proza

Jasna Žmak: Na ćirilici

Manje je više, općepoznato dizajnersko geslo, Jasna Žmak, dramaturginja i scenaristica rođena 1984. u Puli, uspješno primjenjuje u svojim pričama. U manje od dvije kartice teksta sve je rečeno, nema ni viška ni manjka.



 

На ћирилици

 

Ovu bih priču trebala napisati na ćirilici jer ćirilicu pisati ne znam. Znam da je в zapravo v, a c zapravo s, i znam i sve ostalo, kad su slova napisana, kad ih je napisao netko prije mene, kad već postoje na papiru, ekranu, ploči preda mnom, a na meni je samo da ih pročitam – onda ih znam, onda ih prepoznam. Ali kada je preda mnom samo komad praznog papira ili ekrana, kao sada, onda imam problema i s latinicom, koju znam pisati, a kamoli s ćirilicom koju ne znam. Onda ne znam odakle bih počela.

Kao sada...

Naš prvi posjet Beogradu bio je tvoj prvi susret s ćirilicom. Generacija si poslije onih čije su se osnovne škole zvale Moša Pijade, Bratstvo i jedinstvo i 7. XI 1943., generacija poslije onih poštenih, iskrenih, odanih, naprednih, istrajnih i radnih. I ja sam od tih istih generacija bez crvene marame i titovke, s vjeronaukom umjesto radnih akcija, s jednom republikom umjesto njih šest plus dvije autonomne pokrajine... ali ja sam ćirilicu upoznala, upoznala sam je prije tebe i prije Beograda, iz tatinih НИН-ova koji su devedesetih stizali na jedan jedini kiosk sa međunarodnim tiskom u gradu. Moj tata je НИН kupovao potajno, kao što je tvoj kupovao Playboy, i ja sam čitajući НИН naučila ćirilicu, kao što si ti listajući Playboy naučila neke druge stvari.

Ne znam kojim je danom na kioske stizao Playboy, ali НИН je na kiosk stizao utorkom i ja bih tada, nakon redovnih šest ili sedam sati u svojoj hrvatskoj školi, na krevetu u spavaćoj sobi imala još jedan dodatni, privatni sat ćirilice, sama sa sobom. Dok si ti vjerojatno мастурбирала. To je bila moja mala izvanškolska aktivnost koju mi nikada nisu upisali u svjedodžbu, za koju nikada nisam dobila pohvalnicu. Sve dok nisi došla ti, sve dok mi nismo došle u Београд.

Bez tebe bih ovdje bila izgubljena, rekla si mi ljetos, zbunjeno buljeći u tablu na kojoj je pisalo Теразиjе, čekajući da ti na uho šapnem prijevod tih nepoznatih slova. Terazije, šapnula sam, i još, P ti je zapravo r, a ovo nesvršeno b je z.

Onda smo, na tvoje inzistiranje, nastavile sa jezičnim vježbama kroz cijelu Кнез Михаилову, tako da si do Калемегданa već svladala sva slova i ponosno čitala natpise svuda oko nas, šaptala ih meni na uho. Riječi попуст i улаз nikada nisu zvučale tako seksi. Ali onda smo se našle pred nekim киоском sa domaćom štampom i ti si rezignirano shvatila, Pa ja sam ovdje zapravo nepismena.

I ja sam ovdje nepismena, shvatila sam onda, iako znam da je в zapravo v, a с zapravo s; ja sam nepismena kao i generacije bliske našima, jer ч i и i л za nas nisu slova nego strogo šifrirani znakovi. U trenutku kada vlak prijeđe granicu kod Шида mi ulazimo u carstvo nepoznatnih znakova čije nam značenje neprestano izmiče. Србија je tako za nas kao prvi razred osnovne, jer dolaskom u nju mi dospijevamo u ћирилицy, u nepoznato.

Zato smo na tom istom киоску odlučno kupile tebi НИН, a meni Плејбој. Tako da ti možeš svladati ћирилицy, tako da ja mogu svladati неке друге ствари. Onda smo sjele na воз, i dok si se ti bavila svojim novim pismom, a ja tuđim tijelima, došle smo u Tovarnik, u zonu sigurnih značenja u kojoj se osjećamo kao doma, a popusti i ulazi prestali su biti seksi.

Ову бих причу требала написати на ћирилици jer to znači da bih je pisala zauvijek, ili barem jako dugo. Jer tako ćirilicu i čitam... споро... полако. I tako je sada, nakon Beograda, čitaš i ti. Читамо je слово по слово, као дjеца, praveći greške u koracima, prateći slova prstom po papiru, ploči, ekranu, nesigurno ih спаjаjући у риjечи. Читамо je tako da uvijek i ponovo zaboravljamo ono što smo pročitale трен приjе и jедном када дођемо до краjа текста заборавимо што jе стаjало на његовом почетку. Na ćirilici nas zato sve uvijek ponovo iznenađuje, dok nas на латиници изненадити не може више ništa.

Zapravo bih uvijek trebala pisati na ćirilici, говорим ти док преводим неку стару причу с jедног на друго писмо и размишљам о набавци ћириличне типковнице.

Не, на ћирилици би увиjек требалa живjети, kažeš mi, на ћирилици би увиjек требали живjети сви.

Kako to misliš? pitam te onda, i dodam, Pa na ćirilici se ne može živjeti, može se samo pisati, a ti mi odgovoriš, Питаj ме поново, али ме питаj на ћирилици.

I dok ti nastavljaš s čitanjem НИН-a, ja počinjem maštati o tome što se još sve može raditi na ćirilici…

 

 

Priča je prethodno objavljena 2010. u zbirci Izvan koridora, u izdanju knjižare Karver (Podgorica) i izdavačke kuće V.B.Z. (Zagreb), i 2013. u Zarezu.

 

 

 

Ono za sušenje veša

 

 

Probudila sam se jutros puno prije tebe i pravila se da spavam da ne bih morala skidati veš s onoga na čemu se suši. Peremo crno, suši se bijelo. Tvoje bokse, moje gaće, naše plahte. To za sušenje veša nam stoji nasred sobe i jedino što nas nervira više od toga što nam to stoji nasred sobe je to što ne znamo kako se to zove… pa ga onda opisno zovemo ono za sušenje veša, ili eventualno rublja, kad smo cinično raspoloženi. I jedva čekamo da dođu sunce i proljeće pa da veš možemo sušiti na nečemu čemu znamo ime i što nam neće stajati nasred sobe. Kao naprimjer na štriku.

Kad je tebi dosadilo praviti se da spavaš, ustao si i, da bi mogao izaći iz sobe, morao si skinuti veš s onoga na čemu se suši. Uživam te gledati dok to radiš – plahte slažeš u pravokutnike, a čarape u loptice… potpuno nečujno, da me ne probudiš. I uvijek te strašno uzruja kad nekoj čarapi fali par, kao sad. Toliko da bi me najradije probudio da me o tome obavijestiš, ali znaš da bih ja samo zaključila kako svoje strahove projiciraš na čarape pa odustaneš.

Krvavi trag na jednoj od jastučnica istovremeno nas nasmije… (iako ti to ne znaš jer misliš da spavam). To je od one noći kad je meni curila krv iz nosa. To nam neće visiti u hodniku, krenem ti reći, ali odustanem (jer zapravo spavam).

Jer plahtu na kojoj smo se prvi put voljeli, uokvirio si i izvjesio u hodnik. Ja sam je potpisala i sad je gostima pokazujemo kao moj prvi pokušaj slikanja uljem na platnu… na što je moja mama posebno ponosna.

Zovemo je Rosebud.

I iako je ta minijatura načelno apstraktna, puštamo goste da nagađaju što ona predstavlja. Ima u njoj nešto što evocira ljudsku figuru, kaže moj elokventni tata i krene nam pokazivati obrise mladog afričkog ratnika koji je upravo prostrijelio gazelu, žrtvu koju će prinijeti nekom bogu. Plodnosti?, pitaš dok ja umirem od smijeha. Moja svekrva, tvoja mama, začudo, misli da se radi o paklu… Ali ipak mi je nekako najdraži tvoj mali brat koji u njoj vidi svemirski brod pun malih zelenih koji s Marsa dolaze nastaniti Zemlju.

A kad mene pitaju za autorsku interpretaciju, samo se potiho nasmijem i kažem Pupoljak.

Tako si me počeo zvati nakon što smo uprljali tu plahtu, i tako me sada dozivaš da bi me probudio. Šapćeš, a ja se naglo prenem i ispričam ti o groznom snu kojeg sam u međuvremenu usnula. O tome kako je ono za sušenje veša oživjelo i napalo nas, o tome kako smo kilometrima bespomoćno bježali pred time čemu ne znamo ime.

Nemoj raditi nagle pokrete, možda je još živo, kažem ti, u strahu promatrajući zvijer preko tvog ramena. A ti me, sklapajući je, smiruješ.

Kažeš: Ne možeš se boriti protiv nečega što nema ime.

A onda se obučeš i odneseš ono za sušenje veša na glomazni otpad koji skupljaju pred našom zgradom.

I ja tako znam da je došlo proljeće.

 

 

 

Priča je prethodno objavljena 2010. u zbirci Ekran priče 04 u izdanju Profila.

 

 

O štetnosti duhana

 

Ljudi oko nas prestaju pušiti. Moji prijatelji, tvoji prijatelji, naši prijatelji. I prijateljice. I nije da počinju prestajati, kao što je to jednom netko izjavio, nego zbilja prestaju. I to preko noći. Nikici je smetao kašalj. Vanja je pročitala knjigu “Prestati pušiti je lako” ili tako nekako. Krešo je dobio dijete. Zrinka je jednostavno odlučila. Njen dečko i dalje puši jednu dnevno. Poslije jela cigareta cijela, tako kaže. Vedran je našao curu. Ivana se kladila s Jurom. Tomo je odlučio štedjeti. Goranu je zabranio doktor.

Martina i Mima nikada nisu ni počele. Kao ni Tina, Filip i Mladen. I Igor. On mi je, kad sam mu o tome pričala, posudio knjigu “Cigarete su uzvišene”. Nikad je nisam pročitala. Ali pročitala sam predgovor, i u njemu piše, Složene su moje pobude za pisanje ove knjige. Jamačno su ponikle iz moje velike želje da prestanem da pušim. A ja imam slične planove s ovom pričom... iako ne bih rekla da je moja želja za prestankom velika. Prije tek da postoji. Postoji pa nestane. Pa se opet pojavi.

Razmišljala sam zapravo da ti to poklonim za rođendan, to da prestanem pušiti. Oduvijek si voljela nekonvencionalne poklone. Doduše, nikada me nisi tražila da prestanem pušiti, iako se ponekad žališ na mrvice duhana u krevetu... ali nikad mi nisi rekla, Ili duhan ili ja, jer dobro znaš da oboje volim, jedno malo manje, tebe puno više.

Ti ne pušiš, nikad nisi... osim onih nekoliko dimova moje after sex cigarete. Poslije seksa cigareta cijela, tako ti kažeš.

Rekla sam ti što ti namjeravam pokloniti za rođendan. Odgovorila si, To je kao da mi pokloniš knjigu koju zapravo ti želiš. Ja bih radije zlatnu ribicu. Takav odgovor sam nekako i sama naslućivala... pa sad tražim novu prigodu za prestanak pušenja, prije nego ponovo zabrane pušenje u kafićima. Moji bi roditelji sigurno bili sretni da im to poklonim za jedan od dva njihova rođendana, ali oni niti ne znaju da pušim, pa bi im to došlo kao onaj drveni konj Trojancima. A Nova godina je još daleko.

Ljudi oko nas prestaju pušiti, ali ja zapravo nisam sigurna da i ja to želim. Ti mi, u maniri new age gurua, govoriš da ću tek kad budem znala zašto pušim znati i zašto da prestanem, i dalje se žališ na mrvice duhana u krevetu. A ja bih zapravo najviše voljela da i ti pušiš pa da možemo zajedno prestati. Ali ti dobro znaš zašto ne pušiš, ti dobro znaš sve.

Nakon više dana pušiti ili ne pušiti, prestati pušiti ili ne prestati dileme jutros si napokon našla rješenje za mene. Dok sam sastavljala popis za i protiv, treći po redu, rekla si, Umjesto da prestaneš pušiti napiši o tome priču, a ja sam ushićeno viknula Bingo!

Ovo je dakle ta priča o tome kako sam prestala pušiti, priča u kojoj ja prestajem pušiti.

Bacili smo jutros demonstrativno sav moj duhan, rizle, filtere. Ti si održala kratki govor, ja sam javila prijateljima. Htjela sam da sve to bacimo u WC, da bude kao na filmu, ali ti si rekla da je duhan legalan, da za to nema potrebe. Onda smo doručkovali i sve ostalo što već radimo ujutro. Kruh, putar, čaj, novine, seks, bez one jedne cigarete poslije. Došlo je i prošlo vrijeme ručka, bez ijedne cigarete. Bili smo na kavi, u kinu, kod prijatelja – bez cigarete. Dan kao svaki drugi, minus cigarete. Podnijela sam sve to apsolutno hrabro, bila si ponosna na mene. Tako je došla i večer, i ja sam umjesto duhana oko prstiju motala tvoju kosu.

Pitala sam te onda, na kraju dana, Jel to sad znači da sam prestala pušiti? Ti si se prenaglila, rekla Da, a ja sam onda sretno zaključila, Super je to kad prestaneš pušit jer, sad kad sam prestala, mogu jednu i zapalit, jer sam prestala. Bilo je kao na filmu.

Marjan, Ivan i Andrija i dalje puše, Nicole, Kiro i Aleks su ponovo počeli, Ana, Vesna i Željko nikada nisu ni prestali.

 

 

 

Biografija:  

Jasna Žmak je rođena 1984. u Puli. 2011. diplomirala na Odsjeku dramaturgije Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu gdje je od 2012. angažirana kao asistentica. U kazalištu kao spisateljica surađivala s redateljem i koreografom Matijom Ferlinom, kao dramaturginja s redateljima Oliverom Frljićem i Borutom Šeparovićem, a na filmu kao scenaristica s Igorom Bezinovićem i Radislavom Jovanovom Gonzom.

Objavila dva teksta za izvedbu: Drugi sočasno (2012. Emanat, Ljubljana, Slovenija) i Samice (2011. Istarsko narodno kazalište, Pula, Hrvatska), te više priča i kritičkih tekstova.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg