kritika

Stara majstorica kratkih pruga

Za „Previše sreće“ Alice Munro moglo bi se reći da je knjiga za „sladokusce“, ali kako je ta riječ snobovskim raubanjem postala odvratna - recimo tek da gđa Munro, i nakon Bookera za životno djelo (2009), piše život, premda ne i romane. Ovo su pripovijetke. Vrhunske.



 

Alice Munro: Previše sreće; prijevod: Maja Šoljan; 304 str.; OceanMore

Piše: Robert Perišić

U izvanrednoj knjizi „Previše sreće“ Alice Munro (1931) postoji priča naslovljena „Beletristika“, gdje u jednom momentu starija gospođa kupuje knjigu mlade spisateljice koju je upoznala i zatim shvaća: „To je zbirka pripovjedaka, a ne roman. Što je samo po sebi razočaranje. Kao da umanjuje autoritet knjige, a autoricu razotkriva kao nekoga tko se tek dohvatio ulaznih vrata Književnosti, ali nikako nije unutra na sigurnom.“

Ovaj sitni pasus, jasno, zapravo je (auto)ironična igra Alice Munro koja cijeli život piše pripovijetke i kratke priče, a nikad nije napisala roman. Ovaj je pasus i komentar navika većine čitateljstva, one većine koja traži roman i „Književnost“ misleći da je veličina bitna i da se znamenita „Književnost“ objavljuje putem ovog ili onog autoriteta – u ovom slučaju autoriteta Romana, a ima i drugih „autoriteta“: autoritet književne patine („ovo zaista izgleda kao Književnost“), autoritet intelektualnosti („ovo je tako pametno, jedva pratim“), autoritet profesorske poetike („možda je beskrvno, ali tako se Piše“), i tako dalje. Upisan je u onom pasusu i komentar na izdavačku industriju koja prvenstveno traži roman – u Sjevernoj Americi (Munro je iz Kanade), a još više u Europi, sklonijoj autoritetima, gdje se navodno drži do „Književnosti“, tako da se tu s kratkom prozom, što god napisao, jedva može napraviti išta (koliko Europljana znamo da su samo kratkopričaši poput Munro ili Carvera?). Reći ću ovdje i nešto iz vlastitog iskustva s čitateljima: roman može pročitati svatko relativno književno pismen jer roman – ako je dobar – ima toliku količinu impulsa da stvar „ne možeš promašiti“, dok je za kratku prozu ipak potreban bolji, književno senzibilniji čitatelj koji priču shvaća iz manje informacija, jer ponavljanja i objašnjavanja ovdje smetaju i računaju se uglavnom pod nezgrapnosti. Naravno, i čitanje je nešto što se uči – logiku forme usvajamo praksom – pa ako se netko nelagodno prepoznao u prethodnim rečenicama, onda je Alice Munro pravi izbora za probijanje leda i stvaranje filinga za kratku prozu, jer knjiga „Previše sreće“ pripada u sam vrh žanra, što znači i među vrhunce suvremene književnosti (a „Književnost“ ostavimo štreberima).   

Jasno, u spomenutoj priči „Beletristika“ nije – naslovu unatoč – književnost glavni junak, jer za suvremene autore kratke proze uglavnom važi to da naslovom ne „opisuju“ priču, nego samo daju akcent, shvatljiv tek nakon čitanja; a u ovoj priči se radi o ženi koja, godinama nakon bračnog brodoloma, iz knjige posve pokrajnog lika (kćeri suparnice) vidi sebe u posve drugom svjetlu. Zanimljiv je - za opis Munroina pisanja - taj naslov („Beletristika“) i ta sjajna pripovijetka jer ona u sebi krije ono što postmodernisti najviše vole – i autoreferencijalnost i metanaraciju – no za razliku od autora koji pišu zato da bi napisali „Književnost“, k tome i „postmodernističku“, pa se razmeću signalima koje prepoznaju jedino „stručnjaci“ – Munro u ovoj priči cijelu tu aparaturu ničim ne pokazuje, niti se radi o aparaturi: sve se sklapa u sublimnu spoznaju kompleksnosti života, ljudskih odnosa i priča. Reklo bi se – realistička pripovijest, što ona i jest, ali nije samo to. Nema tu mahanja zastavom Književnosti, ništa se tu napadno ne stavlja u izlog, i upravo po tome to i jest djelo suptilne majstorice. Munro je, pak, ovu knjigu napisala bližeći se svojim osamdesetima: takva koncentracija, takva imaginacija i „skrivena“ (kako to pravi kratkopričaši rade) bravuroznost stila – sve to je vrijedno divljenja, posebno iz naše kulture u kojoj pisci rano stagniraju i odustaju (zasigurno i zbog frustracija te cjeloživotne raubanosti drugim poslovima).

Premda se ove priče ne daju svesti na temu i lokaciju – za stvaranje slike recimo i to da su Munroini junaci često žene, da se većina priča događa u njenom rajonu jugozapadnog Ontarija, pa po toj „provincijalnoj“ lociranosti ponešto podsjećaju na ruralni jug druge velike majstorice Flannery O'Connor, no Munroin socijalni ambijent ipak je bitno suvremeniji: razvodi su uobičajeni kao i počinjanja iz početka, te tipično suvremena „traženja sebe“, dakako, bez petparačke filozofije.  

Ukratko: za one koji traže koncentrat proze – nema ih previše, ali ih ima – evo „Previše sreće“.

(objavljeno u Globusu)

 

o nama

Natječaj nagrade ''Kritična masa'' (8. izdanje) otvoren do 10. prosinca

Kritična masa raspisuje novi natječaj književne nagrade "Kritična masa" za mlade autorice i autore (do 35 godina).
Ovo je osmo izdanje nagrade koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena.
Prva nagrada iznosi 700 eura (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu.
U konkurenciju ulaze svi dosad neobjavljeni oblici proznih priloga (kratka priča, odlomci iz većih formi, prozne crtice). Osim prozne fikcije, prihvatljivi su i dokumentarni prozni tekstovi te dnevničke forme koji posjeduju književnu dimenziju.
Prethodnih su godina nagradu dobili Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj, Mira Petrović, Filip Rutić, Eva Simčić i Ana Predan.
Krajnji rok za slanje prijava je 10.12.2024.
Pravo sudjelovanja imaju autorice i autori rođeni od 10.12.1989. nadalje.

proza

Robert Aralica: Gugutka

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Robert Aralica (Šibenik, 1997.) studij hrvatskoga i engleskoga jezika i književnosti završava 2020. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem proze i produkcijom elektroničke glazbe. Svoje literarne radove objavljivao je u studentskim časopisima Humanist i The Split Mind. 2022. kriminalističkom pričom Natkrovlje od čempresa osvojio je prvo mjesto na natječaju Kristalna pepeljara. Trenutno je zaposlen u II. i V. splitskoj gimnaziji kao nastavnik hrvatskoga jezika.

proza

Iva Esterajher: Priče

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Iva Esterajher (Ljubljana, 1988.) živi i radi u Zagrebu. Diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti. Aktivno se bavi likovnom umjetnošću (crtanje, slikarstvo, grafički rad), fotografijom, kreativnim pisanjem te pisanjem filmskih i glazbenih recenzija. Kratke priče i poezija objavljene su joj u književnim časopisima i na portalima (Urbani vračevi, UBIQ, Astronaut, Strane, NEMA, Afirmator) te je sudjelovala na nekoliko književnih natječaja i manifestacija (Večernji list, Arteist, FantaSTikon, Pamela festival i dr.).

proza

Nikola Pavičić: Suncem i vremenom opržena tijela

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Nikola Pavičić (Zagreb, 2004.) živi u Svetoj Nedelji. Pohađa Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Piše, napose poeziju i lirsku prozu, te sa svojim tekstovima nastoji sudjelovati u literarnim natječajima i časopisima. U slobodno vrijeme voli proučavati književnost i povijest te učiti jezike.

proza

Luca Kozina: Na vjetru lete zmajevi

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Luca Kozina (Split, 1990.) piše prozu, poeziju i književne kritike. Dobitnica je nagrade Prozak u sklopu koje je 2021. objavljena zbirka priča Važno je imati hobi. Zbirka je ušla u uži izbor nagrade Edo Budiša. Dobitnica je nagrada za poeziju Mak Dizdar i Pisanje na Tanane izdavačke kuće Kontrast u kategoriji Priroda. Dobitnica je nagrade Ulaznica za poeziju. Od 2016. piše književne kritike za portal Booksu. Članica je splitske udruge Pisci za pisce. Zajedno s Ružicom Gašperov i Sarom Kopeczky autorica je knjige Priručnica - od ideje do priče (2023).

proza

Ana Predan: Neke su stvari neobjašnjivo plave

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Ana Predan (Pula, 1996.) odrasla je u Vodnjanu. U šestoj godini počinje svirati violinu, a u šesnaestoj pjevati jazz. Po završetku srednje škole seli u Ljubljanu gdje studira međunarodne odnose, a onda u Trst gdje upisuje jazz pjevanje pri tršćanskom konzervatoriju na kojem je diplomirala ove godine s temom radništva u glazbi Istre. U toku studiranja putuje u Estoniju gdje godinu dana provodi na Erasmus+ studentskoj razmjeni. Tada sudjeluje na mnogo vrijednih i važnih projekata, i radi s umjetnicima i prijateljima, a počinje se i odmicati od jazza, te otkriva eksperimentalnu i improviziranu glazbu, te se počinje zanimati za druge, vizualne medije, osobito film. Trenutno živi u Puli, gdje piše za Radio Rojc i predaje violinu u Glazbenoj školi Ivana Matetića-Ronjgova. Piše oduvijek i često, najčešće sebi.

proza

Eva Simčić: Maksimalizam.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.

poezija

Jyrki K. Ihalainen: Izbor iz poezije

Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".

poezija

Maja Marchig: Izbor iz poezije

Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.

poezija

Juha Kulmala: Izbor iz poezije

Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg