zid pokraj ogledala, gledam ga kako se uređuje i sprema za izlazak. Pijemo Jäger iz malih zelenih bočica, raspravljamo o beskrajnim mogućnostima crnih odjevnih kombinacija. Večeras ide na neki privatni party, nešto kao KitKat ali u strogo kontroliranim “obiteljskim“ uvjetima. Njegovim riječima. Predložio je da mu se pridružim ali znao je moj odgovor i prije nego sam pristojno odbila. Navlači uske crne traperice i prozirni top bez rukava. Dvoumi se između tankog crnog kaputa koji mu seže do gležnjeva i iznošene kožne jakne sa zakovicama na reverima. Predlažem ovo prvo, crni plašt elegantno obavija njegovo androgeno tijelo, savršeno mu pada preko uskih ramena. 

- Sutra je Marš za znanost - govorim mu dok sjedam na pod pokraj hrpe cipela.

- Znam, trebalo bi otići na to - odgovara.

- E pa ja idem, imam dogovor s poznanicom iz Zagreba - dodajem ponosno, večeras možda penzionerski ostajem doma ali sutra me čeka ta važna zadaća. 

- Super, javit ću ti se tijekom jutra pa vam se pridružim - želim vjerovati da misli ozbiljno ali, s fetish partyja na prosvjed, čisto sumnjam.  

- Nemaš ni mobitel - govorim, znajući da pretjeruje.

- Ne brini za to, najmanji problem - nepokolebljiv je.

 

Opet kasnim, prošlo je podne, dogovorile smo se naći na Alexu, kod svjetskog sata, nas dvije i još desetine drugih nepoznatih lica. Gužva je ali vidim je već dok silazim iz tramvaja, mašem iz daljine, ubrzavam korak, ispričavam se. Ne poznajemo se dugo, ne mogu još reći da smo prijateljice, slučajno smo se našle u Berlinu u isto vrijeme, spajaju nas zajednički ljudi i interes za nove berlinske avanture. Zvala sam i kolegu iz Čilea no on danas radi, prijepodnevna smjena. Za neke ljude je i prosvjedovanje subotom očito privilegija. 

Krećemo pješice prema Unter den Linden, okupljanje prosvjednika predviđeno je ispred glavne zgrade Humboldtovog sveučilišta. Probijamo se kroz mnoštvo do ulaza u dvorište, do improviziranog štanda s promotivnim letcima i prigodno tiskanim plakatima. Uzimamo svaka po jedan i pridružujemo se gomili koja sporim korakom već korača prema Brandenburškim vratima. Znanstvenici, profesori, studenti, obični ljudi. Djeca u kolicima ili na ramenima roditelja. Sve nas nose ritmovi marširajućih bubnjeva i nerazgovijetni pokliči koji odzvanjaju preko megafona. 

Gužva je sve veća ali nije neugodna, nema naguravanja ni agresivnog ponašanja. U ovom gradu čak su i prosvjedi organizirani do savršenstva, pomislim dok pokušavam odgonetnuti poruke koje dolaze preko lošeg razglasa s male bine u središtu Pariser Platza. Nebo se razvedrilo nakon jutarnje kiše, savršeno je plavo, prošarano bijelim vatastim oblacima prema kojima vijore raznobojne zastavice i uzdižu se transparenti s manje ili više ozbiljnim parolama. Znanost nije alternativna činjenica, FCK ALT FKT, Science over ignorance, Make science great again. Takva su vremena, vremena univerzalnih problema i izazova, iako smo usred Berlina sve je ovo jedan svijet i jedna zajednička borba. Ponesena energijom mase sretna sam i uzbuđena, osjećam se ispunjeno, ne mislim na njega. Facts, Drugs & Rock’ n roll vrišti s jednog transparenta, vadim mobitel, nema ni poruka ni poziva. Nemam razloga biti razočarana, govorim sama sebi, ionako sam znala da nema šanse da nam se pridruži. 

Sve skupa ne traje dugo, možda nekih sat vremena, ljudi se polako razilaze, nas dvije uzaludno tražimo slobodan stol u jednom od obližnjih kafića. U blizini Friedrichstraße nailazimo na dvije prazne stolice na terasi nekog restorana, spotičemo se preko razbacanih ruksaka i transparenata, pokušavamo dozvati vidno iznerviranog konobara. Kava je loša i skupa, uzaludno naručujemo čaše vode u nekoliko navrata. Odlazim do WC-a, opet gledam mobitel, nada umire zadnja. Dobro je da mu se ne mogu javiti jer bih do sad već sigurno poslala nekoliko nepotrebnih poruka. Ja, ovako dosadna, okružena uglađenim prosvjednicima i zbunjenim turistima, u nezanimljivom dijelu grada koji pravi berlinski kužeri izbjegavaju u širokim krugovima, njemu, koji sad vjerojatno briše maskaru s umrljanog lica i dolazi k sebi nakon razuzdane noći provedene negdje iza crvenih baršunastih zastora. U takvom raspoloženju odlučim se odazvati pozivu na popodnevno otvorenje neke izložbe, ni sama ne znam čega. 

 

Galerija je u Neükollnu, u blizini Hermannplatza. Moja nova prijateljica prosvjednica pridružila mi se bez previše razmišljanja. Silazimo s U-Bahna, penjemo se stepenicama na danje svjetlo, u središte suncem okupanog trga punog živosti i subotnjeg muvinga. Odmah mi je jasno da smo se prilično odmakle od centra grada, sve je neurednije, prljavije, glasnije, a istovremeno nekako životnije. Staromodni izlozi i neobnovljene fasade kao da šarmantno prkose uglađenosti koja prijeti sa sjevera, odupiru se najezdi profinjenog pozerstva kakvim sam svakodnevno okružena u idiličnom balonu svojeg Prenzlauer Berga. Jedan za drugim redaju se kiosci s hranom i restorani, turski, sirijski, libanonski. Niz se tek ponegdje prekida malim pretrpanim samoposlugama i prašnjavim izlozima Handy shopova, iza čijih se pultova vjerojatno može dobiti puno više od primarne ponude izblijedjelih plastičnih maskica ili rabljenih mobitela. 

Gladne smo, imamo još dovoljno vremena za ručak prije službenog početka otvorenja, sjedamo na jednu od uličnih terasa s drvenim stolovima i klupama. Naručujemo tanjure pune humusa, falafela i prženog povrća, hrskave zelene salate i zrelih rajčica. Gazda nas časti sitnim zašećerenim baklavama i šalicama gorkog crnog čaja. Palim cigaretu, moja prijateljica naručuje bocu piva. Čovjeku je dovoljna hrana da bude sretan, OK, možda i ovakav sunčan proljetni dan. I vikend, bez previše briga. 

Ispred malog izloga galerije ista drvena klupa kao i ona na kojoj smo do sad sjedile, na njoj razbacani ručno ispisani flajeri s opisom izložbe. Već se skupilo nekoliko entuzijasta od kojih ne poznajem nikoga. Sramežljivo prilazimo vratima pretpostavljajući da slobodno razgledamo izložbu iako smo došle malo ranije. 

- Dobrodošle, izvolite - uvodi nas jedna od prisutnih cura, ostali se ne obaziru nastavljajući svoje uživljene rasprave. 

Galerijski prostor veličine je moje berlinske sobe, uz dodatak naše male kuhinje, da ne pretjerujem. Izloženo je tek nekoliko apstraktnih slika, nedefinirani motivi jednostavnih poteza kista s kojih je boja iscurila preko ruba platna, u ravnomjernim mlazovima duž bijelih zidova. Cura se uživljava u objašnjavanje materije iako nije autorica izloženih djela već kustosica izložbe.

- Slike su rađene direktno u prostoru kako bi se naglasila simbioza samog djela i izložbene podloge - govori nam ozbiljno kao da to nismo i same primijetile. 

Pratimo je pristojno i pozorno, povremeno razmjenjujući poglede. Ne želi nas dugo zadržavati, navodi nam samo osnove, kasnije ćemo imati priliku čuti detalje iz prve ruke, autorovo izlaganje. Kroz staklo izloga vidim da se vani skupilo još ljudi, prepoznajem curu koja me pozvala pa iskoristim izgovor da joj se javim i prekinem naše izložbeno vođenje. 

- Stigla si, baš lepo od tebe - govori mi srdačno dok se prijateljski grlimo i međusobno upoznajemo ljude oko sebe.

Ona je tattoo majstorica, došla je iz Novog Sada prije desetak godina. Dugo vremena se tražila, studirala je, partijala, bila na rubu egzistencije. Nikad nije mislila da će se baviti tetovažama ali život piše najneobičnije priče. Na nekom partiju upoznala je svojeg mentora koji ju je uveo u taj svijet nedefinirane umjetnosti i dobre zarade. Nedavno je s još jednim tipom otvorila vlastiti salon, u centru Kreuzberga. On je iz Sao Paula, a njegov partner je autor današnje izložbe. Upoznajemo i njih, u prolazu, zauzeti su pozdravljanjem važnijih gostiju i pripremama za službeno otvorenje. 

Razgovori s okupljenima traju do sumraka, pale se ulična svjetla i neonski natpis s unutarnje strane ulaznih vrata galerije, izradio ga je jedan od prisutnih umjetnika kojeg smo također upoznale. Plejada umjetničkih tipova ispunila je ovo popodne, vizualni umjetnici, performeri, pjesnici, cura koja se bavi proučavanjem kukaca, naravno, u umjetničke svrhe. Spomenem svoj obilazak nekih od izložbi u sklopu nedavnog Vikenda galerija, moja priča ne nailazi na odobravanje, sve je to komercijala, precijenjeno, bezveze. Gledam te ljude oko sebe, slušam njihove priče, čini mi se da između njih i galerijskog snobizma iz Mittea nema prevelike razlike. Ne pije se pjenušavo vino iz staklenih čaša već pivo s obližnjeg kioska, no u suštini je sve isto, različite su samo nijanse. 

- Jedino ti i ja ovdje nismo umjetnice - govorim svojoj prijateljici prosvjednici, nazdravljamo pivom i smijemo se. 

Netko sa strane nam dobacuje da se stišamo, svi gosti nisu stali u zatvoreni prostor galerije pa se autorove riječi pozorno slušaju i s ulice. 

- Zanima me od čega ti ljudi žive - šapuće moja prijateljica dok promatramo taj igrokaz sa strane.

- Evo ti odgovora - trknem je i pokažem prema hrpi bicikala naslonjenih oko obližnjeg drveta, na nekoliko njih sicevi su presvučeni fluorescentnim presvlakama aplikacija za dostavu hrane. 

Pogledamo se, zašutimo, pomalo posramljene pokušamo se uključiti u izlaganje koje još uvijek traje. 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

o nama

Natječaj nagrade ''Kritična masa'' (8. izdanje) otvoren do 10. prosinca

Kritična masa raspisuje novi natječaj književne nagrade "Kritična masa" za mlade autorice i autore (do 35 godina).
Ovo je osmo izdanje nagrade koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena.
Prva nagrada iznosi 700 eura (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu.
U konkurenciju ulaze svi dosad neobjavljeni oblici proznih priloga (kratka priča, odlomci iz većih formi, prozne crtice). Osim prozne fikcije, prihvatljivi su i dokumentarni prozni tekstovi te dnevničke forme koji posjeduju književnu dimenziju.
Prethodnih su godina nagradu dobili Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj, Mira Petrović, Filip Rutić, Eva Simčić i Ana Predan.
Krajnji rok za slanje prijava je 10.12.2024.
Pravo sudjelovanja imaju autorice i autori rođeni od 10.12.1989. nadalje.

proza

Robert Aralica: Gugutka

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Robert Aralica (Šibenik, 1997.) studij hrvatskoga i engleskoga jezika i književnosti završava 2020. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem proze i produkcijom elektroničke glazbe. Svoje literarne radove objavljivao je u studentskim časopisima Humanist i The Split Mind. 2022. kriminalističkom pričom Natkrovlje od čempresa osvojio je prvo mjesto na natječaju Kristalna pepeljara. Trenutno je zaposlen u II. i V. splitskoj gimnaziji kao nastavnik hrvatskoga jezika.

proza

Iva Esterajher: Priče

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Iva Esterajher (Ljubljana, 1988.) živi i radi u Zagrebu. Diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti. Aktivno se bavi likovnom umjetnošću (crtanje, slikarstvo, grafički rad), fotografijom, kreativnim pisanjem te pisanjem filmskih i glazbenih recenzija. Kratke priče i poezija objavljene su joj u književnim časopisima i na portalima (Urbani vračevi, UBIQ, Astronaut, Strane, NEMA, Afirmator) te je sudjelovala na nekoliko književnih natječaja i manifestacija (Večernji list, Arteist, FantaSTikon, Pamela festival i dr.).

proza

Nikola Pavičić: Suncem i vremenom opržena tijela

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Nikola Pavičić (Zagreb, 2004.) živi u Svetoj Nedelji. Pohađa Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Piše, napose poeziju i lirsku prozu, te sa svojim tekstovima nastoji sudjelovati u literarnim natječajima i časopisima. U slobodno vrijeme voli proučavati književnost i povijest te učiti jezike.

proza

Luca Kozina: Na vjetru lete zmajevi

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Luca Kozina (Split, 1990.) piše prozu, poeziju i književne kritike. Dobitnica je nagrade Prozak u sklopu koje je 2021. objavljena zbirka priča Važno je imati hobi. Zbirka je ušla u uži izbor nagrade Edo Budiša. Dobitnica je nagrada za poeziju Mak Dizdar i Pisanje na Tanane izdavačke kuće Kontrast u kategoriji Priroda. Dobitnica je nagrade Ulaznica za poeziju. Od 2016. piše književne kritike za portal Booksu. Članica je splitske udruge Pisci za pisce. Zajedno s Ružicom Gašperov i Sarom Kopeczky autorica je knjige Priručnica - od ideje do priče (2023).

proza

Ana Predan: Neke su stvari neobjašnjivo plave

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Ana Predan (Pula, 1996.) odrasla je u Vodnjanu. U šestoj godini počinje svirati violinu, a u šesnaestoj pjevati jazz. Po završetku srednje škole seli u Ljubljanu gdje studira međunarodne odnose, a onda u Trst gdje upisuje jazz pjevanje pri tršćanskom konzervatoriju na kojem je diplomirala ove godine s temom radništva u glazbi Istre. U toku studiranja putuje u Estoniju gdje godinu dana provodi na Erasmus+ studentskoj razmjeni. Tada sudjeluje na mnogo vrijednih i važnih projekata, i radi s umjetnicima i prijateljima, a počinje se i odmicati od jazza, te otkriva eksperimentalnu i improviziranu glazbu, te se počinje zanimati za druge, vizualne medije, osobito film. Trenutno živi u Puli, gdje piše za Radio Rojc i predaje violinu u Glazbenoj školi Ivana Matetića-Ronjgova. Piše oduvijek i često, najčešće sebi.

proza

Eva Simčić: Maksimalizam.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.

poezija

Jyrki K. Ihalainen: Izbor iz poezije

Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".

poezija

Maja Marchig: Izbor iz poezije

Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.

poezija

Juha Kulmala: Izbor iz poezije

Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg