proza

Iva Hlavač: Grad od papira

Iva Hlavač iz generacije osamdesetih - novo je ime na sceni hrvatske proze.
Rođena 1986. u Osijeku, živi u Valpovu, dosad je objavila knjigu priča "I obični ljudi imaju snove" (MH, Osijek, 2009.) koja je uglavnom promakla zagrebačkoj kritici. Zastupljena je u antologiji nove proze "Bez vrata, bez kucanja".
Pročitajte tri priče iz njene neobjavljene zbirke "Grad od papira". Dobre su.

ALBERTOVO IŠČEKIVANJE

Iskašljao sam veliki komad žute sluzi koji sam izbacio iz sebe ravno na zelene pločice, kraj WC školjke. Danas bi netko trebao doći počistiti, danas je ponedjeljak. Netko uvijek dođe.

Izašao sam na hodnik zapaliti. Pokušao sam skuhati kavu, ali taj aparat tamo uopće nije radio. Samo je kašljucnuo i potpuno se ugasio. Više ništa ovdje nije radilo, neće više ničega ovdje ni biti. Došli su mi to reći prošli tjedan. Poslali su mi jadnika, koji je valjda izvukao najkraću slamku, da mi priopći kako će morati srušiti kino.

- Žao mi je Alberte, ali tako mora biti, kino je dalo sve od sebe. - tapšao me po ramenu i gledao kroz mene. Bio je to mlad čovjek koji je tek počeo raditi u gradskom poglavarstvu. Znao sam ga još kad je kao mali dolazio ovdje. Bio je debeo i stalno je žderao one gumene bombone što smo ih tu prodavali. Ljuljao se na stolici i gurao male debele ručice u vrećicu s bombonima. Sada je stajao ispred mene i tapšao me po ramenu i nije me uopće gledao i mislio je da sam star k'o biblija, da sam dementni starac koji ne razumije kako stvari idu. Samo, ja sam razumio kako stvari idu, a on je samo mislio da razumije. Mislio je kako je čitav život ispred njega. Čitav taj svijet čeka na njega da ga on pojebe. Čitav taj svijet kojeg on drži za jaja. A eto, nasuprot njega, ludi starac s cigaretom koja će mu dokrajčiti i ono malo života što mu je ostalo. Tako je to i bilo, samo što nije znao da će i on na kraju tako završiti, da će ga ljudi tapšati po ramenu i zahvaljivati svemogućembogu što nisu kao on. Stajat će s njim pet minuta i popričati o vremenu ili tako nečemu, iz sažaljenja, da budu zadovoljni sami sa sobom, da mogu reći da su ONI učinili nešto dobro za tog jadnika.

I tako sam ja šetao hodnikom gore-dolje i čekao osam sati kada je film trebao početi, da prodam karte u zadnjem tjednu opstojnosti kina, u zadnjem ponedjeljku. Šetao i čekao, kao što cijeli život čekam. Stojim i čekam, sjedim i čekam, pušim, pijem, obilazim, gledam, sanjam, ležim, promatram žene, golubove, grad, jedem tvrdi kruh, čitam, plaćam, zaboravim pa se sjetim i opet čekam. Čekam ono nešto što svi čekaju, a to nešto ne dođe. Nikada. Ja znam, ja sam proveo čitav život u iščekivanju. I ostao sam. Kao govno, malo smeđe govno u WC školjci koje pluta dok netko ne pusti vodu. I nema ga više.  

Došlo je svega četvero ljudi. Dvoje klinaca, neki pijanac kojeg sam propustio bez da mi je platio jer mi je bilo svejedno, i cura koja je stalno dolazila. Film je počeo i uvodna špica je tekla kroz prazan prostor i sve je to bilo tako isto i nije donijelo ništa novo. Otišao sam kupiti štrudlu s višnjama u pekaru malo dalje od kina. Zagrizao sam dva puta i smotao je u papir. U trgovini sam kupio vrećicu kave i duhan.

- Oooo, gospodine Alberte, kako smo danas? - pitala me mršava žena debelih usnica iza pulta.

Nisam ništa rekao. Nije mi se dalo ništa govoriti. Zašto bih joj išta odgovorio kad vidi da nisam dobro, kad je to sasvim jasno i nema se tu što za reći. Starci kao ja mogu si dopustiti takvo ponašanje, nitko ih neće kriviti ili smatrati bezobraznim. Starci kao ja mogu se izvući na gluhoću ili staračku poludjelost. Uzeo sam duhan i kavu i vratio se natrag. Stavio sam instant kavu u plastičnu čašu i sipao vruću vodu unutra. Promješao sam sve to prstom i smotao duhan, pa sjeo na stolicu ispred staklenog izloga kina. I bio je tu ispred mene, sav taj grad, sa svim tim ljudima koji idu na jednu i na drugu stranu, s jednog na drugi kraj, sve te ulice i trgovine i terase kafića. Nije mi mahao, gledao me s prezirom dok sam otpuhivao dim na njega. Nikada nisam bio negdje dalje, cjeli sam život bio tu i toliko sam ga poznavao da mi je postao potpuno nepoznat.

Film je završio i ljudi su izašli na stražnji izlaz. Trebalo je krenuti, ali nisam htio krenuti. Htio sam popiti nešto. Ispreturao sam cijelo kino i naposljetku našao polupraznu bocu viskija u ladici ispod aparata za kavu. Bilo je u redu. Smotao sam još nekoliko cigareta i pio i pušio. Pogasio sam sva svjetla i gledao van, pa hodao između stolica u dvorani, dirao veliko platno, sjedio malo na stolici u prvom, pa u zadnjem redu. Viski je iščeznuo. Još mi se pilo pa sam otišao po još jednu bocu u trgovinu. Žena iza pulta je ovaj put šutila.  

- Jesi TI dobro? - unio sam joj se u lice. Bio sam pijan. Pokupio sam bocu i izašao van. Sudarao sam se s ljudima. Sudarao sam se s gradom. Napokon sam se dokopao stepenica kina i polako se uspeo s tom bocom pod rukom. Zamijetio sam svjetlo iz toaleta kako teče hodnikom kina. Pomislio sam da sam ga zaboravio ugasiti, ali bio sam gotovo siguran da nisam. Polako, na prstima, pritisnut o zid (još uvijek držeći bocu) šuljao sam se prema svjetlosti. Nisam znao što je, moglo je biti svašta, a ja sam bio pijan i naoružan bocom viskija. I mršav i jadan i bez sreće, tako da je moglo biti bilo što. Polako sam nagnuo glavu, a tamo to ogromno dupe, ispod cvjetaste haljine, miče se lijevo-desno. Ogromna žena, na sve četiri u wc-u riba pod velikom četkom. Sjetio sam se onda da je to žena koja dolazi čistiti ponedjeljkom. Nikada je nisam vidio jer sam uvijek odlazio odmah nakon završetka filma. I evo je, to je ona. Ogromna žena s  haljinom koja riba govna i moju žutu sluz s pločica. Još sam malo gledao u tišini, a onda se nakašljao. Trgnula se i bacila četku na mene. Na vrijeme sam se izmaknuo.

- Ja sam Albert, tu radim. – rekoh.

- Tko ste vi?

- Albert, nemojte brinuti, stvarno sam tu zaposlen. Prodajem karte.

- Aha, tako. - rekla je i opet mi okrenula dupe.

- Dajte, odmorite malo. - rekao sam.

- Ne hvala, moram ovo dovršit.

- K'o ga jebe, ionako će srušit ovo mjesto za tjedan dana ili tako nešto.

Okrenula se i pogledala me.

- Evo, imam i viski, ako biste mi se htjeli pridružit. Ne volim pit sam.

Neko me vrijeme samo gledala tim ogromnim očima, a onda je pogledala viski, pa se ustala i obrisala ruke o haljinu. Mogao sam je vidjeti cijelu. Njezino ogromno tijelo i sise i nabrekle noge i raščupanu kosu. Prošla je pored mene i sjela na stolicu. Uzeo sam dvije plastične čaše, pa sam i ja sjeo. Natočio sam nam viski i zapalio cigaretu. Ona je svoju kutiju izvadila iz sisa. Fino su se ugnjezdile tamo.

- Auuu, što je jako.

- Dajte, razblažit ću vam s vodom.

- Ne pričaj gluposti, Alberte.

I tako smo ta žena i ja sjedili i pričali i pili viski, a WC je bio pun govana i takav će i ostati dok ga ne sravnaju sa zemljom. Rekao sam da mi se stvarno sviđa. Rekla je da ne pričam svašta. Rekla je da sam puno popio. Možda i jesam, ali nisam vidio razliku. Hoću reći, mislim da bi mi se svidjela i da sam bio trijezan. Ustao sam i onda sam joj uvalio jezik u ta njena debela usta i nikada se nisam osjećao bolje. Ustala je i ljutito me gledala. Izgledala je kao da će se rasprsnuti od bijesa. Poljubio sam ju još jednom i ona je onda poljubila i mene. Zadigao sam joj haljinu i vidio te ogromne gaće i preplavila me takva sreća da gotovo da sam zaplakao. Bila je tako topla i meka i mogao sam nestati u njoj. Pomislio sam, dok sam uranjao glavu u njezine gaćice, da je nitko nikada nije vidio kako riba WC kina osim mene i bilo je nečega u tome. U tome je bilo sadržano ono nešto. Ili nije, ako baš hoćete. Svejedno, ja sam se osjećao dobro.

NITKO, TAMO VANI, NIJE ZNAO ŠTO SE DOGAĐA

Ovaj grad je pun drkadžija ako mene pitate. Najveći od njih je moj šef. Drkadžija prve klase. Stane iza mene, a njegova ruka nađe se ispred mene i onda slaže sve te konzerve graha i konzerve ribica i vrećice tijesta. Kao da ja ne znam kako se što slaže. Kao da imam gubitak pamćenja, pa se ne mogu sjetiti gdje što ide.

To si ti samo umišljaš. Šuti. Treba ti taj posao. Nama treba. Što ti misliš, da ćemo moć živjet samo od moje plaće? Da ću ja rintat, a ti sjedit i pit kavice sa svojim prijateljicama kokoškama samo zato što si umislila da te on hoće pojebat. A i što sad, muškarcima se diže i na gluplje stvari. To je mišljenje mog muža. Tako on vidi cijelu tu stvar.

Šef je došao popodne, baš kad mi je počela smjena. Iskesio je svoje zube prema meni i buljooke oči prema mojim sisama i tako stajao neko vrijeme dok sam ja radila. Bila je gužva i on se znojio dok je čekao da se sve raščisti. Njegovi pazusi postali su dvije ogromne mrlje. Mogla sam ga osjetit, taj njegov pogled, kao da tisuće ljigavih zmija plaze po meni. Nije mogao više čekat, pa je samo nešto potpisao i otišao. Ali nisam ja jedina prema kojoj se tako ponaša. Sve njegove zaposlenice moraju ga trpit, valjda misli kako je ovo njegov privatni bordel ili tako nešto. Jedino koga ne gnjavi jest Milka, žena u pedesetim, s debelim okvirima naočala koje vise na plavom lančiću i kose obojane u žuto. Rekao mi je jednom da smrdi na ljekove i kašu i da je dosadno zabadalo. Ponekad joj zavidim.

Kad se gužva raščistila izašla sam ispred trgovine zapalit. Tamo je već bila Marijana. Sjedila je na stepenicama butika i pušila. Uglavnom je ispred jer gotovo nitko ne dolazi tamo kupovat.

- Ćao, Tamara.

- Hej.

- Kako si?

- A evo dobro. Ide. Ti?

- Ma slušaj ovo. Moj Igor je dobio besplatno putovanje. U Grčku. Zamisli? Probudim se ujutro, sjebana jer moram na posao i on mi javi, evo maloprije. Puf, dobili besplatno putovanje i smještaj.- približila mi se.

- Lijepo – rekoh – Stvarno lijepo.

- Klince ćemo ostavit kod moje mame i u petak smo već tamo. Avionom. Nikada nisam putovala avionom. Jesi ti kad letila?

- Ne, nikad.

- Zamisli, avionom. O bože. - podigla je glavu gore.

- Da, stvarno, to je lijepo.

- Što ponijeti. Hoću se moći kupati. Ma sigurno će bit i bazen tamo.

- Da, sasvim sigurno.

- Kako se zove to mjesto, božemoj. Neko turističko mjesto, Peniscola, mislim da se tako zove. Pješčana plaža i to sve. Joj, oprosti, ja sam se tu raspričala. Ima šta novo kod tebe?

- Ma neka, i ja bih bila sretna da se mogu barem malo maknut.

- Pa je, u pravu si. Kako tvoj Kruno?

- Dobro. Ima puno posla. Radi.

- Mog Igora će promaknut. Oduševljeni su njime, naprosto su oduševljeni.

- Lijepo.

- I ja kažem.

- Čuj, moram se vratiti unutra. Šef bi mogao naići.

- Joj da, ona budala. Ajde, ajde, ja ću ostat još malo.

Ušla sam unutra i sjela na stolicu iza pulta. Tko još dobiva besplatno putovanje u Grčku. Tko, pobogu, iz ovog grada može dobit besplatno putovanje ili bilo što drugo. Vidjela sam ju kroz prozor. Palila je drugu cigaretu i gledala gore. Kladila bih se da je sve to izmislila.

U trgovinu je ušao Albert. On radi u kinu i stalno kupuje duhan. Pitala sam kako je, no nije mi odgovorio. Nije ništa rekao. Misli da se može ponašati kako hoće jer sam mlađa od njega. Kažem vam, ovaj grad je pun drkadžija.

Bilo je oko osam i trebalo se još dva sata smiješiti i posluživati, otvarati i zatvarati kasu. Još dva sata, onda sutra opet tako i preksutra i još tjedan dana, mjesec dana, godinama. Tko zna koliko još. Kod kuće su me čekala djeca i muž. Gladni. Morat ću uzeti tijesto i umak ili jaja i mlijeko. Ne znam više. I njemu ću uzet pivo jer će mu ponestat kao i uvijek. Morat ću pomoći djeci sa zadaćom. Samo da nije matematika, matematika mi je slaba strana. Koliko Ivo ima krušaka u košari ako... Isusebože, kakve kruške, kakav Ivo. Matematika i stvarni život ne idu jedno uz drugo. On će bit pripit i odmah će zaspat. Ja ću ležati pored njega i osjetiti miris piva i znoja. Prije nije bilo tako. Prije sam osjećala samo njega, toplog i umiljatog.  

Počela sam brojati novce iz kase. Nije bilo puno prometa, ali bilo je tu dosta novca. Spremila sam ih natrag. Daj se sredi Tamara, što ti je to u glavi. mislila sam. Gledala sam okolo. Unutra je još bilo nekoliko kupaca, nisam ih niti zamijetila. Žene i djeca ili muškarci, ne znam. Albert je ponovno došao, bazdio je na viski i izderao mi se u facu. Ne znam što je rekao. Nije me, doduše, ni bilo briga.  Mutilo mi se. Mehanički sam uzimala novce i vraćala im ostatak i trpala sve to u vrećice. Previše vrećica. Pet do deset. Treba napravit obračun. Šef neće doći, ima puno posla. Brojim novce (Tamara, ni ne pomišljaj na to). Kao da se magla spustila na moje oči i navala adrenalina odjednom me ošinula dok sam trpala novčanice u torbu. Zavrtilo mi se u glavi i smijala sam se. Glasno sam se smijala i nitko, tamo vani, nije znao što se događa. Uzela sam tri šteke cigareta i pet litara vina. Izišla sam van i ušla u auto. Dala sam gas i upalila radio. Boce su zveketale, a novčanice šuškale. Zapalila sam i otvorila prozor, a vjetar je ulazio poput najjače oluje i dirao mi kosu i obraze. A ja sam otpuhivala dim i načela vino. Okus vina, skupog vina. Jebeš Grčku i avion.

Bio je mrak, vino se cijedilo niz moj vrat i stigla sam do kraja grada. Vidjela sam tu tablu prekriženu crvenom crtom. Misli su počele nadolaziti kao dosadni roj komaraca. Djeca su čekala. Gladna. Pas je cvilio kraj vrata, sudoper je čekao pun suđa. Muž je čekao. On ne zna što bi bez mene. Ne zna ni jaja napraviti, ne zna matematiku. Ne zna se snać s tim svim zadacima. Stala sam uz rub ceste i zapalila.  Jaja su gotova u pet minuta, a matematika i nije toliko strašna. Sve te brojke, sve te kruške, imaju neko svoje mjesto.

IMAM OSJEĆAJ DA JE OVO TA VEČER

- 'Ajde, nisi se valjda usr'o?

- Daj odjebi, čekaj da popušim.

- Pola deset je, zatvorit će.

- Dobro, dobro evo. - ugasio sam pljugu i krenuo prema toj trgovini. Trebalo je uzeti bocu, po mogućnosti bocu vina ili možda limenke piva, ali moglo je to biti i nešto drugo. Naravno da nismo imali love. „Novce treba zaslužiti“ rekao bi moj tata i podigao novine visoko u zrak. Da, baš. Šta on ima od toga. Radi osam sati i dođe doma nadrkan k'o govno, sjedi i bulji u TV. To je kao život. Ma daj, trebao bi on prvo naučit kako se živi, a on nema pojma.

Ušao sam u trgovinu i osjetio kako su mi dlanovi mokri. Gledao sam lijevo desno, kao da prelazim ulicu, ali takvom brzinom da mi se zavrtilo. Prodavačica je stajala iza svog pulta i posluživala nekakvog starca koji je izgledao pijano. Bio je nagnut prema njoj i izderao joj se ravno u lice. Trebalo je iskoristit gužvu.  Krenuo sam do police s alkoholom. Zgrabio sam prvo što mi se našlo pod rukom i strpao u ruksak. Gledao sam ravno, prema izlazu. Ako me nije skužila do sada niti neće. Samo naprijed. I našao sam se vani. Slobodan, lagan i sve je bilo super. Crni me čekao iza ćoška i cupkao s jedne na drugu nogu.

- Jesi? - pitao je, a ja sam kimnuo kao da sam neki maher za te stvari, a zapravo mi je bilo prvi put. Lagano me lupio po leđima, pa smo krenuli prema parku. Park je bio blizu. Tamo smo inače išli pit. Tamo su svi išli pit, uglavnom vikendom, a sada je bio ponedjeljak i sve je bilo prazno. Neki su samo šetali pse koji su glupavo trčali okolo i lizali svoje guzice i lovili ptice kao da ih mogu uloviti, a ove bi ih uvijek zajebale. Sjeli smo na klupu i izvadio sam bocu iz torbe. Bila je to votka, nisam ni skužio tamo u trgovini što zapravo uzimam. Votka je dobra, a mi nismo izbirljivi. Crni je prvi potegnuo, pa se stresao i pružio je meni.

- Dobra je. - rekao je i zapalio.

- Aha.

- Slušaj, večeras bi mogli nešto napravit.

- Šta?

- Bilo šta. Dosadno je. Ne da mi se opet napit i otić spavat.

- U tome i je stvar, ovdje je mrtvilo, nema se što radit. Osim toga, ponedjeljak je.

- Jebeš ponedjeljak. Meni ništa ne znači to što je ponedjeljak.

- Dobro, 'ajde reci onda šta ćemo.

- Ma ne znam, ono, imam osjećaj da je ovo TA večer. Kužiš? Evo naprimjer, tu je blizu, u onom selu nekakva zabava. Čuo sam od bratića. Bude cuge, kolača i tih sranja i cura i nekakva živa glazba. Prošle godine bilo je tamo nekakvo natjecanje, jahali su krmaču. Sjedneš na neku tamo debelu krmaču i ona trči k'o luda i ti moraš ostati na njoj što duže. Na krmači. - smijao se i votka mu je izletila iz usta i nosa.

- Krmača. Čuj, nije mi to nešto.

- Ma dobro, nije stvar u krmači.

- Dobro, ali nemamo auto.

- Da. Jebiga.

Šutili smo i pili. Votka je izgubila onaj svoj oštri okus i pio sam je kao vodu. Okruživao nas je mrak i tišina. Mogao sam vidjeti svjetla auta kako brzo prolaze, tamo dalje, na cesti. Išli su nekuda. Znali su da negdje moraju biti. Kod kuće na večeri ili u krevetu ili sa svojim ženama na kauču. Možda i nisu znali kuda idu, ali nekuda su išli. Moj tata je sad vjerovatno zavaljen na stolici i čita novine, a mama mu nosi palačinke s orasima. I šute. On ne voli da ga se ometa u čitanju. Više ga zanima što se dogodilo u tamo nekoj Njemačkoj s gospodinom N.N. nego što se događa u njegovoj vlastitoj kući. A mama, ona je hodajući duh ili tako nešto. Samo pravi doručak, ručak, večeru i u pauzama sjedi pred TV-om i pilji u ekran kao da je hipnotizirana. Ima raščupanu kosu i uvijek me pita: Sine jesi dobro, sine jesi jeo, sine, tata se brine hoćeš li naći posao, a ja ju pitam kako je ona, a ona je uvijek kaže da je dobro.

Pogledao sam Crnog, naginjao je votku. Nisam baš mogao vidjeti kakav je izraz lica imao, ali nije bilo dobro jer je šutio. On rijetko kad šuti. Baš zbog toga volim pit s njim. Znamo se malo više od godinu dana i kada sam ga upoznao nisam znao kud bi sa sobom. Nije ni on znao. I tako smo počeli ništa ne raditi zajedno. Ja sam šutio, on je pričao. Nisam morao odgovarati na glupa pitanja ili slušat nekakva pametovanja. Bio je dobar za te stvari.

- Gle, skoro smo popili. Daj nazovi neku svoju prijateljicu. Umirem ovdje. Daj nazovi Mirjanu. Idemo se malo zabaviti. - Crni me drukao.

- Daj šta ti je, neće htjet doć.

- Hoćeš reć da ne želi imat posla s nama. Sa mnom? To hoćeš reć?

- Ma nije u tom stvar..

- Idem pišat'. Kad se vratim dovršit ćemo ovo, pa idemo nekud. Smislit ću.

- Okej.

Otišao je tamo iza nekog drveta, ja sam zapalio. Začuo sam nekakvo šuškanje i ispred mene se stvorio neki tip. Nisam ga mogao baš vidjeti, ali čuo sam da mumlja nešto. Uspravio sam se i pogledao bolje. Bio je to Toni, ludi Toni. Tako su ga zvali. Često se motao po parku i pričao sam sa sobom. Taman su se upalile lampe u parku i mogao sam ga jasno vidjeti. Buljio je u mene i cerio se luđački. Bio je zapravo bezopasan, samo je, eto, bio malo skrenuo. Ljudi su pričali da je to zbog toga što ga je njegov stari mlatio i ostala sranja. Mama ga je napustila kad je imao dvije godine. Otišla je s nekim tipom na motoru valjda. Tako su barem pričali. Njegov stari je onda popizdio i počeo ovog mlatit. Onda je umro od previše alkohola ili tako nešto. I sad Toni po cijele dane hoda parkom i ceri se.

- Bok. - podigao je ruku u zrak.

- Bok.

- Može cigaretu?

Pružio sam mu cigaretu, a on se i dalje cerio i onda me potapšao po glavi. Crni se ispišao i vraćao prema nama.

- Šta hoće ovaj? - pitao me.

- Dao sam mu cigaretu.

- Ma nemoj, on bi pušio. Koji kurac te tapša po glavi.

- Daj pusti.

- Koji kurac ga tapšaš? - pogledao ga je.

- Pogledaj koja debilčina. Debilčina i pederčina.

- Došao je po cigaretu samo.

- Po cigaretu ha? Mislim da je on došao po nešto drugo. Mislim da se Toniju sviđaju dečki. Jel tako Toni? - gledao je u njega, a ovaj se cerio i gledao u mene.

- Daj Crni, idemo.

- Pusti. Čekaj. Toni, jel ti se sviđa moj prijatelj? - stavio mi je ruku na rame i gledao ga. Toni je kimnuo i prtljao po džepovima. Crni mu se približio.

- Znači ti si jedna velika pederčina. Jel' tako Toni?

Toni je kimao glavom. Crni ga je malo odgurnuo.

- Šta radiš? - pitao sam

- Ti se ne mješaj.

Opet je pitao Tonija jel voli dečke, a ovaj se cerio. Crni ga je spizdio desnom šakom u facu. Ustao sam s klupe i uhvatio ga za ramena. Odgurnuo me. Nikada ga nisam vidio takvog.  Opet sam ga uhvatio, a onda je i mene udario po faci i ja sam oteturao natrag. Počela mi je teć krv iz nosa. Morao sam se sabrat. Magla mi se spustila pred oči. Vidio sam samo kako Crni udara Tonija nogom, a onda i Tonijevo lice koje se više nije cerilo.

Izgledao je zbunjen. Zbunjen i tužan i kao da ne kuži što se zapravo događa. Poput psa koji ne razumije što je skrivio.

- Prestani, ubit ćeš ga! PRESTANI! - vikao sam nakon što sam došao k sebi. Nisam znao što da radim. A onda se on najednom okrenuo i uzeo mi bocu votke i rekao da idemo. Kao da se ništa nije dogodilo. Nisam htio ići s njim, a on me uhvatio za ruku i počeo vući sa sobom. Nisam se opirao. Vukao me kao nekakvu krpenu lutku. Usput sam povraćao, a on me vukao i dalje. Stalno je govorio da je on to zaslužio. „Takvim pederčinama i debilima nije mjesto tu. Takvima je mjesto u zatvoru.“ Tako nešto je govorio. Govorio i vukao me, a ja sam mrmljao zašto je to napravio, da trebamo zvati hitnu, da je Toni samo malo lud, da nije nikome ništa učinio.

Došli smo do mosta i spustili se dolje, ispod. On je pio votku, a ja sam samo tamo sjedio i držao glavu između koljena. Bilo mi je mučno. Opet sam povraćao. On je pričao, a ja ga nisam čuo. Zujalo mi je u ušima i nisam imao pojma tko je taj tip tu. Nisam ga zapravo niti poznavao. Samo smo pili zajedno, samo smo ubijali vrijeme. Nije ni on mene znao. Ni ja nisam znao sebe. Znao sam samo da je ova noć promijenila sve. Nitko od nas više neće biti isti. Ni Toni. Bit će još sjebaniji. Trebalo se vratiti tamo, pozvati hitnu, policiju, a auti su na cesti, tamo na cesti, prolazili i znali su da nekuda idu. Znali su da moraju biti negdje. Ja više ništa nisam znao.

--