intervju

Heidi Julavits: Ne postoji izravna veza između naklade i kulturnog utjecaja

Heidi Julavits iz New Yorka autorica je četiri romana (The Mineral Palace, The Effect of Living Backwards, The Uses of Enchantment, The Vanishers) koji su joj donijeli reputaciju kod kritike, kao i značajnu publiku. Njezine kratke priče i eseji objavljivani su u časopisima Harper's, Esquire, New York Magazine, The New York Time. Urednica je u već famoznom književnom i šire časopisu The Believer iz San Francisca, najutjecajnijem književnom glasilu mlađe-srednje generacije.



Osim što je sjajan pisac živog, a poetično gustog stila, Heidi Julavits uživo je duhovito britka, zainteresirana za sve što je okružuje i nesklona prenemaganju

Nakon što su odabrane top liste najboljih knjiga u 2012, objavljeni finalisti književnih nagrada i proglašeni pobjednici, četvrti roman Heidi Julavits The Vanishers (Doubleday) ostat će jedan od velikih eksperimentalnih romana dekade, zapisao je jedan kritičar. Jesu li vaši romani eksperimentalni i, ako jesu, u kom smislu?

Pretpostavljam da sam, kao mnogi pisci, vjerojatno smještena negdje između ona dva lažna pola realizma i eksperimentalizma. Ali također se ponekad brinem da patim od književnog ekvivalenta tjelesne dismorfije. Nakon što završim roman, uvijek sam prilično sigurna da sam napisala lako čitljiv, pristupačan bestseler, pa zna biti iznenađujuće čuti od kritičara da sam ekscentrična ili idiosinkratična autorica. Ali pretpostavljam da osoba ne bi smatrala vlastiti um - i usto i ono što taj um proizvodi - ekscentričnim ili idiosinkratičnim, zar ne? Njoj bi se sve to činilo prilično normalnim.

U jednom intervjuu izjavili ste da ne razmišljate unaprijed o zapletu. Zašto i koje to posljedice ima na vaše pisanje?

Posljedice su grozne. Posljedica toga što ne planiram zaplete unaprijed je često par godina mučnog prepravljanja. Jednom sam rekla, o retroaktivnom popravljanju zapleta koje nisam isplanirala unaprijed, da se osjećam kao automehaničar s glavom pod haubom koji petlja po motoru toliko dugo da će jednog dana podignuti glavu i otkriti - da automobila više nema. S druge strane, ne mogu zamisliti planiranje zapleta unaprijed. Mislim da je ključ, ubuduće, ne planirati zaplet unaprijed nego se manje oslanjati na zaplete. To je, barem, moj cilj. Želim pronaći način strukturiranja koji nije toliko vezan uz uzročnost. Ako se ovo dogodi, onda se ono vjerojatno mora dogoditi. Radije bih da se ništa NE MORA dogoditi. Ali nešto bi se svejedno događalo.

Gdje biste se smjestili poetički, koji je vaš moto i tko je utjecao na vaš rad?

Nelojalna sam svojim utjecajima. Zaboravim ih čim se zaljubim u nekog drugog pisca. Trenutno sam duboko oduševljena esejima pjesnikinje Mary Ruehle. Lani je izdala zbirku nazvanu 'Madness, Rack and Honey'. To je jedna od onih knjiga od koje imaš osjećaj kao da te najkul, najpametnija osoba na svijetu izabrala za svog novog najboljeg prijatelja.

Što je vaša glavna književna tema?

Rečeno mi je da mi je glavni književni predmet stid. I identitet. Želim da moj glavni književni predmet postane manje sram, a više ponos (koji će dovesti do stida).


Što za vas predstavlja humor i je li bitan za vaše pisanje? Smijete li se dok pišete?

Jednom sam održala čitanje u jednom losanđeleskom muzeju i tijekom čitavog čitanja sam se smijala. Svom vlastitom djelu! Bilo je ponižavajuće! Bila je to priča o čovjeku koji zamišlja da posvuda vidi ljude koji nose crni hrvački triko identičan onome koji je nosio njegov preminuli najbolji prijatelj. Progoni ga taj komad odjeće. Napisala sam je kao odgovor na neke fotografije koje su me trebale inspirirati i inspiriralo me da budem smiješna. Po mom mišljenju, uspjelo je. Priča se zvala 'Multiples of Cohen'.

Urednica ste i suosnivačica književnog časopisa The Beliver koji još nazivaju mlađim New Yorkerom. Kako vam je to uspjelo?

Imali smo sreću što smo postojali unutar izdavačkog fenomena McSweeney's, koji je osnovao Dave Eggers. Tako smo odmah dobili vjerodostojnost i imali pristup McSweeneyjevoj širokoj i odanoj bazi čitatelja. Ali kao časopis, mislim da smo odmah bili jedinstveni i ostali jedinstveni - postoji žanr znan kao 'Believerov esej' koji se ne objavljuje nigdje drugdje. Taj esej je obično neobičan, ali relevantan, ponekad pomalo učen ili štreberski, ali pisan jasnim, društvenim stilom. Uvijek kažem da je čitanje Believera kao kad nađete najzanimljiviju osobu na koktel zabavi, s kojom odjednom razgovarate o austrijskim emigrantima i surfanju.

Kako časopis financijski preživljava?

Obožavam to što nitko nikad ne pita neki časopis: 'Pa, kako to zarađujete TOLIKO NOVCA? Mislim stvarno, KAKO VAM POĐE ZA RUKOM ZGRTANJE TOLIKO LOVE?' Preživljavamo, nemam pojma kako. Podižemo se sami. Ali nisam osoba za brojeve. Nitko, čak ni moja vlastita obitelj nema pouzdanja u mene kad su brojevi u pitanju. To se odnosi i na brojeve naklade. Mogu reći s priličnom sigurnošću da nam je naklada više od 10, a manje od milijun. Ali reći ću i to da, na temelju istraživanja koja sam vršila o književnim časopisima iz prijašnjih vremena, ne mislim da postoji izravna veza između naklade i kulturnog utjecaja. Šokiralo me kad sam saznala da je časopis koji sam uvijek romantizirala kao kulturno važan i koji je bez sumnje i bio kulturno važan na vrhuncu uspjeha imao nakladu od oko 4.000 primjeraka. Neke stvari jednostavno prodru u podzemne vode; kad se to dogodi, posljedice se više ne mogu mjeriti nadzemnim brojevima.

Kakvom vidite budućnost časopisa kao forme?

Vidim budućnost časopisa u obliku 'crema croissanta' koji su me nagovorili da kupim ovog jutra na berlinskom aerodromu.

Jednom ste rekli da mlađi kritičari ne obraćaju pažnju na kompliciranije stvari i pojasnili da je tako što gledaju manje televiziju no vaša generacija. Koje su posljedice toga?

Zapravo sam mislila da je moja generacija gledala više televizije od one prije nas. Ali nazvati to generacijskim je vjerojatno netočno. Mislim na ljude koji gledaju onu vrstu TV programa koju ja gledam - 'Izgubljeni', primjerice. 'Alias'. Ljudi koji gledaju mnogo ne-baš-kvalitetnog TV programa su vjerojatno navikli na - i možda čak očekuju - zaplete koji su zamršeni do apsurda. Mislim da su zato određene serije, kao 'Umorstvo', nedavno viđene kao radikalno drugačije. 'Umorstvo' je bilo tako, tako USPORENO. Ništa se nije događalo, osim umorstva negdje prije sedam dugih epizoda. I tu se opet vraćamo zapletu. Stvarima koje se događaju ili SAMO događaju. Stvarima koje se događaju, bez da se moraju dogoditi.

Kako biste opisali aktualnu književnu scenu New Yorka?

Kad sam u New Yorku, rijetko izlazim iz kuće na događaje vezane uz književnu scenu. Kad izađem, vratim se kući i prijateljima pišem duge mailove pune samoprijezira i žaljenja, a oni mi onda kažu da su ti mailovi među najboljim stvarima koje sam napisala. Što me onda dovodi do još više samoprijezira.

Što znate o hrvatskoj književnosti i želite li doznati išta o hrvatskoj književnoj sceni?

Do kraja ovog festivala otići ću na otprilike četiri puta više književnih događaja nego što sam ih posjetila u SAD-u ove godine. Tako da ću ponosno ustvrditi da znam daleko više o hrvatskoj književnoj sceni nego o američkoj.
 

Robert Perišić, tportal.hr

o nama

Eva Simčić pobjednica je nagrade "Sedmica & Kritična masa" (6.izdanje)

Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg