poezija

Marko Tomaš: Bulevar narodne revolucije

Predstavljamo vam neke od pjesama iz nove, još neobjavljene zbirke Marka Tomaša, rođenog u Ljubljani 1978. godine. Nakon mnogo knjiga i gradova, trenutno živi u Mostaru.



Osnovnu školu je pohađao u Mostaru i Kljajićevu, a gimnaziju završava u Somboru.
Jedan je od pokretača i urednika časopisa Kolaps i pripadajuće biblioteke. Novinske tekstove objavljivao je u BH Danima, Glasu Istre i Feral tribuneu. Vodio je kultnu splitsku knjižaru UTOPIA.

Poeziju i prozu objavljivao u bosanskohercegovačkoj, hrvatskoj i srpskoj periodici. Pjesme su mu prevođene na talijanski, poljski, njemački i engleski jezik.

Novinar je news portala zurnal.info.

Bibliografija/knjige pjesama:

“L’ Amore Al primo Binocolo”, s Nedimom Ćišićem, Mehmedom Begićem i Veselinom Gatalom, L’ Obliquo, Brescia, 2000.

“Tri puta tridest i tri jednako” s Nedimom Ćišićem i Mehmedom Begićem, Alternativni institut, Mostar, 2000.

“S rukama pod glavom”, Naklada Mlinarec & Plavić, Zagreb, 2002.

“Mama, ja sam uspješan”, Naklada Mlinarec & Plavić, Zagreb, 2004.

“Život je šala”, Naklada Mlinarec & Plavić, Zagreb, 2005.

“Marko Tomaš i druge pjesme”, naklada ZORO, Sarajevo/Zagreb, 2007.

“Zbogom, fašisti”, buybook, Sarajevo, 2009.

“Ponoćni razgovori”, s Mehmedom Begićem, Vijeće mladih Grada Mostara, 2012.

 

 

 

JOŠ MALO SLADUNJAVE ČEŽNJE

 

Mogao bih cijelu noć pisati i slati ti pjesme.

Živim iznad grada i imam predivan pogled.

Mogao bih stvarati najluđa poređenja

od tvoje slike u mojoj glavi 

i svega što vidim kroz prozor.

Ulična svjetla u savršenom redu.

Puste gradske ceste u kasnu noć.

Jesam li jedini čovjek proklet nesanicom

u ovom gradu prokletih?

Mogao bih cijelu noć pisati i slati ti pjesme,

ali trenutno sam užasnut surovošću ljubavi

i imam strastven odnos sa samoubistvom,

a radije bih da uzmem bučan autobus

da ga kresnem i legnem na gas vozeći kroz grad,

i još pustim neku ludu muziku,

koja će sve mjesečare pozvati na ples

i vječno putovanje kroz kišnu noć.


 

POVRATAK U MOSTAR

 

Kada jednom odeš

povratka nema.

Svaka cesta prema napuštenom

je put u odsutnost.

Vratiti se jedino možeš

u sjećanje boje magle

u mjesto ispražnjeno

od ljudi koje si znao.

Umjesto tebe

uvijek se netko drugi vrati

nekom drugom

na neko nepoznato mjesto.

Ljudi koji nose naša imena

zidovi koje smo dodirivali

ulice na kojima smo čeznuli

sve je tuđe.

Čovjeka ne određuju

izbori koje je napravio

određuju ga šanse

koje je propustio.

Voljeti slomljenim srcem

je kao udarati boksačku vreću

slomljenom šakom.

Svaka ljubav

koju napustimo

uči nas kako voljeti bolnije.

Ja svitao sam na istoku

zalazio na zapadu

Dolazio sa sjevera

vraćao se s juga

jednom dugačkom

neprekinutom napuštanju.
 

 

 

RADNI STOL

 

Radni stol ima moje radne navike.

Tragove lakata i pepeo,

mrve hrane i lokvice pića,

česte promjene raspoloženja

podnosi batlerski trpeljivo.

Drven je i hladan, glumi mahagoni,

njegove čežnje su mi nepoznanica.

Pamćenje radnog stola je slonovsko,

život neuzbudljiv, ali, za razliku od ljudskog,

sasvim precizno svrhovit.


 

LEŽATI NA SUNCU

 

Ležati na suncu

može se učiniti zabavnim.

Tijelo postane mekano

kao engleski travnjaci.

Mada, moje tijelo,

nije pažljivo uzgojen vrt.

Više je riječ o kamenu,

koji je obrastao dračom.

Jedna je od najvećih zagonetki:

što učiniti s tijelom,

koje omekšava na suncu?

Neka se razgradi, proključa,

neka postane plinovito,

grijeh neka ispari, otrov i buđ

neka postanu kišonosni oblak.

Tijelu nema spasa, moj Bože,

ta kožna vreća duše nema šanse

koliko mir u svijetu kad ga zaziva

miss Bosne i Hercegovine.

Ležati na suncu, omekšati,

opustiti mišiće lica, oduzeti

rukama pravo na značenje.

Interval između dvije misli, erotika smrti,

dragocjena opuštenost, ništa.


 

AGATA PIJE

 

Da ne pijem

teško da bih sada

pričala s tobom,

otišla bih u hotel i čitala do jutra.

Piće mi pomaže da podnesem ljude.

Bez njega ne ide,

osjećam nekakav strah,

osjećam se blokirano.

Da ne pijem, smiješno je to,

propustila bih sve zabave.

Ne mogu da plešem trijezna,

ne mogu da se raskalašim.

Ko zna kad bih izgubila nevinost

da nije pića.

To je, nažalost, istina.

Željela sam ja da se ševim,

ali nisam imala hrabrosti.

Naprosto, trijezna se ne osjećam seksi.

Ne umijem opustiti tijelo,

ne umijem se smijati šalama

koliko god dobre ili loše bile.

Sad bih, na primjer,

bez problema mogla zaplesati na šanku

ili uhvatiti onog žutog tipa za jaja.

Vidiš, to me kopka trenutno.

Trijezna sam puna obzira,

ja sam skladište srednjeuropske hipokrizije,

hvala, molim, izvolite, kako ste, dobar dan.

Kontaš, sva ta lažna ljubaznost i ustezanje

kao da su me odgojili u tridesetima

moji baka i djed, ti dobri pokojni ljudi.

Kad sam otkrila piće

osjećala sam kao da sam pronašla način

kako da se suočim sa svijetom.

Problem je što se uvijek moraš probuditi

i nastaviti po starom.

Posao i ostali prdeži, projekti, ideje,

poslovni brunch,

kao da ima smisla trošiti vrijeme na budućnost.

Ionako se svi jedva držimo na okupu.

Zapravo, najviše energije trošimo

na održavanje vlastite funkcionalnosti.

A znaš onu foru da se u svakom početku

skriva klica kraja.

Otkud znam, pričam budalaštine,

ali osjećam kao da neprestano

nešto odgađamo.

Kad bih da se kresnem

moram završiti izvještaj.

Kad bih da ležim na suncu i lješkarim

moram na sastanak.

Uvijek je nešto neodgodivo

osim stvari koje stvarno želiš, kontaš?

 

 

AGATINO PISMO

 

Ti ne znaš kako u mom gradu pada kiša,

kako sitno ubadaju kapi u kožu samoće,

koju noćima uzgajam hraneći je glazbom

i apsolutnim odsustvom bilo kakve misli.

Ti ne znaš kako mokro zvone napušteni pločnici,

svjetla igraju pa padnu, nema ih tko podići,

fasade, prozori, iza njih lutkarski spektakl,

muškarci i žene glume ljubav ili odustaju,

ali nitko ne odlazi nikuda i ništa se ne rješava.

Vlak prolazi i cijela se zgrada zatrese,

ali nema ničeg konačnog, strop nije pao,

nismo smrskani, život ide dalje, samoća,

nema olakšanja i kiša nastavlja mučiteljsku misiju.

Tužan je Lodz u kišnoj noći, ljubav jadna

s ovakvim ljubavnicima, jedino daljina

ima pravo na čežnju. Moj muž spava

ispod novina, jutarnje izdanje, bajate vijesti,

ništa ga ne može omesti, niti Rahmaninoff,

klavirski koncert broj 2, ni ako pred njega

stanem potpuno gola i otpuhnem dim cigarete

ravno u njegovo lice.

 

 

DRUGI SAN O MARTI

 

Usnio sam kolodvor, ubojicu

kako odnosi ljude

kako proždire djevojčicu

koja je s torbom u ruci

čekala autobus na peronu broj 10

Kolodvor koji ostavlja tuberkulozne ožiljke

kao od zgaženih opušaka s njegovog poda

Mučilište udaljenih ljubavnika

uprljano teškim naslagama napuštanja.

Jedna je stara žena

obavljala uzaludan posao

pokušavajući sve to

oribati mokrom krpom.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

proza

Sándor Jászberényi: Najljepša noć duše

Sándor Jászberényi (1980.) mađarski je novinar i pisac. Objavio je knjige Vrag je crni pas: priče s Bliskog istoka i šire (New Europe Books, 2014.) i Najljepša noć duše, koja je 2017. dobila mađarsku književnu nagradu Libri. Kao ratni dopisnik za mađarske medije, New York Times, Egypt Independent izvještavao je o Arapskom proljeću, sukobima u Gazi, Darfurskoj krizi itd. Živi između Budimpešte i Kaira.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg