kritika

Granice pamćenja hrvatske književnosti

Piše: Davor Beganović

Tatjana Jukić: Revolucija i melankolija. Granice pamćenja hrvatske književnosti.
Naklada Ljevak

Iz Književne Republike 4-6, 2011.

"Studija Revolucija i melankolija zagrebačke anglistice Tatjane Jukić jedna je od onih knjiga koju bi se, bez ostatka, moglo proglasiti temeljnim dostignućem novije hrvatske znanosti o književnosti."

Studija Revolucija i melankolija zagrebačke anglistice Tatjane Jukić jedna je od onih knjiga koju bi se, bez ostatka, moglo proglasiti temeljnim dostignućem novije hrvatske znanosti o književnosti. Fascinacija kojom zrači proistječe iz širine materijala koji je u njoj predočen, ali još i više iz specifičnoga reduktivnoga znanstvenog zahvata kojim se ta širina, što bi je se inače moglo shvatiti znakom nadmenosti, vraća u okvire iz kojih je izvorno potekla. Taj se reduktivni zahvat sastoji u izboru dva kratka stožerna teksta iz kojih će se, vodeći ustrajni dijalog s njima te ih tako propitujući, graditi složena teorijska konstrukcija kojom se povezuje dvije riječi iz naslovne sintagme — revolucija i melankolija. Krucijalni su autori za Jukićevu Sigmund Freud i Gilles Deleuze, a tekstovi čiji sam značaj nagovijestio Žalovanje i melankolija i Sacher– Masochova prezentacija. Hladno i okrutno. Kada bi, međutim, ostalo samo na njima, knjiga bi se mogla (morala) shvatiti kao linearna protežitost kroz vrijeme i kontinuirano pružanje prostorom. Kako bi se raznijela iluzija horizontalnosti tima je dvama tekstovima, u svrhu njihova »piramidaliziranja «, valjalo dodati treći, koji će ih dopunjavati/suplementirati, korigirati, ali se istovremeno i dati korigirati od njih. Za takvu je svrhu valjalo presegnuti ka nečemu opsežnijem, obuhvatnijem te je logičan izbor morao ukazati na Sablasti Marxa Jacquesa Derride. Tako je nastao teorijski trijumvirat iz kojega se, stalno ga nadopunjujući drugim izvorima, gradila povijest odnosa/sprege dvaju intuitivno lako povezivih pojmova. Intuiciji, naravno, mjesta može biti samo u prostoru inicijalnosti; nadvladati je, negirati ili potvrditi, ozbiljna je zadaća koja se nametnula ovoj knjizi. Zato je Jukićevoj u formiranju njezine horizontalne osovine bilo nužno dva ishodišna teksta povezati na topografskoj razini. Naime, i Freud i Deleuze svoje elaboracije grupiraju oko geografske odrednice Srednje Europe, a ako se promotri podnaslov knjige, Granice pamćenja hrvatske književnosti, postat će jasno u kolikoj se mjeru melankolija i revolucija, revolucija i melankolija, moraju situirati unutar kulturalno determiniranih granica jedne od onih mitološko–ideoloških propozicija hrvatskoga prostora: srednjoeuropsko–mediteransko– balkanske zemlje koja u doba tuđmanovskoga prevrednovanja svih vrijednosti tu posljednju sastojnicu vehementno odbacuje da bi joj se, u doba katarze/pročišćenja/pročišćavanja, stidljivo započela vraćati.

U kontekstu dvaju eminentno srednjoeuropskih tekstova nastaje središnja ideja knjige o revoluciji kao partenogenetskome procesu nastanka života bez uloge oca te, sljedstveno, njezina poimanja kao zajednice braće. Besprijekorno se, tada, u liniju teorijskih očeva knjige Tatjane Jukić upisuje sljedeći poststrukturalista, Jacques Lacan. S Lacanom se, međutim, intenzivnije i polemizira, dovodeći u pitanje njegovo naglašavanje same uloge imena Oca u formiranju kako individualnih elemenata sebstva, tako i njegovih kolektivnih emanacija. Za razliku od Deleuzea, dakle, koji je, metaforički govoreno, figura »revolucionarnoga brata«, Lacan je, u takvoj konstelaciji, otac kojemu u partenogenetskome procesu čijim plodom postaje ova knjiga mjesta ima tek na rubovima zaposjednutim poetikom osporavanja. Osporavatelj se Freuda tako nalazi u stanju dvostruke osporenosti: s jedne strane podliježe deleuzovskoj kritici a s druge ga Jukićeva, promatrajući Deleuzeovu aproprijaciju Freudove srednjoeuropski obilježene teorije melankolije, osporava s obzirom na aspekt revolucionarnosti. Polemika koja se proteže ovom knjigom usmjerena je, prema tome, prešutno i na revalorizaciju studentskih revolta iz 1968., zapravo posljednje autentične revolucije na tlu Europe, ili, želim li diferencirati, revolta koji su htjeli postati revolucija, ali su u tome procesu onemogućeni od strane niza faktora koje je teško i pobrojati a kamoli tematizirati na uskome prostoru prikaza. Logics of Failed Revolt Petera Starra studija je u kojoj Jacquesa Lacan i njegova psihoanaliza igraju ključnu ulogu u razjašnjenju neuspjeha, kako politič koga tako i socijalnoga, pariškoga svibnja (ili, ako hoćemo, beogradskoga lipnja). Stoga ne čudi ni izbor autora (i generacije) kojoj Tatjana Jukić posvećuje najveći prostor u analitičko–inetrpretativnom dijelu svoje studije — s jedne strane generacija krugovaša, s druge Danilo Kiš. Nije nebitno da su se krugovaši jedva izjašnjavali o šezdeset i osmoj a da su Kiševi iskazi u vezi s njom pretežito negativno obojeni. No to je već tema neke druge priče.

Teorijski okvir na taj se način nečujno prevodi u konkretnu sliku jugoslavenske književne scene dugih šezdesetih. Doista, šezdesete se može promatrati (i) kao obračun ne samo sa, na području konkretne umjetničke prakse ionako škrto zastupljenom, poetikom rigidnoga socijalističkog realizma, već i kao osporavanje same poetike osporavanja, dakle jugoslavenske avangarde. Slobodan Novak, Antun Šoljan i Ivan Slamnig tada su paradigmatske figure konfrontacije i amalgamizacije dvaju diskurza, psihoanalitičkog i filozofskog/ideološkog/političkog, koji se isprepliću u njihovim pripovjednim tekstovima. No ne samo to: Tatjana Jukić omogućuje reinkarnaciju krugovaškoga dijaloga s tradicijom. To se opće mjesto hrvatske znanosti o književnosti u njezinoj inovativnoj interpretaciji pokazuje u potpuno novome svjetlu. Dosad slijeđena paradigma po kojoj su krugovaši preskočivši realističku tradiciju prizvali i instalirali odnos s renesansnom i baroknom hrvatskom književnošću (Donat, Flaker) dovodi se temeljito u pitanje, samim tim što je se, zabacivanjem teorije o eskapističkoj naravi krugovaške proze, prevodi na polje suvremene politike i političnosti. Pri tome se najelementarnije čitanje u alegorijskom kodu ignorira a simbolički je čin ignoriranja odbijanje Jukićeve da govori o tekstu koji je dosad toj interpretativnoj matrici odgovarao u najvećoj mjeri — naime, Šoljanovu Kratkom izletu. Diskurz okolišnoga govora o temi revolucije nije samosvrhovit, već se u njega utkiva autentični doživljaj revolucije kao prijepora. Alegorija prestaje biti konstitutivnom figurom društveno–kritičkoga diskurza a na njezino mjesto stupa daleko suptilniji način razgolićavanja psihopatologije svakodnevnog života. Tragovi revolucije u Novakovoj pripovijetci Badessa Madre Antonia i u romanu Mirisi, zlato, tamjan krucijalni su momenti oko kojih se ona sama formira. Novakov standardni pripovjedač, mali, samoga sebe »određuje kao invalida rata i revolucije«, te prema tome i nositelja rane koju mu je ova zadala. Interpretirajući Badessu Tatjana Jukić ulazi u problem promjene kraja novele, Novakov zahvat u vlastiti tekst sproveden potkraj osamdesetih, a u vezi s čijim su se značenjem, ispisujući ga isključivo iz spisateljeve biografije, lomila znanstvena i kritičarska koplja u Hrvatskoj. Jukićeva predlaže imanentnu analizu teksta u kojoj se pokazuje kako, zapravo, promjena, makar koliko tematski znakovita bila, ne ruši (ne poništava) izvorni završetak — i to iz jednostavnog razloga što se njome ne abolira melankolija pripovjednoga teksta. Protivno želji samoga autora u tekst se usijecaju elementi koji dekonstruiraju njegovu nakanu, čineći je obsoletnom. »Kad Novak, međutim, razvalinu samostana opisuje kao zauvijek mrtvu, on u stvari signalizira da je razvalina već bila mrtva, a onda je uskrsnula i oživjela, pa uspomena na samostan obezvrjeđuje opreku između živoga i mrtvoga u korist logike sablasnog i seanse, to jest neproradivog žalovanja, to jest melankolije.« (podcrtala T. J.)

Kod Slamniga se stvari uobličuju ponešto drukčije. U potrazi za izvorima izvanrednoga stanja u Boljoj polovici hrabrosti Tatjana Jukić već u naslovu pronalazi nagovještaje onoga što će ga smjestiti na područje ekstremnoga i što će, od junaka, tražiti donošenje odluka pod prijetnjom prinude. Jer, »hrabrost pretpostavlja snalaženje i djelovanje u uvjetima kad su sistematska rješenja, pa i samosvijest, barem privremeno stavljeni izvan snage.« Lepezasto se šireći od te ishodišne točke, briljantna analiza zahvać a krugove znanja nužnoga kako bi se spoznao, tek sada se to pokazuje izvjesnim, gotovo nevjerojatno višeslojni Slamnigov (relativno kratki) roman, no istovremeno se to znanje podvrgava postupku redukcije kako bi se stiglo do njegova, neesencijaliziranog i neiscrpnog, jezgra. Stoga i nije začudno da ga se pronalazi u momentu kolektivnoga kojega Jukićeva u prikrivenoj polemičkoj gesti potpuno razvezuje od interpretativno dominantnoga pojma klape i uvezuje s kategorijom zajednice. Upravo o njoj vrijedi i najviše raspravljati. Naime, dok se fiksiranje na klapu svodi na pobunjeništvo protiv stega okoštaloga sustava političke vladavine svojstvene socijalizmu, kolektiv je višeznačniji u svojoj dijalektici pripadanja i odbijanja. Stavljajući ga u središte, Tatjana Jukić otvara prostor na kojem će se promotriti pozicija Ivana Slamniga, persone koja je poeta doctus, tj. učeni predavač književnosti u institucionaliziranome akademskom svijetu, te kao takav i ovjerovljeni govornik o povijesti hrvatske književnosti, ali i polemičar koji se »ostrvljuje « na njezine zasade. Na foliji toga, recimo biografskoga, određenja Tatjana Jukić razvija diskurz znanosti o književnosti u kojemu se Bolja polovica hrabrosti iščitava kao svojevrsna alternativna povijest hrvatske književnosti. Kako bi realizirala plan takve intepretacije, Jukićeva se sučeljava s najprikrivenijim momentima teksta, stalno ga prisiljavajući na dijalog s poststrukturalistič kom teorijom književnosti, psihoanalizom i filozofijom, izvlačeći iz njega fascinantne slojeve značenja koje nebrižljivim očima ostaju potpuno nedostupne. Njezin je pristup u takvoj konstelaciji određen skrupuloznošću prema materijalu s kojim se suočava, ali i radoznalošću u procesu njegova propitivanja. Tek ono može razriješiti aporije koje su se nataložile u kritičkoj svijesti, a zbog lijenosti u razmatranju novoga i inercije u prihvać anju i prenošenju onoga što je jednom rečeno.

Središnja je osovina postupka Jukićeve u uvijek iznova prizivanoj dijaloškoj strukturi. Naime, vodeći dijalog s književnim tekstovima koje podvrgava rigoroznoj analizi ona dijalogizira i s vlastitim tekstom, vraćajući mu se u promijenjenim kontekstima, obogaćujući ranije ponuđena, već sama po sebi inovativna, čitanja. Tako se ono što je u Boljoj polovici hrabrosti zastrto razotkriva sagleda li je se u svjetlu Badesse Madre Antonije. Madre Antonia i teta zrcalne su slike jedne izgubljenosti u svijetu bez muškarca, mali i Flaks bit će metonimije »za mrtvoga muškarca«, mali »na kraju podliježe (njezinoj) melankoliji«. I dalje: »_M_elankolija je zato, i to upravo u odnosu na mazohizam maloga, primjerna oblast revolucionarnoga, čista revolucija.« Ovaj je višestruki dijalog moguć samo pod uvjetom komparativnoga proširenja perspektive kojim Tatjana Jukić konzekventno »krugovaše« izvlači iz nametnute im jednostranosti sadržane u navodnom, a zapravo jednosmjernom, upisu u hrvatsku književnu tradiciju te ih prebacuje na razinu dijakronijskoga dijaloga s europskom književnošću. Ne samo da je Marulić Flaksov generator. To je, čak u daleko većoj mjeri, i Shakespeare, u istoj onoj mjeri u kojoj je intertekst Mirisa, zlata, tamjana upravo njegova drama Na tri kralja; jedino je preko nje, i njezina situiranja u fiktivnu Iliriju, moguće osigurati »mjesto gdje se u hrvatskoj kulturnoj povijesti dvadesetog stoljeća dodiruju dva za nju presudna emancipacijska projekta iz devetnaestoga: ilirizam i marksizam.«

U momentu se tog komparativnog čitanja u knjigu usijeca i Danilo Kiš. Predmnijevajući moguću spornost njegove prisutnosti u knjizi koja se želi baviti »granicama pamćenja hrvatske književnosti « Tatjana Jukić argumentira sa stajališ ta višestruko pozicioniranoga jedinstva nekdašnjeg jugoslavenskog književnog prostora. Jer ako je granica u središ tu pažnje njezine studije, tada će i sudbina Kišovih junaka, postavljenih na vremenskoj i prostornoj vododjelnici Austro– Ugarske Monarhije, u vrijeme njezina raspada i revolucionarnih vremena što ga obilježuju, biti u velikoj mjeri i »granica pamćenja« književnosti stvarane na rubovima imperije, na rubovima Srednje Europe. Istovremeno, Kiš se ne može sagledati bez spoznaje sklopke kojom se trijumvirat jugoslavenskih mitteleuropejaca — Andrić, Crnjanski, Krleža — pokazuje kao stožer njegova djela, činjenica koju sam ističe ali koju se, preuzimajuć i ga odveć doslovce, shvaćalo kao takvu i nedovoljno razmatralo u njezinim konzekvencijama. Doda li se tomu i Karlo Štajner čijih su 7000 dana u Sibiru nezaobilazan intertekst Grobnice dobit će se motivacijska struktura kojom se potpuno opravdava promatranje Kiša u tome kontekstu. I u formalnome smislu Kišova zbirka pripovjedaka (koja–to–više–nije) i roman (koji–to–još–uvijek–ne–može–biti) razaraju strukturu same književne vrste, te tako, prema Jukićevoj, uspostavljaju revolucionarnost kao svoj gradbeni princip. Revolucionarnost u odnosu prema književnome tekstu preslikava se u zbiru junaka– revolucionara koji svi, s tek jednim izuzetkom (a ni on to nije promotri li ga se podrobnije), geografski lociraju na istome mjestu u kojemu će autorica prepoznati ishodišnu točku veoma specifične, jer melankolične, revolucije. To je mjesto Srednja Europa u kojoj, da se i sam vratim na početak, Gilles Deleuze, pričajući o jednom njezinu izdanku par excellence, Leopoldu von Sacher–Masochu, spreže hladnoću s mazohizmom (podnaslov je njegove studije Hladno i okrutno) pronalazeć i u prvoj »povlaštenu figuru za analizu « ovoga drugoga. Tako je, zaključuje Tatjana Jukić, evidentno da bi »mazohizam kod Deleuzea _..._ trebalo analizirati u paru s melankolijom«. Uzme li se u obzir da Deleuzeova studija za svoje »rodno mjesto« određuje »politički okvir Austro–Ugarske Monarhije i slavensku komponentu austrougarskoga imaginarija«, postat će još jasnije da se Kiševo smještanje radnje u Sibir, kao svojevrsnu paradigmu hladnoće, mora protumačiti u svjetlu mazohizma melankoličnih revolucionara.

No u istoj mjeri u kojoj pozicionira »krugovaše« u krugove koji opsegom daleko nadilaze okvire »povijesti hrvatske književnosti«, tako Tatjana Jukić Kiša izmješta iz jugoslavenskih i razmješta u polje europskih. Baudelaire (to i nije osobita novost, o vezi njih dvojice uvjerljivo je pisala Tatjana Petzer) se pokazuje partnerom preko čijih se tekstova, ali i mentalitetnih sklopova, stvara veza s još jednim melankoličnim marksistom, Walterom Benjaminom, a od njega je samo korak do Sablasti Marxa i njihova prizivač a Jacquesa Derride. Kao da Revolucija i melankolija zadobiva oblik kruga koji posljednjim naporom teži svojemu, uvijek već odloženom, zatvaranju. »Moglo bi se reći da su i Kiš i Benjamin u Parizu odlučili živjeti i umrijeti, pa se tako za obojicu upravo Pariz pokazuje kao mjesto gdje se urušava opreka izmeđ u života i smrti: a što je uvjet Baudelaireova spleena i Pariza kao njegove scene.« Žudeći da zatvori krug koji se ne da zatvoriti, tekst Tatjane Jukić hrli prema ishodišnome tekstu generacije krugovaš a, prema Šoljanovim Izdajicama u kojemu otkriva nemogućnost zatvaranja, točnije — mogućnost »kratkoga zatvaranja «, kratkoga spoja, Kurzschlussa. Kao što pripovjedač Izdajica, još jednoga teksta koji ne zna je li roman ili zbirka pripovjedaka, ne može pronaći izlaz iz traumatskoga circulus vitiosusa generiranog tragičnim gubitkom majke i brata u Drugome svjetskom ratu, tako se njegov poslijeratni susret s Njemicom Gertom transformira u kratki spoj komunikacije, što, dalje, indicira da je »žalovanje preraslo u patologiju melankolije, da se narativ više ni ne da izglaviti iz logike seanse«. Iznad Izdajica nadvija se intertekstualna sjenka Poeova Gavrana preko kojeg dospijevamo do Baudelairea, Matoš a, Benjamina... Nakraju ostajemo usamljeni u čitanju Derridinih Sablasti Marxa ili, da riječima autorice završim prikaz ove knjige koja kao da i sama tone u spleenu naše svakodnevice te tako postaje »scena za kritički zahvat u kompleks koji poput sablasti kruži i ne samo Evropom, a koji u nedostatku boljeg imena i s pritajenom strepnjom zovemo postsocijalizmom. «