kritika

Kontinuitet pop–kulture u književnosti ili kako su prozi traperice postale preuske?

Piše: Petra Tomljanović

Maša Kolanović: Udarnik! Buntovnik? Potrošač... Popularna kultura i hrvatski roman od socijalizma do tranzicije.
Naklada Ljevak, Zagreb, 2011.

Iz Književne republike 4-6, 2011.

Osim što je u knjizi riječ o kulturološkom uvidu u književnu i intelektualnu praksu od socijalizma do tranzicije, naglasak je stavljen i na pokušaj rekonstrukcije stanovite »strukture osjećaja« ili majdakovskog feelinga, kao življenog iskustva oblikovanog u posebnom prostoru i vremenu.

Kao nastavak dosadašnjeg istraživanja fenomena pop–kulture unutar književnih svjetova, Maša Kolanović je objavila novu knjigu koja daje kompleksni uvid u promjene i procese koji su pratili postupnu infiltraciju popularne kulture kao zapadnjačkog importa na naizgled kruto tlo jugoslavenskog socijalizma, od njegove formacije 1945., sve do danas.

Fokus ka znanstvenom proučavanju popularne kulture, razvija se od 60–ih godina, paralelno s rastom supkultura i kritikom akademske hegemonije. Ulazeći pod krilo kulturalnih studija, popularna kultura nameće nužnost interdisciplinarnog proučavanja, ali istodobno sve više zamagljuje granice disciplina koje su je formirale. Osobitost kulturalnih studija u proučavanju književnih tvorevina, očituje se u ukidanju središnjeg položaja teksta kao predmeta proučavanja, a ukidanje njegove »monumentalnosti«, u skladu je s Easthopeovim zahtjevom za smjenom paradigmi. Tekst tada postaje samo sirovina iz koje se izdvajaju određene forme, a u središte se postavlja društveni život subjektivnih formi u svakoj fazi njihova nastanka. Tekst ujedno zadobiva reprezentacijsku ulogu, s obzirom na njegov društveni ili politički kontekst.

Stoga, knjiga »Udarnik! Buntovnik? Potrošač...« ne nudi samo analizu romaneskne produkcije koja dijalogizira s popularnom kulturom, već autorica, svjesna kako »povijest popularne kulture nikada ne može biti samo povijest njezinih proizvođača, izvođača, artefakata, konzumenata i supkultura — ona je uvijek i povijest intelektualnog promišljanja«, nudi usustavljen i kritički pregled intelektualnih praksi koji nastoji tumačiti u odnosu na trenutačnu društvenu klimu.

Uzimajući poziciju iz koje će analitički promotriti suodnos popularne kulture i književne produkcije, Maša Kolanović se odlučuje za onu kulturološku, ali ne ograđujući se od svojega književnoteoretskog naslijeđa. Uzimajući 1. lice jednine kao autorsku poziciju, što je jedna od osobitosti kulturnostudijskih analiza, autorica nastoji relativizirati autoritativno akademsko »mi«, čime istodobno relativizira i uopćeni institucionalni stav koji a priori popularnu kulturu smatra dijelom niske kulture. Ipak, njena pozicija prema popularnoj kulturi nije neutralna, jer nije lišena vrijednosnih sudova, ali veoma jasno izbjegava »melankolične tonove nostalgije i tamne akorde unatražne perspektive mračne prošlosti.«

Osim što je riječ o kulturološkom uvidu u književnu i intelektualnu praksu od socijalizma do tranzicije, kao roka trajanja navedene problematike, naglasak je stavljen i na pokušaj rekonstrukcije stanovite »strukture osjećaja« ili majdakovskog feelinga, kao življenog iskustva oblikovanog u posebnom prostoru i vremenu.

Rekonstrukcija i kritička analiza kreće od iščitavanja intelektualne povijesti promatranja popularne kulture, gdje autorica raščlanjuje odnos dva svijeta, odnos koji je stereotipno obilježen uzajamnim nepoštivanjem i satiriziranjem, ilustracijom lika Intelektualca iz razdoblja »dekadentnog socijalizma 80–ih«, Štefice Cvek u raljama života. Iako se može tvrditi homogenost stavova socijalističkih intelektualaca neposredno nakon uspostave socijalizma, koji su uglavnom usuglašeni u tvrdnji da popularna kultura zapadnjačke provenijencije predstavlja »neprijateljski ideološki lik kapitalističkog izrabljivača radničke klase«, autorica utvrđuje kako je sam projekt stvaranja i unaprjeđivanja zajedničke kulture nakon II. svjetskog rata, bio populistički usmjeren na recipijente iz reda radničke klase, ostvaren ideološki obojenom književnosti i umjetnosti.

Iako je dominantna ideologija putem stvaranja kulture za široke narodne mase utvrđivala svoju moć, ključnom se pokazuje ’48., kada jugoslavenska politika okreće leđa SSSR–u. Blokovska podjela svijeta i simultano otvaranje Zapadu uzrokuje pomalo shizofrenu poziciju intelektualaca spram popularne kulture i formiranje tzv. »jugoslavenske bastardnosti «. Ambivalentna stajališta intelektualaca ponajviše se očituju pojavama Ivana Slaminga i Antuna Šoljana te časopisom Krugovi, koji i svojom književnom praksom nagovještaju promjenu i dolazak nove »strukture osjećaja« 60–ih i 70–ih.

Autorica nastavlja pregled, dosad raspršenih i sporadičnih tekstova, sa odjednom kontinuiranim i sustavnim interesom intelektualaca za pitanje popularne kulture, gdje ona odjednom postaje goruće društveno pitanje. Kolanović ovdje uvodi kategorizaciju intelektualaca u skladu s Gramscijevom podjelom na organske i tradicionalne, ali uz nužnu prisutnost onih koji ne pripadaju niti jednoj struji — tzv. boemski intelektualci. Iako se iskazuje potreba za oblikovanjem kulturne politike za radničku klasu, zapadnjačka masovna kultura se istodobno prikazuje kao njihov kohezivni element, ali i zabrinjavajuća posljedica. Odnos ljubavi i mržnje između teorije i prakse popularne kulture njeguje se čak više deklarativno i diskurzivno, negoli su uistinu postojale sankcije za proizvođače i korisnike popularne kulture.

Problematiziranje romana kao tvorevine popularnokulturnog podrijetla, uvodi polemičku dimenziju u samu knjigu. Naime, od svojeg začetka, u okvirima romanse, autorica potvrđuje da roman kao vrsta uistinu ima popularno–kulturno podrijetlo kojemu se svako malo vraća, a takvo shvaćanje potkrepljuje i navodom Gaje Peleša koji ističe da je »roman gotovo 3. st. ona književna vrsta koju čitatelji ponajviše traže«. Demistificirajući modernističko troniziranje romana kao superiorne vrste, Kolanović polemizira i uopćenu kvalitativnu tvrdnju između visoke i niske kulture. Ponajviše ulazi u dijalog s Flakerovom ključnom studijom Proza u trapericama, od koje neminovno baštini određeni kapital, ali je i svjesna nove optike koju na isto područje daju suvremene teorije kulture.

Stoga, neizbježno »nadopunjavanje« naknadnom pameću, kako navodi sama autorica, usmjereno je uglavnom na problematiziranje rodnih i queer politika. Upravo potpuni izostanak, marginalizacija ili objektivizacija ženskih likova postaju jedan od fokusa Maše Kolanović. Iako naglašenog liberalnoga gledišta, rani junaci proze u trapericama ne pokazuju preveć naklonosti za homoseksualne skupine ili druge seksualne manjine. Proza u trapericama, po definiciji, podrazumijeva mlađeg pripovjedača urbanog slanga koji participira u popularnokulturnim praksama, odjevenog u jeans čime postaje simbolom otpora prema vladajućim strukturama. No otpor i politička pozicija koje utjelovljuju likovi nije stabilno mjesto, već neizvjesno poput same popularne kulture. Njihova snaga nije snaga prevrata, revolucije, već trajne provokacije i uznemiravanja mentalnih struktura. Otpor prema vladajućoj politici tematiziran ponajprije romanima Majdaka, Majetića, Slamniga i Šoljana, čiji junaci galame protiv vlasti, rata u Vijetnamu, sabotiraju radne akcije, ali istodobno postaju hedonistički konzumenti zapadnjačke kulture — traperica, gume za žvakanje, rock bandova. Formiranje novih generacija više nije opterećeno metanarativima prošlosti, junačkim borbama, a likove na putu do seksualnog oslobođenja više ne brine hoće li time ugroziti svoju komunističku aktivnost. Od čitave literarne produkcije, jedino je Majetićev Čangi snosio oštrije sankcije, završivši na sudu. Upravo nakon takvog, u današnjim terminima, marketinškog pothvata, romani po uzoru na Čangija postaju literarna moda.

Stoga, Kolanović veoma svjesno daje komentar kako niti onodobni jugoslavenski socijalizam nije bio toliko neprobojan i krut za zapadnjački import, ali istodobno, u takvom kontekstu propituje lik buntovnika pod upitnikom. Je li i dalje riječ o još jednom buntovniku bez razloga? Sedamdesete i osamdesete su godine kada potrošačka kultura postaje integralni dio svakodnevice, a literarna produkcija najčešće njeguje fantazme o materijalnom blagostanju, dok dolaskom tranzicije na snagu stupa ispunjenje potrošačkog sna, dostupnosti i obilja. Tek sporadična pojava kritike kapitalističkih vrijednosti, kao i kritike nacionalističke politike, uobličena je pojavom FAK–a, koje Kolanović smješta na poziciju koju su nekada zauzimali junaci u trapericama. No simptomatična je pojava uvjetno novih žanrovskih vrsta, poput trasha i campa, koji istodobno utjelovljuju nusprodukt potrošnje, ali i traže redefiniciju funkcije i uopćenog poimanja književnosti. »Književnost« koja se prodaje na kiosku postaje opće dobro, baš kao i cigarete ili žvakaće gume, a papirnati junaci dotadašnji locus grada zamjenjuju sa shopping centrom koji fingira/simulira grad u malom. Potrošač s trotočjem postaje konstanta, samo jedna u nizu semantičkih uloga koju je kapitalizam isproducirao.

Iako Maša Kolanović pregled završava sa pomalo distopijskim pogledom u budućnost odnosa književne produkcije i popularne kulture tematiziranjem trasha, ono što se nameće kao mogući završetak jest problematiziranje fenomena celebrity književnosti tipa Nives Celzijus ili Lane Biondić, kao posvemašnjeg prožimanja književnosti i popularne kulture, gdje sami nusprodukti opisuju jednu posve novu »strukturu osjećaja«. Trash tada nije objekt, već djelatni subjekt.