Piše: Dubravka Bogutovac
Aleksandar Novaković: Vođa, VBZ, Zagreb
Iz Književne republike (10-12, 2011)
Teško je povjerovati da ovakvi književni postupci osvajaju srca i umove žirija koji dodjeljuju književne nagrade, i to 2010. godine, nakon što je već odavno prokazano sve što je prokazivo na polju književnosti. Pitanje koje se neizbježno otvara pred ovom nedoumicom jest: zar je doista dovoljno napisati roman provokativne teme da bi se o njemu pisalo isključivo pozitivno i da bi mu se dodjeljivale književne nagrade?
Aleksandar Novaković, dobitnik književne nagrade VBZ–a za najbolji neobjavljeni roman u 2010. godini, predstavljen je nagrađenim romanom Vođa po prvi put hrvatskoj čitateljskoj publici. Pripadnik mlađe generacije srpskih pisaca (rođen 1975.), autor je nemaloga opusa, koji obuhvać a raznolike žanrove: romane (Glečer, 2007.; Keltska priča, 2008.; Dva u jednom, 2009.), drame (Sistem, 2001.; Zubi, 2004.; Aladinova čarobna lampa, 2007.; Naš čovjek (omnibus, koautor), 2008.; zbirke Bliskost, 2006. i Posle utopije, 2009.), aforizme (knjige aforizama Pij, Sokrate, država časti, 1998. i Neće moći, 2006.), pjesme i kratke priče.
Svojim četvrtim romanom Vođa privukao je pozornost ne samo osvajanjem pozamašne novčane književne nagrade, nego i odabirom teme: roman pripovijeda priču o jednom danu u životu kapetana 5. čete Drugog puka VKS, Stojana Stamenkovića, ratnog zločinca. Taj dan je Vidovdan 1914. godine. Priča pokriva razdoblje od četrdesetak godina i kreće se brzim skokovima unazad i unaprijed iz vidovdanske jezgre.
Odabir naslova romana, kao i smještanja radnje na sam Vidovdan, prizivaju neke neizbježne literarne asocijacije: u prvome redu, satirični diskurs Radoja Domanovića, s naglaskom na njegovu priču Vođa (1901.), ali i na ciklus pjesama Miloša Crnjanskog Vidovdanske pesme kojima se otvara njegova zbirka Lirika Itake (1919.). Pripovijetka Vođa Radoja Domanovića i sama ima nešto širi kontekst (Izlazak, odnosno Mojsijeva potraga za obećanom zemljom), a u Domanovićevoj satiričkoj obradi djeluje ne samo kao priča o Vođi, nego i o narodu koji želi ući u obećanu zemlju. Biblijska legenda i Domanovićeva satira se pritom bitno razlikuju po ishodu puta u obećanu zemlju — dok Izraelci ipak stižu nakon četrdeset godina lutanja u Kanaan, a vođa umire prije stizanja na cilj, Domanovićev narod završava u bespuću jer im je vođa — slijepac. S druge strane, prizivanje Vidovdanskih pesama Miloša Crnjanskog nameće se srodnim kritičkim problematiziranjem mitizirane nacionalne prošlosti.
U Novakovićevoj koncepciji, nacionalna prošlost se također prokazuje kao mitizirana priča, a njezini ideolozi kao zaslijepljeni vođe, međutim, način na koji je ta koncepcija pripovjedački provedena problematičan je na više načina. U prvom redu valja istaknuti tešku čitljivost romana, koja nije rezultat osebujnog stila, nego izostanka brige za čitatelja. Teško se oteti dojmu da je autoru stalo do toga da demonstrira svoje historiografsko znanje, ali izostaje vještina pripovijedanja kojom bi se opravdala ta (legitimna) tendencija, tako da roman obiluje pripovjednim sekvencama poput ove: »Čeka on Švabe još poodavno. Prati ih još od Majskog prevrata. Osuli su paljbu po Srbima u svim novinama, od onih carskih do gazetica koje nisu dobre ni za čučavac. ’Narod vašljivaca’, Düngervolk, ’Narod kraljeubica’, Serbien muss sterbien. Vređaju i ne staju. Pa Prva i Druga marokanska kriza 1905. i 1911. godine. Nadao se da će Francuzi zaratiti s Nemcima, pa će i za Srbiju biti neke vajdice, ali ništa. Francuzi su se u njegovim očima pokazali kao kilava rasa. Poradovao se Carinskom ratu 1906. godine. Mislio je da je to uvod u rat, ali opet ništa. Samo se uvećala trgovina s Belgijom. Mislio je da je pravi trenutak u vreme Aneksione krize 1908. godine. Franjo Josif i njegovi Habzburzi i formalno su stavili šapu na Bosnu. Bilo je to pravo vreme da se udari. Rusija se povezala s Engleskom i Francuskom. Nemci neće smeti, a s Austrijancima je lako. Ionako im Sloveni čine pola vojske, a Mađarima je do Bosne k’o do lanjskog snega. Ali, Rusi...« — i tako autor nastavlja na još dvije stranice svoga romana demonstrirati činjenicu koju navodi u Bilješci o autoru na kraju svoga romana (»diplomirani je povjesničar«). Dojam zamora prekida se, nažalost, nečim još gorim po književnost (a ovdje bi se ipak trebalo raditi o književnosti — ako je vjerovati institucijama književnih nagrada): demonstriranjem tobožnje erudicije jeftinim trikovima poput ovog neukusnog dijaloga: »— Pa dobro, važno je zvati se Stojan. Znate, kao Uajldov komad... Da, vi ne idete u pozorište. A čitate li? — Istoriju i vojne rasprave. držim da je to vama dosadno, pa ne bih o tome. — Ne, naprotiv, mene to odista zanima. — Stvarno? — Da, ja dosta slobodnog vremena provodim u čitanju istorijskih knjiga.« — i nakon toga kreće razgovor između našega junačine Stojana Stamenkovića i njegove ljupke sugovornice, gospođice Irine Tomić, koja ga pouči emancipaciji, na što joj on odvrati da je oženjen vojskom i ponudi joj novac za seks. »Ništa ne razumeš. Ja sam ljudsko biće, jednako tebi. Ja sam slobodna žena. Ja nisam kurva. Razumeš li to, seljačino oficirska?« — Irina će našem Stojanu osorno, nakon što su proćaskali o Tacitu (bez šale, razgovor o Tacitu nalazi se na 75. stranici romana!). Teško je povjerovati da ovakvi književni postupci osvajaju srca i umove žirija koji dodjeljuju književne nagrade, i to 2010. godine, nakon što je već odavno prokazano sve što je prokazivo na polju književnosti. Pitanje koje se neizbježno otvara pred ovom nedoumicom jest: zar je doista dovoljno napisati roman provokativne teme da bi se o njemu pisalo isključivo pozitivno i da bi mu se dodjeljivale književne nagrade? Nema sumnje da je ovaj roman atraktivan svojom tematikom i problemima s kojima se pokušava uhvatiti u koštac — njegov autor je pisac velike ambicije, ali raskorak između onoga što konceptualno priželjkuje (a to je i previše jasno čitanjem svake stranice ovoga romana) i onoga što izvedbeno postiže je toliko velik da doista začuđuju teze kritičara iz regije o univerzalnosti njegove priče i pripovjedačkoj umješnosti njena autora. Malo je umijeća pripovijedanja na ovim stranicama; ima ga u ponekoj zgodnoj opservaciji o glavnome liku, poput »Ljubav prema rakiji u mirnodopskim uslovima krio je nabusitim držanjem« i slično — Novaković je puno uspješniji pripovjedač kad usmjerava svoju pažnju na opise ljudskog ponašanja u intimnim situacijama nego kad pokušava dati svoj doprinos traumatskome iskustvu balkanske krčme. U romanu, međutim, dominiraju upravo njegovi pokušaji razračunavanja s duhovima balkanske prošlosti (navedimo samo epizodu u kojoj Stojan Stamenković raspravlja s guslarom o srpskoj povijesti), dok su njegovi najuspjeliji dijelovi pripovjedačke minijature poput, primjerice, situacije u kojoj Stojan Stamenković odlazi u javnu kuću. U načinu na koji se ophodi prema prostitutki, kao i u reakciji na »Dođite nam opet, gosin kapetane«, koje mu upućuje vlasnik javne kuće, saznajemo više o njemu kao liku i postaje nam stvarniji od svih onih karikaturalnih scena s kojima nas suo čava pripovjedač. Osnovni problemi ovoga romana su, ukratko, njegova pretjerana doslovnost, nemogućnost njegova autora da prikrije svoje ambiciozne namjere (ili da ih, što bi bilo sretnije rješenje, uspije funkcionalno oblikovati u književni postupak) i izostanak epskoga zamaha (koju ovakva koncepcija romana zahtijeva, jer se ne radi o, primjerice, osviještenom postmodernistič kom konceptu igranja s velikim historijskim narativima ni o bilo kojoj vrsti subvertiranja žanra povijesnog romana) koji nadomješta gomilanje historijskih podataka bez pretjeranog mara za njihovu kontekstualizaciju. Doista je teško zamisliti ovaj roman u prijevodu: on može funkcionirati samo tamo gdje prijevod nije potreban, što ga čini skromnim provincijalnim djelcem, kojemu se, očito, može dodijeliti izdašna regionalna književna nagrada. Ali teško mi je zamisliti čitatelja koji bi zadržao pažnju na prijevodu romana koji nijednim postupkom ne pokazuje svijest o tome da ga ne mora nužno čitati netko tko je opsjednut opskurnim detaljima balkanskih ratova. Razumljiva je želja za univerzalnošću ovoga romana, i u svijesti njegova autora i u tekstovima njegovih kritičara, ali njegovi su stvarni dosezi daleko od univerzalnosti.
Na kraju bih istaknula jednu zanimljivu temu koju roman otvara, i to gotovo neopazice, marginalno, ispod svih slojeva velike muške priče o vladanju, ratovanju, vojsci, krvi, pravdi, nepravdi, velikima i malima i tome slično. Naime, ovaj roman, očekivano, prikazuje dva lika žene: majku i prostitutku. U patrijarhalnoj kulturi koju prikazuje i iz koje proizlazi (pritom se nikako ne bih ograničila na nacionalne granice te kulture, nego bih se radije pozvala na granice jezika koji ne traži prevođenje) sasvim je uobičajeno da žene nisu subjekti (ma koliko to priželjkivala gospođ ica Irina Tomić, koja Stojanu Stamenković u drži predavanje o pacifizmu i sifražetskom pokretu), nego objekti, bilo obožavanja (lik majke), bilo pražnjenja (lik prostitutke, prikladno označen kao žena–maramica). Ono što je zanimljivo u ovoj predvidljivoj strukturi odnosa je tretman majke: naime, u genezi Stojanova divljaštva stoji njezin svijetli lik podržavateljice i bodriteljice — ona je ta koja ga je hrabrila da postane majčin gardista, dok ga je otac preklinjao da ne postaje vojnik. čini mi se da duboka jeza ovoga romana ne proizlazi iz toga što prikazuje svijet nasilja i brutalnosti, zločina i zločinaca — tome smo ionako izloženi svaki dan i prag tolerancije nam je visoko podignut — jezivo je ovdje, čini mi se, nešto drugo: suptilna podrška patrijarhalnom nasilju koju pružaju njegove žrtve.
Kritična masa raspisuje novi natječaj književne nagrade "Kritična masa" za mlade autorice i autore (do 35 godina).
Ovo je osmo izdanje nagrade koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena.
Prva nagrada iznosi 700 eura (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu.
U konkurenciju ulaze svi dosad neobjavljeni oblici proznih priloga (kratka priča, odlomci iz većih formi, prozne crtice). Osim prozne fikcije, prihvatljivi su i dokumentarni prozni tekstovi te dnevničke forme koji posjeduju književnu dimenziju.
Prethodnih su godina nagradu dobili Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj, Mira Petrović, Filip Rutić, Eva Simčić i Ana Predan.
Krajnji rok za slanje prijava je 10.12.2024.
Pravo sudjelovanja imaju autorice i autori rođeni od 10.12.1989. nadalje.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Robert Aralica (Šibenik, 1997.) studij hrvatskoga i engleskoga jezika i književnosti završava 2020. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem proze i produkcijom elektroničke glazbe. Svoje literarne radove objavljivao je u studentskim časopisima Humanist i The Split Mind. 2022. kriminalističkom pričom Natkrovlje od čempresa osvojio je prvo mjesto na natječaju Kristalna pepeljara. Trenutno je zaposlen u II. i V. splitskoj gimnaziji kao nastavnik hrvatskoga jezika.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Iva Esterajher (Ljubljana, 1988.) živi i radi u Zagrebu. Diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti. Aktivno se bavi likovnom umjetnošću (crtanje, slikarstvo, grafički rad), fotografijom, kreativnim pisanjem te pisanjem filmskih i glazbenih recenzija. Kratke priče i poezija objavljene su joj u književnim časopisima i na portalima (Urbani vračevi, UBIQ, Astronaut, Strane, NEMA, Afirmator) te je sudjelovala na nekoliko književnih natječaja i manifestacija (Večernji list, Arteist, FantaSTikon, Pamela festival i dr.).
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Nikola Pavičić (Zagreb, 2004.) živi u Svetoj Nedelji. Pohađa Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Piše, napose poeziju i lirsku prozu, te sa svojim tekstovima nastoji sudjelovati u literarnim natječajima i časopisima. U slobodno vrijeme voli proučavati književnost i povijest te učiti jezike.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Luca Kozina (Split, 1990.) piše prozu, poeziju i književne kritike. Dobitnica je nagrade Prozak u sklopu koje je 2021. objavljena zbirka priča Važno je imati hobi. Zbirka je ušla u uži izbor nagrade Edo Budiša. Dobitnica je nagrada za poeziju Mak Dizdar i Pisanje na Tanane izdavačke kuće Kontrast u kategoriji Priroda. Dobitnica je nagrade Ulaznica za poeziju. Od 2016. piše književne kritike za portal Booksu. Članica je splitske udruge Pisci za pisce. Zajedno s Ružicom Gašperov i Sarom Kopeczky autorica je knjige Priručnica - od ideje do priče (2023).
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Ana Predan (Pula, 1996.) odrasla je u Vodnjanu. U šestoj godini počinje svirati violinu, a u šesnaestoj pjevati jazz. Po završetku srednje škole seli u Ljubljanu gdje studira međunarodne odnose, a onda u Trst gdje upisuje jazz pjevanje pri tršćanskom konzervatoriju na kojem je diplomirala ove godine s temom radništva u glazbi Istre. U toku studiranja putuje u Estoniju gdje godinu dana provodi na Erasmus+ studentskoj razmjeni. Tada sudjeluje na mnogo vrijednih i važnih projekata, i radi s umjetnicima i prijateljima, a počinje se i odmicati od jazza, te otkriva eksperimentalnu i improviziranu glazbu, te se počinje zanimati za druge, vizualne medije, osobito film. Trenutno živi u Puli, gdje piše za Radio Rojc i predaje violinu u Glazbenoj školi Ivana Matetića-Ronjgova. Piše oduvijek i često, najčešće sebi.
NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.
Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".
Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.
Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.